ELIS BEKTAŠ: Opereta o dobrim Bošnjanima

Da je Džemaludin Latić svoje ocjene i impresije rada i legata Alije Izetbegovića iznio pred javnost prije, recimo, desetak godina, to bi nesumnjivo predstavljalo prvorazrednu medijsku senzaciju, ne samo u zemlji, već i mnogo šire, jer bi to, s obzirom na Latićevu poziciju ideologa, bio indikator tektonskog poremećaja i raskola u samom temelju ideološkog provizorijuma okupljenog oko Izetbegovića. Danas njegov operetski nastup, međutim, ne može privući nepodijeljenu pažnju čak ni u samom Sarajevu, a zakašnjela ispovijed ovog poetskog zabludnika u okolnim zemljama biće zanimljiva samo urednicima žute štampe koji ne znaju čime bi ispunili sadržaj svog portala, pa se Latićevim shizofrenim skakutanjem od pohvala do optužbi i od optužbi do pohvala na račun Izetbegovića ni ja ne bih bavio, da njegove riječi ne ukazuju na postojanje jednog znatno dubljeg i znatno težeg, samim tim i opasnijeg problema konzistentno prisutnog u javnom prostoru glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Istini za volju, taj problem nije ekskluzivitet Sarajeva, ali u njemu je najizraženiji, a riječ je o pojavi da govornik u javnom prostoru uglavnom pojma nema o čemu zaista govori, već posrće pod atlantskim teretom opštih mjesta i stereotipa koji su skoro u potpunosti odmijenili mišljenje i uspostavljanje korelacija sa činjenicama i sa stvarnošću.

Premda egzaltirani i još uvijek mladalački ambiciozni Hadžifejzović Latića gledaocima nudi kao prvorazrednu senzaciju i ekskluzivitet, odnosno svjedočanstvo o dramatičnom ideološkom raskolu u samoj jezgri SDA, koja se zahvaljujući nedovoljnoj izgrađenosti i mlitavosti društva uspjela nametnuti kao predvodnik bošnjačkog nacionalnog pokreta, tokom čitave emisije nije se moglo čuti apsolutno ništa što već bezbroj puta nije prežvakano, kako u više ili manje ozbiljnim publicističkim člancima, tako i u kafanskim raspravama.

Begovat u donjem toku Miljacke

Uprkos konsternaciji dijela sarajevske čaršije, još uvijek ubijeđenom da Izetbegovićeva politika pred sobom ima svijetlu budućnost, u Latićevom nastupu ustvari nema ni traga suštinskoj i principijelnoj kritici svog partijskog vođe. On Izetbegovića ruži zbog samo jedne stvari – što nije bio više Izetbegović, više Mladi musliman, što nije bio nepopustljiviji u nastojanjima da čitavu državu ili barem njen veći dio pretvori u neobegovat u kom će svi društveni odnosi biti regulisani kroz religijsku prizmu, već se zadovoljio da taj neobegovat ustoliči u donjem toku Miljacke i okolnim gravitirajućim teritorijama.

Latić bi da naruži Izetbegovića, ali da ne takne u Izetbegovićeve mitove, jer vjeruje da su oni još uvijek iskoristivi. Takva shizofrena dihotomija u intencijama Latića nužno vodi u začarani krug u kom se on vrti poput karikature Sonje Heni, nacrtane za seriju South Park. Izetbegović je tako, po njegovom svjedočenju, čas ozbiljan i predan mislilac koji je podnio strahovitu žrtvu za svoja uvjerenja, da bi malo potom Latić nagovijestio mogućnost Izetbegovićeve saradnje sa organima jugoslovenske tajne policije još dok je izdržavao svoju zatvorsku kaznu.

Potom se Latić obrušava na Izetbegovića zbog stavljanja potpisa na Dejtonski mirovni sporazum, proglašavajući to činom izdaje i iznevjeravanja same ideje Bosne i Hercegovine, a stvar je upravo suprotna – možda i jedini dobar i odgovoran državnički potez u čitavoj Izetbegovićevoj karijeri jeste spuštanje pera na to parče papira kojim je okončan jedan nepotreban rat, u koji je Izetbegović svjesno ušao, znajući da je taj rat jedini put ka ostvarenju njegove političke agende, koja nije drugo doli uspostavljanje bošnjačkog rezervata u donjem toku Miljacke i gornjem toku Bosne, u kom će njegovi nasljednici biti barem karikature Bordžija. Sve izvan tog područja za Izetbegovića je predstavljalo samo resurs za trgovinu i to je ono što Latić ne može ili ne želi ili ne smije da prizna samome sebi.

