VUK BAČANOVIĆ: Jugofuturizam

Fašisti su mislili da je Jugoslavija neko kučkino kopile, da u njoj ne živi duh slobode….
Vojislav Kecmanović-Đedo 1943 na zasjedanju ZAVNOBiH-a

Redovna godišnja društvena histerija koju orkestriraju poluintelektualci, tobožnji novinari-operativci/plaćenici, kompletni luđaci i mediji koji favorizuju glupost i opšta mjesta da u BiH ili široj regiji sada ili uskoro, počinje novi rat i da je, za razliku od prethodnih, ovogodišnja histerija najistinitija od svih dosadašnjih, za sobom ne ostavlja ništa osim dodatnog broja mentalno oštećenih ljudi svih uzrasta. Mada bi, konačno, trebala ostaviti i barem tri pametno formulisana pitanja. Prvo, ako bi rat zaista bio na pragu, kao što ustvari nije i ako taj rat prijeti da dovrši uništenje BiH, taj, po Janezu Janši, posljednji ostatak Jugoslavije, oko koje ideje se mi, tome protivni, okupljamo da je odbranimo, to jest koja ideja je sposobna suprotstaviti se takvim tendencijama? Drugo, da li je ta ideja uopšte u opticaju? Treće, šta je, uopšte u opticaju i da li je to što jeste u opticaju u mogućnosti da BiH odbrani od rata i konačnog anticivilizacijskog stanja razlaza u još manje i nebitnije države?

Pro… šta?

Ako je odgovor na prvo i drugo pitanje “probosanske opcije”, onda se najprije treba zapitati kako te opcije u gotovo 30 godina mira nisu uspjele kreirati kulturnu politiku i meku moć te politike, a koja bi bila sposobna dobiti većinu simpatija u cijeloj Bosni i Hercegovini? Što implicira da je takvo “probosanstvo” bilo veoma loše, da ne kažemo diletantski osmišljeno. Takve “probosanske opcije”, čija vizija sadašnjeg i budućeg bosanskohercegovačkog društva predstavlja zbir opštih mjesta iz deklaracija SDA, začinjen s još opštih mjesta cijelog spektra vječno užasnutih, ozlojeđenih i zgranutih građanskih intelektualaca i njihovih nemogućih ideja, poput dezintegrativne “konsocijacije” Ivana Lovrenovića i izlizane liberalne logoreje Nerzuka Ćurka i sličnih pisača jednog te istog teksta u nedogled, očigledno ne inspirišu nikoga, što implicira da im je odavno istekao rok upotrebe.

A pod “nikoga” mislim doslovno nikoga, jer ih i bošnjačka populacija, tradicionalna ili sekularna, koja očuvanje BiH doživljava kao svoj vitalni nacionalni interes, prihvata isključivo zbog nedostatka bilo čega smislenijeg i funkcionalnijeg, pa bolje išta nego ništa. Drugim riječima, odgovor na naše treće pitanje glasi: odbrana koncepta BiH s pozicije trenutačnog “probosanstva” je nemoguća, jednostavno jer ono ne brani niti je ikada branilo bilo kakvu Bosnu, a ni Hercegovinu, nego ideološko nasljeđe Alije Izetbegovića i mladomuslimanski istorijski revizionizam, a koje opet, o čemu svjedoči obilje jasnih dokaza, kao i nedavni istup Izetbegovićevog najbližeg saradnika Džemaludina Latića, nikada nije ni imalo u vidu takvu odbranu. Može se reći da je koncept baziran na ispraznom moralizovanju i gmizavoj autokolonijalnoj patetici, a koji je vrhunac svoje državotvorne ideologije doživio nedavnim organizovanjem protesta za “očuvanje države” ispred ambasada stranih država doživio vrhunac, potpuno pukao.

