MUHAREM BAZDULJ: Rugala se sova sjenici velika joj glava

U kratkom eseju o poetici polemike, Borhes kaže da bi moto svakog polemičara trebala biti ona uobičajena rečenica iz američkih kriminalističkih filmova koju policajci svečano saopšte svakom uhapšenom osumnjičenom: Imaš pravo da šutiš, a sve što kažeš može biti upotrebljeno protiv tebe. Najgora stvar u polemici je kad te protivnik napada tvojim vlastitim argumentima. Malo dalje Borhes kaže kako je najčešća uvreda koju argentinski tinejdžeri upućuju jedan drugom: „Mama ti je kurva“, a kako se, na prvi pogled paradoksalno, ta uvreda najmanje koristi baš u kvartovima gdje se većina žena bavi, kako se to kaže, najstarijim zanatom, jer tamo svaki uvrijeđeni, može, i to s punim pravom, reći: „I tebi je“.

Svaki medij, urednik i novinar, a takvih je u Sarajevu i BiH očito tušta i tma, koji drži da mu ubjedljiv i dosljedan saveznik protiv najava Milorada Dodika o disoluciji Bosne i Hercegovine može biti Stipe Mesić, očito nije svjestan šire validnosti ovog Borhesovog upozorenja.

Najnoviji primjer je Mesićev recentni intervju za Avaz u kojem Mesić, između ostalog, veli: „Međunarodna zajednica mora intervenirati i zaustaviti Milorada Dodika. Onaj tko ne poštiva pravila igre, ne može ostati u igri. Onaj tko ne priznaje BiH, ne može u BiH biti u politici.“ Prijaju Mesićeve riječi tipičnom čitaocu Avaza jer on varira sve one poruke koje su nebrojeno puta izrekli i ispisali razni takozvani nezavisni intelektualci i još takozvaniji politički analitičari, a koje se obično svode na mudro notiranje licemjerja jer Dodik je predsjednik države koju ne priznaje, odnosno prima platu iz budžeta države koju negira. Mesić bi rekao da ne priznaje „pravila igre“ odnosno da onaj „ko ne priznaje Bosnu i Hercegovinu ne može u Bosni i Hercegovini biti u politici“.

Ima neke zdravorazumske logike u ovom načinu razmišljanja, samo što sreću kvari činjenica da ga ovdje potencira upravo Stipe Mesić, isti onaj koga isti taj Avaz u uvodu istog tog intervjua titulira kao posljednjeg predsjednika Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Prije samo trideset godina, dakle, upravo je Stipe Mesić bio predsjednik Predsjedništva države koju nije priznavao, odnosno primao je platu iz budžeta države koju je negirao. Drugim riječima, bio je Milorad Dodik svog vremena.

Istini za volju, bio je i uspješniji od Dodika, kao u parafrazi one čuvene Marksove o tragediji i o farsi. Razvaljivanje države u kojem je učestvovao Mesić donijelo je račun od blizu stotinu i trideset hiljada ljudskih žrtava i upravo neizbrojivu materijalnu štetu. Zbog Dodikove retorike se možda i nasekira stotinu i trideset hiljada već izluđenih građana Bosne i Hercegovine, ali se neće dogoditi ništa mnogo ozbiljnije. Mesiću se ostvarila želja da bude posljednji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije, dok Dodik neće biti posljednji predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Mesić se iz glavnog grada Jugoslavije vratio u glavni grad Hrvatske da se s debelim razlogom pohvali kako je njegova misija završena i kako Jugoslavije više nema. Dodik bi možda i volio kad bi mogao da se iz glavnog grada Bosne i Hercegovine vrati u glavni grad Republike Srpske i sa jednakim nivoom istorijske istinitosti reći kako je njegova misija završena i kako Bosne i Hercegovine više nema, ali je to, u današnjim geopolitičkim okolnostima, faktički nemoguće.

Ima nečeg jako licemjernog i iz žanra „rugala se sova sjenici“ kad Mesić danas, tobože mudro i odmjereno, upozorava kako „BiH ne smije biti ugrožena, ne može se raspasti jer bi to bilo ubitačno za Europu. Oni to moraju radi sebe zaustaviti, jer što bi rekla tri milijuna Mađara koji žive u Rumunjskoj? Pa onda bi oni uzeli jedan dio Rumunjske i priključili se Mađarskoj. Raspadom BiH otvorila bi se Pandorina kutija u Europi i to bi već bio svjetski problem“. Na slične argumente u vrijeme raspada Jugoslavije, Mesić i njemu slični su samo odmahivali rukama.

Veli Mesić i da je „arhitektura Evrope završena osamostaljenjem Kosova“ dodavši još: „Uz 100.000 mrtvih granice na Balkanu se nisu mogle promijeniti ni za milimetar. Pa kako misli netko, bez obzira na to koliku glavu imao, pa i kao kod Dodika, da to uradi sad? Ne može on uspjeti u onome u čemu nisu uspjeli JNA i Milošević.“

Mada su po Ustavu iz 1974. republike SFRJ imale pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja, što je potvrdila i Badinterova komisija, to pravo nisu imali autonomne pokrajine. Ako Mesić i Hrvatska priznaju, kao što priznaju, nezavisnost Kosova, kako onda misli da se granice na Balkanu nisu promijenile ni za milimetar?

U raznim jezicima i kulturama, od persijskog do engleskog, postoji varijacija na poslovicu koja na srpskom glasi „Rugala se šerpa loncu, a oboje garavi“. Na engleskom se fraza „The pot calling the kettle black“ prvi put pojavila prije više od četiri stotine godina, u Šeltonovom prevodu „Don Kihota“.

Kod nas se ista stvar kaže i pomalo basnoliko: „Rugala se sova sjenici velika joj glava“. Možda je Mesić negdje u podsvijesti imao upravo tu poslovicu kad je, naoko ničim izazvan, pravio aluziju na Dodikovu glavatost. Kolika god da je Dodiku glava, odnosno koliko god radio protiv države kojoj je na čelu, nije na Mesiću da mu to fakturiše. Uostalom, svaki komentator koji drži do sebe svako malo podsjeti Dodika da ne može istovremeno biti socijaldemokrata i nacionalista, dok istim tim ljudima nikada nije palo na pamet kako ima nečeg zazornog u tome da Mesića, svim filoustaškim izjavama usprkos, proglašavaju za uzornog antifašistu.

Piše: Muharem Bazdulj za Preokret, Foto: Društvene mreže

1 thought on “MUHAREM BAZDULJ: Rugala se sova sjenici velika joj glava”

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top