Jedini značaj Latićevog nastupa u Hadžifejzovićevom studiju sadržan je u činjenici da je to još jedan u nizu dokaza o civilizacijskoj izgubljenosti politike i ideologije utemeljene na mladomuslimanstvu, koja počiva na uvjerenju da je upravo u pogledu civilizovanosti bolja od svijeta u kom se našla i da bi njene halucinogene tlapnje o idealizacijama zlatnog doba begovata trebale biti svjetionik za uređenje društvenih odnosa u sadašnjosti i u budućnosti.

Suštinski problem sa Izetbegovićem

Da li je Izetbegović zaista sklopio neke aranžmane sa jugoslovenskom tajnom policijom, ne znam niti mi pada napamet tvrditi nešto takvo bez čvrstih dokaza. Znam samo da rezultati njegove politike nude obilje detalja koji ukazuju na izglednost te mogućnosti, kao što znam da su neki subjekti iz njegovog najbližeg okruženja iskazivali sumnju ne samo u pogledu njegovog ranog izlaska sa odsluženja zatvorske kazne osamdesetih, već i u način na koji je preživio obračun komunista sa Mladim muslimanima nakon Drugog svjetskog rata, a znam i to da je jedan istaknuti sarajevski novinar i urednik svojevremeno nudio pozamašan novčani iznos onome ko bi mu donio materijalni dokaz Izetbegovićeve saradnje sa organima Državne bezbjednosti ili KOS-a.

Sve to je, međutim, irelevantno, jer suština Izetbegovićeve politike nije sadržana u potencijalnoj saradnji sa tajnom policijom i tu bi saradnju valjalo posmatrati samo kao jednu od tehnika primjenjenih na putu do ostvarenja onoga što je suština te politike. A to je, prije svega, negacija moderniteta i uspostavljanje ekskluziviteta za odabrane, drugim riječima, uvođenje klasnog društva na mala vrata, odnosno reinstaliranje begovata u nešto prilagođenom i nešto teže prepoznatljivom obliku.

Latić, dakle, ne shvata šta je suštinski problem sa Izetbegovićem i da kritike na njegov račun trebaju zasijecati znatno dublje od optužbi za nepotizam i monopolističku uzurpaciju liderstva. Latić bi da se predstavi kao principijelni kritičar Izetbegovićevog legata, ali u toj je ulozi on otužno neuvjerljiv, jer poseže za istim mitomanskim asortimanom i jer ni sam ne odustaje od shizofrenog pokušaja da se spoje ideali ZAVNOBiH-a sa idealima klasnog i nadasve nesekularnog društva.

Mora se priznati da Hadžifejzović nije izgubio svoj refleks i svoju mladalačku visprenost, pa je veoma vješto tempirao Latićevo gostovanje u trenutku u kom se van zemlje nalaze i Bakir Izetbegović i glodur njegovog ne toliko stranačkog koliko ideološkog biltena, magazina Stav. Zbog toga su izostale promptne i uobičajene reakcije na Latićev nastup, pa se te reakcije svode na konsternirane i teatralne statuse po društvenim mrežama.

Dobri Bošnjani

I same te reakcije pokazuju da njihovi autori pojma nemaju o čemu ustvari govore, pa tako, braneći Aliju Izetbegovića od Latićevih optužbi za čvrstorukaško i totalitarno vođenje stranke, bivši reisu-l-ulema Cerić zahtijeva Latićev izgon sa Fakulteta islamskih nauka, a aktuelni poglavar Islamske zajednice ne zna šta bi ustvari trebao reći i šta se od njega očekuje, pa se zadržava na uobičajenim frazama iz religijskog registra, no ne propušta priliku da Izetbegovića odbrani tako što će ga staviti u društvo „svih šehida Bosne i Hercegovine“.

