VUK BAČANOVIĆ: Crkva s Vuč(el)ićevog malog ekrana

Vaš je otac đavo; i slasti oca svojega hoćete da činite: on je krvnik ljudski od početka, i ne stoji na istini; jer nema istine u njemu.

Isus, Jevanđelje po Jovanu (8:44)

Odluka ličnog i pokornog sluge Aleksandra Vučića (a koji se službeno vodi i kao zaposlen na radnom mjestu patrijarha Srpske pravoslavne crkve), Porfirija Perića da orden Svetog Save objesi oko vrata drugog Vučićevog poltrona i rigidnog ratnog huškača Milorada Vučelića, nije bio samo prosti izraz pokornosti koju klijent duguje klijentelisti. Možda će v.d. patrijarha Perić to sebi tako predstavljati, tješeći se da su vremena takva i da se mora slušati trenutnog gospodara, kojeg će, već jednom, nadživjeti i dočekati boljeg.

Možda će mu tako biti duši lakše dok sirotinji u javnoj kuhinju, naravno pred kamerama, poručuje “hajde da nešto pevamo” i dok pred patrijaršijskim tronom lakrdijaški bacaka loptu okružen košarkašima, ne bi li sa svojih beščasnosti odvukao pažnju izigravajući navijačicu, poput pokojnog pape Vojtile koji je s fudbalskom loptom u ruci hipnotizirao globalne mase, štiteći istovremeno najrigidnije nacionalne šovinizme i hiljade pedofila pod mantijama. Možda će sebi ponavljati isto ono što je i prije nego što je postao patrijarh govorio studentima bogoslovskog fakulteta da, eto, crkveni ordeni nisu ništa naročito “jer ih je dobio svaki kriminalac u Srbiji”.

Istina, teško je nanovo profanisati nešto što je odavno profanisano ili obeščastiti odavno obeščašćeno i što služi za puke cirkusarije, kao uostalom pravoslavna vjera solidnoj većini episkopata SPC. Zaista, kada bi se načinio spisak dobitnika ovog i drugih sličnih priznanja, mogli bi se popuniti kapaciteti kako psihijatrijskih ustanova tako i zatvora širom bivše Jugoslavije. Ali Svetog Savu Vučeliću? Ono što je prvi pravoslavni arhiepiskop autokefalne srpske crkve ostavio iza sebe jeste i neobično bitna poruka da “duhovna nauka nije igra, niti reči bezumlja misli ljudskih”.

Ako je to tako, kako se nečim što nosi ime Svetog Save može odlikovati neko kome je bezumlje drugo ime, a brutalna igra ljudskim životima zaposlenje? Pisac ovih redova je preživio rat u Bosni i Hercegovini i još je kao nejako dijete na svojim leđima osjetio šta znači propagiranje laži i koliko je ljudi postradalo u mukama, izgubilo živote, zavičaj, pa i razum, jer su neki drugi ljudi na njih bili nahuškani demoničnim lažima i namjerno kreiranim poluistinama. Milorad Vučelić je bio rukovodilac proizvodnje takvih jezivih laži i poluistina, osmišljač jada i nesreća miliona nesrpskih i srpskih ljudskih bića devedesetih, saučesnik udruženog anticivilizacijskog poduhvata uništenja jugoslovenske ideje i države. Skrnavitelj svega što je bilo dobro, lijepo i pravedno. Nazvati takvu ličnost crnim magom nije pretjerivanje. Štoviše, to je najprecizniji opis osobe kojoj su posve strani elementarni, a kamoli hrišćanski pravoslavni, etika, moral i svaki oblik empatije i koji nam svojom karijerom poručuje da je to, gaženje preko živih ljudi i leševa čiju si smrt sam skrivio, sasvim normalan i poželjan obrazac ponašanja.

