O odgovornosti jugoslovenskih medija za podstrekivanje na rat i raspirivanje mržnje uoči i tokom Rata za raspad Jugoslavije ispisane su bezbrojne stranice, u rasponu od plitkih pamfleta do veoma ozbiljnih multidisciplinarnih studija. Nažalost, čak i najbolji među svim tim člancima, studijama i knjigama nisu uspjeli u onome zbog čega se ustvari i misli i piše – omanuli su u zadaći prosvjećivanja društva kao zajednice osviještenih ljudskih bića. Autori koji su se bavili pitanjem odgovornosti medija, čak i oni koji su išli stranputicom, najmanje su krivi za taj neuspjeh. Tu je krivicu, ustvari, nemoguće precizno odrediti, a pitanje je i koliko bi to uopšte bilo svrhovito u društvu u kom se umna i odgojna zapuštenost raširila poput kakve alge i u kom se neprosvijećenost i ideološki pravovjerno silovanje logike i etike propagiraju i ohrabruju ne samo sa političkih, nego i sa akademskih vrhova.
Na ovom sam mjestu dužan ponuditi jedno objašnjenje – premda je bosanskohercegovačko društvo duboko podijeljeno, i to ne samo po etničkim, već po mnogo većem broju razdjelnica, u mjeri zbog koje se ono tek uz krajnji oprez može nazvati društvom, u pogledu neprosvijećenosti, zapuštenosti, poželjnog kretenluka i ostrašćenosti kao zamjene za mišljenje Bosna i Hercegovina predstavlja jedan unitarni monolit u kom se razlikuju tek rekviziti za kretensko žongliranje, ali tehnike i postupci navlas su isti. Uz šačicu časnih izuzetaka, skoro da ne postoji razlika između narativa etničkih i ideoloških akademskih perjanica i narativa debila sa društvenih mreža koji su svoje poluznanje pabirčili po opskurnim forumima i portalima.
Neprosvijećenost društva veoma je kompleksan i dinamičan fenomen kog oblikuju mnogi vektori i koji ima mnoge uzroke, ali ja ću ovdje, uz krajnji oprez i bez namjere da nudim sveobuhvatnu istinu, posegnuti za jednom ilustrativnom simplifikacijom. Toj se neprosvijećenosti uglavnom pristupa olako i ona se opravdava argumentom prava plebsa na svoje kretenske zanose, na koje plebs nesumnjivo ima svako moguće pravo, ali samo do tačke kada oni počnu ugrožavati sposobnost društva da funkcioniše na način koji nije devijantan i regresivan.
Oni rijetki koji dižu glas protiv sveprisutne kretenizacije, uglavnom nailaze na odmahivanje rukom i eskapističke tvrdnje po kojima sve to uopšte nije ni bitno ni ozbiljno i po kojima „narod to tako hoće“, što je upravo jedan od ciljeva reakcionarnih oligarhija – prebaciti svaku krivicu na narod, u rasponu od zločina iz rata, preko kretenizacije društva, pa do ekonomskog kolapsa, kao što je to nedavno bilo zorno vidiljvo u članku Sanadina Volodera iz magazina Stav, u kom se kroz morbidnu demonstraciju nemišljenja i beščašća tvrdi da zemlju skoro isključivo napuštaju oni koji su novac potrošili u kladionicama.
Meni lično ne pada na pamet stati u odbranu naroda, ali ga neću ni optuživati, ne zato što narod, kog je preciznije nazvati plebsom, nije kriv, već zato što je on suviše kompozitan i razuđen entitet da bi mogao djelovati kao monolit, pa mu je samim tim idiotski upućivati i optužbe i pohvale kao monolitu. Plebs valja posmatrati kao jednu pihtijastu i prilično amorfnu masu u kojoj se reflektuju podražaji kojima je izložena. A izložena je prije svega nametanju kretenizacije od strane političkih i akademskih elita i njihovih paladina u javnom prostoru, a ta se kretenizacija nameće i ohrabruje jer je iz više razloga produktivna s aspekta elita i oligarhija – olakšava dobijanje glasova na izborima, skreće pažnju sa suštinskih problema i pomaže u prebacivanju odgovornosti sa vlastite na grbaču plebsa.
