ADNAN BRATIĆ: Dok nam vođe koriste citate Mandele

Sedamnaestog maja 1954.g. Vrhovni sud SAD-a je jednoglasno presudio, u slučaju “Brown protiv Odbora za obrazovanje”, da su američki zakoni o segregaciji u školstvu neustavni. Nedugo poslije toga druge su američke škole dotad namijenjene samo za bjelačku djecu počele otvarati vrata crnačkoj omladini. Iz tenzija između rasističkih vlasti i ljudi željnih socijalnih promjena razvio se Pokret za građanska prava šezdesetih, naposlijetku vodeći do zakonske integracije svih Amerikanaca u jedinstveno društvo bez obzira na boju kože.

Šezdeset sedam godina kasnije, na drugoj strani svijeta, u Bosni i Hercegovini odvija se potpuno drugačija situacija. Ratne podjele dovele su i do razaranja društvene kohezije. No jedna je od bitnijih žrtava, ali i krivaca za današnje stanje, obrazovni sistem.

Učionice su u školama jednolične – stopostotno sačinjene od Bošnjaka, Hrvata ili Srba, uz nebitnu iznimku. Na nastavi je važnije raditi gradivo iz udžbenika historije, vjeronauke ili maternjeg jezika nego ičeg drugog, većinom kako stranački vođe kažu da treba podučavati. Politika kroji raspored i zapošljava predavače, nekad i huškače. A djeca od upisa u osnovnu do kraja srednje nisu učena potrebnim stvarima – računanje, briga za okoliš, korištenje prve pomoći… – nego da “budu svoji” – u praksi, dijeliti se i mrziti.

U još-uvijek multietničkim mjestima, doduše, stanje je još čudnije. Koncept “dvaju škola pod jednim krovom” pojavljuje se u takvim naseljima. Jednu zgradu dijele dvije osnovnoškolske, odnosno srednjoškolske, obrazovne ustanove, no ne i istu smjenu. Tako su, uzimajući primjer Stare gimnazije u Mostaru, od jutra do poslijepodne u klupama Bošnjaci, a od podneva do večeri Hrvati. Učenici se na kraju ili početku nastave sreću i mimoilaze, ali se rijetko kad upoznaju, a kamoli druže. Izolovani su od vršnjaka druge vjere i imena.

Lično sam i ja svjedočio huškanju na času, kao što sam i od poznanika slušao priče. Od nekadašnjeg prijatelja čuo sam davno kako mu je profesor islamske vjeronauke u srednjoj rekao da “skida naljepnice Veleža sa zidova zbog crvene petokrake”. Neki su predavači bili skloni javno prosipati mržnju protiv drugih etničkih skupina (nekad Jevreja), a pokoji su se kolege iz klupe usudile slijediti ih – i u borbu protiv Ultrasa/RA.

Pomenuti pristup školstvu u BiH je, nažalost, normalan. Važnije je biti Bošnjak, Srbin ili Hrvat nego glumac, fotograf, muzičar, mehaničar, slikar ili naučnik. Potrebno je mlade okrenuti jedne protiv drugih kako se ne bi ujedinili i borili za prava, u zemlji koja im ne daje ništa osim da se isele. Obrazovni sistem nalikuje apartheidu, nastava nürnberškim rasnim zakonima, a sve zajedno segregaciji u Americi koju samo površno izučavamo.

U dvadeset prvom je stoljeću podijeljenost norma. Dok nam vođe koriste citate Mandele, Kinga Mlađeg i ostalih humanista u govorima, sprovode upravo ono protiv čega su ti borci išli. Politika štampa udžbenike i dijeli učenike nalik stroju. Teško da bi se presuda s početka teksta mogla ovdje danas ponoviti, sa korumpiranim, stranačkim pravosuđem. Nije današnjica vrijeme revolucija. Ako je bude, kohezija će doći samo s upornošću pojedinih, s njom i boljitak. Za nadati je se nečemu boljem ovdje. Ali nikad reći “ne”.

Kolege, sretna vam nova studijska godina i buduće karijere!

P.S.

Pjesnička slika: Jedna od najpopularnijih mostarskih destinacija za mlade jeste Staklena banka, ruševina na čijem zidu stoji grafit “Zavadi pa vladaj”. Simbolika bi trebala biti jasna.

Piše: Adnan Bratić za Preokret, Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top