RADE LIKIĆ: Poruka sa Ljubinog groba

Juče sam posle više od 20 godina posjetio Ostrog i otišao da uzmem blagoslov od svetog zemljaka Vasilija Ostroškog, slava mu i milost. Pošao sam tamo pod vrlet Ostroga, biću iskren, kad mi je najteže. Bolestan nisam bio u životu, sve do aprila ove godine, kad su mi detektovali koronu. Prođoh kroz opaki virus lako, ne bih ga ni prepoznao, da jedno jutro obrok nije imao ukus kartona. Problemi su nastali kasnije. Nemoć, hipertenzija, tahikardija, vrtoglavice i najgore od svega, anksioznost i nesanica.

Da se nešto ide na bolje primjetih juče dok sam pješačio od Donjeg manastira ka Gornjem. Ja koji sam se do juče jedva peo na treći sprat moje zgrade lako pređoh tu razdaljinu. Pred manastirom bijaše gužva. Čekajući skoro dva sata uživao sam u trenucima prisustva Svetog Duha. Inače, samo dan ranije žestoko sam se jedio što moram na kasi u tržnom centru čekati pet minuta da dođem na red, glasno jadikujući što menadžment ne aktivira i drugu blagajnu. Kroz mene su tokom toga čekanja da cjelivam mošti, prolazili neki čudni trnci, glasno sam uzdahnuo nekoliko puta dok je grč koji nosim već dva mjeseca napuštao moja ramena i vrat. Na um mi pade odmah moja rođaka Suzan iz dalekog San Franciska koja je svoje iskustvo pod Ostrogom opisala kao “Silazak blagodeti Svetog Duha” i tom doživljaju pripisala izlječenje od kancera pluća. Do dolaska pod Ostrog imala je više hirurških i drugih intervencija, da bi od toga trena, a bila je to 2014. pa do danas ostala potpuno zdrava.

Kada smo prijatelj i ja ušli u pećinu gdje su mošti sveca, sveštenik je blagosiljao brak nekih Bojana i Julijane

“Kad se budem ženio, vala ću gledati da nevjestu ovdje dovedem da i mi uzmemo malo blagoslova svetitelja” pomislih u momentu.

Ka Podgorici smo krenuli kroz Bjelopavliće u namjeri da obiđemo manastir Ždrebaonik, To je ženski manastir u kome se od 1920. godine čuvaju mošti drugog arhiepiskopa srpskog Arsenija Sremca, nasljednika Svetog Save.

Pred manastirom na nađe oduševljenje sretošmo novoustoličpenog mitropolita Joanikija te mu uzešmo blagoslov.

Posle su tu na moje iznenađenje stigli Milorad Dodik i njegova svita, ali meni je interesantnije bilo razgovarati sa mještanima ispred porte manastira nego slijediti političare i slušati što oni imaju reći.

Dok sam motao bjelopavlićki duvan koji mi pomudi neki klinac odjednom se pojaviše dvije žene, starije životne dobi, noseći nekakve transparente na kojima ne pročitah šta piše, te počeše glasno skandirati

“E viva, e viva, e viva Montenegro”

a zatim i:

“No pasaran, no pasaran”

Dan ranije vjerovatno bi se izrugivao sa sa kombinovanjem španskih republikanskih parola sa talijanskim fašističkim povicima ali danas uslijed smirenja koje sam nosio iz Manastira Ostroga samo se blago nasmijah, čak sam odmahujući rukom smirivao mještane da se manu zaludnih poslova i puste žene da izvedu svoj naum dok nikoga ne ugrožavaju.

Skandiranje je trajalo nekih dvadesetak minuta kada je jedna od žena prišla nama i rekla da nosi poruku sa Ljubinog groba.
Zaustila je da je prenese, ali avaj, bila je zaboravila. Držala je otvorena usta, kolutala očima očigledno pokušavajući da se sjeti poruke ali, nije joj se dalo.

Kao vatreni ljubitelj partizanskih filmova iz djetinjstva znam tu poruku u svaka doba dana i noći te joj pripomogoh.

“Do god budete čuli na Ljubinom Grobu pucnje naših pušaka, Nijemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu više nema živih proletera.” povikah glasno

Žena se prosto iznenadi, a zatim se nasmija i klimnu glavom

“Tako je”

Klimnuh glavom i ja njoj te stegnuh pesnicu i stavih je na čelo

“Smrt fašizmu”

Žena stade mirno, otpozdravi mi po propisima i reče;

“Sloboda narodu” zatim se okrenu i ode

“Otkud ti brate takav mir, ka da si kaluđer” upita me neki čovjek

“A bio brate malo pod Ostrogom slava mu i milost” odgovorih

Žene više nisu skandirale, netragom nestaše a dok smo odlazili ugledasmo ona dva transparenta spuštena na zemlju kako trepere na laganom vjetriću. Ni tada ne pročitah šta piše na njima

Kasno sinoć izmjerih pritisak. Na displeju je stajalo 117/79, a još nisam bio popio večernju terapiju. Srce je kucalo 67 puta u minuti.

Ko vjeruje, pod Ostrogom će naći smirenje.

Slava mu i milost!

Piše: Rade Likić, za Preokret Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top