Pamtim od treće godine života, pa se sjećam i ranih dvije hiljaditih u Mostaru. Možda sam i upratio, u šetnji, skele na Starom mostu, tada jednom od mnogih objekata na popisu za rekonstrukciju – i(li) dugačku drvenu podlogu s koje su skakali u zagađenu Neretvu dok su obnavljali ćupriju. No, unatoč toj gradnji simboličkih spojnica, drugdje su se veze kidale.
Tako je razdijeljeno stanovništvo dobilo po jedan univerzitet/sveučilište, narodno pozorište/kazalište, poštu, vodovod, sportski klub, čak i radioteleviziju. Šta se nije moglo hirurški sasjeći na druge je načine bilo izrezano; mostarska je kotlina stoga postala podoban prostor za sprovođenje ideje dvije škole pod jednim krovom. Sa jedne strane grada običan civil nije mogao prijeći na drugu bez lične karte, kao da je iz Kinshase išao za Brazzaville. I da je htio poći sa Bulevara u Titovu (odnosno, obrnuto), ne bi vidio ništa značajno osim zgrada išaranih i gelerima-izbušenih zidova.
Kao dijete nisam se puno obazirao na to, nego tipične dječije stvari. No, listajući danas slike u fotoalbumu od prije dva desetljeća opažam sebe u krpljenim pelenama od tkanine. Pampers je bio za bogatije, kao i TV sa više od deset kanala – a kamoli mobilni telefon. Dijelili ste igračke sa drugim dječacima i djevojčicama.
No da se vratimo na fotografije iz tog perioda: nešto šta će svi primjetiti posmatrajući ih jesu izrazi lica starijih ljudi, rođenih mnogo prije ‘92.. Izbjeglice su, bivši logoraši, teški pušači naborane kože i sijede kose, Iz očiju im viri odsutnost bilo kakvog osjećaja radosti i mira. Sumornost i strah od smrti vrebale su ih. Čak i kad se smiju, osjetit ćete, mentalno su još na frontu, zatočeni u zagušljivoj i smrdljivoj prostoriji unutar četiri zida, ili čuvaju staru kuću od kolapsa pod težinom granata ili rafalom.
Unatoč svemu tome, mogao se razviti duh skromnosti i istinske želje za pomirenjem. No kad su iz SFOR-a i EUFOR-a počeli oduzimati skriveno oružje mogućim luđacima sa tavana i iz ormara, proces se mira morao uništavati na druge načine, i to retorikom “sjećanja”. Stoga danas, kad se ponovno pominju oružani sukobi upravo zbog Dodikove fotelje ili Bakirovih želja, nije čudo da se i djeca koriste retorikom Šta su oni nama radili, jer su rođendane slavili uz priče mentalno-oboljelih roditelja i nastavnika. Njih i kopiraju.
Najveću štetu su u postkonfliktnom dobu ponajviše pretrpile mlađe generacije, opijene svakakvom propagandom i pričama o ljudima koje nikad lično nisu upoznali. Duševno su odgajani u rovovima i logorima i učeni da mrze i pripadaju umjesto da vole i postoje. I mene su nekoliko puta na ulici pitali da li bih “stao u odbranu BiH” – isti za koje znam da nikad nisu vidjeli niti u ruke uzeli poluautomatsku pušku – tražeći željen odgovor “da”.
A dok dočekaju nova klanja, kojih su željni, van Bosne će raditi za minimalac. Pritom nesvjesni činjenice da su oni sami produkti prijašnjih razaranja i uništenja. Iz sitnih, nebitnih nacija će ih upravo, najvjerovatnije u Evropsku Uniju, istjerati sopstveni fašizmi, odnosno paravani za nepotizam i organizovani kriminal, pred kojim svjesno zatvaraju oči u želji da čuju šta im lideri žele reći. No, neuki se hvale (ne)znanjem.
Stoga, ogromnoj većini svih koji su opsjednuti ovom temom: jeb’o vas rat. Imate većih prioriteta.
Piše: Adnan Bratić za Preokret, Foto: Pixabay