ELIS BEKTAŠ: Duboka debilizacija Bošnjaka

Sadržaj javnog nastupa Amre Šabic-El-Rayess sa njene virtuelne rostre na Facebooku, kog je sarajevski društveno-politički magazin i SDA/MM bilten Stav u cjelosti prenio, ne bi zavređivao ovaj osvrt kada bi dolazio sa tastarure kakvog političara, propagandističkog žurnaliste ili populističkog poluinteligenta sa aurom intelektualca ili eksperta. Amrine plitke, patetično romantizirane i sa logikom posvađane teze o bošnjačkoj povijesti, međutim, valja posmatrati u svjetlu činjenice da ih potpisuje osoba koja je ujedno i predavač na Columbia univerzitetu u SAD.

Bez ikakve namjere da idealizujem akademski svijet, ipak ću čitaoca podsjetiti da je u prošlom vijeku stvoren i uspješno održavan barem privid naučnog digniteta i ideološke dekontaminiranosti na prestižnim sveučilištima, a sluganstvo akademskih titulara centrima ideološke i političke moći smatralo se rezervisanim za totalitarna društva, kao i ona koja su nedovoljno odmakla na svom civilizacijskom putu. Završetak hladnog rata i ulazak svijeta u epohu korporativizma, u kojoj na stvarni suverenitet mogu računati samo one države koje su dovoljno moćne da i same nastupaju u ulozi korporativističkih zajednica, donio je i radikalnu promjenu uloge obrazovanja kao temeljne društvene vrijednosti.

Istini za volju, institucionalno obrazovanje stvaranje slobodnomislećeg bića uvijek je imalo samo kao proklamovani, a skoro nikada kao stvarni cilj. Umjesto toga, zadovoljavalo se fomiranjem u većoj ili manjoj mjeri kompetentnog i funkcionalnog pojedinca, koji će uspješno obavljati svoju ulogu u društvu, a pri tom je nastojalo uzgojiti i ideološku lojalnost u većoj ili manjoj mjeri. Korporativizam, međutim, smatra da kompetencija ne nastaje kao izravni rezultat obrazovnog procesa, već se oslanja na zakon velikih brojeva i računa da će se među masama formalno, ali ne i stvarno obrazovanih, po zakonu vjerovatnoće javiti barem minimum kompetentnih nužan za funkcionisanje sistema.

Bilo bi neozbiljno korporativizmu pripisivati namjeru u takvom pristupu, jer bi to suviše ličilo na teorije zavjere. Umjesto toga, riječ je tek o jednom obezdušenom, totalitarno materijalističkom pragmatizmu koji vješto koristi ukazanu svaku ukazanu priliku. A filozofska i duhovna kriza današnjeg svijeta nesumnjivo je jedna od takvih prilika. No korporativizam zato teži, iz njegove pozicije, mora se priznati, sasvim razložno, da kroz obrazovni sistem koji ne stvara stručnjake i znalce, stvori poslušnike i farizeje korporativističke religije, koja svoj materijalizam štiti naizgled logičnim i zaokruženim tumačenjima svijeta, a koja su po pravilu idiotska, kao i sva tumačenja koja pretenduju da budu sveobuhvatna i da vulgarnim simplifikacijama obuhvate i objasne složeno tkanje svijeta i njegove povijesti.

Amra Šabic-El-Rayess sa Columbia univerziteta idealnotipski je reprezent takvih poslušnika. Premda nastupa sa zaštićene pozicije akademskog, dakle naučnog autoriteta, ona ustvari nastupa kao farizej korporativizma, koji smatra da je znanje tajna samo za upućene, a najširim društvenim slojevima da su dovoljne ideologija i propaganda, koje su po pravilu i skoro nužno protivnice naučnosti i znanstvenosti. Ne znam niti me zanima kakva je stvarna naučna težina Amre Šabic-El-Rayess i kakav je njen kredibilitet u naučnim krugovima. Pretpostavljam da neku težinu i neki kredibilitet mora imati, jer Columbia univerzitet ipak nije jedno od domaćih uslužnih preduzeća koja pod firmom školske ustanove trguju diplomama.

