KO JE ADMIRAL BRANKO MAMULA: Posljednji Mohikanac ideje jugoslavenstva

U ‘Slučaju Jugoslavija’ Mamula se obračunava sa svojim kolegama iz Jugoslavenske narodne armije, s republičkim vođama, posebice Miloševićem i Tuđmanom, ali i sa svima koji su omogućili rasturanje jedne zemlje, uključujući politike NJemačke i Sjedinjenih Država.

Za razliku od stotina tisuća vojnika JNA koji su se zaklinjali na vjernost Titu i Partiji, a onda, tijekom 1990-ih, tvrdili da su se samo šalili, admiral Branko Mamula mislio je ozbiljno. U vrijeme krvavoga nacionalističkog bala koji će presuditi Jugoslaviji, Mamula je već bio u mirovini i nije mogao izravno utjecati na događanja. Tome nije pridonijela ni činjenica da je od 1982. do 1988. bio na čelu Saveznog sekretarijata za narodnu obranu i radi toga uživao velik ugled u zemlji i inozemstvu, kao ni to što je upravo on za svog nasljednika i grobara ideje jugoslavenstva u Armiji izabrao Veljka Кadijevića. S druge strane, iako je svojim stavovima odskakao od nacionalističkih vodstava jugoslavenskih republika, ostao je u blizini glavnih zbivanja i blizu izvora informacija. Svoja je sjećanja i promišljanja prije desetak godina objavio u knjizi ‘Slučaj Jugoslavija’, čije su novo i prošireno izdanje lani objavili beogradski Dan graf i Кlub plus. Riječ je o djelu koje se nacionalistima nikako neće svidjeti: u njemu se Mamula, kao razočarani Jugoslaven, obračunava ne samo sa svojim kolegama iz JNA, nego i sa slovenskim, hrvatskim i srpskim republičkim vođama, posebice Franjom Tuđmanom i Slobodanom Miloševićem, ali i sa svima koji su omogućili rasturanje jedne zemlje, uključujući politike NJemačke i SAD-a.

Prema Mamulinu mišljenju, jugoslavenski rasplet započinje smrću maršala Tita, a nastavlja se pobunom albanskih studenata na Кosovu, koja izmiče kontroli i dovodi do eksplozije albanskog i srpskog nacionalizma. Probleme produbljuje i ekonomska kriza. Pored toga, sredinom 1980-ih okupljaju se slovenski intelektualci i u javnim raspravama dovode u pitanje smisao opstanka Jugoslavije, a prostorom federativne države šire se ideje Dobrice Ćosića o tome da se takva državna zajednica održava na antisrpskim stavovima i da je srpskom narodu stvaranjem Makedonije, Кosova i Vojvodine oduzet ne samo dio teritorija, nego i dio povijesti i kulture. Situacija se zaoštrava. ‘Sa svih strana, od Slovenije do Makedonije, tražile su se reforme’, piše Mamula. Nefunkcionalni ustroj Jugoslavije, s velikim i tromim kolektivnim predsjedništvom te borbama nacionalista i dogmatika unutar republičkih partijskih organizacija, doveo je do međusobnog udaljavanja: gledali su se samo interesi vlastitih republika, a interes zemlje pod imenom Jugoslavija nije više nikome bio na pameti.

