ELIS BEKTAŠ: Šmit (ni)je Čović čaršijice

Započinjem ovu kolumnu mišlju da bi bilo veoma zgodno kada bi se visoki predstavnik Šmit barem jednom mjesečno oglasio autorskim tekstom na Preokretu, jer je to zaslužio skoro nezamislivim preokretom u stvarnosti. Šmit je, naime, uspio natjerati sarajevsku političku čaršiju da instituciju visokog predstavnika prestane doživljavati kao lično kućno božanstvo, zaduženo da štiti infantilnu, ali i duboko štetnu mitomaniju na kojoj počiva i koja oblikuje dominantno političko i društveno mišljenje u toj čaršiji.

Šmit nije Čović

Politolog Zlatko Hadžidedić u Slobodnoj Bosni tvrdi da je Šmit došao kako bi pomogao Draganu Čoviću, nazivajući ga većim Čovićem od samog Čovića. Dok je prva Hadžidedićeva tvrdnja možda i tačna, dotle druga tvrdnja služi kao dokaz nesposobnosti mišljenja sarajevske političke i javne čaršije da nadraste doskočicu kao ultimativni misaoni model, te dokaz njene nesposobnosti da odustane od upornih, a jalovih nastojanja da svoje tumačenje svijeta proglasi obavezujućim za svijet, otprilike onako kao što to čini duh Konstantinovićeve palanke.

Šmit jednostavno ne može biti Čović, jer kada bi on odista bio provincijski aparatčik čija vlast počiva na kombinaciji monoetničkog reakcionarstva, fluidne sprege sa krupnim privrednim i finansijskim bezakonjem i na boljševički tvrdorukaškoj kontroli, tada bi vjerovatno Šmitova domovina bila domaćin nekom visokom predstavniku, umjesto što šalje svoje političare da tu ulogu obavljaju u drugim zemljama.

Veoma je, dakle, izvjesno da je Šmit došao kako bi pomogao Čoviću, kao paradigmi hrvatske politike u BiH, da dobije nešto bolju startnu poziciju u trkama kroz zamršeni lavirint izbornog zakona, ali i da bi Čoviću, kao pojedincu, pomogao da zbaci terete koji mu pristiskaju savjest i guše ga noću, tako što će okajati svoje grijehe pred zakonom. Jer, ne treba zaboraviti da je Šmit svojevremeno itekako pomogao i premijeru susjedne Hrvatske, Sanaderu, da uvede svoju zemlju u EU, a samom Sanaderu je pomogao da se može pogledati u ogledalu, kao čovjek koji je poravnao svoje dugove sa zakonom.

Mitomansko ludilo

No Šmit kao dobrotvor nije jednovalentan, niti diskriminatoran, i on će zasigurno pomoći i Izetbegoviću, pa i Dodiku, i kao onome što oni reprezentuju i kao pojedincima, mada ta pomoć možda i neće biti onakva kakva je očekivana ili tražena. Sarajevska politička čaršija, koja u svom ludilu i svom infantilizmu nastupa kao legitimni zastupnik nekakve idealne, utopijske Bosne i Hercegovine, kakva postoji samo u glavama nedozrelih i u glavama luđaka, jednostavno nema dovoljno razvijenu svijest da bi mogla razumjeti kakva joj je pomoć potrebna.

Štaviše, za očekivati je da će ona tu pomoć odbijati, kao što dijete u groznici odbija lijek, ali on se mora dati, da bi dijete moglo preživjeti. Obično se nakon progutanog lijeka dijete nečim nagradi, lizalom ili bombonicom, ali ponekad se lizalo dadne i prije lijeka, kako bi se dijete privoljelo da proguta gorku pilulu. To je bio slučaj ovaj put – prvo je danas već bivši visoki predstavnik Incko sarajevskoj političkoj čaršiji u usta gurnuo šareno lizalo u vidu izmjena na krivičnom zakonu, a onda ustupio mjesto liječniku koji ima nešto teži, ali neuporedivo bitniji posao.