Utoliko da više ništa ne znači ni zapadnim zaštitnicima što i dalje nije jasno nikome osim Tariku Haveriću koji je jedini postavio pitanje kako je zajedničku BiH moguće graditi na čelu sa strankom muslimanskog kulturnog naslijeđa i njenim satelitima, a ne npr. socijalliberalnom, socijaldemokratskom ili nekom drugom sličnom strankom koja ne ističe partikularnosti, već ono što narode BiH zaista uvezuje. A čega je, zapravo jako mnogo, kada bi se prošlost, u svrhu kreiranja ozbiljne objedinjujuće kulturne politike, zaista istraživala i ne prepuštala se nemuštim mračiteljima koji su bezinteligenta Bakira Izetbegovića nagovorili da, kao papagaj, ponavlja da je u prošlosti Bosne sve funkcionisalo odlično, dok zli nacionalisti nisu poremetili utopiju “Dobrih Bošnjana”, a čiji su duh, kada se uvaže vesternofilske inklinacije Hasana Čengića, poput džedaj vitezova, čuvali bosanski fratri, samo ne realni nego oni iz imaginacije Envera Imamovića. Šta je problem? To što takvu vrstu varvarogenijskog ludila ne može prihvatiti niko normalan, osim sistemski sluđene sirotinje pod uticajem SDA i DF-a, a koja još uvijek nije utekla u zapadne zemlje da učestvuje na zajedničkim jugovićkim antivaskerskim protestima. I što svako ko to kaže naglas zaslužuje da bude javno ponižavan i šikaniran od strane tragično zaglupljenih botova i huškača?

Gađenje

Sve ovo se događa u okvirima postjugoslovenske političke konstante. Hrvatski nacionalizam u BiH je u skladu sa zvaničnom hrvatskom politikom, to jest, antijugoslovenski i/ili dezintegrativan u istoj mjeri u kojoj je to bio još od prvih demokratskih izbora, bez obzira na to da li u orbiti Hrvatske priželjkuje cijelu BiH ili njene dijelove. Sve je to potpuno nezavisno o (ne)izboru “probosanskog” Željka Komšića na mjesto hrvatskog člana Predsjedništva, koji hrvatskom nacionalizmu doprinosi na potpuno različit način nego što to kažu površne konstatacije da je dotična karikaturalno neozbiljna pojava “hrvatskim nacionalistima zgadila BiH”. On je BiH mogao zgaditi, ili je predstaviti neostvarivom utopijom, samo onim Hrvatima, kojih, prema izbornim rezultatima kod prvog Komšićevog izbora, nije bio mali broj, a koji nisu bili ideološki sljedbenici Mila Budaka, Jure Francetića i Alojzija Stepinca, to jest onima kojima BiH kao “mala Jugoslavija” inicijalno ne izaziva nagon za povraćanjem.

Dakle na isti onaj način na koji Slobodan Milošević Jugoslaviju nije zgadio ustaškoj emigraciji, Franji Tuđmanu, većini rimokatoličkog klera ili mladomuslimanskoj sekti Zagrebačke džamije (čitaj SDA), već je, pristajanjem na upotrebu srpskog šovinizma i zapuštenog oblika nacionalne kulture uvezenog iz emigracije, a samo radi učvršćivanja lične diktature u Srbiji, izgubio stotine hiljada nesrba kojima je odbrana Jugoslavije također bila na srcu. I time zaslužio spomenik u sjedištu HDZ-a i barem malo više poštovanja SDA-ovaca nego što ga duguju Aliji Izetbegoviću. Zbog čega? Pa upravo zbog toga što je u svoju verziju srpske nacionalne politike, koja danas doživljava svoju terminalnu fazu antijugoslovenskog ludila, ucijepio sve one fatalne greške jugoslovenskih komunista, kada je nacionalna i kulturna politika u pitanju i koje su i danas sveprisutne kako u Srbiji, tako i u Republici Srpskoj. Iako je Zoran Đinđić u vrijeme svoje kratkotrajne vlasti ništa od toga nije uspio promijeniti, već je, naprotiv dodatno pogoršao stvar, njegovi jezgroviti i lucidni uvidi iz sredine 80-ih odlično objašnjavaju s čim imamo posla, danas na početku treće decenije 21. vijeka.

