Kada su tačno počele pripreme Rata za raspad Jugoslavije vjerovatno nikada neće biti poznato najširoj javnosti. Formiranje Srpske dobrovoljačke garde, Patriotske lige, Zbora narodne garde… i drugih paravojnih struktura samo su završna faza tih priprema u kojima su zdušno učestvovale etničke i klerikalne snage reakcije, koje su životinjskim instinktom osjetile da su zanos zbog ujedinjenja Njemačke i kolaps Sovjetskog Saveza označili trenutak pogodan za rušenje Jugoslavije kao zajednice koja baš i nije bila zajednica ravnopravnih naroda i građana, ali koja je to uz malo truda mogla postati i transformisati se u odista moderan politički i državni prostor, položen na temelje zdravije od temelja na kojima počiva današnja Evropska Unija, koja očito ne zna šta da radi sa renesansom fašizma koji je stigao čak i do samih političkih vrhova nekih njenih članica.
Snage reakcije
No ravnopravnost i legalizam očito nisu bili prioriteti u agendama snaga reakcije, koje su težile da ostvare ono o čemu su sanjali njihovi povijesni prethodnici – teritorije na kojima će politički subjektivitet i politička bitnost biti određena rođenjem, odnosno etničkom pripadnošću. Te težnje, međutim, nisu imale ništa zajedničko sa Bizmarkovim nastojanjima da uobliči njemačku naciju. Suviše uronjene u debilne mitomanske konstrukte o Nemanjićima, stoljeću sedmom, dobrom banu Kulinu… one su nužno vodile ka posvemašnjoj društvenoj entropiji i vrijednosnoj regresiji. Današnji jugoslovenski trenutak, sa svim tim inkompetentima na neuralgičnim pozicijama savršeno oslikava o kakvom je sunovratu riječ. Dovoljno je samo uporediti, recimo, Gojka Nikoliša i njegovo razumijevanje problema opštedruštvene zdravstvene zaštite sa Sebijom Izetbegović i njenim razumijevanjem tog problema. Čak i uz uzvažavanje činjenice da je taj problem danas oblikovan bitno različitim društvenim, političkim i ekonomskim vektorima, i dalje ga je Nikoliš razumijevao u kontekstu svog vremena, a Izetbegović ga razumijeva u kontekstu svojih potreba i svojih ambicija.
Za ubijanje Jugoslavije, i kao državnog i društvenog prostora i kao ideje, pripremali su se svi. I reakcionarni elementi, nekada označavani heterogenom i razgranatom atribucijom unutrašnjeg neprijatelja, koji su sa jugoslovenstvom koketirali tek u mjeri u kojoj je to aktuelni dnevnopolitički trenutak zahtijevao, ali i oni koji su deklarativno ostajali odani toj ideji. Ovi potonji ubijali su je na način nadahnuto opisan u Vajldovoj Baladi o tamnici u Redingu:
Svako ubija ono što voli
Nek zna se što je i na čem.
Kukavica to cjelovom čini
A hrabar čovjek mačem.
Nakaradne percepcije pitanja priprema za rat, koje su danas više-manje postale široko prihvaćena opšta mjesta, nisu drugo doli takođe mitomanski konstrukti nalik onima koji su ugrađeni u same temelje preovladavajuće društvene i političke svijesti na jugoslovenskom prostoru. Premda se na površini razlikuju, prevashodno u pogledu kvantifikacije pa i samog postojanja tih priprema na ovoj ili onoj strani, te su percepcije u osnovi identične po svojoj monohromatskoj i manihejskoj ostrašćenosti i po svom sljepilu za činjenice, odnosno po svom nerazumijevanju sukusa pitanja ratnih priprema i njegovom svođenju na nabavljanje pušaka i uniformi, pri čemu se u potpunosti zanemaruju svi drugi aspekti tih priprema, počev od onog najvažnijeg – određivanja ratnih ciljeva – pa do psihološko-propagandnog pripremanja društva, ili njegovih segmenata, za rat.