Lijek koji je odista potreban sarajevskoj političkoj čaršiji, i svima koji su hipnotisani njenim ritmičnim i zaumnim šamanskim klepetanjem, jeste da je neko uhvati za ramena i dobro je prodrma, ne bi li je probudio iz tog stanja mitomanskog bunila i iščupao je iz kandži antisvijesti, odnosno izopačene svijesti koja, kako rekoh u jednoj svojoj pjesmici, „gleda Breku, vidi Jerusalem“ i koja jednostavno ne može da percipira svijet kao fenomen dinamičnosti i mijena.

Materija za dokone komentatore

Postojali su razlozi zbog kojih je svijet, odnosno njegov glasniji dio, svojevremeno protežirao ne Bosnu i Hercegovinu, ne Bošnjake, već Izetbegovićev konstrukt Bosne i Hercegovine, serviran zapadu za ideološko-propagandnu upotrebu, kao što su postojali razlozi zbog kojih je taj isti svijet pristao na monohromatsku sliku Balkana na kojoj je crna boja rezervisana isključivo za Srbiju i njene satelite, no ti razlozi danas više nisu nikom bitni, osim povjesničarima i dokonim komentatorima sa društvenih mreža.

Ono što je danas bitno, jeste činjenica da se svijet promijenio i da su njegove potrebe i za ideološko-propagandnim konstruktima i za realnim stanjem na terenu potpuno drugačije. A to stanje na terenu činjenično je drugačije, no sarajevska politička čaršija nikako to da uvidi, već joj se neprekidno priviđa devedesetdruga, korpusi, artiljerija, pokolji, opsada…

Ne želim zvučati kao nerazumni optimist i naravno da imam svoje bojazni od mogućnosti izbijanja nekog novog konflikta, koji je uvijek moguć tamo gdje se zakoti ustaška svijest, a ta se svijest zakotila u svakoj postjugoslovenskoj torini i prividu države, no samo posvemašnji diletant i debil bez ikakvog znanja o ratu može pronalaziti paralele i sličnosti između današnjeg trenutka i onog od prije skoro tri decenije.

Neki narativi iz tog doba danas se, istina, ponavljaju, ali rat nije vođen narativima, već trupama i ogromnim količnama ratne tehnike, a danas više nema ni trupa ni te tehnike. Ono što bi se moglo okupiti u strojeve, nedovoljno je čak i za malo ozbiljnije manevre, a postojeća ratna tehnika na čitavom postjugoslovenskom području ne omogućava ništa više osim odbrane manjih područja, pa i to sa upitnim uspjehom. A čak i kad bi se osigurao priliv naoružanja, opet bi nedostajalo mnogo drugih faktora koji sačinjavaju ono što se naziva borbenom moći.

I, što je najvažnije od svega, danas jednostavno ne postoje racionalni, jasni i mjerljivi ratni ciljevi, kao preduslov za otpočinjanje bilo kakvog konflikta. Ako neko misli da se u sport skup kao što je rat ulazi da bi se popalilo nekoliko sela i tako korigovali dejtonski ishodi, onda je taj neko idiot, kao što je idiot i onaj ko misli da bi bilo moguće izvesti zauzimanje područja sa većom koncentracijom stanovništva, na ma kojoj strani. Takve operacije, osim trupa i naoružanja, zahtijevaju i nešto vojničkog znanja, a posljednji jugoslovenski rat pokazao je da takvo znanje na Balkanu ne stanuje, već da je maksimum ovdašnjih naroda slavnih vojničkih prošlosti ustvari samo kokošarsko iživljavanje tamo gdje je protivnik iznuren i nemoćan.

Deda Mraz ne postoji

No od razloga vojne vještine koji pokazuju zašto je rat nemoguć, uprkos kmečanju sarajevske političke čaršije, još su važniji interesi Evrope, u koju ovdje ubrajam i Rusiju i Tursku, i koja tim ratom apsolutno ništa ne može dobiti. Da Evropa s kraja prošlog stoljeća nije vidjela priliku da se okoristi ratom za raspad Jugoslavije, ni tog rata možda ne bi bilo.

Sarajevska politička čaršija predugo vara svijet svojom mitomanijom i predugo živi u ubjeđenju da svijet to ne shvata. A svijetu se taj varalički, vašarski i pehlivanski posao konačno smučio i svijet je rekao dosta, vrijeme je da odrasteš, moja draga sarajevska politička čaršijice. A put ka odrastanju obilježen je prestankom pričanja bajki i otvorenim govorenjem o mukama sazrijevanja.