No stvar je tim gora i Amri Šabic-El-Rayess nimalo ne služe na čast njeni javni istupi, u kojima ona skaredno vrijeđa logičko mišljenje kao osnovni alat svake nauke. Njen posljednji istup, prenijet u magazinu Stav, mogao bi poslužiti kao udžbenički egzemplar zloupotrebe mišljenja i govorenja u ideološke i propagandne svrhe. U tom istupu ona pokušava da artikuliše svoj stav o pitanju koncepcije srpskog svijeta, sa kojom se čak i srpske političke i intelektualne elite muče i ne uspijevaju mu pridodati potreban značenjski sadržaj, prevashodno stoga što je riječ tek o propagandnoj floskuli i skromnom provincijskom oponašanju koncepcija poput ruskog ili turskog svijeta.

Profesorica sa prestižne visokoškolske ustanove u SAD, međutim, i ne pokušava da osvijetli fenomen kojim se bavi, već kao odgovor na postavljeno pitanje nudi patetičnu, logički, pa i etički nevaljanu i propagandistički skarednu trakavicu o dobroti, bezazlenosti i plemenitosti bošnjačkog etnikuma. Već na samom početku svog Facebook ekspozea, ona kaže da Bošnjaci „imaju svoju duboku historiju“, na koju je ona, eto ponosna. Lično sam uvjeren da profesorica Šabić-El-Rayess poznaje sadržaj pojma duboke povijesti, odnosno relativno novog i interdisciplinarnog pristupa ljudskoj povijesti, koji posrednim putevima nastoji osvijetliti prapočetke ljudske vrste.

Profesorica Šabić-El-Rayess morala bi znati, i ja sam uvjeren da zna, da Bošnjaci niti bilo koji drugi postojeći etnikum, nisu predmet interesovanja duboke povijesti, no to nju ne priječi da sramoti vlastiti naučni kredibilitet i da taj termin koristi tamo gdje mu nikako nije mjesto. Kao što je započela sa vašarskim provodadžisanjem nauke i njenim vodanjem kao dresirane mečke na lancu, profesorica Šabić-El-Rayess tako i nastavlja, pokazujući da je problem sa ideološko-propagandnim narativima često ravnomjerno raspoređen između onoga što je kazano i onoga što je izostavljeno.

Bošnjačka aktivistica sa američkom adresom svojim čitaocima nudi niz debilnih floskula o Bošnjacima kao mirnoj i miroljubivoj naciji, čija bi povijest, prema Amrinom nadanju, upravo zbog svoje miroljubivosti trebala postati inspiracija narodima svijeta i odmijeniti staroamerički Pueblo narod na poziciji paradigme te famozne miroljubivosti. Čitava stvar postaje tim shizofrenija kad njen ekspoze prenese magazin Stav koji redovno objavljuje panegirike bošnjačkim ratničkim uspjesima, u rasponu od bitaka za račun Osmanlija, preko onih za račun Austro-Ugara, Nijemaca i Titove Jugoslavije, pa do posljednjeg rata.

Amra se, kao Bošnjakinja, zasigurno smatra baštinikom legata Kotromanića i drugih srednjovjekovnih plemićkih loza u Bosni. Koliko je to njeno smatranje utemeljeno, ovdje nema potrebe razmatrati, ali ostaje nejasno kako ona ratnički kontinuitet od srednjovjekovnog doba pa sve do najnovijih vremena uspijeva pomiriti sa miroljubivošću, tim više što su u tom ratničkom iskustvu sadržani i osvajački pohodi, poput, recimo, bitke na Krbavskom polju o kojoj je magazin Stav baš nedavno donio otužno romantiziran i za infantilne inspirativan članak.