A kako tek onda nazvati svešteno lice i to ne bilo kakvo, nego ono koje se uživjelo u ulogu patrijarha i nasljednika Svetog Save na sveštenom pećkom tronu koje se takvoj crnomagijaškoj huškačkoj spodobi udvara sljedećim riječima: “Međutim, znamo mi to dobro da postoje i oni koji najblaže rečeno nemaju dobru volju, a opet uz odsustvo elementarnog poznavanja Crkve i njenog života u simbiozi, sinergiji, a ujedno s odsustvom dobre volje na svaki način, pokušavaju da predstave Crkvu javnosti, podrazumeva se, slikom koja je daleko od onoga što Crkva po sebi jeste. Vi ste pre – sada već mogu da kažem – mnogo decenija dok ste bili najpre direktor Radio-televizije Vojvodine u Novom Sadu, a onda i direktor nacionalne televizije u Beogradu, otvorili vrata – a sada ću samog sebe ispraviti – ne samo da ste otvorili vrata nego ste dali i trudili se da mi iz Crkve imamo apsolutno sve mogućnosti da s malih ekrana govorimo o svojoj veri kao da govorimo iz samoga hrama ili s oltara crkve.” Da bi mu ushićeni crnomagijaš na to ushićeno odgovorio: “Mi, baštinici svetosavlja, usvojili smo gotovo potpuno Savin duhovni kodeks i učinili ga, ponekad i bez znanja i svesti, svojim nacionalnim, identitetskim i, pre svega, etičkim kodeksom.”

Šta nam je ovim poručio v.d. patrijarha Porfirije Perić? To da možete biti najveći poltron, najveća uštva, morbidni huškač u maniru nasljednika samoga Gebelsa, ali ako ste u dobrim odnosima sa crkvenom hijerarhijom koja je u harmoniji sa državom, onda će se sve to zanemariti i vaša gnusna rabota će biti proklamovana za hrišćansku vrlinu, čime se ujedno i drugim hrišćanima poručuje da propagandno bljuvanje mržnje i promocija “hrišćanskih vrijednosti” idu ruku pod ruku, a oni kojima se takav postupak čini potpuno oprečnim sa tim vrijednostima nisu ništa drugo do, eto, nekakvi tamo zanesenjaci “koji najblaže rečeno nemaju dobru volju”.

Jer, farisejskoj logici inherentno, ako sasvim slučajno opaziš da je ono što rade Vučićev sluga pokorni, v.d. Porfirije i crnomagijaš Vučelić daleko od slike onoga što bi crkva trebala biti, to je, zapravo, predstavljanje crkve “slikom koja je daleko od onoga što Crkva po sebi jeste”. Dabome da jeste da je to takva slika, ali za tu predstavu nikako ne mogu biti krivi oni koji to primjećuju, nego sam v.d. Porfirije, ma kako nas uvjeravao da je krivac za to što govno smrdi onaj koji je rekao da govno smrdi, a ne hemijski procesi koji su tu smrdljivu nesvetu stolicu formirali i proglasili svetom. Svi ti sitni zlobnici i podle Satanine udvorice, “izdajnici srpstva”, koji su pročitali zaostavštinu Svetog Save i kojima je jasno da ona nema niti može imati kakve veze sa nacionalnim, identitetskim i, prije svega, nepostojećim etičkim kodeksom Milorada Vučelića, baš kao ni jevanđeoska vidovdanska etika s Arkanom, Legijom, Milanom Lukićem i drugim zločincima, koljačima, kriminalcima i vucibatinama iz crnomagijaševih propagandističkih iluzija za sluđivanje sirotinje. I koji se usuđuju da misle da slika crkve nije ono što smo vidjeli na malim ekranima kojim gospodari Vučelić i drugi pokorni mali vučelići. Svi ti silni od kojih se v.d. Porfirije očigledno boji pa im je odlučio dekretom svezati usta, sve radi prevelike brige za autentičnost slike crkve s minijaturnog ekrana.

U tom smislu, nemam nikakav problem da vjerujem u svjedočanstvo novinara Darka Hudelista da je Aleksandar Vučić zapravo ateista s dubokim prezirom prema Srpskoj crkvi. Onakvim kakvo samo biblijski đavo može imati naspram onih koje je uzeo pod svoje pa ih kinji, ponižava i ruga im se vodeći ih od cirkuske tačke do cirkuske tačke i to tako da nakon svake njihovo sablažnjivo lakrdijaško licemjerstvo postaje sve očitije.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top