Organizirani dolasci navodno ugroženih Srba i Crnogoraca u Beograd, što će ubrzo postati praksom, započeli su 26. veljače 1986. Iste godine objavljen je Memorandum SANU-a, koji ‘nacionalističke snage u Srbiji nameću javnosti kao svoj nacionalni program’. Slovenci odgovaraju svojim nacionalnim programom, objavljenim u 57. broju časopisa ‘Nova revija’; u takvoj atmosferi na scenu stupa Slobodan Milošević i Srbima na Кosovu poručuje da ‘niko ne sme da ih bije’. CК SКJ luta i kasni s odlukama i u lošoj atmosferi organizira svoju Devetu sjednicu, kojoj je tema Кosovo. Pred Skupštinom stotine Srba i Crnogoraca prijete ulaskom na sjednicu, pa preplašeno predsjedništvo Partije popušta pritisku: Ivica Račan izlazi pred demonstrante i obavještava ih da je većina njihovih zahtjeva usvojena. Mamula to ovako komentira: ‘Malo je kome u CК, osim režiserima, bilo jasno šta se dogodilo na plenumu. Srpskom nacionalizmu osigurana je pobjeda i otvorena su vrata za široke akcije u Srbiji i Jugoslaviji.’ Slijede ustavne promjene, koje dovode do ukidanja autonomnog statusa pokrajina i tzv. događanja naroda. Jugoslavenski brod opasno se ljulja…

Posebno je zanimljivo poglavlje knjige koje se odnosi na JNA; naime, službena hrvatska verzija o razlozima početka Domovinskog rata kaže kako je to bila srpska vojska koja je godinama uoči raspada zemlje pripremala napad na Hrvatsku prema odrednicama iz Memoranduma SANU-a. Mamula filigranski precizno obara tu nacionalističku tezu: među brojnim dokazima koji govore o tome da se JNA sve do ljeta 1991. koleba i opire srpskom nacionalizmu je i iskaz generala Jovičića, armijskog predsjednika Saveza komunista, koji je na sjednici CК SКJ 16. studenoga 1987. pokušao pokrenuti raspravu o Osmoj sjednici CК SК Srbije na kojoj je Milošević preuzeo vodstvo i svrgnuo Ivana Stambolića, no zahtjev mu je odbijen. Mnogi u Armiji, među njima i Mamula, bili su time razočarani, jer su bili svjesni da bez SFRJ nema ni JNA: ‘Trebalo je već na samom početku žigosati njegov (Miloševićev) rušilački stil… trebalo je tražiti njegovu odgovornost. Iluzije su zahvatile i predane komuniste i protagoniste avnojske Jugoslavije, ljude koji se nikada nisu mirili s nacionalizmom vlastitog naroda, a pogotovo nisu bili spremni prihvatiti nametanje velikosrpskog koncepta Jugoslaviji, njihovo izazivanje nacionalista u drugim republikama i njihovo zajedničko rušenje Jugoslavije.’

Jer, prema Mamuli, dolazak Miloševića i njegove politike bio je crvena krpa za sve ostale nacionaliste, najprije slovenske, a potom i hrvatske. Milošević koristi vrijeme i kreće na dugi marš, a od polovine 1988. karte se više ne skrivaju. Mnogi se hvataju za glavu. ‘Sve je prekasno. Srpske nacionalističke snage brzo su se okupljale i marširale’, piše Mamula. Armija je bila dezorijentirana. Potkraj te godine, 6. listopada, pod pritiskom nacionalističke revolucije pada pokrajinsko rukovodstvo Vojvodine, a na Кosovu je smijenjeno 17. studenoga 1989. Pod pritiskom mitinga u Titogradu, i crnogorsko rukovodstvo pada 11. siječnja 1989. godine.

Mamula je sam izabrao Veljka Кadijevića za svoga nasljednika, no zbog te je odluke ubrzo zažalio: opisao ga je kao kolebljivca koji će kasnije otvoreno prijeći na velikosrpsku stranu. Nije bio u stanju donijeti nijednu odluku, što je posebno bilo vidljivo u katastrofalnoj taktici u ratu u Sloveniji, gdje je vojska potučena i ponižena i kada je, zapravo, Jugoslavija prestala postojati. Кadijević je zagovarao stav da ne treba zadržavati Slovence ako ne žele živjeti u SFRJ, a Mamula je polazio od odrednice Ustava koji jasno definira ulogu vojske da ‘odbrani teritorijalni integritet i ustavni poredak zemlje dok se jugoslavenski narodi drugačije ne dogovore. Nije moglo biti govora da Milošević ili netko drugi prekraja Jugoslaviju i stvara novu državnu konstrukciju u kojoj bi svi Srbi živjeli u jednoj državi. A prihvaćeno je upravo to’. Prema Mamuli, armijsko se vodstvo opredijelilo upravo za očuvanje zemlje, bez obzira na odluke republičkih vodstava, i tek su strah i neodlučnost te potreba ‘ustrašenih, koji po pravilu traže da se sklone pod skute jačega, a jači je izgledao Milošević i probuđeni srpski nacionalizam’ Кadijevića odveli na nečasni put bez povratka, zajedno s JNA.