Jedini način protiv kog je moguće boriti se protiv te kretenizacije jeste obrazovanje kao najšira društvena akcija u kojoj treba biti angažovano mnogo više društvenih subjekata od samog obrazovnog sistema, koji je, avaj, ovdje davno prestao biti funkcionalan i u kom se zrcale sve bolesti čitavog društva. Isključivo ono obrazovanje koje je i suštinski a ne samo nominalno društvena i javna vrijednost i koje nije svedeno na savladavanje školskog gradiva može biti učinkovita brana kretenizaciji i temelj na kom će društvo graditi novi vrijednosni sistem umjesto postojećeg, na smrt oboljelog. Uostalom, postojeći sistem i nije izgradilo društvo, već mu je on nametnut, istina, ne dekretima kao što se to čini u totalitarnim društvima, već na jedan znatno suptilniji i perfidniji način, koketiranjem sa kolektivnim traumama.
Društvo u kom se prosvijećenost i suštinska obrazovanost ne smatraju za sumnjive i nepouzdane pojave može podnijeti i amortizovati određenu količinu kretenluka, koji je, zbog najdublje ljudske prirode, nužan. No pogledajmo kakvo je stanje danas i ovdje – na jednu vijest u medijima imate hiljadu debilnih imitata vijesti u kojima nećete naći većinu odgovora na pitanja na koja bi jedna vijest morala odgovoriti, na jednu misao imate hiljadu debilnih parola i floskula koje počivaju na imperativu pravovjernosti i lojalnosti i koje se sa divljačkom mržnjom odnose prema činjenicama, prema logici i prema etici.
A kada takvo stanje u nekim svojim aspektima postane nepodonošljivo ili opasno, onda iste one oligarhije i elite koje su ga ohrabrivale i podsticale posežu za zabranama kao najgorim od svih mogućih načina borbe protiv društvenih zastranjenja, pri tome strogo vodeći računa da te zabrane budu selektivne i da ne postanu prepreka vlastitim kretenizmima koji još uvijek imaju utilitarnu vrijednost.
Skatofagija je rijedak psihički poremećaj koji bolesnika nagoni na jedenje ljudskog izmeta, no mi danas jednostavno ne možemo pouzdano znati da li je taj poremećaj možda atavistički recidiv neke znatno masovnije pojave iz praskozorja čovječanstva niti je to bitno – društvo je u međuvremenu razvilo svijest o odvratnosti izmeta na jelovniku i jednostavno ne postoji potreba da se jedenje govana zakonski zabranjuje, već je dovoljno pružiti stručnu pomoć onima koji boluju od te rijetke i izopačene sklonosti. Ali kako se, dođavola, postaviti prema kolektivističkom serviranju i gutanju simboličkih govana u vidu emotivnih otpadnih tvari i prežavakanih kolektivističkih zanosa?
Ja lično odgovor na to pitanje nemam, niti bih ga želio imati jer me uvijek pomalo strah odgovora koji na opštedruštvena pitanja dolaze iz jedne glave ili čak iz više njih, ali koje se sve odreda, poput suncokreta, okreću ka jednoj glavi. No uvjeren sam da bi malo više građanske i ljudske hrabrosti i spremnosti da se kretenu u lice kaže da je kreten, odnosno nespremnosti da se zloćudni naboj kretenluka amortizuje nekim višim ciljevima, zasigurno donijelio nekakav pomak, makar i simboličan, ali svakako ohrabrujući.
Nastojim ovaj tekst držati podalje od dnevne politike i ne kontaminirati ga konkretizacijama tamo gdje to nije zaista nužno, ali davno je bilo nužno glasno reći da su povijesne i društvene interpretacije iz usta Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika, kao najreprezentativnijih uzoraka društvene kretenizacije, ustvari samo refleksije opskurnih pseudopovjesničara poput Ibrahima Pašića ili Jovana Deretića, stopljene u amalgam sa sadržajima već spomenutih opskurnih foruma i portala, jer ti uzorci u sebi nemaju odgovornost prema društvu, već isključivo prema vlastitim ambicijama, pa stoga i ne smatraju za sramotno to što podilaze onom najgorem u društvu i što izgovaraju ono što društveni talog želi da čuje.
Ne leži, naravno, problem samo u Izetbegoviću i Dodiku niti u Pašiću i Deretiću, ali jeste skoro tragično to što je narativ ovog potonjeg dvojca do te mjere kontaminirao javni prostor i stopio se s narativom koji bi barem formalno trebao biti akademski, da se s nostalgijom sjećamo vremena kada su povijest kontaminirali subjekti poput Srećka Džaje. Puno veća odgovornost za problem o kom je ovdje riječ leži na intelektualcima i drugim glasovima u javnom prostoru koji su na prvo zveckanje oružjem iz usta Izetbegovića i Dodika potrčali da zauzmu busije na strani koju svako od njih smatra pravovjernom i ispravnom i među kojima skoro niko nema hrabrosti da uzvikne – stanite, kakve su ovo pizdarije i idiotluci?
