VUK BAČANOVIĆ: Put do svesrpskog svetišta

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i član Predsjedništva BiH najavili su da će, povodom 80-godišnjice osnivanja sistema ustaških koncentracionih logora u Jasenovcu, u Staroj Gradišci Uvijek je teško i preteško pisati o tome kako bi trebala izgledati odgovarajuća kulturna politika društvenog memorisanja patnji i stradanja određenog naroda. Kulturološka kompleksnost svakog društva i njena priključenja onemogućuju jedinstveni recept kako bi ona trebala izgledati. Opšte mjesto većine stradalničkih društava glasi da se treba “ugledati na Jevreje” i načine na koji izraelsko društvo i jevrejske zajednice širom svijeta osmišljaju svoju kulturnu politiku sjećanja na nacističko ritualno ponižavanje i fizičko uništenje evropske populacije Jevreja, koje je uključivalo skidanje do gola, što je, prema Starom zavjetu ultimativno sramoćenje, zatim brijanje brada i kosa kao osnovnih obilježja abrahamskih religija uoči gušenja insekticidom kao insekata (dakle svođenje na neljude) i na kraju, masovno pagansko kremiranje, umjesto abrahamske incernacije.

Kakvo sjećanje?

Jevreji su, u očima svojih neprijatelja, ideologa arijevstva, bez ikakve sumnje, bili neopisiva smetnja napretku čovječanstva, narod nepopravljiv do mjere da je, kako su nacisti pravdali svoja okrutna postupanja, za dobro svih ljudi, morao biti uništen. Jevreji su, nesumnjivo, uspjeli da odnjeguju ozbiljnu globalnu kulturu sjećanja na Holokaust koja je većini čovječanstva uspjela približiti strahotu ove dehumanizacije. No da li je srpsko društvo u Srbiji, odnosno Bosni i Hercegovini sposobno i u poziciji da kreira nešto tome slično, a opet autentično?

Kakva bi to mogla biti autentična srpska kultura sjećanja? Srbi u očima njemačkih nacista nisu bili glavni problem, koliko u očima njihovih saveznika, hrvatskih ustaša. Nedavno prevedeni izvještaji bugarskih diplomata i zvaničnika koji su službovali u Nezavisnoj državi Hrvatskoj donose nam zanimljive uvide koji nam ne otkrivaju ništa naročito novo, ali ih je svejedno zanimljivo navesti, ako ništa drugo, a ono radi komparacija s nekim savremenim stanovištima.

Iako je pradjedu pisca ovih redova govorio nešto sasvim drugo, to jest perfidno lagao kao i svaki zločinački um, Andrija Artuković je 1941. prema bugarskom ambasadoru u Zagrebu, Jordanu Mačkarevu bio potpuno iskren: “Polovinu Srba ćemo prebaciti u katoličanstvo (Srbi već masovno podnose molbe za prelaz u katoličanstvo, samo mi nećemo dozvoliti da se tu provuče nijedan sveštenik ili učitelj). Jedan veliki deo ćemo iseliti, odnosno poslati u staru Srbiju, a ostatak, najaktivniji deo, biće fizički likvidiran.” Drugi izvještaj je iz 1944. i sadrži bilješke P. Lungova, atašea za štampu u bugarskoj ambasadi u Zagrebu o mišljenju H. Grunerta, predstavnika Njemačke telegrafske agencije: “Nemački novinar, koji je dugo živeo sa Srbima, zna njihov jezik, i dobro ih je upoznao, smatra da su oni nepopravljivi; samo njihovo uništenje kao faktora na Balkanu može da spase ovaj deo Evrope od potresa. U vezi s ovim pitanjem Mihailov (jedan od bugarskih sagovornika op.a.) je odgovorio: “Srbi su kao nekakav pijan ili lud čovek u porodici, čiji skandali onemogućuju mir. Nismo za njihovo fizičko uništenje, mada ima nekih gorljivih ustaša koji smatraju da treba pobiti što je više moguće Srba. Međutim, mi smatramo da se Srbi moraju pritegnuti i disciplinovati, odnosno da budu (posebno nove generacije) iznova duhovno formirani kroz proces obrazovanja i vaspitanja. Razume se, moglo bi se organizovati i njihovo preseljenje na druge kontinente (kao što su se već stotine hiljada Srba iselile u Ameriku), i to onih koji bi predstavljali višak radne snage u Šumadiji, kada se u njoj budu nagomilale izbeglice.”