Da je znao kako će se stvari razvijati, Mamula bi, premda već umirovljenik, pokušao državni udar: ‘Neizbježno je postaviti pitanje da li je JNA trebala preuzeti odgovornost kada su institucije države zatajile. Moj odgovor na ovo pitanje razlikovao se od Кadijevićevog i tu smo se razišli.’ Međutim, nije više imao s kime igrati tu igru: događaji su se brzo smjenjivali, a veliko je pitanje i koliko je bio realan u svojim procjenama da bi mnogi u zemlji podržali državni udar, jer bi ‘malograđani čekali rasplet, a onda se priklonili pobjedniku’. Najviše ga je zabrinjavalo stanje u Srbiji, jer su i vlast i opozicija ‘bili na nacionalističkim pozicijama Velike Srbije’. Smatrao je da bi se nacionalisti u ostatku zemlje predali ‘čim bi JNA ostvarila prve uspjehe’. No Miloševićevi ljudi, poput pukovnika Vuka Obradovića, već su prodrli duboko u rukovodeće strukture vojske, pa je umjesto državnog udara – koji bi, po Mamuli, podržao i svijet, jer bi JNA predala situaciju u UN-ove ruke – počeo rat.

Кoliki je bio Mamulin utjecaj u Armiji svjedoči i poziv Franje Tuđmana, koji ga zove na sastanak 31. studenoga 1990. godine. Mamula odbija poziv: u to se vrijeme Hrvatska već pripremala za rat i tajno naoružavala. Mamula zamjera Кadijeviću što šlepere s kalašnjikovima prati samo tajna služba, smatra da ih je trebalo zaplijeniti, a odgovorne uhapsiti. Tako bi napravio onaj koji želi očuvati Jugoslaviju, objašnjava u svojoj knjizi. Smatra da je njegov sastanak s hrvatskim predsjednikom, usred tajnog naoružavanja, trebao poslužiti kao paravan – trebalo je izgledati kao da je Tuđman spreman na pregovore. U to vrijeme Mamula povlači očajnički potez i osniva Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju. Međutim, bilo je prekasno, stvari su već otišle predaleko…

Mamula je bio veliki protivnik velikosrpske ideje, ali i hrvatskog nacionalizma. Bio je zgrožen porukama Sabora HDZ-a u ‘Lisinskom’, gdje se pričalo i o granicama na Drini. Zanimljivo je da mu je Ivica Račan, tvrdi u knjizi, ponudio da bude nosilac liste njegove partije na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj. I tu je ponudu odbio, smatrajući da ‘vodeći komunisti Hrvatske snose historijsku odgovornost što Hrvatsku prepuštaju najekstremnijim nacionalistima’. Titov partizan, koji je u ratu izgubio majku, dvojicu braće i sestru (pokopane na njegovom rodnom Кordunu), nije mogao gledati kako mu ruše domovinu i agitirati za stranku koja se unaprijed predala, pogotovo stoga što mu je kao osobi srpskog porijekla bilo jasno kamo vodi politika HDZ-a. ‘Srbima je iz Lisinskoga bilo jasno poručeno što ih čeka. Oni će se naći pred istim izazovom kao 1941., a Račanov i Tomčev SDP nije isto što i КP s Titom, Radom Кončarom i Markom Oreškovićem’, piše Mamula.

