DARKO KUZMANOVIĆ: Republika Srpska i put u katastrofu!

Odavno je poznato da u Bosni i Hercegovini, čim se počne govoriti o samostalnosti Republike Srpske, ili se bliže izbori ili se oni koji takvu retoriku guraju u prvi plan nalaze u ozbiljnoj opasnosti. Međutim, kada govorimo o trenutnom političkom haosu, u pitanju su oba slučaja.

Priče o nezavisnosti Republike Srpske nisu nove i one se u javnom diskursu, po običaju, ponavljaju pred svake izbore. Put katastrofe započet ponižavanjem američkog i njemačkog ambasadora, te nazivanjem visokog predstavnika u BiH monstrumom u UN, počeo je polagano da se utire. Međutim, nisu tu uopšte bitni oni koji su pravili skandale već činjenica da će Republika Srpska biti gurnuta u tešku izolaciju iz koje će se, poznajući karakter velikih svjetskih sila, veoma teško izvući.

Zahvaljujući nedržavničkoj politici manje grupe ljudi došli smo u situaciju da se pitanje opstanka Srpske s pravom sve više počinje postavljati. Ako sagledamo samo ekonomski aspekt kroz prizmu BDP-a i uporedimo ga sa ekonomskom moći Katalonije, koja ni sa BDP-om od skoro 230 milijardi evra i više od 7,5 miliona stanovnika nije uspjela da izbori nezavisnost, čemu onda da se nada Republika Srpska, koja nema čak ni robnih rezervi i koja, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u odnosu na 2005. godinu ima pad industrijske proizvodnje od nevjerovatnih 27 odsto! Dovoljno je samo reći da su cijene pojedinih prehrambenih proizvoda, poput na primjer ulja, veće nego u Njemačkoj, čiji je prošlogodišnji BDP, prema podacima Svjetske banke, iznosio nešto manje od 4 biliona (!) dolara, da bi se upotpunila ekonomska slika Srpske.

Provokacije i ponižavanje velikih sila kojima se vlast i njihovi sedbenici ponose, pogubne su. Najveći problem u svemu tome je što će zbog takve politike najveću štetu pretrpjeti kao i uvijek – običan čovjek, isti onaj koji je, istini za volju, svojom pasivnošću toj maloj grupi ljudi i omogućio enormno lično bogaćenje. Upravo je opasnost u koju je dovedena ogromna količina akumuliranog, mahom nelegalnog kapitala i uzrok retorike koja je sada već poprimila obrise histerije. Republika Srpska i srpstvo nemaju ama baš nikakve veze sa patriotizmom vlasti, kojeg u suštini nema ni u tragovima.

Da je srpskom političkom vrhu u BiH i njegovim satelitima do Republike Srpske i njenog naroda stalo barem polovinu od onoga kako se nastoji predstaviti u javnosti, vozili bismo se boljim putevima, imali bismo mnogo više fabrika, zdravstveni sistem bi bio stabilan i imali bismo mnogo više od 800.000 stanovnika, koliko se procjenjuje da trenutno imamo.

Takođe, ne treba izgubiti iz vida da jedan takav hazarderski potez ne bi završio bez ratnih sukoba. Nažalost, oni koji bi bili spremni na takvu avanturu očigledno nikada nisu bili direktno suočeni s ratnim dejstvima, pa prema tome i njihova politika i ne iznenađuje. Mladi ljudi, koji bi po prirodi stvari trebali iznijeti jedan takav sukob, niti su obučeni za rukovanje oružjem, niti bi htjeli ratovati za nečije lične interese, niti imaju bilo kakav razlog da sutra izađu na ratište. Novi rat, čak i niskog intenziteta i sa minimalnim brojem žrtava, doveo bi do masovnog iseljavanja stanovništva i evakuacije koja bi kasniji ekonomski oporavak učinila praktično nemogućim. Republika Srpska bi ostala prazna ljuštura, a s druge strane, to što nas vjerovatno niko ne bi međunarodno priznao je opet posebna tema za diskusiju. Stoga, put u nezavisnost u ovom trenutku bio bi put u katastrofu, od koje se kao narod vjerovatno nikada ne bismo oporavili.

To što je Kristijanu Šmitu zabranjeno obraćanje u SB UN nema nikakve veze s nama. Radi se o geopolitičkim obračunom Rusije i SAD, gdje su i BiH i UN samo poligon za potkusurivanje. Onog trenutka kada/ako Rusija dobije zeleno svjetlo za punjenje gasovoda Sjeverni tok 2 i kada/ako ruska vakcina Sputnjik bude međunarodno priznata i odobrena, visoki predstavnik će se vjerovatno ponovo obratiti u UN, a onda dobiti i odriješene ruke za neke druge akcije. Na kraju, čak ako se to i ne desi, Kristijan Šmit, OHR, EUFOR i NATO svakako ostaju u BiH tako da nekom likovanju, a naročito provokacijama stranih diplomata, mjesta ne smije da bude.

Što se tiče potencijalnog sukoba, krajnje nepovoljan geografski i geopolitički položaj te oblik (ispresijecane) sedmice, čini Republiku Srpsku gotovo neodbranjivom teritorijom. Srpska je sa sjevera, sjeverozapada, zapada, juga i jugoistoka okružena ili NATO članicama ili njegovim simpatizerom – FBiH, pri čemu ima nekoliko džepova, teritorijalni presjek kod Brčkog, te izrazito uzak dio teritorije na potezu između Ugljevika i Zvornika, te Čajniča i Foče. Odsijecanje ostatka zemlje od prestonice znači praktično kraj rata i na osnovu toga može se zaključiti da bi eventualni sukob bio završen i prije nego što bi počeo.

Srpska ne smije dopustiti da joj mladost ponovo prolazi kroz ratne strahote zarad nečijih ličnih interesa, naročito ne onih koji u prethodnom ratu nisu ni učestvovali. Upravo zbog toga je potrebna mudra i poromišljena, a ne politika konstantnih tenzija i konflikta sa svima, jer mi treba da budemo svjesni da nismo ni Kina, ni Rusija, koje sebi, čak ni tako snažne, ne dopuštaju izazivanje teških diplomatskih skandala poput ”srpske reprezentacije” u Sarajevu. Niti političari niti građani ne smiju izgubiti osjećaj za realnost, a ona je takva da je stavovništvo Srpske trenutno najsromašnije u Evropi – siromašnije čak i od nekih afričkih država. Nažalost, stavljanje na kocku vlastitog naroda i zemlje zarad zaštite ličnog kapitala i partijskih pozicija nije odraz državništva i patriotizma već sebičnosti i pohlepe.

Patriotizam se ne dokazuje riječima već djelima – smišljenom i odmjernom politikom za opšte dobro svih građana. Za dijete je potpuno nebitno ako roditelj kaže da ga voli, a ne želi da mu obezbijedi osnovne uslove za život, školovanje, hranu, piće, lijekove kada su mu potrebni… Tako je i sa državom, a i onima koji je vode.

Izvor: Srpska Info
Foto: Wikimedia Creative Commons

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top