VELIKA ANALIZA PREOKRETA: Kolike su stvarne šanse za novi rat u BiH?

Da bi se moglo racionalno govoriti o mogućnosti novog oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, prevashodno je potrebno razumjeti prirodu prošlog rata a tu se suočavamo sa naizgled nesavladivom preprekom u vidu iracionalnih mitova, ludorija i infantilnih kretenluka kojima su oblikovani dominantni narativi o tom ratu. Svaka politika i ideologija koja baštini legat politika i ideologija učesnica u Ratu za raspad Jugoslavije (ili Ratu za jugoslovensko naslijeđe) ima svoj narativ, monohromatski, ostrašćen, manipulativan i samo djelomično zasnovan na činjenicama. Raspravljati ovdje koji je od tih narativa maligniji, značilo bi gubiti vrijeme na besmislen posao i utvrđivati koje govno više smrdi. Umjesto takve rasprave, zadovoljiću se time da iskažem svoje gađenje što su ti narativi postali dominantni u širem društvenom prostoru i što se njihovo slijeđenje doživljava kao imperativ pravovjernosti i kao garancija da se neće biti izložen optužbi za otpadništvo i izdajništvo.

Volja za rat

Bez namjere da se upuštam u genezu Rata za raspad Jugoslavije, u nakjraćim ću crtama iznijeti osnovne atribute njegove prirode i fizonomije. Prije svega, a protivno uvriježenim vjerovanjima, zasnovanim na javnoj propagandi i demagogiji, volja za taj rat konsenzusno je postojala u svim nacionalnim, ili da budem precizniji, etničkim vodećim politikama i sve su te politike u ratu vidjele priliku da ostvare neke od svojih ciljeva, kako onih javno proklamovanih, tako i onih koji su držani u tajnosti pred javnošću.

Dok su govorili o svojoj posvećenosti miru i zaklinjali se u njega, političari ne samo da su sprovodili veoma ozbiljne pripreme za rat, već su i povlačili poteze koji su opravdavali povlačenje oponentskih poteza i produžavanje makabrične utakmice do njenog krvavog raspleta, odnosno do jednog u osnovi kontrarevolucionarnog i reakcionarnog građanskog rata, za kog nije pretjerano reći da je bio udruženi i simultani zločinački poduhvat nacionalnih ratovodstava.

Dalje, rat za raspad Jugoslavije bio je rat za teritorije i za preraspodjelu vlasništva, te za uspostavljanje novih, odnosno oživljavanje starih društvenih odnosa, a uz to je bio refleksija bitnih globalnih potresa – raspada SSSR i ujedinjavanja Evrope. Dodatno mu je pogodovalo to što je jugoslovenska zajednica bila izrazito militarizovana i što su postojali resursi (ratna tehika i zalihe), te koncepti (organizacione strukture snaga) koji su olakšali prevođenje društva iz mirnodopskog u ratnodopsko uz stvaranje privida da u tom ratu učestvuju vojske koje ispunjavaju zadatke nacionalnih programa, a ne naoružane partijske ekstenzije.

Naprijed navedenom treba dodati i činjenicu neuspjeha jugoslovenske ideje da razriješi politička i nacionalna pitanja koja su sa završetkom Drugog svjetskog rata samo sklonjena pod ćilim, te neuspjeh da sebe uspostavi kao društveno i povijesno biće koje može da opstoji i bez spoljne i unutrašnje prijetnje, a ti su neuspjesi itekako pogodovali rastućim snagama reakcije koje su popuštanje hladnoratovskih tenzija doživjele kao znak za početak svoje renesanse.

Danas, međutim, stvari stoje bitno drugačije. Ma koliko sablazno i blasfemično bilo to kazati, ishod Rata za raspad Jugoslavije, kojeg čitalac može doživljavati kroz prizmu pravednosti i nepravednosti ako baš hoće, ipak je donio nekakav rasplet i, što je još bitnije, osvijetlio je u potpunosti društvenu stvarnost. Naime, više ne postoje podzemne snage poput emigracijskih i klerikalnih struktura i disidenata koji u tami čekaju svoj trenutak. Te strukture danas oblikuju društvenu stvarnost.