Pored istaknutih teologa, ni političko krilo bošnjačkog pseudonacionalnog pokreta po pravilu pojma nema o čemu ustvari govori, uključujući tu i najeksponiraniju figuru, biološkog i političkog nasljednika Alije Izetbegovića. Tako Bakir Izetbegović iz dijaspore poručuje da su se nekad svi stanovnici Bosne i Hercegovine nazivali „dobrim Bošnjanima“, ne shvatajući kakav kretenluk par excellence izgovara, jer pridjev dobri uz etničku odrednicu nema apsolutno nikakve veze sa patetičnom i humanitarnom dobrotom koja lajkuje obavijesti o liječenju djece po društvenim mrežama, niti sa bilo kakvom drugom vrstom dobrote kao karakterne osobine, već je riječ isključivo o klasnoj odrednici koja ukazuje da je onaj ko se ima pravo nazvati dobrim ustvari dovoljno imućan da ima pravo učešća u saborskim poslovima, pri čemu je sasvim moguće da je među vlastelom uz čije je ime stajao pridjev dobri bilo i onih koji su trovali suparnike, obavljali snošaj sa krvnim srodnicima ili otimali imovinu potlačenih.

Izetbegović ne zna o čemu govori ni kada tvrdi da Armija RBiH od sredine 1994. godine ne zna za vojničke poraze. To jednostavno nije tačno, već je vođen čitav niz neuspješnih bitaka i operacija, među kojima su možda i najkatastrofalnije operacija deblokade Sarajeva, u kojoj su koncentrisane snage nekoliko korpusa i koja nije ispunila postavljene ciljeve, te sumanuti napad 4. Korpusa na Podveležje i Nevesinje, a o Srebrenici u kojoj je vojnički poraz prethodio zločinu da se i ne govori.

Fraze i opšta mjesta

I izvan etničkog političkog registra u Sarajevu dominiraju oni koji ne znaju o čemu govore i, što je još gore, koji ne znaju kada treba govoriti a kada bi bilo bolje zašutjeti. Solidan primjer za takve je gradonačelnica Sarajeva čija nemušta objašnjenja natpisa na spomen-obilježju na Kazanima stoje u izravnoj suprotnosti i u žestokoj logičkoj koliziji sa njenim jednako nemuštim objašnjenjima spomen-ploče na Vijećnici. Umjesto posezanja za istim aršinom, ta karikaturalna verzija Lise Simpson poseže za ustaljenim frazama i opštim mjestima. Onaj ko to čini svjedoči da baš i nije vičan mišljenju, što znači da uglavnom ne razumijeva i ne zna šta govori, već jednostavno ponavlja ono što je negdje čuo i za šta vjeruje da će ispuniti horizont očekivanja publike kojoj se obraća.

Pored vjerskog i političkog establišmenta u Sarajevu, ni akteri medijske scene uglavnom pojma nemaju o čemu govore. Skoro svaki tekst koji pretenduje da ponudi analizu ili ocjenu nekog događaja ili pojave svodi se na šlampavo oponašanje logičke argumentacije koja je tu samo da upotpuni prostor između fraza i opštih mjesta kojima tekst počinje i završava. Čak i sasvim bezazleni prilozi, poput reportaže novinara portala Klix iz glavnog grada Azerbejdžana, u kojoj se ističe da se Baku u potpunosti oporavio od rata koji je tu vođen prije trideset godina i da na njegovom licu više nema ratnih ožiljaka, pokazuju da u Sarajevu poznavanje teme o kojoj se govori već odavno ne stanuje. Naime, rat se vodio skoro 400 kilometara dalje od Bakua i jedino što je taj grad iskusio bio je pogrom Jermena, koji se ni u najslobodnijoj interpretaciji ne može označiti kao borbeno djelovanje.

Meni je, međutim, za oko zapao jedan naizgled beznačajan detalj, koji ustvari osvjetljava fizionomiju današnje većinarske svijesti u sarajevskoj javnoj i političkoj čaršiji. U tekstu Samo da rat(k)a ne bude, novinar magazina Stav Nedim Hasić navodi i sljedeće rečenice: „Dodika ne zanima integracija u Evropsku uniju, on ne pripada evropskom političkom i moralnom identitetu. Priznanje ratnih zločina i odgovornost za ratne zločine i Genocid koji su počinile vojne i policijske snage RS-a najvažniji su komadić ulaznice za Evropu.“

Kakav moralni identitet?