Umjesto takve hrabrosti i takve glasnosti, ovaj put imamo glasiće koji elaboriraju i objašnjavaju zašto treba biti spreman na rat, zašto je ona druga strana posve u krivu a ova na kojoj se glasić nalazi zašto je suštinski u pravu i samo malčice u krivu. Konflikt je, naravno, moguć uvijek i svuda, ali ovdje je riječ o tome da glasovi u javnom prostoru u svom metanarativu konfliktu pristupaju ne kao mogućem, već kao nužnom, čak i kada odbacuju mogućnost da do njega dođe. Takav fatalizam izvire upravo iz manihejskog pseudomišljenja i pseudoznanosti oličenih u već pomenutim Pašiću i Deretiću, za koje je svijet uvijek i samo antagonizam i borba „nas“ protiv „njih“, a taj se pašićizam i deretićizam u raznim alotropskim modifikacijama poput metastaze raširio društvom i prisutan je čak i tamo gdje će se decidno tvrditi da ga nema.
Vratiću se sada medijima kao vektorima za emitovanje kretenluka, uz napomenu da postoji bitna razlika između njihove uloge danas i u predvečerje Rata za raspad Jugoslavije. Prije više od trideset godina mediji su, kao i dobar dio glasova u javnom prostoru, još uvijek bili kalibrirani na funkcionisanje u relativno strogo kontrolisanom okruženju i više-manje su ispunjavali izravno isporučene zahtjeve političkih struktura.
Činjenica je da su tada beogradski i Beogradu gravitirajući mediji bili najglasniji u udaranju u ratničke talambase, no to je uglavnom bila refleksija jedne vulgarne mitomanije i jedne trome svijesti koja je nekoliko decenija provela tragajući za metodama da se pomire mitomanija i stvarnost, pri tome po pravilu birajući pogrešne metode, ali sve to ne znači da su ti mediji jedini pripremali društvo za nadolazeći rat. Druge su politike, preko medija pod svojom kontrolom, pripremale društvo na suptilnije i perfidnije načine, od kojih su mnogi detaljno razrađeni u elaboratima i priručnicima za psihološko-propagandna dejstva.
Ni tada, naravno, mediji nisu bili generator i uzročnik konfikta, ali su odigrali svoju ulogu u usađivanju svijesti o prihvatljivosti rata kao razrješenja političke krize. Sarajevsko Oslobođenje, primjera radi, nije bilo ratnohuščaki medij, ali ako čitalac rastjera amnezijsku maglu sa svog sjećanja, pred njim će se ukazati egzaltirani Muslimanski glas i opskurni Vox, kao mediji koji su bili prilično komplementarni beogradskoj Politici Ekspres ili zagrebačkom Imperijalu.
Danas, međutim, politički centri svoje zahtjeve i diktate medijima isporučuju u znatno manjoj mjeri nego prije nekoliko decenija, iz prostog razloga što za tim – nema potrebe. Mediji, skupa sa raznoraznim intelektualcima i ekspertima spremno volontiraju u kretenizaciji javnog prostora, pa bi ispostavljati im prekomjerne zahtjeve samo značilo i prekomjernije ih plaćati. Pored toga, i najpovršniji pogled na ovdašnje medije i glasove u njima pokazaće da danas ustvari ne postoje nikakve ideologije i politike, već isključivo iskrzani recidivi retorike od prije tridesetak godina, što neporecivo ukazuje da u današnjim vodećim politikama postoji samo jedna svijest – kako što duže ostati na vlasti i na budžetu, odnosno blizu tendera, što se u jednom duboko korumpiranom društvu ima smatrati za božju milost.
Danas i ovdje u medijima ne samo da nema mišljenja i preispitivanja, već oni čak ne servisiraju ni političke agende i umjesto toga služe isključivo nastavku kretenizacije društva. Oportunizam i trka za čitanošću nužno dovode do ekspanzije i multipliciranja skarednosti, a urušen vrijednosni sistem štiti medijske štetočine od osjećanja stida i odgovornosti za ono što rade. „Narod to tako hoće“ i „čitaoci to tako hoće“ univerzalno su opravdanje za pregalničko učešće u kretenizaciji.
Kao ilustraciju stanja u kom se nalaze ovdašnji mediji uzeću jedan veoma paradigmatičan medijski prilog, za kog sumnjam da će drugdje biti predmet preispitivanja zbog svog neuralgičnog sadržaja. Riječ je o razgovoru sa Hajrudinom Grabovicom, predsjednikom Udruženja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992-1995, kog je za portal Source vodio Admir Oručević.