Da li je to dobro ili loše, nije predmet ovog teksta, već ću se zadovoljiti konstatovanjem te činjenice, ujedno podsjećajući čitaoca da je etničko čišćenje sprovedeno u ratu dovelo do teritorijalno-populacijske rekompozicije koja ostavlja veoma malo ili nimalo prostora za nove teritorijalne aspiracije. Problemi koji danas postoje na jugoslovenskom prostoru nisu od one vrste koja se rješava oružanim konfliktom i jednostavno je nemoguće zamisliti koji bi to bili ciljevi novih ratova.

Skromno naoružanje

Naravno, ovdje je riječ o ratnim ciljevima koje ratovodstva definišu kao put ka ostvarenju svojih političkih agendi, a ne o percepciji tih ciljeva u najširim društvenim slojevima, koja je plod propagande i koja uglavnom nema nikakve veze sa stvarnim ratnim ciljevima, koji u sebe po pravilu ne uključuju katgorije morala i pravednosti, već se zadržavaju na znatno racionalnijim i pragmatičnijim stepenicama.

Uzme li se u obzir sve naprijed iznijeto, i najnaivnijima će razlozi zbog kojih današnji trenutak sa sobom nosi iskušenja i opasnosti ovog vremena, a ne one s početka devedesetih prošlog vijeka, početi dobijati prepoznatljive i razumljive obrise. Uz to, danas su jugoslovenski prostori, uprkos bombastičnoj propagandi, veoma skromno naoružani i lišeni iole ozbiljnijih zaliha kao preduslova za bilo kakav oružani sukob, čije se trajanje nikada ne može precizno predvidjeti.

Osim resursne insuficijencije, koja se čak i može donekle nadoknaditi u relativno kratkom vremenu, postoji puno ozbiljnija insuficijencija u pogledu biološkog materijala za rat – ne samo da mladi i obrazovani ljudi svakodnevno napuštaju jugoslovenske prostore, pokazujući tako šta misle o njima i o svojoj spremnosti da rizikuju vlastiti život braneći nečije ideološko-propagandne halucinacije, već je u posljednoj deceniji prošlog vijeka ovdje bilo nekoliko stotina hiljada ljudi sa makar najosnovnijim vojničkim znanjima i vještinama, koja su sticali kroz služenje redovnog vojnog roka i kroz obuku u rezervnom sastavu JNA i u Teritorijalnoj odbrani.

Veoma je naivno i skoro infantilno vjerovati da je vještina baratnja puškom najvažniji preduslov za uključivanje stanovništva u rat. Ako je prošli rat, iz razloga čije je objašnjavanje preopširno za prostor jednog medijskog članka, u sebe uvukao i veliki broj naivnih i u osnovi čestitih ljudi na svim stranama, neki današnji sukob bi privukao isključivo psihopate, sociopate, kriminogene elemente i druge oblike ljudskog taloga.

Trupe sastavljene od takvog vojničkog materijala mogu poslužiti za namjene za kakve su u prošlom ratu služile paravojne jedinice na dispoziciji nacionalnih ratovodstava, ali ne i za bilo šta drugo, a ogromna je vjerovatnoća da bi takve trupe, u nedostatku neprijatelja, odredile ko će im biti neprijatelj u najbližem okruženju. Srbijanske Crvene beretke su možda malo prenaglašen ali sasvim dobar egzemplar toga, a nesposobnost da shvati prirodu takvih trupa tadašnji premijer Srbije platio je vlastitom glavom. Na kraju, treba reći i to da je rat veoma skup sport, a ovdašnje vlasti jednostavno ne raspolažu tolikom količinom novca, jer su društvo veleizdajnički prepustili na mužu korporacijama.

Potencijal iracionalnosti i i ludila

Da li se, dakle, danas trebamo plašiti rata? Uglavnom ne, mada je mir krhka pojava i uvijek je nerazumno u potpunosti odbaciti mogućnost da on bude narušen. No u svakom slučaju, još je nerazumnije plašiti se rata kakav je bio onaj s kraja prošlog vijeka i očekivati njegov nastavak. U najgorem slučaju, današnje političke snage koje vode ostatke ostataka jugoslovenske zajednice mogu, i to isključivo u nekakvom konsenzusu postignutom putem pantomime i išareta, inicirati sukob niskog intenziteta s ciljem administrativne i legislativne formalizacije postojećeg stanja na terenu.

