MUHAREM BAZDULJ: Osmijeh Mustafe Sudžuke

Akademija lijepih umjetnosti iz Pariza osnovala je 2019. bijenalnu nagradu za životno djelo u oblasti fotografije pod imenom „Vilijam Klajn“. Zbog ugleda institucije koja je nagradu osnovala, sjajnog žirija, kao i novčanog iznosa (120.000 evra), nagrada „Vilijam Klajn“ je instantno dobila sjajnu reputaciju i veliku prepoznatljivost. Prvi dobitnik nagrade, prije dvije godine, bio je legendarni indijski fotograf Ragu Raj. Ove godine, nagrada je otišla u ruke slavne američke fotografkinje Eni Libovic.

Tim povodom, Eni Libovic je odabrala dvjestotinjak svojih fotografija iz karijere duže od pola vijeka. One su eksponati na njenoj prigodnoj pariškoj izložbi u prostorijama Akademije, tačnije u Palati Francuskog instituta, otvorenoj od 29. oktobra do 5. decembra.

Kišna je nedjelja u Parizu. Nema gužve. Fotografije su izložene u „predsoblju“ te u četiri dvorane. Neću odmah da ih pažljivo gledam. Hoću najprije da brzo prođem kroz cijeli prostor, da samo ovlašno pogledom preletim zidove, da mu osjetim atmosferu.

Vidim odmah da ispod fotografija nema nikakvih „legendi“: ni godine nastanka, ni naznake o tome ko je na fotografiji (pošto se u najvećem broju slučajeva radi o portretima). Dobro, većina portretisanih spada u „globalne selebritije“ po definiciji svima poznate, ali opet mi je to malo neobično. Opazim, međutim, kod nekih od posjetilaca katalog, pa ga i sam uzmem. A u katalogu su, malim slovima, „mapirane“ sve fotografije te uz lokaciju stoji „legenda“ s godinom i opisom.

Pogled klizi niz katalog i imena: Denis Hoper, Tina Tarner, Tomi Li Džons, Martin Šin, Majkl Daglas, Brus Springstin, Debra Vinger, Ričard Nikson,  Endi Vorhol, Dejvid Birn, Suzan Sontag, Džordž Buš, Dalaj Lama, Bob Dilan, Lu Rid, a zatim se u tom nizu ukaže ime takođe poznato, ali kao iz drugog konteksta. Piše: Gordana Knežević. Poslije blic „kratkog spoja“ sve je jasno: prisjećam se da je Eni Libovic devedesetih dolazila u Sarajevu sa Suzan Sontag, pa je očito i neke fotografije iz Sarajeva uvrstila u ovaj izbor.

Vraćam se do ulaza i krećem da gledam slike, što se kaže, kako Bog zapovjeda. Pomišljam kako nema boljeg fotografskog hroničara posljednje trećine dvadesetog vijeka i početka dvadeset prvog od Eli Libovic. Većinu ljudi sa ovih fotografija većina posjetilaca izložbe svakako poznaje, barem onako kako su antički Grci poznavali bogove sa Olimpa. Poneko se malo duže zagleda u Džona Lenona, poneko u Leonarda Koena, poneko u Bred Pita, pa pogled kreće dalje.

U drugoj dvorani, na posljednjem zidu, uglavnom su crno-bijele fotografije nešto manjeg formata. Ljudi se u tom uglu u uglavnom kratko zadržavaju. Valjda nema slika u koje bi se duže zagledali. Tu je, međutim, slika Gordane Knežević, urednice u Oslobođenju ratnih devedesetih. Tu su zapravo dvije njene slike. Na jednoj je s nekolicinom kolega iz Oslobođenja, na drugoj sa Suzan Sontag. Tu je i slika gde Suzan Sontag sjedi sa Zdravkom Grebom i Harisom Pašovićem. Zatim slika doktorice Sanje Besarović u koševskoj bolnici. Pa slika Suzan Sontag sa Milijanom Zirojević i Admirom Glamočakom. Sontag ih gleda kao stroga učiteljica. Milijana Zirojević je spustila pogled i gleda na papire što su pred njom na stolu. Admir Glamočak gleda u nju, mangupski, što bi se reklo, osmjehuje se i drži cigaretu.

