Riječi bole daleko više od pesnica. To sam naučio odrastajući u ratnom Sarajevu. Nikada nije bilo lako biti drugačiji među djecom. A posebno ako si drugačiji na najgori mogući način na koji se u to vrijeme moglo biti. Sjećam se da sam nekada neposredno pred rat prvi put pročitao Magareće godine od Branka Ćopića. Moje saznanje o tome da u BiH postoje različiti narodi bilo je bazirano isključivo na tome što su, po dobru, spominjane u tim knjigama. Na ulici je sve bilo drugačije. Ćopićev Hamid Rus i Hamid kojeg sam devetogodišnji ja upoznao na ulici, stravično hladne zime 1992. igrajući se ispred nebodera u Moše Pijade 32 nisu bili iste osobe. Kao ni većina djece u mahali. Oni su savršeno znali da postojimo “mi” i “oni”, ko smo “mi”, a ko su “oni”, zbog čega smo “mi” različiti od njih i šta smo im “mi” krivi.
“Srbi ne mogu biti dobri.”, govorio je devetogodišnji Hamid devetogodišnjem meni, koji sam u svijet uličnih pravila, vijekovnih istina i podjela došao iz svijeta jugoslovenskih roditelja, porodičnih prijatelja i njihove djece s kojom sam provodio bajkovito jugoslovensko djetinjstvo i za koje, iskreno, nisam imao blage veze koje su nacionalnosti, a ni šta je, zapravo, nacionalnost.
“Ali ja tebi jesam dobar prijatelj, vidjećeš”, sjećam se da sam odgovorio i dobio odgovor: “Za koga ti je otac glasao?” Zaista nisam znao odgovor na to pitanje drugog devetogodišnjaka. Nisam znao ni da je bilo ikakvog glasanja, a kamoli da se radi o eliminatornom odgovoru.
Sjećam se da sam izvršio u glavi izvršio inverziju rečenice Hamida Rusa dok se prepire s hodžom koji ga ruži što ide u Prosvjetin pravoslavni, a ne Gajretov internat:
“Muslimani su meni isto tako dobri drugovi kao i Srbi”
“To se vi samo pretvarate kada ste pred nama muslimanima, sada ste u manjini, da niste odavno biste nas poklali.”
Bila je to jedna od onih rečenica koje vas obilježe za čitav život. I mogu reći da je me je malo šta u cjelokupnom slijedu ratnih užasa i strahova zaboljelo kao ona. Bila je to rečenica ultimativnog izopštenja iz ljudskosti, mogućnosti da to što si saznao da jesi nema mogućnost iskrenog iskazivanja dobrote. Kako sam kasnije, kao zreo mladić, shvatio, bio je to glavni uzrok straha od ostavljenosti, osjećaja usamljenosti, praznine i usađene krivice koji me je pratio gotovo cijeloga života.
S jedne strane je sve to uzrokovalo inat kojim sam i sebi i drugima na sve načine dokazivao netačnost tog demonskog opšteg mjesta jugoslovenskih naroda “da ti isto misli Srbin/Hrvat/Bošnjak što s tobom sjedi za stolom i onaj što ga držiš vezanog pod stolom”, a s druge da sam naučio kod Srba mrziti sve ono što bi moglo izazivati mržnju prema njima. Prvi inat me je tjerao da proučavam sve što je srpsko onda kada su se toga svi bojali, da idem u crkvu i kada niko nije išao, a da sve to napustim kada sam shvatio kolikom mržnjom kipti većina pobožnjaka i srpskih nacionalnih revnosnika, istom onom koja je tako jezivo povrijedila i obilježila devetogodišnjeg mene.
Bilo je to 2001., kada je bijesna rulja srpskih nacionalnih revnosnika u Banjaluci kamenovala muslimanske vjernike koji su došli na svečanost polaganja kamena temeljca za, u ratu, varvarski, srušenu džamiju Ferhat paše Sokolovića iz 16. vijeka. Pitao sam jednog od pravoslavnih sveštenika u Sarajevu hoće li iko osuditi takvo divljanje. Odgovor koji sam dobio zaboljeo me jednako kao onaj koji je devetogodišnji ja dobio od druga Hamida. Popu je sve to bilo smiješno. Neko je malo isprašio Turke, pa šta? Ne treba se s tim zamarati. Još bolnije je za mene bilo svjedočanstvo jedne istinski pobožne i zgrožene pravoslavne žene o drugim pobožnim bakicama koje redovno idu u crkvu, poste i pričešćuju se, a koje su se, gledajući u njenoj kući prenos divljanja iz Banjaluke zdušno navijale za razularenu rulju, a posebno im je bilo simpatično dovođenje svinje da trčkara skrnaveći muslimansko sveto mjesto.
