NEVEN ŠIMIĆ: Imati muda da se zamjeriš većini

Nemam hrabrosti da budem kukavica, tako nekako glasi efektna aforistička dosjetka. Biti hrabar, vrlina je koja se visoko cijeni. Hrabrost se nerijetko simbolički vezuje za testise, kolokvijalno znane kao muda. Imati muda, vječiti je ideal svake suštinske kukavice. Izraz je to koji se odomaćio kao sinonim za hrabrost, kao kreativan spoj metaforike i mudologije. Kao pojmovni oponent mudima stoji lijepa štokavska riječ pička. Kada na Balkanu imaš certifikat za muda, to je jasan znak da nisi pička.

Imati muda problematičan je izraz, makar i kao stilska figura, jer sugerira da jedino vlasnik istih može biti kuražan. (Za neupućene, izraz kuražan nema veze s onom falusoidnom ekstenzijom ponad već spomenutih muda.) Ergo, samo apstraktni mudoposjednik ima potencijal da bude hrabar. Ženama se taj potencijal odriče, osim u iznimnim situacijama kad i one imaju neki testosteronski (ili je bolje reći: testisteronski) višak, ili kakvo drugo svojstvo koje upućuje na muškost. Jer bez muškosti, jelte, nema ni hrabrosti. Drugim riječima, insuficijencija muškosti osuđena je na bezmudost.

Biti hrabar, često znači imati muda da se zamjeriš većini. Nije lako zamjeriti se većini, bilo gdje na Balkanu. U Bosni i Hercegovini to je posebno osjetljivo, jer imaš nemalu privilegiju da dobiješ po glavi od barem tri takva majoriteta. Svaka većina tupa je i ohola na svoj način. No, uvijek je zabavno zamjeriti se većini, naročito onoj unutar koje društveno-politički i fizički obitavaš. Osjetiti nacional-patriotski adrenalin amorfne mase koja te ok(r)užuje, neprocjenjiv je osjećaj.

Belma Buljubašić, profesorica komunikologije iz Sarajeva, zamjerila se jednoj takvoj većini, onoj probosanskoj. Rekla je otprilike da su tzv. probosanske snage u suštini probošnjačke, da nominalna ljevica u BiH oportunistički koketira s nacionalizmom, te da je Željko Komšić, taj istaknuti proponent građanoidnog bošnjakluka, jedno štetočinsko političko mudo. Ok, ne baš tim riječima, ali suština je tu. Profesorica Buljubašić očito ima hrabrosti dok joj je do kurčenja u bezmudom muškom svijetu.

Većina je, rekosmo već, tupa i ohola, programirana (ili je bolje reći: čipovana) da histeriše ili virtualno spaljuje svaku vješticu koja se usudi koristiti onu sivkastu tvar između lijeve i desne sljepoočnice. Belma Buljubašić, ovosedmična dežurna vještica, na vlastitoj je koži osjetila svu raskoš probosanske topline i imanentne joj tolerancije. Marš kobilo opet ćemo glasati za onoga ko voli Bosnu, veli jedan od njenih probosanskih fanova. Drugi joj poručuje da se lati oklagije, treći da ja nakaza od žene, sedamnaesti da je praznoglava kuja koja se bakće tamo gdje joj nije mjesto… I tako dalje i tome slično. Lijepo se još jednom podsjetiti da je probosanstvo građanoidno-komšićevskog podtipa jedna divna pluralistička formacija, sklona kritičkom mišljenju, argumentiranoj raspravi i pacifističkoj kulturi dijaloga.

Belma Buljubašić nije rekla ništa novo ni epohalno. Samo je upotrijebila elementarnu političku logiku i konstatirala ono što je golim okom već poodavno vidljivo, empirijski lako dokazivo: probosanske snage dominantno djeluju i rezultate ostvaruju samo u onim dijelovima Federacije BiH gdje su Bošnjaci većina i u tom smislu su partikularne, odnosno etnopolitički vrlo jasno svrstane; a htjele bi privilegirani status univerzalnosti, multietičnosti, svebosanstva. I stvarnost i elementarna logika su protiv njih. Tim gore po stvarnost i logiku, kao da žele reći (pozdrav Hegelu).