Tačno je da Dodik ne izgara od želje za ulaskom u EU, ali ta je želja obostrana i ne odnosi se samo na Dodika već na čitavu Bosnu i Hercegovinu. Brisel je poslao i više nego dovoljno rječitih signala koji govore da zvaničnu retoriku o prijemu BiH u EU ne treba smatrati za išta više od puke kurtoazije i da je to samo kupovina vremena dok evropske diplomate ne artikulišu novi odnos prema jednoj zemlji na svom rubu.

No sintagma „evropski politički i moralni identitet“ iz pera novinara Stava izaziva blagu jezu, jer ona zasigurno ne izvire iz čitanja i promišljanja nad ozbiljnim razmatranjem tog pitanja iz pera srbijanskog filozofa Vojina Dimitrijevića, već je tu po svoj prilici riječ o još jednom od opštih mjesta i o još jednoj u nizu nakaradnih predodžbi koje blude sarajevskim javnim i političkim prostorom. Nedim Hasić nije novinar sklon mišljenju, pa je bulažnjenja o evropskom moralnom identitetu vjerovatno čuo od ideološki ortodoksnijih redakcijskih kolega. Bilo bi veoma jednostavno utvrditi šta oni tačno misle kad izgovaraju tu sintagmu, tako što bi im se izravno postavilo pitanje da opišu sadržaj tog evropskog moralnog identiteta, ali plašim se da bi čitalac pred njihovim odgovorima osjetio grobnu jezu.

Pored toga, apsolutno je netačno da je odnos prema ratnim zločinima najvažniji uslov za pristupanje Uniji, jer da je o tome riječ, jedna bi Mađarska, recimo, i dan-danas kucala na briselska vrata zbog svog idolatrijskog odnosa spram jednog od Hitlerovih najvjernijih saveznika, Mikloša Hortija. Ići u dublju dekonstrukciju takvih tekstova besmisleno je, jer kako dekonstruisati nešto što nije ni konstruisano na činjenicama već na himerama, na stereotipu i na opštim mjestima.

Podmukla selektivnost

Ni glasovi sa društvenih mreža, koji se odnose na teme od javnog značaja, ne pružaju ništa bolju sliku, već i tu preovladava neposobnost razumijevanja teme o kojoj se govori, odnosno govorenje iz pozicije neznanja sljubljenog s predubjeđenjima. Tu je veoma rječit slučaj Belme Buljubašić, profesorice komunikologije sa sarajevskog FPN-a na koju su se, nakon njene izjave koju je prenio N1, obrušile združene etničarske i građanske snage, među kojima bukvalno nijedan jedini glas nije umio artikulisati zbog čega je ustvari kritikuje.

Najčešća primjedba je bila Belmino koketiranje sa „ustaškim“ portalima, iznjedrena iz činjenice da su njenu izjavu sa N1 prenijeli i neki hrvatski portali u BiH, iz čega je razvidno da ambiciozni kritičari, sa pretenzijama uređenja društva i odnosa u njemu, nemaju dovoljno pameti čak ni da uoče bazične činjenice, niti da shvate kako ni Belma Buljubašić ni N1 nisu odgovorni za to što je neko prenio objavljeni sadržaj u skladu sa zakonskim normama. Na ovom mjestu treba, pravdoljubivosti radi, naglasiti i prilično podmuklu selektivnost tih portala sa hrvatskim predznakom, koji su iz priloga sa N1 isjekli drugu dvojicu sagovornika, koji nisu bili ništa manje kritički nastrojeni od Belme, ali pošto su izjave dali u svojstvu hrvatskih javnih djelatnika kao takvi nisu bili podesni za selektivne, ujedno i nakaradne zaključke koje su prenošenjem dijela priloga ovi portali implicitno sugerisali.