Profesorica Šabić-El-Reyess potom nudi lično iskustvo, alhemijskim postupkom stopljeno u kompaktan amalgam sa kolektivnom memorijom, na kolektivna stradanja Bošnjaka u posljednim ratovima. Ta stradanja su notorna činjenica, no kada se izvuku iz konteksta klupka stravičnih pokolja među stanovnicima Jugoslavije, svrha njihovog pominjanja postaje etički suspektna. Amra, naime, nastoji da žrtve pokolja ponudi kao totalitet bošnjačkog etnikuma, ne shvatajući da upravo ona ponižava te žrtve, sakrivajući iza njih i druge elemente tog etnikuma, recimo one koji su službovali u Crnoj Legiji, u 369. legionarskoj diviziji Wermachta ili u 13. SS brdskoj diviziji.

Prešućivanje toga, kao i prešućivanje učešća jugoslovenskih muslimana u redovima NOP, odnosno NOVJ, nedvosmisleno ukazuje da činjenice i potreba za razumijevanjem stvarnosti, čak i u u njenim najtraumatičnijim obličjima, nisu od značaja za agendu profesorice Šabić-El-Reyess, koja očito nije upoznata sa opusom akademika Envera Redžića. Redžić veoma precizno ukazuje na specifičnu poziciju muslimanskog naroda u prvoj polovini XX vijeka i na njegovu političku dezorijentiranost, pa i obezglavljenost, što je nužno dovelo do javljanja nekoliko struja u nacionalnoj politici, u rasponu od one prohrvatske, koja je smatrala da dugoročno rješenje leži u hrvatskom nacionaliziranju, preko autonomaške i pronjemačke struje koja je sa prvom strujom bila u stanju labavog savezništva i opreznog braka iz interesa, preko projugoslovenske i uglavnom komunističke struje, koja je za razliku od prethodne dvije, dobrim dijelom obuhvatala progresivnu inteligenciju i radništvo, a s vremenom se širila i među pauperizovanim seljaštvom, a ne treba zaboraviti ni, istina marginalnu, ali ipak postojeću struju koja se ostala lojalna kralju i njegovoj vladi u izbjeglištvu i koja je tijesno sarađivala sa ravnogorskim pokretom Dragoljuba Mihailovića.

Nakon metiljave manipulacije sa žrtvama i perfidnog pokušaja izjednačavanja čitavog bošnjačkog naroda, uključujući tu i one koji su okrvavili ruke, s tim žrtvama, a prešutno i izjednačavanja osviještenih antifašista sa zločincima i fašističkim slugama, Amra jednako perfidno i preuštno nastoji da izjednači čitav srpski narod sa krvolocima, kako bi dobila manihejsku, crno-bijelu sliku na čijoj su jednoj strani uvijek i nužno nedužni i miroljubivi Bošnjaci, a na drugoj nužno i uvijek zli i na zločin i podmuklost spremni Srbi. Naravno, Amra je suviše lukava da bi to eksplicitno rekla, ali i ona je, kao i ja, svjesna kontekstualnih i metatekstualnih valera svog palamuđenja.

Na kraju profesorica Šabić-El-Reyess u igru uvodi famozne muslimanske deklaracije iz 1941. godine, kojima je osuđen progon Jevreja, Srba i Roma u NDH. Način na koji ona govori o tim rezolucijama, pokazuje ne samo da ne poznaje baš najbolje tu materiju, već i da ni sama ne vjeruje u savremenu ideološku re-konstrukciju te marginalne i sporadične epizode u tadašnjem političkom i društvenom životu bosanskohercegovačkih muslimana, pa tu svoju skepsu nastoji prikriti egzaltiranošću i verbalnim prenaglašavanjem, kao da ima potrebu samu sebe uvjeriti u to što govori.

Tako Amra čitaocima tvrdi da su „Bošnjaci širom BiH… samoinicijativno i pismeno (sic!) objavili MUSLIMANSKE REZOLUCIJE“. Na stranu sad to što se rezolucije uglavnom i objavljuju pismeno, jer u protivnom ne ostavljaju nikakav pouzdan trag i svjedočanstvo, pomalo je tragikomično Amrino upinjanje da te rezolucije proglasi antifašističkim činom par excellence, bez pandana u čitavoj tadašnjoj Evropi. Znatno je problematičnije poopštavanje tih rezolucija i njihovo pripisivanje čitavom narodu, premda se jako dobro zna ko ih je tačno donio i potpisao.