Zato je dirljiva i infantilna zgroženost glasova iz sarajevske političke čaršijice nad tezama koje su se mogle čuti na nedavnom Šmitovom skupu u Njemačkoj razumljiva, kao što je razumljiva i zgroženost djeteta kada mu prvi put kažete da Djed Mraz ne postoji odista. Ali ta zgroženost, to je korak ka zrelosti, ka spremnosti za život u svijetu bez Djeda Mraza.

Nakon izlaska iz svijeta bajki, u kojima je sve moguće, i čovjek i društvo trebalo bi da uđu u svijet u kom se otprilike zna šta je moguće a šta nemoguće i, što je još važnije, šta je dopušteno a šta je nedopušteno. Sarajevskoj političkoj čaršiji krajnje je vrijeme da sa ogromnim zakašnjenjem načini taj korak i uđe u svijet u kom su zakoni važniji od mitova. Šmit im u tome može pomoći, kao što je pomogao i Hrvatskoj, ali i njenom tadašnjem premijeru Sanaderu, koji danas spokojno spava u svojoj ćeliji, jer više nema mračne tajne koje mu pritiskaju savjest.

Mit važniji od zakona

Jučerašnja preporuka ministarstva vanjskih poslova da građani koji su učestvovali u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu 1992 – 1995 ne putuju u Srbiju, pokazuje da u čaršijici kraj Ilidže još uvijek stoluje svijest kojoj je mit važniji od zakona. Ta je preporuka eklatantno i nezakonito korištenje državnih struktura za partijsku propagadnu, a pored toga u svojim kontekstualnim i metatekstualnim slojevima sadrži takve naboje mraka, da bi ministricu Turković već danas trebalo pitati s kojim pravom ona par stotina hiljada učesnika rata čini kolektivnim saučesnikom u nedjelima. Nažalost, u današnjoj sarajevskoj političkoj čaršiji teško da će se naći svijest koja će to pitanje glasno postaviti. Ali možda će se ta svijest razviti nakon što Šmit isporuči pomoć koju nosi i nakon što prođe faza razočarenja što ta pomoć nije onakva kakva je očekivana.

Nakon razočarenja uslijediće možda čak i zahvalnost, jer će se u sarajevskoj političkoj čaršiji tada možda konačno razviti svijest koja će shvatiti da bi primanje očekivane pomoći bio smrtonosni danajski dar. Bolesnik obično ne zna kakva mu je pomoć potrebna, pa se tako i današnje Sarajevo obraća vračevima, a potreban mu je liječnik.

Na kraju, čitalac je zasigurno uočio da sam koristio sintagmu sarajevska politička čaršija tamo gdje je očekivao da ću govoriti o nekakvoj bosanskohercegovačkoj ili probosanskohercegovačkoj politici i svijesti. Žalim, ali ja svoje čitaoce ne lažem i ne dovodim ih u zabludu neistinama i idiotlucima. Premda ta čaršija kraj Miljacke nastoji da sebe uspostavi kao autentičnog reprezenta i patrona Bosne i Hercegovine, ona ustvari uopšte nema svijest o tome šta Bosna i Hercegovina, i kao zemlja i kao država, jeste.

A Bosna i Hercegovina, ona koja odista postoji i koja je odista postojala pa i koja će odista postojati, negacija je predodžbe koja o njoj postoji u sarajevskoj političkoj čaršiji. Drugim riječima, kada bi se ostvarile halucinacije te čaršije o Bosni i Hercegovini, ta bi zemlja istog časa prestala postojati kao stvarnosna činjenica, jer bi mnogo toga što sačinjava tu zemlju reklo – e dosta više.

Zato, naćulite ušesa i slušajte pomno šta čika Šmit ima da poruči, umjesto da mu se grozite i nazivate ga pogrdnim imenima. I zabavljajte se pokušavajući da pogodite ko će sve biti Sanaderi u Čovićevom, Dodikovom i Izetbegovićevom toru na stočnom pašnjaku zvanom Bosna i Hercegovina.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top