To je, međutim, malo izgledno, premda ne treba potcjenjivati potencijal iracionalnosti i ludila nacionalnih oligarhija koje, za razliku od stanovništva, imaju puno toga da izgube ukoliko se društvena i politička situacija bude razvijala u pravcu legalizma, stabilnosti i prosperiteta. Milorad Dodik tipski je reprezent tih oligarhija novog doba, koje u sebi objedinjavaju sluganstvo korporativizmu, populizam, koketiranje sa društvenim mrakovima i sa klerikalizmom i koje ustvari nemaju jasnu viziju društvene budućnosti niti društvenog intresa, jer vide isključivo vlastiti interes i žive u strahu za njega.

No, da li je Milorad Dodik jedini i da li je on najveći problem današnje Bosne i Hercegovine i najveća prijetnja njenom miru i stabilnosti? Sudeći po njegovim najnovijim istupima, tako nesumnjivo izgleda, ali samo za one koji nisu voljni baciti pogled ispod površine. Dodik ostavlja dojam čovjeka koji je izgubio vezu sa stvarnošću i koji je poveo nekakav lični krstaški pohod, zaklanjajući se iza interesa naroda kog predstavlja, premda on u suštini ima političku, odnosno izbornu podršku tek jedne petine tog naroda.

Boreći se za bolju poziciju Srba i Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, on ne radi skoro ništa drugo osim što svijetu šalje poruku o Srbima kao likovima iz filmova Emira Kusturice. Možda nekom to izgleda simpatično, možda nekom to i imponuje na nekakav perverzan način, pogotovo u sarajevskoj političkoj čaršiji, ali to je u osnovi idiotsko i dugoročno štetno ponašanje prevashodno po Srbe i po Republiku Srpsku, čije postojanje ni Milorad Dodik ni njegovi protivnici ne mogu dovesti u pitanje, ali koja će dugo morati otklanjati posljedice manijakalnog divljanja laktaškog pijačara.

Ali Milorad Dodik nije pao s neba kao gotov proizvod i da bi se razumio današnji Milorad Dodik, veoma je bitno osvijetliti i političke agende koje nastupaju kao njegovi oponenti. Veoma je nepravedno optuživati samo Dodika da političkim opstrukcijama nastoji ostvariti ratne ciljeve svojih prethodnika, jer je to konstanta politike i druge dvojice nacionalnih vođa u Bosni i Hercegovini, Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića.

Uz sve to, činjenica je da sarajevska politička čaršija, dominantno oblikovana minderskom mitomanijom i maksimalističkom isključivošću, ne samo da nije pomogla, već je i bitno opstruisala mogućnost da srpski korpus u Bosni i Hercegovini tu zemlju počne doživljavati kao prihvatljiv prostor društvene i političke egzistencije. A sudar maksimalizama i isključivosti, uz sva perfidna nastojanja da se oni na površini i narativno ublaže, ne može ništa dobro donijeti i samo je bilo pitanje vremena kada će se Dodik pretvoriti u razjarenog nerasta kakav je danas. Dodik se nastoji predstaviti kao radikalni legalist koji ne želi ništa drugo osim dosljednog i beskompromisnog poštivanja odredbi Dejtonskog sporazuma, ali to isto žele i njegovi protivnici, naravno, svako u okvirima svog razumijevanja tih odredbi i u mjeri u kojoj im te odredbe omogućavaju njihove podmukle pokušaje sprovođenja ratnih ciljeva.

Isisavanje vitalne energije

To što Milorad Dodik arlauče da neće Bosnu i Hercegovinu, a Bakir Izetbegović što cvili da je spreman braniti Bosnu i Hercegovinu, govori samo o njihovom dubokom nerazumijevanju šireg konteksta i, uz sve razlike između njih dvojice, čini ih bolno sličnim u pogledu prijetnje po ovdašnje društvo i njegov prosperitet. Tu više nije u pitanju rat i njihov kapacitet da ga pokrenu, samo njihovo postojanje u političkom prostoru kontaminira društvo i isisava mu vitalnu energiju.