Mit o jedinom ratničkom narodu
Uvriježeni mit po kom se za građanski rat u Jugoslaviji pripremala samo srpska nacionalna politika bolno je netačan, ne zato što se ta politika za rat nije pripremala, već zato što u tom poslu nipošto nije bila usamljena. Istini za volju, tadašnji je konglomerat srpske nacionalne politike bio najtransparentniji u prihvatanju rata kao mogućnosti za razrješavanje jugoslovenske krize, ali ta glasnost nije izvirala iz realističkog sagledavanja stvarnosti, već je svjedočila shizofrenu fraktalizovanost srpske nacionalne političke svijesti, koja je bila rastrzana između renesanse svetosavlja i kosovskog mita s jedne, lagodno neodgovornog socijalizma s druge, odgovorne demokratije s treće i plemenskog zova s četvrte strane, a ujedno je skoro bezrezervno vjerovala u snagu JNA i u mit o jedinom ratničkom narodu na Balkanu, te bila raspeta između još uvijek realno postojeće mogućnosti da se ljetuje u Istri i halucinogeno opijajućeg sna o Dušanovom srpskom moru sa Solunom kao krunom.
Ako je tačan trenutak početka priprema za rat obavijen velom misterije, barem se pouzdano zna ime prve žrtve tog rata. Tragična pogibija Saška Geškovskog, pripadnika 290.bataljona vojne policije JNA ispred Komande Vojno-pomorske oblasti u Splitu, služi kao savršen dokaz izgubljenosti jedne armije u vremenu i prostoru i njenoj potpunoj nespremnosti za nevrijeme koje je neumitno dolazilo. Sa jedne strane opijena rulja, među kojom ima sasvim dovoljno subjekata sa preciznim zadatkom, s druge strane jedna troma oružana sila koja više ne zna ni kome ni kojoj svrsi služi, a između njih regruti koji jedini nastoje da očuvaju privid reda. Rafal iz rulje, koji je pokosio Gešovskog, dokaz je postojanja volje za rat u politici koja je tu rulju predvodila, čvrst poput bračkog mermera kojim je obložena Banica, zgrada KVPO, a panična reakcija oficira JNA ili odsustvo njihove reakcije na pogibiju vojnika jednako je čvrst dokaz da je ta vojska bila tek tigar od papira koji je suviše dugo služio kao čuvar tekovina revolucije i kao partijska falanga, da bi mogao razumjeti i ispuniti svoju ulogu.
Rafal u Saška Gešovskog označio je početak makabrične utrke za teritorije i za krčmljenje materijalnog naslijeđa Jugoslavije, pošto za njen ideološki i duhovni legat niko nije bio ozbiljno zainteresovan. Odnosno, ako je i bilo zainteresovanih, oni nisu imali nikakvih izgleda spram probuđenih plemenskih čopora spremnih na bitke i na krvoprolića. Ta utrka pretvorila se u građanski rat kojem je trebala skoro čitava decenija da od triglavskih visova stigne do vardarskih obala. Upravo je racionalnost postavljenih ciljeva u tom ratu, kao i kadrovska politika zaraćenih strana precizan indikator stepena volje i spremnosti za taj rat.
Sloveniju ću ovdje ostaviti po strani, jer ona za svoju pobjedu nad JNA u jednosedmičnoj operetskoj predstavi ima zahvaliti raznim faktorima, među kojima obuka slovenačkih teritorijalaca, koju su godinama prije početka sukoba izvodili pripadnici američkih specijalnih snaga bazirani u Vićenci, ni približno nije od presudnog značaja koliko je to činjenica da je JNA u tom trenutku za leđima imala već uveliko neprijateljski nastrojenu Hrvatsku pa je gledala da se što prije izvuče sa teritorije na kojoj je njeno snabdijevanje bilo pod velikim znakom pitanja, a uskoro bi bilo potpuno onemogućeno.
