JAN VERNER MILER: Kulturni rat svetskih elita

Brexit i Trump su reči kojima smo u poslednjih 5 godina označavali početak uspona desničarskog populizma i destabilizacije liberalnih demokratija. Ali jedna zanimljiva činjenica iz tog vremena retko se pominje: slogani u kampanjama Hillary Clinton i zagovornika ostanka u EU 2016. bili su veoma slični: „Zajedno smo jači“ i „Snažniji u Evropi“. Poruke ovih kampanja nisu naišle na dobar odziv kod glasača. Izgleda da su mnogi zaključili da će ipak biti snažniji ili da će im na neki drugi način biti bolje ako se otcepe. Šta nam to govori o linijama razdvajanja u politici našeg vremena? Najšire prihvaćeno mišljenje uči nas da su za današnju politiku presudno važne kulturne podele, kao i da mnogi glasači imaju utisak da nemaju više ničeg zajedničkog s liberalnim i navodno „globalističkim“ elitama. Takvo tumačenje, osim što je empirijski sumnjivo, nekritički prihvata kulturalni okvir političkih sukoba, od čega najviše koristi ima desnica. Podele koje su ugrozile demokratski sistem generisane su pre svega u sferi ekonomije, ali ta činjenica obično ostaje skrivena iza retoričkih strategija desnice koja promoviše plutokratski populizam.

Demokratija je danas ugrožena pretnjama dva paralelna otcepljenja. Prvo je otcepljenje najprivilegovanijih slojeva, koji se obično smeštaju u kategoriju „liberalne kosmopolitske elite“. To je fraza koju često koriste populistički lideri u napadima na liberale, a sve češće se čuje i u istupima političkih komentatora i istraživača u društvenim naukama. Takva oznaka je na više načina pogrešna. Istina je da su neke od elita veoma pokretne, ali to ne znači da su one nužno kosmopolitske ili liberalne na bilo koji moralno relevantan način – osim ako reč kosmopolita ne koristimo za putnike koji su preleteli najviše kilometara, a ne za ljude koji prihvataju ideju da su naše moralne obaveze prema svim stanovnicima sveta iste, bez obzira na državne granice.

Vrednosti za koje se zalažemo ne zavise od toga koliko smo sveta videli; najuticajniji kosmopolita u istoriji filozofije, Immanuel Kant, nikada nije napustio svoj rodni Kenigsberg. Mnogi bogataši se hvale humanitarnim akcijama u kojima su učestvovali širom sveta, ali među njima je teško pronaći osobu sa uverenjima za koja bi se iz perspektive političke filozofije moglo tvrditi da su bliska ideji globalne pravde. Ne smemo zaboraviti da se 90-ih i 2000-ih godina globalizacija nije pravdala i branila naglašavanjem pozitivnih učinaka za čitav svet, već koristima za nacionalne države.

Ekonomske i administrativne elite nastavljaju da se školuju i grade karijere na načine koji pokazuju distinktivno nacionalna obeležja. Neki od mojih studenata sa Prinstona verovatno će raditi za neku od multinacionalnih kompanija negde u inostranstvu, ali oni ne mogu tek tako otići „bilo kuda“ – ne mogu, na primer, odlučiti da postanu deo francuske elite. Naravno, univerzitetskim profesorima i novinarima prija pomisao da je sudbina demokratije u njihovim rukama i da bi se na kraju sve ovo moglo dobro završiti, samo ako bi liberalne elite povele više računa o pripadnicima bele radničke klase na američkom Srednjem zapadu ili na severu Engleske.

Ne tvrdim da kulturne elite nisu važne – one to svakako jesu. Tvrdim da pojednostavljena podela društva na „ljude koji mogu otići bilo kuda“ i „ljude koji ostaju vezani za mesto“ – koju je uveo David Goodhart u zapaženoj knjizi The Road to Somewhere / Putovanje negde (2017), a koju liberali često citiraju u pokušajima da demonstriraju sopstvenu sposobnost samokritike – skriva činjenicu da su elite koje donose odluke i dalje više nacionalističke i manje liberalne nego što se obično misli.