Na Dodikove najave da će blokirati kasarne OS BiH ne treba se naročito osvrtati, jer su neozbiljne. Kada bi zaista htio restituisati Vojsku Republike Srpske i uspostaviti suverenitet na teritoriji koju smatra za svoju latifundiju, on bi morao istom tretmanu podvrgnuti i baze i instalacije EUFOR-a, no on za to ima suviše pameti i premalo muda.

Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ne prijeti samo Dodik, niti ih samo on ugrožava. To, možda i u većoj mjeri, čini Bakir Izetbegović, koji je pokrovitelj kadrovske politike najbrojnije komponente u toj vojsci, zahvaljujući kojoj država danas, umjesto malom i profesionalnom oružanom silom sposobnom da ispuni postavljenu misiju i da pruži pomoć stanovništvu u kriznim situacijama, raspolaže minijaturnim dinosaurusom čija je svrha kupovina socijalnog mira uhljebljenjem desetak hiljada ljudi.

Najavljena restitucija VRS nije nemoguća misija, ali bi bila idiotski potez sa dalekosežnim posljedicama, koje jedan vispreni i pragmatični pijačarski um ipak ne može sagledati. Tim činom bi se poremetio ukupni vojni balans u regionu i bila bi pokrenuta lančana reakcija, koja ne bi nužno morala imati tragične i krvave posljedice, ali ne bi bila ništa manje štetna po društvo, jer bi ga prinudila da radi za karikaturalnu trku u naoružanju.

Ajatolah logičkih debila

Ukoliko bi Dodik samo izdvojio srpsku komponentu iz OS BiH i proglasio je za VRS, to bi bila suviše malobrojna formacija da čak i samu sebe opslužuje i da servisira instalacije koje su joj na raspolaganju, a ukoliko bi povećao njeno brojno stanje, time ne samo da bi opteretio ionako prenapregnuti budžet RS, već bi to dovelo i do povećanja vojnih efektiva u ostatku zemlje, a samim tim i do opterećenja drugih budžetskih okvira. Sve to u situaciji kada se društvo nalazi pred možda i težom finansijskom krizom od one s početka vijeka i kada su budžeti postali krhki i ranjivi kao nikada u posljednih četvrt vijeka.

Ratni narativ, koji, kao što pokazuju slučajevi Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, mogu biti ratnohuškački čak i kad eksplicitno odbacuju rat kao opciju, samo je dimna zavjesa čija je svrha da prikrije stvarnu prirodu političkog djelovanja ovdašnjih nacionalnih oligarhija. I Dodik i Izetbegović, a dodaću tu i Čovića uz bitnu napomenu da je, za razliku od SNSD i SDA, koje su danas ustvari podružnice laktaškog i poljinskog obiteljskog klana, HDZ struktura čije se agende ne bi supstancijalno promijenile sa Čovićevim odlaskom, nastupaju kao zagriženi branioci legalizma i nacionalnih interesa.

No svi oni djeluju po logičkim modelima Vojislava Šešelja, tog ajatolaha logičkih debila među južnim Slovenima. Za one koji ne razumiju, ilustrovaću to slikovitim primjerom. Zamislite čovjeka kojeg ste doveli u anti-gravitacionu komoru a on vam kaže – Evo, vidiš da gravitacija ne postoji. Svaki pokušaj da takvom idiotu objasnite da je postojanje gravitacije nužno za njeno odsustvo u toj komori kao zatvorenom sistemu, završiće se optužbama na vaš račun da ste izdajnik i otpadnik i da ne vidite viši interes koji nalaže da se vjeruje u odsustvo gravitacione sile.

Zbog toga, glasovima koji kontaminiraju ovdašnju javnost bilo bi bolje, umjesto što svojim dramatičnim apelima na sprečavanje rata samo tjeraju vodu na mlin nacionalnim oligarsima, postave pitanje do kada će ovdašnje društvo biti talac u zatočeništvu tri zloduha – jednog bahatog pijačarskog zloduha, jednog poduklog feudalnog i karikaturalnog begovskog zloduha i jednog perfirdnog činovničkog zloduha. Tim više što su ti zlodusi uvijek spremni na spregu sa svim drugim društvenim demonima, u nadi da će izbjeći sudbinu Ive Sanadera. Ili Zorana Đinđića.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top