Tada sam shvatio, bježeći od takvog mračnjaštva, da ljudi koji pate i koji su patili nužno ne moraju imati bilo kakvu empatiju za patnju drugoga i da će, generalno, više plakati i kukati ako ih neko dotakne perom, jer to su oni, nego za iskasapljenim “drugim”. To mi se potvrdilo kasnije kada je sarajevska javnost odlučila da je moja odbrana srpske ljudskosti izvan mejstrima dopuštenog u gradu u kojem je normalnost da je zločinac i kasap sarajevskih Srba, Mušan Topalović Caco sahranjen u prvom redu do Alije Izetbegovića gdje hodočaste i pozicija i opozicija i kada su hiljade odraslih “Hamida” s početka ove priče odlučili da mi poruče kako me treba zaklati, ubrizgati mi otrov na ulici, a majku silovati i kada je rodni grad za mene ostao lijepa arhitektonska cjelina koju rado posjetim radi dragih ljudi, ali u srcu više nikada ono što je bio. Najgora od svega je bila konstatacija: “Evo ko uči našu djecu!” Jer sam, pored svega, bio profesor bez ikakve političke protekcije u jednoj od sarajevskih gimnazija. I eto vjerovatno samo zato što sam bio u manjini nisam počeo da koljem djecu, uz to što sam ih nesumnjivo kvario time što sam odbijao da ih vodim u muzej Alije Izetbegovića.
Identičan način razmišljanja je, ovih dana doveo do toga da više ne predajem dopunsku nastavu srpske istorije u Prosvjetinoj školi srpske istorije, književnosti i kulture u Mostaru. Razlog? Javno sam rekao da je legitimni predstavnik srpskog naroda u Mostaru Velibor Milivojević “podguzna muha HDZ-a”. Prejake su to riječi koje kvare djecu, sasvim sigurno, daleko više od činjenice da je njima i njihovim roditeljima politički predstavnik neko ko je umrežen sa svim šovenskim bljuvačima mržnje u BiH i da je, u predizbornoj kampanji besramno lagao i iskorištavao lakovjerne i čestite ljude da će ujedinjavati a ne razjedinjavati građane Mostara, da bi se odmah poslije izbora priklonio HDZ-u i još to nazvao “vitalnim interesom srpskog naroda”.
Nikada se nisam pokajao radi svojih oštrih riječi koje su uvijek težile istini. Drugačije se ne može i ne ide. Shvatio sam da je to dijelom i zbog toga što me uvijek proganjala ta optužba za pretvaranje iz djetinjstva i jer sam shvatio da su svi oblici pretvaranja, izigravanja, laganja i licemjerstva u svim sferama društvenih odnosa jedan od temeljnih razloga ultimativno glupih i zlih predrasuda da dobra namjera ne može biti stvarna i da se potom svako zlo, s naročitom radošću, prima kao dokaz da je to tako. I da djeca kao Hamid s početka ovog teksta i njegovi vršnjaci Dušan i Anto niču iz identičnog protoplasta koji gnoje ljudi koji su toliko zapetljani u svoje laži i bjedništva da su zaboravili da, zapravo, nisu ono što su o sebi megalomanski umislili. Nego jadnici koji nastavljaju proizvode jad, užas i nesreću samo kako zinu.
Ćopićeve Magareće godine daleko su od toga da su samo dječja knjiga, a što se naročito ogleda u đačkom podvigu spaljivanja zloglasne Crne knjige, u koju su upisani sve đačke navodne psine i nepodopštine. Ona ima daleko veću simboliku. Ona je simbol licemjernog i pokvarenog sistema koji sabire navodne nečuvenosti i nepristojnosti ljudskog ponašanja, dok oni koji u nju zapisuju brižljivo čuvaju sve što je najgnusnije i najniže u svakom ljudskom društvu. Spaljivati to smeće i razobličavati one koji u nju zapisuju i one koji se prave da ništa ne vide, to je ljudska dužnost najsvjetlija. Eto vidiš Hamide, ipak sam rekao istinu da sam ti dobar prijatelj. Nadam se da si i ti, vremenom, postao svjestan s kakvim zlim glupostima su ti punili glavu. Radost te spoznaje nema cijenu.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Preokret
Ako hoćeš da pocepaš BiH, osloni se na Hrvate. Ako hoćeš da (celovitu) BiH uvučeš u (krnju) Jugoslaviju, pridobij Bošnjake.
Ukoliko to razumemo, manje će se Vuk ljutiti na političke predstavnike mostarskih Srba (a i ostalih BH Srba), a i oni na njega.