Utvrdivši da ne postoji “opštejugoslovenski diskurs”, baš kao što danas ne postoji ni probosanski, odnosno da su postojeći ispražnjeni bilo kakvog kohezivnog sadržaja i da je onaj koji ga želi uspostaviti “izabrao najbrži put da u nju bude gurnut u liku nekakvog ‘nacionalističkog unitariste’”, Đinđić nas upozorava na zamke kojih mora biti svjestan svako ko promišlja o bilo kakvom novom političkom ujedinjavanju na slovenskom jugu:

Na svojevrsnom paradoksu počiva i koncept unitarne savezne države, koji smatram primerenom državnom formom za Jugoslaviju. Moj motiv za načelnu kritiku federalizma nije u tome što bih smatrao da je Jugoslaviju poželjno ili mogućno homogenizovati. Naprotiv. Mislim da je i federalizam suviše rigidan da bi obezbeđivao realizovanje svih posebnosti (etničkih, regionalnih itd.) koje odlikuju našu zemlju. Ona je heterogena i na ravni svojih “nacionalnih republika”. A federalna struktura teži homogenizovanju tih republičkih (kulturno-političkih i etničkih) prostora, tako da unutar takvih “suverenih država” lokalni interesi (i svi oni koji su različiti od dominantnog) bivaju tretirani kao u nekoj unitarističkoj državi.

Drugim riječima, proces jugoslovenske disolucije na koji je “probosanska” SDA, skupa sa tobožnjom opozicijom pristala i na njega gledala kao na povoljan razvoj događaja, sada joj se obija o glavu na isti način na koji se obila i Slobodanu Miloševiću kada je našao za oportuno prihvatiti homogenizaciju Srbije i Srba, odnosno uspostavljanje Srbije kao “matice Srba”. Činjenica na koju je ukazao Dejan Jović, a to je da je pad konzervativnog Aleksandra Rankovića u Srbiji dočekan kao stvaranje nove mogućnosti za modernu i demokratsku Srbiju koja će se osloboditi stalnog lažnog sumnjičenja da želi biti tutor drugima u Jugoslaviji, vremenom će dovesti do Srbije koja ne želi biti tutor nikome drugome osim Srbima van svojih avnojevskih granica.Rezultat je bio ne samo otcjepljenje Crne Gore i Kosova u Miloševićevom slučaju, već i dodatna postratna fragmentacija “Male Jugoslavije”, odnosno BiH i to tako da, na mikronivou upropaštene države reflektuje ono što je Đinđiću osamdesetih godina bilo jasno da se već uveliko dogodilo sa SFRJ: “Decentralizovanje moći koje je inače bilo potrebno, ali ne u tom obliku – dovelo je do formiranja pseudodržavnih jedinica, koje su u najvećem broju slučajeva samo nominalno države, a zapravo su poluprivatne administrativne organizacije, sastavljene na principu patronaže i sledbeništva. Tu nema državno-činovničkog etosa (bez koga nema ni države), profesionalnih kompetencija, niti stabilnih medija za cirkulisanje lokalnih interesa. Zbog toga ove tvorevine (uz retke izuzetke) neodoljivo podsećaju na teritorijalno političke jedinice feudalne epohe.”

Privatizovane sudbine

A onda je svaka etnokonfesionalna “poluprivatna administrativna organizacija”  sebe proglasila matičnom državom onog naroda koji je, disolucijom SFRJ po avnojevskim granicama, ostao izvan njenih AVNOJ-em određenih granica. AVNOJ je, zbog potpunog odsustva integralne jugoslovenske kulturne politike u SFRJ, nakon “prvih demokratskih izbora” vrlo lako odbačen, te je Hrvatska postala maticom Hrvata u BiH i Crnoj Gori, Srbija maticom Srba u BiH i Crnoj Gori, a Bosna i Hercegovina, odnosno kantoni Federacije BiH u kojima Bošnjaci čine većinu, matica Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori. Kosovo kao samoproglašena albanska država na tlu Srbije sebe također doživljava kao maticu onih Albanaca u Srbiji koji se nisu našli u njenim granicama, dok Srbija, budući da nikada neće priznati Kosovo, tako isto nastupa prema Srbima koji još uvijek žive o okvirima kosovskih granica.