Globalizacija nije ukinula nacionalizam. Ona je otvorila mogućnost selektivnog povlačenja iz društva – od čega najviše koristi imaju ekonomske i finansijske elite (koje po svojim stavovima nisu naročito liberalne). Elite se sada mogu osloboditi svake zavisnosti od ostatka društva (nastavljajući da koriste usluge policije, loše održavane puteve i tako dalje). Posle globalizacije lanaca snabdevanja i režima trgovine, proizvođači i potrošači više ne moraju biti u istoj zemlji, a posle ukidanja vojne obaveze, elite više ne zavise od vojske koju čine njihovi sugrađani.

Neskriven i komično prenaglašen primer takvog otcepljivanja ekonomski najmoćnijih slojeva društva nalazimo u figuri Petera Thiela, milijardera iz Silicijumske doline. Peter Thiel se predstavlja kao libertarijanac (bio je Trumpov savetnik i čak je pokušao da razvije čitavu filozofiju trampizma). U programskom saopštenju objavljenom 2009. napisao je: „Veliki zadatak koji očekuje libertarijance našeg doba jeste traženje izlaza iz politike u svim njenim oblicima – od totalitarističkih i fundamentalističkih katastrofa do nerazumnog demosa koji upravlja takozvanom ’socijaldemokratijom’“. Thiel sve nade polaže u „neku vrstu novog i dosad neisprobanog procesa koji će nas odvesti u neku još neotkrivenu zemlju“. Ali avaj, neotkrivenih zemalja više nema, pa se Thiel okreće sajberprostoru, svemiru i, ako ništa drugo ne uspe, okeanima.

Thielovi omalovažavajući komentari o demosu izazvali su oštre reakcije – naročito rečenica u kojoj kaže da je „posle 1920. ogromnim beneficijama za siromašne i davanjem prava glasa ženama – što su dve grupe koje libertarijancima zadaju najviše muke – ideja ’kapitalističke demokratije’ postala oksimoron“. Kasnije je objašnjavao da se ne zalaže za ukidanje prava glasa. Zapravo, njegov temeljni stav je da se demos u celini mora otpisati kao beznadežan; najbolje što možemo učiniti jeste da se distanciramo od naroda – to jest, da se otcepimo.

Thielove neotkrivene zemlje odgovaraju mračnom svetu transnacionalnog podzemnog knjigovodstva. Dvojica uglednih ekonomista, Emmanuel Saez i Gabriel Zucman, pokazali su da su „američke kompanije tokom 2016… više od 20 odsto dobiti ostvarene izvan SAD stekle kroz ’nedržavne entitete’ – kompanije unutar kompanija koje nigde nisu registrovane i nigde ne plaćaju porez. To znači da su 100 milijardi dolara dobiti stekle kao da su poslovale na nekoj drugoj planeti“.

Ljudi koji praktikuju takvu vrstu otcepljenja ne mogu tvrditi da „ne žive nigde“ (jer novac na kraju ipak završi negde); niti to što rade ima bilo kakve veze s kulturnim ili moralnim kosmopolitizmom, iako desničarski populisti, uvek raspoloženi za nove bitke u kulturnom ratu, to upravo tako pokušavaju da prikažu. Ipak, mora se priznati da kritike koje iznose populisti sadrže zrno istine: neki građani su praktično odustali od društvenog ugovora, za školovanje dece angažuju privatne učitelje, a za zaštitu svojih ograđenih enklava plaćaju privatno obezbeđenje. U Francuskoj je čak 35 odsto ispitanika odgovorilo da nema ničega zajedničkog sa sugrađanima u svojoj zemlji.

Takva dinamika nije ništa novo: pišući o francuskoj aristokratiji, Abbé Sieyes, politikolog iz 18. veka, primetio je da „privilegovani doživljavaju sebe kao posebnu rasu ljudi“. U revoluciji 1789. otkrili su da to ipak nisu (kao što će i neki naši savremenici uskoro otkriti da nema neotkrivenih zemalja).

Drugo otcepljenje je manje primetno. Sve je veći broj građana s donjeg dela distributivne lestvice koji više ne glasaju i ne učestvuje u političkom životu. Taj trend je očigledan u velikim nemačkim gradovima: siromašna predgrađa sa visokim stopama nezaposlenosti glasaju u znatno manjem procentu (u centru stare industrijske metropole u Esenu izlaznost je jedva 10 odsto). Takvo de fakto otcepljenje ne proističe iz bilo kakvog jasno definisanog programa, kao što su Thielove fantazije o putovanju u svemir, jer za najugroženije nema još „neotkrivenih zemalja“. Tragično je to što se ovaj trend sam od sebe produbljuje u začaranom krugu: većina političkih partija nema razloga da razmišlja o ljudima koji ne žele da glasaju, što kod najsiromašnijih učvršćuje uverenje da nemaju šta da traže u svetu politike.