Tuđmanov gambit
Hrvatsko ratovodstvo, na čelu sa Tuđmanom i njegovim saradnicima iz onoga što se u Jugoslaviji označavalo kao ekstremna neprijateljska emigracija, od početka do kraja je djelovalo u pravcu ostvarenja svoja dva prioritetna cilja – Hrvatska u avnojskim granicama i redukcija srpskog stanovništva u Hrvatskoj na mjeru prihvatljivu Kaptolu i Banskim dvorima njihovim patronima, a svi drugi ciljevi tog ratovodstva bili su samo pragmatične alatke za manipulaciju i trgovinu, odnosno sredstvo pritiska za zadobijanje što bolje pozicije u političkim pregovorima.
Tuđman je pokazao da nije zaboravio lekcije iz Drugog svjetskog rata, tako što se okružio najbližim političkim i vojnim saradnicima koji su beskompromisno slijedili njegovu politiku i koji su mu pomogli da političku volju Banskih dvora operacionalizuje i spusti do zadnjeg sela u Hrvatskoj i na bosanskohercegovačkim teritorijama koje je hrvatska politika smatrala za svoju zonu interesa i uticaja. S izuzetkom HOS-a, koji je, uostalom, veoma brzo pasiviziran i sveden na ulogu korisnih idiota, Tuđman nije morao strahovati od raskola – pokazalo se da oni koji su bili skloni raskolu imaju manju snagu od Vokića i Lorkovića pola vijeka ranije.
Na drugoj strani stajalo je kompartmentalizirano srpsko ratovodstvo, koje od početka do kraja ustvari nije znalo šta hoće, izuzev vlasti. Dok su se svi pripadnici hrvatskih oružanih snaga borili za, kratko i jasno, Hrvatsku, dotle su se među pripadnicima srpskih oružanih formacija jedni borili za Jugoslaviju, drugi za Veliku Srbiju, treći za Ne Baš Toliko Veliku Srbiju, četvrti za restituciju monarhije, peti za porodična predanja i za komšijsku bijelu tehniku, šesti za… Nepostojanje jedinstvenih, racionalnih i ostvarljivih ratnih ciljeva ne znači da se srpska nacionalna politika tog vremena nije pripremala za rat i da nije bila voljna posegnuti za njim kao za rješavajućim mehanizmom, već znači da ta politika jednostavno nije bila svjesna šireg povijesnog i političkog momenta u kom se obrela, sluđeno rastrzana između već atrofiranog i inertnog jugoslovenstva i povampirenog etničkoklerikalnog zanosa, pa se stoga do zadnjeg dana, kao Radovan III na ogradi između svog stana i Vilotića, klatila između Save Kovačevića i Koste Pećanca.
Zbog toga su planovi i zamisli tih ratovodstava bili bolno anahroni i počivali su na mitovima o vlastitoj snazi, na odsustvu svakog ozbiljnijeg sagledavanja oponetntskih agendi i kapaciteta, te na ubjeđenju da će se rat voditi u uslovima koji su mješavina hladnoratovskih i onih iz doba Balkanskih ratova. Tadašnje srpske političke i intelektualne elite jednostavno nisu bile dorasle savremenim zahtjevima nacionalnog i državnog pitanja, pa su se opredijelile na koketiranje sa plebsom i njegovim zanosima, kao i za oslanjanje na klerikalne strukture koje su, za razliku od hrvatskog slučaja podudarnosti agendi tih struktura sa državnim agendama, u srpskom nacionalnom prostoru imale vlastite agende, često suprotstavljene onim državnim. Primjera radi, Milošević nije bio voljan da se olako odrekne legata partizanske borbe u Drugom svjetskom ratu, dočim je tadašnja SPC u dobroj mjeri na tu borbu gledala prilično neblagonaklono.