Stvar postaje još bizarnija kada se shvati da je federalizacija unutar entiteta FBiH počela dovoditi i do unutarkantonalnih unitarizacija, pa se tako jaz između prijestolnice i provincije karakterstičan za svaku državu višestruko produbio, a svaki kanton postao begovat/feudalni posjed za sebe. Da ne govorimo o suštastveno šovinističkim projektima raznih tobožnjih opozicionara, poput “vojvođanskog identiteta” zasnovanog na lokalnoj šovinističkoj malograđanštini, ili antisrpskog šovinističkog koncepta crnogorske nacije kojima bi se, navodno, trebalo boriti protiv srpskog nacionalizma, koji ne da se s tim nacionalizmom nisu izborili, nego su ga dodatno ojačali, a sami po sebi jedino doprinijeli dodatnoj ridikulizaciji postjugoslovenskih društava.

I šta je na kraju rezultat tragičnih pogreški jugoslovenskih komunista u kombinaciji sa rigidnim šovinizmom uvezenim iz nacionalističkih dijaspora sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka? Kada bi, koliko sutra, u bilo kojoj od prekograničnih etničkih zajednica, uključujući mješovite kantone Federacije BiH, bio proveden referendum o pripajanju željenoj etničkoj matici, rezultat bi, gotovo stoprocentno glasio “za”, a što je, opet, zbog izmješanosti stanovništva, neostvarivo bez novog dugotrajnog oružanog sukoba. A kojeg osiromašeni i depopulizovani postjugoslovenski prividi od država nisu u stanju voditi, što, naprotiv, ne predstavlja smetnju da neprestano najavljivanje istog ne bude majka svih predizbornih kampanja, organizovanih paranoja i silovanja mozga. Još jednom je Đinđić bio u pravu kada daleke 1985 zapisao da se “ federalizmu… podela moći vrši zbog njene funkcionalne kontrole, tj. da bi se stvorio takav balans koji bi otežavao njenu zloupotrebu. Kod nas je podela izvršena da bi se povećao broj direktnih konzumenata moći.”

Drugim riječima, jugoslovenski prostori, a naročito i najprije oni na kojima se govori štokavski srpsko-hrvatsko-bosanski jezik imaju tri alternative:

  1. Status Quo. koji znači samouništavanje kroz mučno korodiranje izazvano kolektivnim frustracijama i strahovima koje administratori poluprivatnih organizacija neće prestati da potpiruju nezavisno od bilo kakvih inicijativa kakve su “Mali Šengen” ili sad već gotovo nemoguće pridruživanje EU.
  2. Daljnja disolucija koja podrazumijeva rat radi rekompozicije granica i dovršavanja etničke homogenizacije, što bi, s obzirom na katastrofalnu demografsku situaciju značilo odliv stanovništva koji bi stvorio godine postratnog ekonomskog pakla nemjerljivo gore od poratnog perioda nakon ratova 90-tih, to jest ubrzanu smrt postojećih poluprivatnih administrativnih organizacija. Nešto blaža varijanta bi bila mirno dovršavanje etničke homogenizacije raspadom BiH i odvajanjem Sandžaka od Srbije, a vjerovatno novim ratom na Kosovu, a što bi samo značilo nešto dugotrajnije umiranje u još strašnijim frustracijama i planovima za nove ratove nego što je to izrečeno pod a.
  3. Jugofuturističko rješenje. Dvije Jugoslavije su, sa svim svojim manama, pa čak i onim fatalnim (koje moramo proučavati i shvatati), kako je to pokazala 30godišnja stvarnost u kojima ne postoje, bile razdoblja najvećeg civilizacijskog napretka Južnih Slovena. Potrebno je, prema tome, ideju Jugoslavije oduzeti etnošovinističkim kritičarima i banalnim nostalgičarima u vidu tribina-ljevičara i ponovo je reafirmisati kao politički ozbiljnu i svima prihvatljivu ideju i to ne kao povratak na staro stanje, već kao radikalno novu priču, ojačanu neoborivim argumentima da, zapravo, sve što smo probali mimo Jugoslavije, ili ne ide ili je toliko jadno da je sramotno.

