ELIS BEKTAŠ: Handžar

Premda se tu i tamo u rigidnim i reakcionarnim bošnjačkim krugovima nastoji prikazati kao kontroverzno i nedovoljno istraženo, pitanje 13. Waffen-SS brdske divizije „Handžar“ davno je dobilo sve potrebne odgovore o genezi, djelovanju i sudbini te formacije, čiji su pripadnici regrutovani pod krinkom zaštite muslimanskog stanovništva istočne Bosne od četničkih pokolja, samo da bi na kraju završili boreći se rame uz rame s četnicima protiv partizana i zatirući uglavnom srpske ali i druge civile osumnjičene za blagonaklono gledanje na Narodnooslobodilački pokret.

Pobuna šačice pripadnika te divizije prilikom obuke u francuskom mjestašcu Villefranche-de-Rouergue sredinom septembra 1943. godine, neposredno nakon kapitulacije fašističke Italije, danas je postala mitomanski topos i prizma kroz koju se prelijevaju i rastaču sve nijanse shizofrenog ludila na kom počiva mladomuslimanski koncept bošnjaštva. Teks mostarskog književnika Ibrahima Kajana objavljen na portalu magazina Stav pod naslovom „Bošnjački antifašistički bljesak“ otužno je svjedočanstvo tog duha koji od svijeta zahtijeva da mu njegovu uobrazilju prizna kao njegov subjekvitet, te da ga prihvati u svoje okrilje i kao antikomunističkog i kao antifašističkog zaslužnika.

Kajanovom tekstu, što se tiče činjenica u njemu navedenih, malo se šta može prigovoriti. Problem, međutim, leži u načinu njihovog garniranja, a još više u onome što je sa poslužavnika izostavljeno. A izostavljeno je mnogo i uglavnom ono što je od suštinskog značaja za razumijevanje ne samo jedne kratkotrajne i zlosrećne pobune, već i za razumijevanje tragične izgubljenosti današnjeg bošnjaštva u povijesnom i društvenom vremenu i prostoru, jer je dopustilo da ga reakcionarni hohštapleri okupljeni oko Alije Izetbegovića zavedu i povedu u lavirint zabluda iz kog je moguće izaći samo pod jednim uslovom – da se vodiču okrenu leđa i da ga se prestane slijediti.

U najkraćim crtama, Kajanov tekst se, uz već spomenuto prilično korektno navođenje wikipedijskih činjenica, svodi na nuđenje četničkih pokolja muslimanskog življa kao ekskluzivnog razloga za formiranje „Handžar“ divizije, što je u najmanju ruku neozbiljno, te na lament zbog označavanja pobune iz Villefranchea hrvatskim i jugoslovenskim, umjesto bošnjačkim atributima. No možda i najveći problem s ovim tekstom jeste označavanje pobune iz Villefranchea sintagmom „bošnjački antifašistički bljesak“, koja je iskorištena i kao njegov naslov.

Kajan bi, kao rafiniran literat, morao znati kakve je kontekstualne i metatekstualne poruke odaslao tom sintagmom. Prije svega, degutantno je govoriti o nekakvom antifašističkom bljesku, u trenutku kada znatno veći broj bosanskohercegovačkih muslimana aktivno učestvuje u Narodnooslobodilačkom pokretu ili djeluju kao njegovi simpatizeri i pomagači. Zato Kajan zna da u objašnjavanju šireg povijesnog konteksta nastanka „Handžar“ divizije i geneze pobune šačice njenih pripadnika mora izbjeći spominjanje Skendera Kulenovića, Avda Hume, Derviša Sušića, Nurije Pozderca, Džemala Bijedića… jer je to jedini način da događaje iz Villafranchea nazove bljeskom, iskrom prije koje postoji samo mrak.

A taj kontrapunkt bljeska oko kog postoji samo tama takođe je problematičan, na način kog Kajan vjerovatno nije bio svjestan u času pisanja, inače bi ga izbjegao. Naime, ako je pobuna šačice podoficira bila antifašistički bljesak, iz toga nužno proističe da je sve ostalo bio fašistički mrak, ne samo u diviziji, već i u čitavom muslimanskom korpusu, kog autor članka implicitno svodi isključivo na vjersku skupinu sa maglovitom i nedovoljno artikulisanom nacionalnom sviješću i na žrtve četničkih pokolja. Koliko god bila složena i teška, a u pojedinim aspektima i tragična, sudbina i povijesna uloga bosanskohercegovačkih muslimana ipak se ne može tako vulgarno pojednostavljivati.

Pošto lično poznajem Kajana, duboko sam uvjeren da on nije imao namjeru polučiti takav efekat svojih riječi, ali njima je zasigurno obradovao mnoge čučavce sa izetbegovićevskog mindera koji smatraju da je prava šteta što je Hitler, a s njim i 13. Waffen-SS brdska divizija „Handžar“, izgubio rat. Obradovao ih je, jer je svojom trapavošću u oblikovanju misli podržao njihovo uvjerenje da je većinsko, pa samim tim i legitimno bošnjaštvo, ono koje je stalo uz naciste, a protiv komunista. I protiv Srba, naravno. To što pripadnici „Handžar“ divizije nisu bili gadljivi na združene operacije u sadejstvu sa četničkim snagama, takvima ništa ne znači.