Dakle, kako rasistička teorija, toliko i sama praksa genocida nad srpskim narodom u vrijeme drugog svjetskog rata bila je, unekoliko drugačija. Srbi su bili premali narod da budu smatrani ultimativnim globalnim rasnim remetilačkim faktorom kao Jevreji, ali su u balkanskim geografskim okvirima također bili promatrani kao prijetnja ondašnjeg poimanja normalnosti. Nisu, doduše, trebali posve nestati s lica zemlje, ali je njihova kultura zapadno od Drine trebala nestati ubijanjem inteligencije i nepokornih, zatim asimilacijom i deportacijama u Srbiju, a iz Srbije širom svijeta.

Nikada normalna država

Opet, za razliku od Jevreja, Srbi nisu percipirani kao degenerisani, pa čak ni samo “pijani”, “ludi” i “skandalozni”. Kako je smatrao sam Hitler, “Mi nikad ne smijemo dozvoliti da na Balkanu jedan narod postane suviše moćan, narod koji ima osjećaj političke misije i istorijske uloge. Upravo Srbi su taj narod. Oni su dokazali da imaju veliku državotvornu snagu, a i velike, ambiciozne ciljeve koji čak idu do Egejskog mora. Srbi su narod koji je određen da ima državu i koji je kao narod održan.”

 Genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, autorizovan od strane njemačkih nacista, a izvršavan od strane hrvatskih ustaša, prema tome, nije bio samo plan uništenja samo dijela jednog jugoslovenskog naroda biološkim istrebljenjem, prevjeravanjem, poništavanjem nacionalnog identiteta i deportacijama. To je, istovremeno bio dugoročni plan uništenja bilo čega istinski državotvornog i civilizacijski naprednog ne samo među Srbima, nego među svim južnim Slovenima. Jer bilo da se Srbi unište, rasele i svedu na užu Srbiju, bilo da se generacijski traumatizuju pokoljima i pogromina, to među njima širom otvara vrata raznim revanšističkim šovinističkim narativima i njihovim zastupnicima da postanu dominantni, a što, u konačnici, bilo kakvu ujediniteljsku i istinski državotvornu ideju na zapadnom Balkanu čini vrlo teško sprovodivom. Ako najveći narod Zapadnog Balkana grca u šovinizmu i najnižim strastima, to jest ako je “iznova duhovno formiran kroz proces vaspitanja”, on će takve autodestruktivne sentimente neprestano regenerisati i kod svojih komšija, dok svi zajedno ne završe u žabokrečini sporednih i nebitnih naroda i država. Nikakvo čudo da je Hitler Hrvatima, nakon rata, namijenio sudbinu vjernih čuvara močvarnih područja.

Izdaje

Ovo je jako dobro shvatila ratna generacija jugoslovenskih komunista, pa je svim silama nastojala zacijeliti rane nastale ustaškim genocidom i srpske ustaničke mase odvratiti od bezumnih osveta nad nevinim stanovništvom i još strašnijeg raspirivanja dugoročno uništavajuće mržnje. I u tome položili ispit na kojem je ravnogorska nacionalistička ideja pala, srozavši se u šovinizam i kolaboraciju s nacistima, uključujući ustaše. I dokle se kod Srba držalo do takve humane i mudre pozicije, na zapadnom Balkanu je postojao garant postojanja civilizacijski ozbiljnog društva.

U onom trenutku kada je sljedeća generacija komunističkih lidera izvršila vjerovatno najveću izdaju u istoriji srpskog naroda i svih Južnih Slovena, te odlučila da poklekne pred ideologijama uklapanja u civilizacijske neozbiljnosti koje su njihovi prethodnici porazili, takvom civilizacijski ozbiljnom društvu je doslovno miniran temelj na kojem je bilo izgrađeno. A civilizacijski neozbiljno društvo naprosto nije u stanju proizvoditi bilo kakvu, a kamoli ozbiljnu kulturu sjećanja na Jasenovačke žrtve i genocid u NDH, pogotovo u poratnom antijugoslovenskom i anticivilizacijskom haosu međunarodnog kondominijuma Bosne i Hercegovine. A još manje ga je u stanju proizvesti u zemlji u kojoj se cjelokupno, a ne samo srpsko, stanovništvo četvrt vijeka kolektivno psihički uništava varvarogenijskim medijsko-propagandnim traumatizovanjem kako novi rat samo što nije počeo, a prvi komšija samo što te nije (opet) zaklao.