Za razliku od Tuđmanove Hrvatske, koja je bila izravni eksponent Zapada u balkanskom kotlu i koja je od tog Zapada primila značajnu pomoć, ne samo u naoružanju, već prevashodno u ustrojavanju funkcionalne oružane sile za potrebe ostvarenja postavljenih ciljeva, stanje na drugoj strani bilo je mnogo kompleksnije. Ideološka fraktalizacija spriječila je efikasno jedinstvo komandovanja, kao bitan preduslov i princip ratovodstva, jahanje na reakcionarnoj mitomaniji otvorilo je prostor za formiranje paravojnih i parapolicijskih snaga neuobičajeno širokih ovlasti i autonomije, do granice nepokoravanja zvaničnim komandnim strukturama, a višedecenijska izloženost Beograda i Jugoslavije stranim obavještajnim interesovanjima za posljedicu je imala to da su mnogi od bitnih igrača u srpskoj ratnoj mašineriji bili više ili manje izravno vezani za strane centre moći. Sve ovo, naravno, ne može poslužiti za aboliranje srpske nacionalne politike od njenih zlokobnih grešaka, već služi samo da pokaže kako se ta politika za rat spremala sa mješavinom bahatosti, infanitlnosti i površnosti, dok je protivnička strana tom poslu pristupila znatno studioznije, pa je i ishod rata srazmjeran uloženoj ozbiljnosti za učešće u njemu.
Izetbegovićeve skromne mogućnosti
Postoji, međutim, strana u tom ratu o čijim se pripremama za rat u javnosti najmanje zna, odnosno, iz nekog je razloga skoro konsenzusno prihvaćeno da se ona našla u neobranom grožđu i da na rat nije bila ni najmanje spremna. To je nominalno bosanskohercegovačka, a suštinski bošnjačka strana predvođena Alijom Izetbegovićem. Mit o njenoj potpunoj nepripremljenosti za rat izvire iz neutemeljenog vjerovanja da se ta strana borila za ciljeve koje je nominalno proklamovala. No potezi koje je povlačilo bošnjačko ratovodstvo nedvosmisleno pokazuju da tu nije bilo riječi o borbi za državu Bosnu i Hercegovinu, pa čak ni za zaštitu muslimanskog, a kasnije bošnjačkog naroda u raspadajućoj Jugoslaviji, već isključivo o borbi za neobegovat sa većinskim bošnjačkim stanovništvom, na kom će politika oličena u Aliji Izetbegoviću i njegovom mladomuslimanskom legatu dugo imati vodeću riječ.
A Izetbegović se, sa svojim političkim saradnicima, itekako spremao za takav rat, istina, u granicama skromnih mogućnosti. Činom formiranja Patriotske lige i Zelenih beretki on je nedvosmisleno pokazao da odustaje od postojećih legalnih struktura i da prihvata ulogu strane u ratu za latifundije. Da bi ostvario svoj ratni cilj, odnosno Ujedinjene Sarajevske Begovate, Izetbegović zna da u ratni vihor mora gurnuti čitav narod na čije je čelo stao, iskoristivši tektonske poremećaje i rušenje mnogo šireg društvenopovijesnog okvira. Njega ne brine to što je taj narod u stanju još shizofrenije nacionalne i političke svijesti nego što je slučaj u srpskom nacionalnom prostoru, jer za ostvarenje njegovog stvarnog ratnog cilja nije od presudnog značaja to što se vojnici pod njegovom komandom bore jedan za Bosnu i Hercegovinu suštinski određenu ZAVNOBiH-om, drugi za Bosnu i Hercegovinu u kojoj će Bošnjaci biti dominantni narod i njen jedini posjednik, treći za državu utemeljenu na Izetbegovićevim tlapnjama iz Islamske deklaracije, četvrti za još rigidniju varijantu islamske države, a bilo je među njima, srećom ne u prevelikom broju, i onih kojima nije bio stran san o restituciji unije sa Hrvatskom.
Dešavanja u početnoj fazi bosanskohercegovačke epizode Rata za raspad Jugoslavije naizgled pokazuje da Izetbegović i njegov politički okvir nisu bili spremni za taj rat, ali stvarnost govori da su znatno prije početka oružanih dejstava postojale razvijene paralelne strukture komandovanja oružanim aparatom, pogotovo na području Sarajeva, koje je bilo i ostalo Izetbegovićev primarni teritorijalni cilj. Ohrabren varljivim obećanjima Zapada i uvjeravanjima jastrebova iz svog okruženja, Izetbegović se odlučuje na ignorisanje svih ideja koje su pokušavale da Bosnu i Hercegovinu ostave izvan rata, čak i ako je to podrazumijevalo da bi njena rubna područja mogla biti poprište već uveliko rasplamsanog srpsko-hrvatskog sukoba.