Tačnije, problem leži u Amrinoj intenciji. Dok se to poopštavanje još i može pripisati jeftinom populističkom propagandizmu i neznanju koje odbija da prizna kako su te rezolucije pisane u času kada je jedan dio muslimana dobrovoljno stupao u Pavelićeve trupe, drugi uvjeravao Nijemce u nužnost bosanske autonomije, a treći prilazio partizanima, stvarni problem je to što profesorica Šabić-El-Reyess današnjim Bošnjacima poručuje da svoju sudbinu trebaju staviti u ruke nasljednika onih koji su pisali te famozne rezolucije. Dakle, begovčadi i muslimanskog klera, čiji legat danas nastavlja klan Izetbegović sa svojim pripuzima i minderskim metiljima.

Da se razumijemo, Amra Šabić-El-Reyess ima svako moguće pravo na vlastito političko mišljenje i na zastupanje SDA i njene ideologije utemeljene na autsajderskom i u priličnoj mjeri srbofobnom mladomuslimanstvu. Njen je problem što ona to čini tjerana potrebom da se predstavi kao intelektualka, pa njen karikaturalno visokoparni propagandni prozelitizam, upućen ka infantilnim i nedovoljno obrazovanim društvenim slojevima, lako može promašiti metu i donijeti korist nekim drugim političkim opcijama koje takođe koketiraju sa nacionalnim romantizmom, recimo Konakoviću i njegovom NiP-u.

No problem je čitavog društva, i to ne samo ovog, što akademsku zajednicu sve više popunjavaju subjekti bez naučnog digniteta, spremni da se nemilosrdno obračunavaju sa logikom i naukom uopšte, sa činjenicama, pa i sa etikom, samo da bi ispunili svoje ideološke ili čak banalne dnevnopolitičke agende. Premda nastupa kao nadideološki koncept, korporativizam takve subjekte, kao i njegovi ideološki prethodnici, posmatra kao svoje ljubimce, svjestan njihove pragmatične upotrebljivosti, koja stoji u obrnutoj srazmjeri sa njihovom naučnom upotrebljivošću, pogotovo u sferi društvenih i humanističkih znanosti.

Naime, bez obzira na prividnu nadideološku atribuciju, korporativizam u sebi ima ugrađenu tendenciju ka totalitarizmu. Koji, naranvo, ne mora pojavno biti nalik totalitarizmima sadržanim u kolektivnom iskustvu ljudske vrste, ali koji će i dalje biti totalitarizam, prevashodno po svojoj namjeri da monopolski propisuje svrhu i sudbinu društva i njegovog kretanja kroz povijest. Raniji totalitarizmi često su se nemilosrdno i krvavo obračunavali sa intelektualnim elitama koje su im stajale na putu, kao možda i jedina brana zauzdavanju ljudske i društvene svijesti.

Korporativizam neće imati tu potrebu niti će morati da prlja ruke krvlju intelektualnih i duhovnih adepata. Biće dovoljno da njegovi komesari najširim društvenim slojevima poruče – pogledajte kakve smo karikature uzgojili da vam budu naučnici i intelektualci i da vam oblikuju duh, zar zaista misliš, sirotinjo, da te takva spadala mogu povesti u bolje, slobodnije i pravednije društvo?

Individualizam i njegov duh otplesali su svoj kabaretski program započet u XX vijeku i zavjesa se polako spušta na binu. Dobrodošli u šou Amre Šabić-El-Reyess i njenih kolektivističkih tlapnji. A ako vam se njen nastup baš i ne dopada, osvrnite se oko sebe i zasigurno ćete pronaći navlas isti program sa izvođaćem etničkog i ideološkog preferencijala po vašoj mjeri. Korporativizam je franšizu za taj sumanuti šou ravnomjerno prodao po čitavom svijetu.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: YouTube, printscreen

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top