***

U kakvom je sve to odnosu sa usponom desničarskog populizma i pretnjama demokratiji? Populističke partije, kao i sve partije, nude ono što je Pierre Bourdieu jednom opisao kao „viziju podele“: one izlažu i promovišu tumačenje glavnih linija razdvajanja unutar društva i u skladu s tim mobilišu građanstvo. To po sebi ne predstavlja opasnost. Demokratija se gradi na sukobima, a ne na konsenzusu, ili onome što je James Mattis, zlosrećni ministar odbrane u Trumpovoj administraciji, opisao kao „temeljno prijateljski odnos“ (u lamentima inspirisanim nestajanjem „političkog jedinstva“ u drugoj deceniji 21. veka).

Demokratija ne nudi obećanje da ćemo se o svemu složiti i ne podrazumeva „jednoobraznost načela i navika“, kao što je govorio Alexander Hamilton. Demokratija samo pruža garancije da ćemo dobiti priliku da se za svoje ciljeve izborimo političkim sredstvima i da ćemo moći da nastavimo da živimo sa ishodom te borbe, jer ćemo već na sledećim izborima dobiti novu priliku. Primedba da populisti produbljuju podele ne znači mnogo, jer demokratija po definiciji počiva na podelama.

Problem s populistima je u tome što sve sukobe svode na pitanje pripadanja, a svako neslaganje sa sopstvenim pogledima automatski proglašavaju za neutemeljeno (oni koji se ne slažu sigurno su izdajnici; Trumpovim kritičarima nisu zamerali zbog kritika koje su mu upućivane već zbog njihovog „neameričkog“ ponašanja). Populizam verovatno nije jedini krivac za polarizaciju, ali nema sumnje da polarizacija jeste njegova ključna strategija. Desničarski populizam deli populaciju na homogene grupe i onda insinuira da neke od tih grupa tu ne pripadaju.

Umesto da doprinosi udruživanju različitih identiteta i interesa, politika se simplifikuje i svodi na jedan centralni sukob od egzistencijalnog značaja (pod sloganom: „ako oni prevladaju, mi ćemo nestati“). Strepnju izazvanu takvim dvostrukim otcepljivanjem velikih segmenata društva populisti kanališu u kolektivni strah ili moralnu paniku povodom činjenice „da nam se oduzima država“. Tako se u isto vreme skreće pažnja s problema materijalne distribucije, naročito u SAD. U sistemu koji su politikolozi Jacob Hacker i Paul Pierson opisali kao „plutokratski populizam“ neprekidni kulturni rat se udružuje sa ekonomskim stavovima koji su krajnje nepopularni, čak i među konzervativnim glasačima, ali su uspešno skriveni iza proklamovanih pretnji pravoj – to jest beloj hrišćanskoj – Americi (ili beloj hrišćanskoj Engleskoj). Istina je da ima republikanaca koji zagovaraju „konzervativizam radničke klase“ – isto kao što u Konzervativnoj partiji ima „crvenih torijevaca“ – ali šanse da Republikanska stranka u sadašnjem obliku prihvati takvu agendu praktično su zanemarljive. U tom smislu Trumpov primer je bio više nego tipičan: dok kod svojih pristalica raspiruje osećanje društveno-ekonomske prikraćenosti koju prikazuje kao posledicu kulturnog rata, on u isto vreme smanjuje poreza za bogate. Još je prerano za konačni sud o Johnsonovom programu „ekonomskog ujednačavanja“, ali znamo da su torijevci s takvim inicijativama dosad uglavnom ostajali na rečima.