Problematično je i Kajanovo insistiranje da se pobuni pridodaju bošnjački prerogativi, tim više što on sam precizno navodi imena četvorice inspiratora i organizatora pobune, od kojih su samo dvojica bosanskohercegovački muslimani, a druga dvojica su Hrvati, što je već sasvim dovoljan argument da zaljulja tezu o bošnjačkom duhu koji nadahnjuje pobunu, a ako se tome pridodaju i čvrste indicije da su zavjerenici bili članovi ili simpatizeri Komunističke partije Jugoslavije i da su pobunu pokrenuli po partijskim zamislima i instrukcijama, onda ta teza biva potpuno obesmišljena i čak ni činjenica da su tokom i nakon slamanja pobune u najvećem broju stradali oni koji bi se danas vjerovatno smatrali Bošnjacima nije dovoljna da podrži Kajanov zahtjev i pobunu iz Villafranchea determiniše kao ekskluzivno bošnjački čin.

Završetak Kajanovog teksta osvjetljava i razlog zbog kog je napisan – u Villefrancheu su nakon Drugog svjetskog rata građani i vlasti tog mjestašca podigli spomen-obilježje koje je nazvano grobljem jugoslovenskim mučenika i na kom je pisalo da se podiže u čast jugoslovenskih boraca. Prije petnaest godina, uz pomoć hrvatske ambasade, u Villefrancheu je podignut memorijalni kompleks u čast „hrvatskih vojnika“, a ulica u kojoj se nalazi nazvana je Avenijom Hrvata. Taj postupak hrvatske države tek je odraz jednog provincijalnog, reakcionarnog i nadasve lopovskog duha, oblikovanog onom čuvenom krilaticom „ko jamio, jamio“. Uostalom, današnja hrvatska država, kao i sve druge postjugoslovenske torine, čedo je zloduha opsjednutog imperativom monoetničkog zapišavanja teritorije, a nakon što taj posao obavi, onda se prepušta zapišavanju povijesti, nemajući stida čak ni kada to radi u nekom dalekom i tuđem dvorištu, negdje u Francuskoj, pa taj skandalozni i ogavni spomenički revizionizam u Villefrancheu nije ni mogao biti izbjegnut.

Kajanu, međutim, ne pada na pamet da ukaže na stvarnu lopovsku i revizionističku prirodu novopostavljene memorijalne instalacije učesnicima septembarske pobune iz 1943. godine, već spremno uskače u igru po pravilima koje je već postavila revizionistička hrvatska politika i kritikuje tu instalaciju i nazivanje avenije hrvatskim imenom sa pozicija bošnjaštva, zahtijevajući ispravljanje te nepravde tako što će se memorijalizacija tog togađaja obavljati pod bošnjačkim imenom i u bošnjačkom ozračju.

No to bi bila svinjarija navlas ista onoj koju je napravila Hrvatska sa svojim spomenikom – Francuze ovdje treba isključiti iz optužbe, bilo bi neutemeljeno i nepravedno očekivati od jedne daleke zemlje da razumije zamršene staze u južnoslovenskom povijesnom i etničkom lavirintu – i jedini način da se pravda zadovolji bilo bi vraćanje jugoslovenske atribucije i samoj pobuni i njenom spomen obilježju. Dvojica bosanskohercegovačkih muslimana, koji su se možda i osjećali Bošnjacima, ali koji su formalno i nominalno bili Hrvati, te dvojica Hrvata koji s njima dižu pobunu u elitnoj nacističkoj formaciji, da bi se pridružili savezničkim ratnim naporima, mogli su nastupati jedino i isključivo s pozicija jugoslovenstva.

S pozicije koje se na izetbegovićevskom minderu danas doživljava kao idealnotipski bošnjačka djelovao je Halim Malkoč i drugi potkazivači i lojalne sluge nacista, koji su odbili uzeti učešće u pobuni ili su aktivno sudjelovali u njenom krvavom gušenju. Zbog toga bi tom izetbegovićevskom minderu i njegovim servantima bilo mudrije da prestanu sa shizofrenim pokušajima revizionističke rekombinatorike povijesti i da se, umjesto karikaturalnih kozmetičkih zahvata i kićenja tuđim perjem, konačno suoče sa pitanjima zbog čega su im nacističke pudlice Đozo i Busuladžić prihvatljiviji od partizana Skendera Kulenovića i Derviša Sušića.

A bošnjački antifašistički bljesak zbio se mnogo ranije, i ne u Francuskoj, već u Jugoslaviji, sa onim jugoslovenskim Muslimanima koji su na samom početku ustanka stali u redove NOP-a, da bi se taj bljesak kasnije razgorio u mnogo veću vatru, koja je obasjala put muslimanskim borcima u partizanskim trupama koji su učestvovali u oslobađanju Sarajeva od okupatora i njegovih sluga i gonili ih sve do granice sa Italijom i Austrijom.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top