U Sarajevu je tanka, gotovo nevidljiva linija između etnonacionalnih i građanskih promišljanja društvene zbilje. Stanovita razmimoilaženja oko stupnja korupcije ili tehnike vladanja, više govore o kozmetici nego o suštini. To je ponižavajuće i poražavajuće za građaniste i sve one koji se takvima ćute. Još kad bi imali kognitivnog i etičkog potencijala da to shvate. Upravo je taj građanski um opasno obolio od militarizacije, paranoje i autoviktimizacije, tako svojstvenim ovdašnjim umno i moralno zakržljalim nacionima.

Probosanski etnonacionalist i ništa manje probosanski građanist zapravo se vole kao Brežnjev i Honecker na onom berlinskom muralu, samo da još do kraja osvijeste tu homoerotsku ljubav. Neraskidivo je prožimanje među njima. Ova dva navodno suprotna probosanska principa smjerno se dijalektički stapaju u sintezu. Etnonacionalist probosanskog tipa ima golemi potencijal da postane uzoran građanoid. Kao što apstraktni građanin u svojoj probosanskoj verziji ima golemi potencijal da završi kao etnički malograđanin. Građansko mišljenje ustuknulo je i podalo se etnonacionalizmu, pretvorivši se u pseudomišljenje zarobljeno u ideologeme. Ili da pojednostavimo: dominantno građansko mišljenje u BiH tek je nacionalističko mudo što se prodaje za građanske bubrege.

Sintagmu probosanske snage trajno su ogadile SDA i njeni prograđanski vazali. Radi se zapravo o ideologemu koji prije svega služi kao ideološki anestetik za prikrivanje najcrnjeg kriminala i korupcije. Tu je i drugi aspekt, ne manje zloćudan: to je ideologem koji u rukama neznalica ili beskrupuloznih može i od dobronamjernih ljudi napraviti zlovoljne šovene koji bi drugima određivali kako da govore ili kako da misle. U biti, jedan autoritarni impuls koji afirmira jednoumlje i prezire pluralizam. Ili da opet pojednostavimo: još jedan kurčevit nasrtaj na zdrav razum iza kojeg stoji hronična bezmudost.

Probosanski diskurs obitava u sferi demagoškog, populističkog i mitološkog. To je nacionalistički virus tipološki ne bitno drugačiji od onog što se tribalistički iskazuje kroz parole o Hrvatima od stoljeća sedmog ili Srbima kao nebeskom narodu. U probosanskom slučaju operira se mitološkim pojmovima o hiljadugodišnjim državnim kontinuitetima, vijekovnoj toleranciji i sličnim mitomanskim besmislicama i esencijalističkim postavkama. Statolatrija, idolopoklonstvo i podaništvo, tako svojstveni malim provincijsko-palanačkim crnim rupama, imaju i svoje prograđanske poklonike. Stvaraju se kolektivni subjekti nesposobni za pluralizam i kosmopolitizaciju vlastitih identiteta, gradeći svoje male identitetske kaveze i prezrivo gledajući prema onom drugom.U najboljem slučaju, drugi je dobar samo onoliko i samo ukoliko gladi naša esencijalistička muda.

Spomenuta vrsta probosanstva apsolutno je dominantna politička i ideološka paradigma u Sarajevu. Toliko je zatrovala politički, medijski i akademski prostor i u korijenu sasjekla svaki zdravorazumski pokušaj da se stvarnost sagleda izvan nacionalističke optike i ideološki propisanog patriotizma. Neznalice, mediokriteti i hulje zaogrnute u patriotizam i nacioljublje koriste se probosanstvom kao ideološkom toljagom da probosanski zatuku svaki zdravorazumski pokušaj demistifikacije te pojave. Ne treba imati ni trunku iluzije. Probosanske snage još su jedna etnička, zapravo tribalistička obmana ušuškana u fini građanski outfit s državotvornom SDA značkom na reveru, kancerogena pojava i maligno identitetsko desničarenje u svojoj srži, koje zajedno s druga dva maligna mu pandana čini ukleti bezmudski trokut.


Piše: Neven Šimić za Prometej.ba, Foto: Pixabay


Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top