VUK BAČANOVIĆ: Iščekivanje nedolazećeg rata

Proteklih dana nailazim da mi je vrlo teško ubosti i slovo na tastaturi. Naslage tridesetogodišnjeg svekolikog postjugoslovenskog idiotizma se ponašaju kao mitska aždaja kojoj taman što si odsjekao jednu glavu, naraste devet s još idiotskijim izrazom lica koja ubijaju svaki trag razbora na koji naiđu. Meduza iz grčke mitologije je, zmijskim pogledom, ljude pretvarala u kamen, a ove multiplicirajuće glave ih. čak i u slučaju onih koji unekoliko teže razboru, en masse pretvaraju u kompletne idiote. Tako smo ušli u još jednu, ko zna koju, poratnu godinu u kojoj se najavljuje novi rat. Budući da glave spomenute aždaje ljude pretvaraju u kompletne idiote i u još gore stanje od toga, to oni najprije izgube sjećanje da smo slične situacije imali gotovo svake godine nakon rata.

Neko poput autora ovih redova, a koji je pri kraju četvrte decenije života, dobro pamti medijske konstrukcije kojima smo bivali izloženi od samog potpisivanja Dejtona pa do danas, a u kojima su podjednako učestvovali i navodni nacionalisti i njihova navodno antinacionalistička opozicija. Kažem navodni, jer je nacionalizam potpuno pogrešna dijagnostika za postjugoslovenske barbarogenijske narative. Pogrešno bi bilo nazvati ih i etnizmima. Pogrešno, jer u njima nema nikakve druge strukture od one koja ništi sve smisleno ljudsko, pa, prema tome, i nacionalno i etničko. Baš zato je i moguće da smo, ne od strane nečega što bi se moglo kvalifikovati kao šovinistički tabloidi, već, tobože, ozbiljan žurnalizam, iz godine u godinu strašeni narednim, nemogućim ratom.

Drugim riječima, nema tobožnje političke krize, a zapravo neprekidnih sekvenci kontinuiteta predizborne kampanje, u kojoj neki od sadističkih zajebanata sirotinje koji se predstavlja kao nacionalista nije najavio neko nemoguće rješenje bosanskih zamršenosti, a da neki dežurni zajebant sirotinje koji se predstavlja kao antinacionalista nije zavapio da sve podsjeća, ili “miriše na ‘92”. A da bi onda “nacionalista” dodatno jahao na “antinacionalističkoj” histeriji i “antinacionalista” na “nacionalističkoj”. Iako i jedan i drugi ne nude ništa drugo do potpuno zamorne i istrošene retorike umotane u isto tako istrošene grandiozne moralizme.

Pa tako, sve što Milorad Dodik u posljednje vrijeme najavljuje nije ništa drugačije od onoga što je najavljivao iz godine u godinu i od čega nije bilo ništa niti će biti, jer se nešto ne može napraviti od ničega, a što je “ništa” jedini istinski sadržilac postjugoslovenskih balkanskih politika. Na stranu sad čak i to što je unilateralni svijet prošlost i što su sve veće šanse da se na eventualnu (polu)secesiju teritorije koja nema ni milion stanovnika, niko naročito ne bi ni osvrnuo. Na stranu i to što je, također, vidno da se niko naročito ne osvrće ni na eventualno vraćanje nadležnosti iz ere prije intenzivnog korištenja Bonskih ovlasti, iz katalonskog referenduma iz 2017. je vidljivo da se nezavisnost ne stiče tako lako, posebno bez podrške globalnih krupnih igrača. Stoga, sve da Dodik vrati sve nadležnosti predviđene prvobitnim Dejtonom, to neće značiti nikakve konkretne promjene osim kozmetičke, niti će na bilo koji način značajno uticati na živote ljudi u BiH. Na isti način na koji nije uticalo to da li kiti harmonikaša na Erdoganovom ili na svom privatnom derneku u Predsjedništvu BiH, koji ima glavnu poruku koju su svi zanemarili: Dodik samoga sebe čini simbolom neozbiljnosti cjelokupnog poretka u čijem je uspostavljanju učestvovao.

