MUHAREM BAZDULJ: Pijetao koga je tresn’o Budak

Onima koji su premladi, pa im je to promaklo, teško je danas i opisati kakve je „dane ponosa i slave“ proživljavao doktor Haris Silajdžić tokom 1992. i 1993. na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH. Postojao je konsenzus na liniji od nepismenih nena do akademika: Što nam je dobar ministar vanjskih poslova, te lijep, te samouvjeren, te obrazovan, te elokventan, te mu tečan engleski. Bilo je u tom oduševljenju i nečeg pseudoerotskog, otprilike u smislu skoro džejmsbondovskom: na ovog će svaka žena iz međunarodne zajednice da padne, kao što padaju koke na famoznog pijetla iz pjesme Đorđa Balaševića.

Jedva da je rat bio i završio, a stvar se počela kretati u smjeru karikature. Najprije se Silajdžić tobože odvojio od SDA i osnovao Stranku za Bosnu i Hercegovinu. Onda je u Cazinu fasovao letvu u glavu pa su pojedine nevjerne Tome i povjerovale u vrijednosnu suštinu njegovog razlaza sa Alijom Izetbegovićem. Onda je, međutim, osnovana famozna koalicija za cjelovitu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu zvana CD koalicija koju je iz današnje perspektive najlakše opisati kao svojevrsnu preteču koalicije „Za našu decu“ sa recentnih izbora u Srbiji. SDA je tu igrala ulogu SNS-a, Silajdžić je bio SDP Rasima Ljajića, Rasim Kadić i Liberali su bili Vuk Drašković i SPO, dok je Ibrahim Spahić sa svojim GDS-om bio ono što su Pokret socijalista i Aleksandar Vulin (sve to više u kontekstu snage, nego nužno ideologije). Živio je još sigurno deset do petnaest godina Silajdžić u prvom ešalonu bošnjačke politike, a uglavnom sve na staroj slavi. Iz te pozicije, uspio se dokazati kao prvorazredna štetočina. Njegovi kadrovi su oborili Aprilski paket, zbog čega je Dodik onomad rekao da Silajdžić zaslužuje spomenik usred Banje Luke. Uspio je takođe i da potpuno obesmisli priču o reformi policije. Sva silna njegova nacionalistička i kvazipatriotska retorika donijela je samo jednu posljedicu, vrlo samoživu uostalom: jedanput mu je uspjelo da na izborima za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH pobijedi Sulejmana Tihića i to je bilo to.

Onda je u nekom trenutku, Silajdžić zasluženo potonuo u ropotarnicu istoriju iz koje je povremeno izvirivao manje zbog politike, a više zarad raznih trivijalnosti iz rubrika estrada ili kultura. Ne znam zapravo zašto neku noć nisam odolio iskušenju Jutjubovog algoritma koji je iz nekog razloga pomislio da bih mogao biti zainteresovan za intervju koji je Senad Hadžifejzović vodio sa Silajdžićem, a povodom najnovije „najveće krize u Bosni i Hercegovini nakon Dejtona“.

Dosta je mučno bilo gledati taj razgovor, ali valjda u svakom od nas postoji neki komad mazohiste. Ipak, poslije nekih dvadesetak minuta, dolazi dio razgovora kad mučnina postaje skoro nepodnošljiva. Veli, dakle, doktor Haris Silajdžić: „U ovoj situaciji, ja se bojim sljedećeg, a to je izazivanje incidenata koji će dovesti neke međunarodne snage na liniju razdvajanja, to međunarodna zajednica mora izbjeći, to je zamka, da bi se onda kroz neke nove pregovore završio posao velikosrpske ideje, koju oni rade, ja bih volio da to… i da učimo naše mlade, to je situacija u kojoj se nalaze, to je velikosrpska ideja koja je na sceni najmanje dvije stotine godina, najmanje od 1804. pa nadalje…“ (Ubacuje se Senad Hadžifejzović: „Načertanije, Prvi srpski ustanak“) Silajdžić nastavlja: „E sad, ko je, pisao, dakle, ideolozi su bili… kasnije Načertanije, prije toga Dositej Obradović, Karadžić, oni su pisali te stvari, Načertanije, Homogena Srbija, zvala se svakako, danas to radi SANU, znamo kakve su instrukcije SANU-a; u tim pismenim dokumentima, znači napisanim, se često govori o ubijanju, sve je dozvoljeno u ime te ideje, sve, trećinu raseliti, trećinu pokrstiti, trećinu ubiti, dakle, to se dešava.“

Ne zna se šta je ovdje bilo gore: ton pijanca koji od prijepodneva ispija plastične dvolitarke „Sarajevskog“ ispred granapa, voditeljsko snishodljivo terciranje ili ta šovinistička vizija srpske istorije u kojoj se ustanak protiv tuđinskog jarma posmatra kao nešto pogrešno, zazorno i genocidno. Sve što ima veze sa Srbima tu je isto: Vuk i Dositej, Garašanin i Moljević, isti kurac, drugo pakovanje.

Ali dobro, vrhunac je vjerovatno taj cinizam gdje se famozni Budakov diktum o tri trećine koji se pokazao kao moto ustaškog genocida nad Srbima pripisuje zapravo nekakvim imaginarnim Srbima u njihovom imaginiranju buduće bošnjačke sudbine. Ako bi neko bio blagonaklon pa htio Silajdžiću dio ove besmislice otpisati na senilnost, mogao bi eventualno reći da je ovaj napravio lapsus, a da je zapravo htio da parafrazira apokrifnu izjavu Stojana Protića koju navodi Ivan Meštrović u svojim memoarima: „Kad naša vojska pređe preko Drine, dat ćemo Turcima 24 do 48 sati da pređu na vjeru svojih pređa. One, koji se ne žele pokrstiti, poklat ćemo kao što smo to već napravili u Srbiji.“ Zoran Milutinović je, međutim, dosta ubjedljivo ukazao na činjenicu kako je vrlo sumnjivo da je Protić ovo zaista izjavio, ukazujući jednako ubjedljivo na motive koje je Meštrović nakon Drugog svjetskog rata mogao imati za takvu konfabulaciju. Ta konfabulacija nažalost u bošnjačkom mejnstrimu gotovo da ima status Buhari i Muslim hadisa.

Ima u pomenutoj Balaševićevoj pjesmi i distih: „Imo sam strašnog petla, bio je pravi ludak/ koji taj koku kljucne, k’o da je tresn’o budak“. Pomalo je tužno što se onaj u kome su nekad prepoznavali strašnog pijetla pretvorio u matoru koku koju je tresn’o (Mile) Budak.

Piše: Muharem Bazdulj za Preokret, Foto: FACE TV, YouTube, printscreen

1 thought on “MUHAREM BAZDULJ: Pijetao koga je tresn’o Budak”

  1. Svaka čast, Muhareme!
    U tom intervjuu Haris kaže kako Srbi uče decu da ubijaju, pa sam se pitao šta nam misle ekstremni bošnjački nacionalisti, ako o nama ovako govore umereni bosanskohercegovački građanisti;)

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top