***

Otuda, dakle, preti najveća opasnost za demokratiju: suočeni s pretnjom koja im se prikazuje kao egzistencijalna, građani spremnije prihvataju kršenje načela demokratije i vladavine prava (tako je lakše prikazati sudije kao „narodne neprijatelje“). Milan Svolik, politikolog sa Jejla, navodi ilustrativan primer jednog „prirodnog eksperimenta“: veče pre izbora u Montani 2017. republikanski kandidat Greg Gianforte se fizički sukobio s dopisnikom Guardiana. Mnogi birači su do tog trenutka već glasali poštom; samo oni koji su izlazili na birališta na dan izbora – kada su tri vodeća lista u Montani uskratila podršku Gianforteu – dobili su priliku da kazne republikanskog kandidata. Šta se dogodilo? U partijski lojalnim izbornim okruzima lojalnost je odnela prevagu nad poštovanjem demokratskih normi. Populisti produbljuju centralnu podelu u društvu i izbore svode na opredeljivanje za ili protiv vođe. Na taj način onemogućuju svojim pristalicama da demokratiju i vladavinu prava postave iznad partijskih interesa.

Kako liberali i levica mogu uzvratiti? Za početak, moraju se uzdržati od nekritičkog prihvatanja okvira kojim se politička borba svodi na sukob ljudi koji su vezani za određeno mesto i onih koji to nisu. Takođe, moraju se uzdržati od otvaranja politike glavnog toka za ideje radikalne desnice i rasista. Izgleda da neki od evropskih socijaldemokrata veruju da će im to pomoći da ostvare bolje rezultate na narednim izborima. Često se ukazuje na primer Danske i uglavnom simbolične mere koje je nominalno levičarska partija usvojila da bi pokazala koliko je oštra prema imigrantima i islamistima. Ali, kao što je demonstrirao francuski ekonomista Thomas Piketty, kao i mnogi drugi autori, glasači koji napuštaju socijaldemokratske partije ne čine to da bi se pridružili radikalnoj desnici. Umesto toga, oni jednostavno odustaju od glasanja, što je trend uočen još 70-ih godina.

Nije lako podstaći glasače da se vrate politici. Ipak, na dva veoma različita načina, Dominic Cummings, bivši glavni savetnik Borisa Johnsona, i stratezi španskog levičarskog pokreta Podemos pokazali su da je to moguće. Čak i ljude za koje se čini da su se potpuno isključili iz političkog sistema moguće je pridobiti da izađu i glasaju, ako im se ponudi vizija identiteta i interesa koje prepoznaju kao svoje. Trump je govorio o „pronalaženju glasova“ misleći na subverziju izbornog procesa, ali postoji i istinski demokratski način pronalaženja glasova među onima koji su poverovali da su napušteni od svih. I da ponovimo, nema ničeg nedemokratskog u jasnom povlačenju linija razdvajanja: ali kritika političkih konkurenata nije isto što i populističko diskvalifikovanje neistomišljenika.

Socijaldemokratski politički program koji može pridobiti glasače ne može biti samo privlačnije upakovana verzija neoliberalizma, uz podrazumevanu deregulaciju, poreske olakšice za najbogatije i disciplinovanje radnika prinudom da prihvate svaki posao koji im se ponudi (sve te politike sprovodio je, na primer, Gerhard Schröder). Jedan takav program mora uključivati i istrajan napor da se pokaže koji temeljni interesi su zajednički svim onim građanima koji su se povukli iz politike, kao i onima koji su napustili socijaldemokratske stranke da bi se priključili strankama zelenih ili čak desnog centra (kao u Nemačkoj).

Takve interese nije teško identifikovati: pre svega, funkcionalna javna infrastruktura i obrazovni sistem kojim će se znatna sredstva usmeriti na pomoć najugroženijima (ogromna nejednakost u postojećem sistemu, u kom bogati mogu jednostavno angažovati dodatne nastavnike, surovo je demonstrirana tokom ove pandemije, kada su i dobrostojeći roditelji imali problema u rešavanju problema s kojima nemaju nikakvog iskustva).

Nije naivno tvrditi da je model koji je ponudio Joe Biden u tom pogledu dobar. Uspeo je da izbegne debate o povlačenju knjiga za decu, kritičkoj rasnoj teoriji i drugim temama koje kulturni ratnici radikalne desnice neumorno nameću. Umesto toga, uložio je ozbiljan napor u rešavanje problema otcepljivanja najviših slojeva društva kampanjom za suzbijanje izbegavanja plaćanja poreza, kojom će pokušati da angažuje i one zemlje koje su od toga napravile nacionalnu industriju. Možda će konačno uspeti da ljude poput Thiela, Muska, Bezosa i Bransona spusti na zemlju.