Gledam tu sliku, gledam taj osmijeh i pomišljam poslije toliko godina: to je osmijeh Mustafe Sudžuke. Sjetiće se sigurno neki čitaoci: Mustafa Sudžuka je bio lik iz famozne „Audicije“ koga je glumio upravo Glamočak, lik stereotipnog predratnog sarajevskog mahalaša. Gledao sam Glamočaka poslije rata mnogo puta: od onog ambijentalnog Tartifa u još uvijek srušenoj zgradi Glavne pošte do „Ljeta u zlatnoj dolini“, recimo, ali taj čovjek i taj glumac je djelovao toliko starije i drukčije od Sudžuke, skoro kao da mu je stric. Na ovoj slici iz 1993. Glamočak još uvijek izgleda kao Mustafa Sudžuka.

Pitam se: Šta li je bilo sa Milijanom Zirojević? Sanja Besarović je, znam, otišla u penziju u Jorkširu, u Halu, u istom onom gradu u kojem je životu i svijetu Filip Larkin pljunuo istinu u oči. Kad je odlazila u penziju, lokalni mediji su pisali o „heroini“ i „čarobnici“ koja je kao pedijatrijski hirurg spasila živote bezbrojne djece. Sanja Besarović je otišla u Veliku Britaniju nedugo nakon što je Eni Libovic napravila njenu legendarnu fotografiju, jednu od amblematskih slika rata u Sarajevu. Milijane Zirojević se sjećam još iz Kusturičinog „Oca na službenom putu“, glumila je i u famoznom „Godou“ koji je Sontag postavila u Sarajevu, ali ni internet ne zna da mi odgovori šta je dalje bilo s njom.

U trećoj dvorani je mnogo više ljudi. Telefonima slikaju fotografiju na kojoj se labud svio oko vrata Leonarda Di Kaprija. Tu su i Kim Kardašijan, Kanje Vest, Karl Lagerfeld…

Razmišljam kako me taj mali sarajevski kolaž u jednom od uglova ove izložbe podsjeća na one Andrićeve riječi iz priče „Čaša“ gdje se kaže: „A ti misliš da ovakve kao što smo mi tamo u svijetu čekaju i neće da otpočnu teferič bez nas! (…) Ali, šta ti vrijedi kad to nije tvoja strana! I da odeš tamo, ne bi ti ništa koristilo. Cijelog vijeka bi ostao ono što si. Ko te nikad ranije nije čuo ni vidio, samo kad te pogleda rekao bi odmah: Otkud ova fratrina ovdje? Gonite rđu tamo u Guču Goru, odakle je pobjego, i vežite ga za lanac sa kojeg se otkinuo! I da budeš bogat i silan i strašan, prvi među prvima, da ti niko ne smije riječ kazati, ti bi mu to u očima pročitao. Pa opet isto.“

Neki su onomad u Sarajevu pomislili, a neki, očito, nažalost, i danas misle da neće u svijetu da otpočnu teferič bez njih. A na teferič ih niko nije ni znao. Sarajevo je postalo sinegdoha za balkansku krv i pepeo koji služe da budu kontrastna pozadina velikoj umjetnosti Zapada. I ništa više.

U citiranom monologu iz Andrićeve priče, nudi se i alternativa, nudi se ono šta je pametnije: „Sjediti i razgovarati sam sa svojom mukom“. A u takvom razgovoru, laž nema nikakvog smisla. U takvom razgovoru valjalo bi odgovoriti na pitanje, šta danas Sarajevu znače Milijana Zirojević i Sanja Besarović?

Nedaleko od fotografije Admira Glamočaka je mnogo veća fotografija Stiva Martina. Crnokosi muškarac i mlada plavokosa žena komentarišu gdje su sve gledali Stiva Martina i gdje ih je sve nasmijavao. U jednom od filmova koji su spomenuli, direktor fotografije je bio Vilko Filač. Isti taj Vilko Filač bio je direktor fotografije i u filmu „(A)Torzija“ sa Admirom Glamočakom.

Više je ljudi nasmijao Narednik Bilko nego Mustafa Sudžuka, ali je potonji naša priča. Ne zbog Eli Libovic, nego zbog nas. Oni svakako imaju svoj teferič na kom je za nas bolje da nas nema.

Piše: Muharem Bazdulj za Preokret Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top