Umjesto toga, on se odlučuje na politiku prikrivenog maksimalizma i ekskluzivizma, a samim tim i na učešće u ratnoj utakmici, svjestan da bi pasivnost muslimanskog stanovnišva u odnosu spram rata bila protumačena kao svojevrsno svrstavanje i ostavljanje prostora za ideju restitucije Jugoslavije, ideju koja u tom času nije imala svoje poklonike u centrima moći na Zapadu, čime bi on izgubio i podršku koja mu je obećavana. On je ujedno svjestan da bi takva situacija na površinu nužno izbacila neke druge političke snage, pa stoga svjesno i voljno, mada je to propagandno uspio vješto prikriti, prihvata oružani model rješavanja političkih problema, znajući da će to dovesti do strahovitih žrtava među muslimanskim stanovništvom udaljenim od metropole, a prevashodno u Podrinju i u Bosanskoj Krajini, no to je cijena koju je on spreman platiti za vlast u metropoli i centralnim dijelovima zemlje.
Tvrdnje po kojima bi tadašnja pasivnost značila samo odgađanje sukoba i bespovratno uništenje bosanskohercegovačkog subjektiviteta i bošnjačkog identiteta na duže staze, obična su nagađanja, a ja ću dodati i besmislene tlapnje, koje nemaju nikakvo čvrsto uporište i koje su jednako, ili čak manje legitimne od tvrdnji da bi Izetbegovićeva mirotvoračka politika ne samo poštedila stanovništvo stradanja, smrti i protjerivanja, već bi i otvorila prostor za uspostavljanje jednog modernijeg društvenopolitičkog prostora, znatno naprednijeg od Malog Šengena i njemu sličnih ideja.
Vašarski prividi nacija
No Izetbegović, kao ni njegovi saučesnici na oponentskim stranama u udruženom zločinačkom poduhvatu rušenja Jugoslavije, nije bio Bizmark. Njima uspostavljanje moderne nacije i zaživljavanje modernog koncepta građanske države ne samo da nije bilo na dnevnom redu, nego im je to predstavljalo noćnu moru, zbog svijesti da bi vjetar takvog moderniteta i njih lako raspuhao sa pozicija političke moći i odlučivanja. Bizmark je njemačku naciju i državu gradio kompetencijom i beskompromisnim poštivanjem institucija i legalizma, saučesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu protiv Jugoslavije razgrađivali su postojeće naznake nacije i uništavali državu uspostavljanjem principa nekompetencije i davanju primata psećoj lojalnosti nad stručnošću, a pritom su gradili vašarske privide nacija iza kojih je stajala regresirana plemenska i monoetnička svijest, zagledana u znatno dalju prošlost od 1848. godine.
Misli iznijete u ovom tekstu, itekako sam svjestan toga, mnogima će biti teške za razumjeti, a mnogima od onih koji ih ipak budu razumjeli, biće teške za prihvatiti. To me, međutim, ne brine, ali brine me budućnost ovih prostora koji su došli do stadijuma degeneracije u kom ni rat ne izgleda kao radikalno gora opcija od kontinuirane entropijske agonije obilježene korupcijom, nesposobnošću, nepotizmom i svim drugim društvenim zlodusima. Jedini način da jugoslovenski prostor sa sebe zbaci sramni plašt devedesetih, jeste beskompromisno razbijanje svih mitova u čijoj se magli gnijezdi ta kratka i regresivna povijesna epoha, a prije toga nužno je beskompromisno razbiti svijest po kojoj dekonstrukcija jednog mita nužno znači apologetiku drugog mita, jer iz te zablude izvire dobar dio snage reakcionarnih i karikaturalnih politika, koje se prema svojim zemljama i njihovim stanovnicima ophode kao kakvi kvislinzi bez okupatora.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: Društvene mreže