Pogrešno bi bilo zaključiti da se liberali u to ime moraju odreći takozvane politike identiteta i prepustiti manjine njihovoj sudbini. Najistaknutiji društveni pokreti našeg vremena – Black Lives Matter i #MeToo – zapravo se ne tiču identiteta na bilo koji suštinski bitan način; to su pokreti za ostvarivanje osnovnih prava koja mnogi drugi već odavno podrazumevaju. Njih ne pokreće samo „resantiman poniženih“, kao što tvrdi Francis Fukuyama – kao da je to samo pitanje emocija koje bi neka manje narcisoidina grupa lako držala pod kontrolom. Niti su to „apstraktne vrednosti“, kao što je nedavno tvrdio Adrian Pabst na ovim istim stranicama. Nema ničega apstraktnog u želji da preživimo susret s policijom i da nas moćni muškarci ne zlostavljaju.

***

Možda ne toliko očigledno, ali neistina je i to da zahtevi koje postavljaju manjine dovode do polarizacije i proizvode nerešive političke sukobe. Podrazumeva se da je lakše raspravljati o materijalnim interesima nego o pitanjima identiteta, onako kako su to činili sindikati i poslodavci u slavno doba posleratne evropske socijaldemokratije. Mnogi veruju da iz događaja koji su se odigrali u nekoliko poslednjih godina treba izvući sledeću pouku: ako ne želite bujanje populističke, autoritarne bele identitetske politike, nemojte toliko insistirati na identitetu crnih i smeđih ljudi, jer tako samo doturate municiju rasnim i kulturnim ratnicima iz redova populista.

Ali identiteti i interesi se ne mogu lako razdvojiti. To je danas očigledno, a da ne patimo od istorijske amnezije ne bismo tvrdili ni da je u zlatno doba socijaldemokratije bilo išta drugačije. Socijalističke partije se nisu borile samo sa veće plate i bolje uslove rada; borile su se za dostojanstvo i poštovanje. Setimo se, na primer, Crvenog Beča, grada u kom su socijalisti u međuratnom periodu poboljšali život radničke klase i izgradili uzornu radničku kulturu.

Čak i ako pitanja identiteta čine samo jezgro naših sukoba, to ne znači da pregovori i kompromisi nisu mogući. Niko više ne podrazumeva postojanje nekakvog unutrašnjeg, stvarnog, nepromenljivog sopstva na kakvo ukazuje romantičarsko shvatanje identiteta. Ljudi su sposobni da preispituju sopstvena politička opredeljenja i mišljenja o stvarima koje su im važne u privatnom i zajedničkom životu; ono što se na desnici ismeva kao kultura „probuđenih“ još jedan je primer koji pokazuje koliko se politička samopercepcija – i otuda identiteti – mogu menjati.

Isto tako, nije izvesno ni da se svi sukobi oko materijalnih interesa uvek mogu razrešiti na racionalan i prijateljski način. Zaboravili smo na šta su sve spremni vlasnici koncentrisanog bogatstva da bi se odbranili od inicijativa za redistribuciju (nismo sasvim svesni ni stvari koje već preduzimaju: politikolog Jeffrey Winters govori o skupim advokatima i knjigovođama specijalizovanim za izbegavanje plaćanja poreza kao o „odbrambenoj industriji bogatih“).

Jedan od razloga zašto se to zaboravlja jeste činjenica da nijedan politički lider nije još uložio ozbiljan napor u pokušaj da bilo šta uzme od otcepljenog sloja na samom vrhu; Bill Clinton, Tony Blair i Barack Obama čine deo dugog istorijskog luka neoliberalizma u kom su neke progresivne promene izvedene, ali su sami temelji revolucije Margaret Thatcher i Ronalda Reagana ostali netaknuti. Republikanska stranka se radikalizovala u nekoliko poslednjih godina i otvoreno pokušava da potkopa demokratiju uskraćivanjem prava glasa i subverzijom izbornog procesa – iako na vidiku nema ozbiljnih pretnji onima koji je podržavaju, bar ekonomski posmatrano. To je zloslutan znak koji govori o žestini moguće reakcije na istinski liberalan program za rešavanje problema dvostrukog otcepljenja.

Izvor: New Statesman, 02.09.2021. Preveo Đorđe Tomić Peščanik.net, 30.09.2021., Foto

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top