Iako su različiti patrioti iz drugog tabora, već nadigli tradicionalnu histeriju o “do zuba naoružanim” Srbima, nova VRS ne bi mogla biti nikakva značajna vojna formacija, baš kao što to nije ni minijaturna Vojska Crne Gore i kao što to nisu ni, ponešto ozbiljnije ustrojene, vojske Hrvatske i Srbije. S tim da bi nova VRS, zbog novog, međunarodno nedefinisanog, statusa Republike Srpske bila svedena na još neozbiljniju instituciju. Vojske postoje radi odbrambenih ili osvajačkih razloga i motiva, ali da li bi ovakva formacija mogla imati koristi za Republiku Srpsku i generalno Srbe u BiH? Naravno da ne bi, jer bi bila još jedna od posve neupotrebljivih paradnih formacija. I ne, ona ne bi ratovala, baš kao što ni ostale potencijalne formacije u BiH ne bi ratovale čak i u slučaju suspenzije nadležnosti Suda, Tužilaštva i OBA-e BiH.

Razlog za to nije samo činjenica da ni jedna od nebitnih postjugoslovenskih državica ili poludržavica tako drastičan potez kao što je otpočinjane rata ne može donijeti sama, ili zato što NATO ne bi blagonaklono gledao vođenje rata na svojim granicama, pogotovo ako bi on otpočeo na mig neke druge sile, npr. Rusije i Kine, što se, također, neće desiti jer ni ove sile za takav scenario nemaju konkretnog interesa. Nova VRS kao i druge formacije, npr. neka nova ARBiH ili novi HVO ne bi mogle ratovati iz dva vrlo konkretna razloga: prvo, za rat nedostaju potrebna pozamašna novčana sredstva, a drugo, dugoročno nema ko da ratuje.

Ne samo zbog toga što prema pouzdanim podacima Svjetske banke u BiH ne živi 49, 5 posto predratnog stanovništva i da je u zemlji ostalo svega 2.210.402 stanovnika i ne samo zbog toga što je u Srbiji, koju involviranost u potencijalni rat ne bi mogao mimoići, nije preostalo ni 5 miliona Srba. I ne samo zbog toga što je u cijeloj Bosni i Hercegovini tokom prvih šest mjeseci 2021. godine registrovano 11.937 živorođene djece što u odnosu na isti period 2020. pokazuje pad broja živorođenih za 0,47 posto i što su prvih šest mjeseci 2021. umrle 25.243 osobe, što u odnosu na isti period 2020. pokazuje rast mortaliteta za 39,69 posto. I opet, ne samo što je u Srbiji, u periodu januar-avgust 2021. godine, broj živorođenih iznosio 39 965,  u odnosu na isti period prethodne godine, kada je broj živorođenih iznosio 40 559 što predstavlja pad od  1,5% i da je broj umrlih u Srbiji u periodu januar-avgust 2021. godine iznosio 82 681, to jest da je u odnosu na isti period prethodne godine veći za 17,6%.

Ako znamo da rat ne podrazumijeva samo masovne pogibije na frontovima i civilne žrtve, već i dodatnu migracionu depopulaciju zemlje, odnosno da bi tiha većina ljudi koji nemaju namjeru da ratuju za korumpirane političare i bestijalne manipulatore iskoristila priliku da trajno napusti zaraćene zemlje, onda nam ne preostaje nego da zaključimo da bi i najmanja ratna epizoda značila brzi smrtan udarac svim Južnim Slovenima, čak i kao ostatku ponešto ozbiljne političke činjenice s kojom se na Balkanu mora računati.

A ništa manji, samo unekoliko sporiji, egzodus sljeduje i sa i bez Dodikove “nezavisne Republike Srpske u okvirima BiH” i bez ratnog scenarija, budući da mala, podijeljena društva nemaju nikakvu perspektivu napretka, osim da tonu u daljnju idiotizaciju, izbezumljenost i fizičko nestajanje u vječnom iščekivanju rata koji ne dolazi niti može da dođe. Jer nesrpska Bosna, odnosno nebosanska Srpska, to jest nejugoslovenska BiH skupa sa nejugoslovenskom Srbijom i Hrvatskom i ostalim jadnim ostacima nekadašnje države, ne mogu biti ništa više od rezervata u kojima će norma političkog promišljanja i javne riječi biti neprestana histerija različitih submediokritetskih “nacionalista” i “antinacionalista”. Rezervata koji su toliko jadni i bijedni da ne mogu ni da doguraju do mitskog rata koji im njihovi ojađivači i objeđivači neprestano najavljuju i, u svojim perverznim i koristoljubivim umovima, neskriveno priželjkuju iako su i sami svjesni da je nemoguć.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top