Skoro unisone optužbe za „ustašluk“ i „četnikluk“ u nastupu Belme Buljubašić samo pokazuju da je sarajevski javni prostor do te mjere kontaminiran isparenjima predrasuda i opštih mjesta da se u njemu više ništa ne može razaznati, pa se otupljeni umovi njenih kritičara zadovoljavaju najpovršnijim i nadasve pogrešnim etiketama, nesposobni da shvate kako su Belmine teze ustvari jedan od bolno rijetkih glasova koji umije artikulisati realističan i racionalan odnos između kategorija etničkog i građanskog, ne postavljajući ih u nužno konfliktnu međurelaciju, kao što su nesposobni da shvate kako Belmine teze ustvari pripadaju okviru koji bi se uslovno mogao nazvati ne samo novom bosanskohercegovačkom već i novom jugoslovenskom društvenom, pa i političkom mišlju.

Javna i politička čaršija Sarajevo, međutim, pored neznanja nudi još i poput mulja gustu, žitku i pljesnivu nespremnost na bilo kakav dijalog sa svakim ko nije voljan a priori se pokloniti apsolutno svim mitovima i predrasudama te čaršije. Selektivnost tu nije opcija – dovoljno je da, recimo, iskažete svoju sumnju u kvalitet baščaršijskog ćevapa pa da sav vaš trud na iskazivanju divljenja tradiciji suživota, spašavanja Hagade, umjetnosti pod granatama, Valterovom herojstvu, obračunu sa odmetnutim pojedincima… očas padne u vodu.

Mit o glavnom gradu

Ako ostavimo po strani mizogine i šovinističke komentare upućene Belmi Buljubašić, koji su stizali čak i od predstavnika akademske zajednice, možda i najjadniji među njima onaj je kog na Twitteru potpisuje notorni Dragan Mioković, koji Belmu diskvalifikuje pitanjem – šta jedan komunikolog može znati o ustavu? – a tom pitanju spremno prisnažuje notorni Dino Mustafić koji Belmu optužuje da ne zna ništa ni o čemu. Mustafić je suviše ograničen i suviše nadmen subjekt, da bi barem načas zastao i zapitao se – pa šta ja kao teatrolog mogu znati i o ustavu i o bilo čemu drugome što postoji i što se zbiva izvan dasaka koje nekretninu i sinekuru znače?

Postoji čitava plejada Mustafićeve ideološke braće i polubraće koji ulažu nadljudske napore da u svojim tekstovima i objavama stvore privid intelektualnosti samo da bi ispod tog privida poručili da su određene proceduralne i legislativne nedorečenosti dovoljno čvrsto i dovoljno etično opravdanje za izazivanje frustracije kod drugih stanovnika ove zemlje. Ni oni, kao ni Mustafić sa svojom promocijom pseudograđanštine, koja nije drugo doli krinka za bošnjačku unitarističku mitomaniju, pojma nemaju o čemu govore, jer bi inače shvatili da je sarajevski strah od Čovića, pa i od Dodika, ustvari strah od razobličavanja temeljnih mitova današnjeg Sarajeva, među kojima je i onaj s početka ovog teksta, što ga je Džemaludin Latić samo polio farbom poput kakvog murala, ali ne i sastrugao ga sa zida koji već dugo vapi da osvane čist.

Onespokojavajuća je slika javnog i političkog prostora u glavnom gradu države u kom tek šačica glasova, poput Belme Buljubašić ili Nevena Šimića, znaju artikulisati predmet svog govorenja i koji znaju o tom predmetu govoriti bez ustaljenih fraza i opštih mjesta. To neznanje, udruženo sa mitomanijom i sa nezajažljivom potrebom za emotivnim ucjenjivanjem kao osnovnim modelom dijaloga nisu problem samo današnjeg Sarajeva, već njihov problematični naboj doseže i nešto dalje, izazivajući sve rigidnije reakcije.

A Sarajevo je, odbijajući da izgubi išta od svojih mitova, svojih isključivosti i svojih predrasuda, na dobrom putu da se izgubi kao glavni grad i da se pretvori u – mit o glavnom gradu. Gustina i vitalnost neznanja nakupljenog u sarajevskoj javnoj i političkoj čaršiji prevaljivanje tog puta može samo ubrzati.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top