ELIS BEKTAŠ: Politički kopilan, traktat o moći bez odgovornosti

Da li je Bakir Izetbegović odista politički lider bošnjačkog etnikuma u Bosni i Hercegovini ili je tu poziciju vješto uzurpirao koristeći političku zgađenost i pasivnost dobrog dijela društva, te tekovine šlampave i opskurno provođene tranzicije što ih Bošnjaci baštine skupa sa ostalim žiteljima zemlje koja je osuđena da za svojom budućnošću rovi po svojoj prošlosti, ostavićemo vremenu da pokaže, mada je onima koji stvarnost gledaju bistra oka i bez navijačkih zanosa već sada jasno o kakvoj je karikaturi liderstva tu riječ.

No zato je Izetbegović junior nesumnjivo politički bastard, a zašto to ne kazati i eksplicitnije – politički kopilan, kao tipski reprezent čitave jedne plejade političara u tranzicijskim i posttranzicijskim društvima, koji u sebi objedinjavaju tradicionalizmom zadojen konzervativizam i počesto shizofreno u lijevu stranu nagnut populizam, a pri tome se služe korporativističkim i tehnomenadžerskim modelom vladanja, kog John Ralston Soul precizno i nadahnuto opisuje u svojoj Civilizaciji nesvjesnog, tom brevijaru savremene političke filozofije.

Posljednji Izetbegovićev medijski nastup, na BHT1 kod voditelja Elvira Bucala, te njegovo obraćanje na Brdu kod Kranja, sublimirali su više-manje sve što je lider SDA govorio, ali i lupetao posljednjih sedmica, tako ponudivši uvid u oblikujuće vektore njegove politike i ideologije, ako se tu uopšte može govoriti o politici i ideologiji u uvriježenom enciklopedijskom, pa i civilizacijskom značenju tih pojmova.

Pažljivo slušanje njegovih riječi otkriva da Izetbegovića zanima isključivo moć bez odgovornosti. Da bi je priskrbio, on nastupa kao adept čiji autoritet izvire iz volje kolektiva, ali i iz tradicije, te djelomično i iz božje naklonosti, mada je dovoljno lukav da ovo posljednje ne nudi eksplicitno, već podilaženjem onom društvenom sloju čija religijska shvatanja više pripadaju počecima civilizacije nego današnjem trenutku. Pored toga, on zna da za moć bez odgovornosti mora urušiti pojam i koncept društvenog i opšteg dobra i oduzeti mu svako značenje i svaki sadržaj, jer je društveno, odnosno opšte dobro reper u odnosu na kog se definiše i odgovornost u javnim poslovima, a naročito u politici.

Zbog toga je jedino društveno dobro kog Izetbegović i njegova ideološka ergela nude društvu sveto trojstvo genocida, agresije i opsade, uz još nekoliko efemenih dobara, poput, recimo, jezika koji sve više propada i postaje sve nakaradniji i sve nesposobniji za transpoziciju značenja što ga Izetbegović i njegovi čauši više brane. U čitavoj Bosni i Hercegovini došlo je do tragičnog sunovrata školstva, pravosuđa, policije, medicinske zaštite… ali za to je uvijek neko drugi kriv, najčešće Srbi, a donekle i Hrvati, počesto i anacionalni građani, ali nikada Izetbegović i njegova ergela.

Istini za volju, on se tu i tamo pospe pepelom po glavi i iz oka pusti krokodilsku suzicu, no to je tek lukavost iskusnog i prevejanog hohštaplera koji zna da će priznavanjem neke neodređene krivice i njenim proglašavanjem za plod nužnosti i usuda, mnoge preduprijediti da mu podviknu – ne palamudi, mutavče, nego deder precizno odgovoraj na precizno postavljena pitanja. Skoro potpuna pasivnost bosanskohercegovačke strane u izgradnji auto-puta Sarajevo – Beograd samo je jedan od primjera Izetbegovićevog načina da od sebe i od svoje ergele odbaci svaku odgovornost. Njegovo se objašnjenje svodi na – eto, takvi smo, spori, šlampavi, neodgovorni i šta se tu može.