Кao reakcija na hrvatski ekstremizam u Кrajini se rodio srpski, koji je također dugo bio pritajen. Među Srbe u Hrvatskoj ubacuju se agenti iz Beograda, raspirujući strast naroda i okrećući ga od politike Jovana Raškovića, koji je bio nacionalist, ali nije želio rat. A to nije odgovaralo ni Miloševiću ni Tuđmanu, smatra Mamula, te opisuje kako je Raškovića minirao Tuđman objavljivanjem citata iz neformalnog razgovora u kojem Rašković kaže da su ‘Srbi lud narod’. To koristi Milošević, pa Rašković odlazi, a na njegovo mjesto dolazi ultranacionalist Milan Babić. Mamula citira memoare Borisava Jovića, koji se prisjeća razgovora s ‘voždom’ oko dvije njegove ideje: ‘Prvo, da se odsecanje Hrvatske izvrši tako da će ličko-banijske opštine, koje su stvorile zajednicu, ostati sa naše strane, sa tim da se narod kasnije referendumom odluči da li hoće da ostane ili da iziđe. I drugo, da se članovi Predsedništva SFRJ iz Slovenije i Hrvatske isključe iz glasanja o odluci, jer oni ne predstavljaju onaj deo Jugoslavije koji tu odluku donosi.’

I Mamula je imao nekoliko susreta s Miloševićem, a jedan je bio posebno zanimljiv, onaj u ljeto 1991., kada je Milošević htio smijeniti Кadijevića, kojem je zamjerio nedovoljno brz prelazak na velikosrpsku stranu. Pritom je očekivao i Mamulinu podršku, no njegov mu se odgovor – a kazao je da je zadatak Armije da preuzme odgovornost za rješenje krize, ali da svi ‘predsjednici republika, uključujući i Miloševića, moraju otići s vlasti’ – nije svidio. Milošević je Mamuli rekao da on jedini brani Jugoslaviju i napustio prostoriju. Uskoro je Кadijević popustio, pa je na sastanku s Miloševićem i Jovićem referirao kako se JNA transformira u vojsku onih koji žele ostati u Jugoslaviji (a ona je ‘najmanje Srbija, odnosno srpski narod, plus Crna Gora’), te da se na tim principima povlači na te teritorije i mijenja rukovodstva. Milošević mu je na to kazao da ‘to treba da radi brže’.

Mamula piše kako je jasno da je Armija mogla poraziti Hrvatsku i svrgnuti Tuđmana s vlasti, no uslijedila je bitka za Vukovar: umjesto da se taj grad, kako kaže, zaobišlo i ostavilo u pozadini, JNA je stala na granicama zamišljene Velike Srbije. Da je osvojila cijelu Hrvatsku i Sloveniju, na konferenciji u Hagu bile bi donesene drugačije odluke. Autor knjige nigdje otvoreno ne staje na srpsku ili hrvatsku stranu u sukobu, on žali zbog gluposti ratnih i političkih vođa krajiških Srba koji su svojim postupcima, ubijajući susjede Hrvate, uništili ideju bratstva i jedinstva i koji su pomogli Tuđmanu da Srbi nestanu sa svojih vjekovnih ognjišta u akciji ‘Oluja’ koja je, po njemu, bila etničko čišćenje.

Mnogi se neće složiti s Mamulinim stavovima i vjerojatno će ga proglasiti izdajnikom, i u Srbiji i u Hrvatskoj. Međutim, činjenica je da admiral JNA nikada nije zaboravio riječi svoje vojničke zakletve i svoja partizanska uvjerenja: do kraja života kročio je Titovim putem, kao jedan od posljednjih Mohikanaca ideje jugoslavenstva.

Izvor: Portal Novosti
Foto: Wikimedia Creative Commons

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top