Zdravi strah kao početak

Jugofuturizam podrazumijeva vrlo radikalan i beskompromisan raskid sa svim oblicima nejugoslovenskih narativa, a samim tim i svim formama antijugoslovenskih režima. Oni će se sveukupno smatrati tragično beznačajnim pojavama. On se neće bakćati besmislenim i besplodnim svađalačkim raspravama oko tragičnih dijelova zajedničke prošlosti koju niko ne može vratiti, već će se svojski truditi da se tragedije izazvane raznim oblicima antijugoslovenskog mračnjaštva više nikada ne ponove, a iz postojećih iskustava itekako znamo kako i zašto su se one dogodile i koje su to greške bivših jugoslovenskih politika koje su zemlju učinile preranjivom za mnogobrojne neprijatelje, a ponajviše one koji su je se odrekli iz čistog oportunizma. Jugofuturizam iako radikalan u svom pristupu nije ni negiranje ni satiranje postojećih etničkih identiteta, već njihovo unapređenje. Ni jedan jugoslovenski narod na teritoriji onoga što je predstavljalo nekadašnju Jugoslaviju nema ni jednu drugu maticu do svakog pedlja te zemlje.

Besplodne rasprave koje kontaminiraju milione ljudi o tome je li neko Srbin ili Bosanac, ili Bošnjak ili Srbijanac, “narod najstariji”, starosjedilac ili došljak, Hrvat, vlah, Šokac, Hercegovac, suzbijale bi se kulturnom politikom nepobitnih istorijskih činjenica o zajedničkom jugnoslovenskom prostoru neprestanih migracija i fluidnih i višestrukih identiteta, koji, za dobro sviju, više nikada neće biti naređeni vrhovnom jugoslovenskom principu. Koji treba glasiti da kako god se pojedinac izjasni, to ne znači samo i da je Jugosloven, već automatski pripadnik svih jugoslovenskih identiteta. Ta spoznaja će, u početku, sasvim sigurno biti i oblik zdravog straha, kako se strahote suludih podjela i ratova i odustajanja od jugoslovenske civilizacije više nikada ne bi ponovili.

Naravno da to nisu laki zadaci, s obzirom na ogroman broj etno-šovinističkih neprijatelja čije neostvarene frustracije tinjaju decenijama i njihovih patetično ispraznih opozicionara, onih koji bi, tobože, htjeli neke promjene, ali niti znaju kakve, ni  kako do njih doći, a kamoli da bi za njih žrtvovali i mrvicu svog komoditeta. Upravo zbog toga se, kada je jugofuturizam u pitanju mora ići vrlo otvoreno i radikalno, pogotovo u Bosni i Hercegovini koja je zbog svoje višeetničnosti uvijek bila najveća žrtva, ne samo antijugoslovenskih tendencija, već i katastrofalnih pogrešaka jugoslovenskih politika.

Upravo ona, baš zato što je decenijama izložena raznim šovinističkim otrovima i još štetnijim i neefikasnim protivotrovima, ima najveći potencijal da postane jugofuturistički pijemont u kojem bi započelo preokretanje usitnjivačkog i dezintegrativnog načina razmišljanja. To je jedina probosanska, a samim tim i prosrpska i prohrvatska politika koja ima smisla i jedina koja bi bila istinski objedinjujuća i nadalnička za sve njene stanovnike, ali i tihu većinu cijelog regiona koja, što potpuno što djelomično, što voljko što nevoljko, uviđa šta joj je urađeno, ali joj još uvijek nedostaje hrabrosti, samopouzdanja i odlučnog vodstva koje bi joj u potpunosti otvorilo oči za istinu, da ko neće komšiju za brata/sestru, dobiće, ne samo tuđina za gospodara, nego i poluprivatnu administrativnu organizaciju u kojoj životari za grobara.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top