Bolji običaji nalažu da lična tragedija Hajrudina Grabovice, čije je dijete ubijeno tokom rata, bude štit pred kritikama i primjedbama na njegove izjave i zaista bi najbolje bilo kada bi on mogao biti u potpunosti izostavljen iz ovog teksta. Nažalost, da bi se mogla objasniti medijska kretenizacija i poganluk u ovom slučaju, nužno je, barem u osnovnim crtama, prenijeti najvažnije elemente Grabovičinih odgovora na novinarska pitanja.
Na novinarska pitanja o mogućnosti izbijanja novog sukoba u Bosni i Hercegovini Grabovica daje uglavnom stereotipne odgovore koji se uklapaju u kanon i horizont očekivanja publike kojoj se obraća. Riječ je o klišeima i opštim mjestima kojima ne bilo svrhe posebno se baviti, da među njima mjesto nije našla i jedna izjava čija morbidnost u slušaocu izaziva ne samo tjeskobu nego i zebnju. Grabovica, naime, tvrdi da „zna neke detalje i pojedinosti… da je bilo onih koji su odvedeni na Kazane i koji su na neki način, kako bih rekao, možda i zaslužili, jer ima indicija da su neki od tih učestvovali u dojavama i na neki način uticali na neke od zločina.“
Da li Grabovica shvata koliko je svojim riječima oskvrnuo uspomenu na svoju ubijenu kćerku, ne znam, niti je to od značaja za potrebe ovog teksta. Grabovica nije samo društveni i etički idiot, već je i čovjek obilježen pečatom lične tragedije, pa bi mu u uređenom društvu prije svega bila pružena stručna pomoć, umjesto da se njegove traume i gorčine pothranjuju dok se ne izobliče i izopače do mjere monstruoznosti.
On sam uostalom nije naročito bitan u stanju i procesu posvemašnje kretenizacije ovdašnjeg društva, no ipak valja reći da se ovdje nameće jedno teško etičko pitanje – da li lična tragedija Hajrudina Grabovice, ili bilo kojeg drugog pojedinca, nadjačava kategoriju opšteg i društvenog dobra i da li je ona dovoljan razlog da se protiv Grabovice ne podignu barem dvije krivične prijave, jedna zbog prikrivanja informacija o zločinu, za koje on lično tvrdi da njima raspolaže, i druga zbog relativizacije pravosnažno presuđenog zločina protiv civilnog stanovništva.
No ono što je zaista onespokojava i zabrinjava, to je ta spremnost novinara da eksploatiše tragediju i traumu pojedinca, otvarajući mu prostor da se iživljava nad tuđim tragdijama i traumama. Tumačiti maligni i monstruozni naboj Grabovičinih riječi skoro da je nepristojno, jer bi to valjda svako trebao i sam razumjeti, ali s obzirom na metastaziranu kretenizaciju društva ipak treba reći da je to glas divljaštva, koji silu priznaje za jedini zakon i koji smatra da su sudovi samo izlišan trošak kada treba suditi drugome, odnosno da je sasvim pravično na prvu mahalsku „indiciju“ čovjeka odvesti na Kazane, izmrcvariti ga, zaklati i potom baciti u bezdan.
Takav odnos prema jednom zločinu sa relativno malim brojem žrtava identičan je odnosu prema nekim drugim zločinima sa znatno većim brojem žrtava, ali ni Grabovica ni novinar koji mu je otvorio prostor za demonstraciju morbidnosti u tome ne vide ništa skaredno niti skandalozno. Još jednom, Grabovica nije ključni problem, ali jeste problem to što postoje novinari koji su spremni zloupotrebljavati tragediju zarad odašiljanja propagandnih invektiva, a još je veći problem što na takvu gadost u ovdašnjem društvu ostaju nijemi čak i oni koji nijemi ne bi smjeli biti i koji spremno za sebe grabe pozicije moralnih vertikala, sve dok ta pozicija ne zahtijeva da se zaista ponese teret teških etičkih pitanja.
I kako onda osuđivati one koji podstiču i ohrabruju kretenizaciju društva i koji od te kretenizacije imaju koristi i kako prekorijevati društvo zbog pristajanja na kretenizaciju i zdušnog učestvovanja u njoj, kad nema skoro nikog ko bi ga uhvatio za ramena i prodrmao da ga prene iz makabričnog hipnotskog sna.
Piše: Elis Bektaš, Foto: Pixabay