Izetbegović uvijek nastupa kao srednjovjekovni skolastičar, svjestan da znanje i sumnja uzdrmavaju same temelje moći bez odgovornosti i zato on umjesto znanja nudi katekizam, a umjesto sumnje nudi imperativ vjerovanja, kakav je prihvatljiv u religiji, ali u društvenim poslovima je ne samo štetan, već i opasan. On, da se poslužim Ralstonovom rečenicom, „svijet svodi na detaljan linearni argument zasnovan na (a priori) utvrđenom pogledu na svijet.“

No srednjovjekovna skolastika ipak je nastojala očuvati barem privid učenosti i zainteresovanosti za diverzivnost svijeta i njegovih uzroka, za razliku od Izetbegovića kod kog sve počinje i završava sa već spomenutim svetim trojstvom – genocidom, agresijom i opsadom. Tako to mora biti, jer čim se makne samo pola koraka izvan tog alhemijskog simbola, zaskočiće ga pitanja o odgovornosti pred kojima neće biti zaštićen traumatičnim toposima kolektivnog identiteta. Da stvar do kraja banalizujem, čim se udalji od zaštite tog eneretskog štita traume i tragedije, Izetbegović postaje nemoćan da pruži razložan odgovor na pitanje jesu li Srbi, a s njima i Hrvati, krivi što je mladomuslimanski minder, između ostalog, ogromnom broju Bošnjaka, ali i ostalih, ogadio politiku pa i samu ideju javnog života, servirajući im plejadu opskurnih likova počev od Bićakčića i Brankovića, preko Konakovića i Čampare, pa do Budnje, Prevljaka i Ćesira, ne izostavljajući pri tom ni same Izetbegoviće, koji uspostavljaju etalon i svojim sljedbenicima daju primjer kako se prezire odgovornost prema javnosti – da se to potkrijepi argumentima, dovoljno je prisjetiti se svinjarije koju je Izetbegović priredio sa revizijom tužbe, kao i svih javnih nastupa njegove supruge u kojima se ona ponaša kao da je križanac Elene Čaušesku i Lukrecije Bordžije, a ne javni servant za svoj rad plaćen javnim novcem.

Težnja za moći bez odgovornosti nužno znači i objavu rata smislu, koji je sklon sumnjičavosti i postavljanju neugodnih pitanja. Uslijed toga i retorika Izetbegovića, kao paradigme i reprezenta političkih kopilana koji, istina, ne teže ka apsolutnoj moći, ali teže ka apsolutnoj neodgovornosti, postaje sve luckastija i sve budalastija.

Pa će on tako jedan dan govoriti o postignutom ekonomskom napretku i čudu ekonomskog preporoda postignutim pod Zvizdićevom i Novalićevom vladom, da bi potom zakukao zbog odlaska ogromnog broja mladih i obrazovanih ljudi iz zemlje, optužujući za taj egzodus ne samo zločeste i vječno opstruirajuće Srbe, već čak i Evropsku Uniju, koja je, po njegovom sudu, suviše malo dala Bosni i Hercegovini, a suviše joj mnogo uzima.

I niko da se javi i složi mu seriju interrogativnih aperkata i direkata, tako što će ga upitati – pa dobro, budaletino, de se nazovi s fiksnog na mobilni i dogovori se da li je stanje u zemlji prosperitetno i na putu napretka ili je toliko beznadno i besperspektivno da mladi i stručni ljudi odlaze trbuhom za somunom? A usput se zapitaj i zašto ne odlaze Prevljaci, Mehmedagići i slični opskurni likovi, već uglavnom oni koji imaju uredno stečene diplome i koji posjeduju znanje. A takvih je primjera kontradiktornosti, besmislica i budalaština u Izetbegovićevoj retorici toliko, da se postavlja pitanje ima li u njoj ičeg osim toga.

Kakav je Izetbegovićev odnos prema kategorijama društvenog, odnoso opšteg dobra, te prema vlastitoj odgovornosti, najbolje se da sagledati iz njegovog odnosa prema slučaju hapšenja Edina Vranja u Republici Srbiji. Ne obazirući se na činjenicu da je on čovjek bez etičkog kredibiliteta, čije je zadnje mrvice potrošio sa svinjarijom oko revizije tužbe, Izetbegović tom slučaju ne pristupa principijelno, niti otvara prostor da se pitanje ratnih zločina multilateralno sistemski tretira u sadejstvu postjugoslovenskih legislativnih okvira, već nastupa vulgarno populistički, metiljavo romantičarski i dvostruko ucjenjivački.