U tom svijetu ultimativne morbidnosti i beskrupuloznosti u kojem se čak i ekshumacija masovnih grobnica usklađuje s počecima predizbornih kampanja, jasenovačkim i generalno srpskim mučenicima iz Drugog svjetskog namijenjeno je da budu još samo jedna hrpa žetona u ruletu u kojem najpsihopatskiji političar dobija titulu najveće istorijske žrtve za svoj narod, da bi ga tom titulom i dalje sistematski duhovno i fizički uništavao. A time se samo nastavlja proces ruiniranja civilizacijski ozbiljnog društva a koji je bio jedan od glavnih razloga genocida nad tim ljudima. Jer prihvatiti otrov šovinizma, znači postati sličan mrzilačko-bijedničkoj ideologiji koja je ubijala ne samo da ubija nego da svojim otrovom sve učini sličnim sebi.

Gdje pravi put počinje?

U tom smislu, pravilna kulturna politika sjećanja na Jasenovačke mučenike može postojati samo u društvu koje iz sebe sistematski iskorjenjuje sve oblike huškanja na etničku mržnju, pogotovo na prostorima koji su, od Bihaća pa do makedonske granice još uvijek međuetnička i međukonfesionalna tigrova koža. Zbog toga, takva, drugačija, srpska kulturna politika mora najprije odustati od pogubnih evropejskih orijentalizama čiji je srpski narod primarna žrtva i vratiti se bratstvu svih ljudi na slovenskom jugu kao svom temeljnom stanovištu, pri čemu se naročito mora voditi računa o odnosu s muslimanskim stanovništvom kao podjednakom žrtvom tuđeg, a u posljednjem ratu primarno srpskog rasizma, ali i malodušnosti i katastrofalnih zabluda vlastitih političkih i vjerskih lidera.

U isto vrijeme, koliko god to bilo teško priznati dežurnim moralistima i korifejima idiotskog mejnstrima, bošnjačko društvo danas nije nimalo drugačije od srpskog: pijetet prema vlastitim mučenicima je odavno pretvoren u izgovor za patološku mržnju prema cjelokupnom srpskom narodu, njegovoj kulturi i istoriji. Mržnju, koja svoje korijene ima u frankovačko-ustaškoj ideologiji, uz mejnstrim umne ograničenosti, koji, baš kao i u srpskom slučaju, vodi jedino ultimativnom samoponištenju u tuđim evropejsko-orijentalističkim predodžbama. Upravo zbog toga, srpski put ka ispravnoj kulturi sjećanja na Jasenovac i sve srpske mučenike ubijene od strane monstruozne NDH, danas nakon 80 godina, svoj početak mora imati u Srebrenici. I to ne u obliku formalnih i performativnih izvinjenja i suhoparnih i hladnih skupštinskih deklaracija, već kao izraz istinske i iskrene empatije ka drugome bez kojeg nema ni “nas”.

Bilo bi lijepo kada bi ta ispravna kultura sjećanja u budućnosti uključivala zajedničke posjete političara i vjerskih lidera kako Srebrenici, tako i nekom eventualnom budućem kompleksu u Donjoj Gradini, a s koje bi se slale poruke o tome šta se događa kada na ovim prostorima nema, ne jednonacionalne srpske ili bošnjačke države, kako to propovijedanu otrovni političari, hodže i popovi, već civilizacijski ozbiljne države kakva je, uz sve svoje mane, bila Jugoslavija. U protivnom i jedni i drugi će se kolektivno svesti na dresirane narikače, koje, u svom tragičnom i bijednom položaju, sebe ubjeđuju da nariču nad nekadašnjim žrtvama vlastitog naroda, a u stvari to čine jedino nad sudbinom još uvijek živih ljudi koja će, nastavi li civilizacijski neozbiljna država uzimati svoj danak, biti još tragičnija nego tragična prošlost koja se oplakuje.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Ikona sestrinstva Manastira Rođenja Svetog Jovana Krstitelja u Jasenovcu

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top