Ne dirajte naše branioce, operetski podvrskuje Izetbegović, poručujući Vučiću da „nam“ ne trebaju njegove vakcine niti njegovo žito. Naravno, najveći dio javnosti kojoj se Izetbegović obraća, bačen je u hipnotički trans već na sam spomen branilaca i kosmičke nepravde koja se čini njihovim hapšenjem u državi koja je prilično otvoreno učestvovala u bosanskohercegovačkoj epizodi rata za raspad Jugoslavije i malo ko primjećuje znatno važniju poruku u njegovim riječima, pa će ga malo ko i zapitati – ko si ti da odlučuješ da li nekome trebaju vakcine ili ne, tim više što si se ti, skupa sa svojom ergelom, pokazao kao nesposoban da ih nabaviš.

A nije ih nabavio, jer Izetbegovića – kurac zaboli za društveno, odnosno opšte dobro, za zdravlje i za funkcionalno stanje društva. On zna da je zdravo i funkcionalno društvo smrtna opasnost za koncept moći bez odgovonosti, taj njegov ideal svih ideala. Zato on poručuje – ne dirajte naše branioce, ako je neki zločin i počinjen u ratu, to je bio incident i greška i ne možemo mu strogo suditi niti ga izjednačavati sa svetim trojstvom genocida, agresije i opsade, a naša nesposobnost da društvu osiguramo minimum uslova za stabilno funkcionisanje, čak i na mikro-planu tamo gdje se uglavnom mi pitamo, nije naša krivica, već nužnost uslovljena krivicama drugih, te tako ni za to ne možemo biti odgovorni.

Posebna perfidija Izetbegovićevog političkog kopilanstva sadržana je u njegovom tumačenju problema izbornog zakona na BHT1. Po običaju, najšira javnost će njegove riječi saslušati u navijačkom transu i na najpovršnijem značenjskom planu, te će joj tako promaći njihova mračna suština, opet usmjerena ka famoznoj moći bez odgovornosti. Na stranu sad to što Izetbegović uporno naglašava malobrojnost hrvatskog etnikuma u Bosni i Hercegovini, kao da ta činjenica ima ikakvog značenja u ovakvom državnom i političkom ustroju, pri tome dopuštajući svojim medijskim jazavcima iz magazina Stav da bošnjačke političke predstavnike dijele na (sic!) autentične i neautentične Bošnjake i ne shvatajući koliko takvom podjelom dovodi u pitanje brojčanu dominaciju Bošnjaka na kojoj gradi svoje političke zahtjeve, jer bi legitimisanje autentičnih Bošnjaka po minderskim kriterijumima možda pokazalo da je riječ o etničkoj podzajednici malobrojnijoj čak i od Hrvata.

Od toga je znatno veći problem to što Izetbegović sebi poprilično skandalozno i bezobrazno dopušta da određuje prostor djelovanja multietničkih i građanskih stranaka, odričući im a priori pravo i legitimitet da se bave pitanjima od nacionalnog značaja i to pravo zadržavajući isključivo za partije sa etničkim prerogativom. To znači ne samo da Izetbegović nema pameti da razumije sadržaj i značenje pojma i koncepta moderne nacije, niti da shvati kako su to nacionalni interesi i nacionalna svijest preživjeli u društvima oblikovanim građanskom idejom, već prije svega znači da Izetbegović za sebe i za svoju ergelu nastoji monopolisati politički prostor mitomanije, a realne i životne probleme društva bi rado prepustio nekom drugom, znajući da realni problemi za sobom povlače i realnu odgovornost.

Zato će Izetbegović, sa grlima iz svoje ergele, i dalje hrzati i njištati o nepravdi, tragičnoj prošlosti, zlu koje se nadvija nad zemljicom Bosnom prepunom dobrih i plemenitih, te nadasve bezgriješnih Bošnjana, jer je to najlakši način da izbjegne odgovore na bitna pitanja, od kojih već na početku treba stajati pitanje – gdje su diplome tvoje hanume i tvog ahbaba Osmice? Pa sve do pitanja gdje su završila ta, po Izetbegovićevoj ocjeni, skromna sredstva što ih je međunarodna zajednica ulila u Bosnu i Hercegovinu i to prilično neravnomjerno i vodeći računa da najveći dio tih sredstava stigne u kandžice minderskih glodara.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top