Praznik Hanukka je vjerovatno najstariji poznati antiglobalistički praznik. Slavi se u spomen na uspješan ustanak širokih narodnih masa Judeje predvođenih jevrejskim „protom Matejom“ [ne nužno Nenadovićem, ali svakako seoskim sveštenikom], Matitja(h)uom (h)a-Ko(h)enom iz Modi’ina, nadomak Jerusalima, i njegovih pet “Jugovića“, tačnije Hašmonejevića (Johanan, Šim’on, El’azar, Jonatan i Je(h)uda), protiv jelinizovanog/globalizovanog neoliberalnog sveštenstva i graDŽanskih krugova metropole (Jerusalima), koji su (u projektu slizavanja s okupatorom/poslodavcem, zasnovanog na međusobnom divljenju, prepoznavanju i razumijevanju te na podjeli poreskih novaca) taman bili uspješno zarobili sebe u tuđina…
Kako to obično i biva, ovu odnarođenu e-litu su strašno – ali ono baš strašno – nervirale seljačine i malograđani sa svom tom njihovom primitivnom, neseksipilnom i “neinternacionalizabl”, krajnje nepraktičnom i nepragmatičnom tradicijetinom, pa su naprosto bili prinuđeni da se obrate za pomoć dragim, finim i uljudnim okupatorima, ne bi li im ovi (zajedno sa cijelom međunarodnom zajednicom) pritekli u pomoć u neophodnom civilizatorskom procesu, kako bi Jerusalim jednom konačno postao dio velikog i prosvijećenog svijeta, te kako bi se stavila tačka na sav taj partikularistički seljakluk, “ono, kao, šabat, obrezivanje i te fore papanske”.
No, ne lezi vraže; taman kad je mili, dragi i nadasve tolerantni okupator konačno uveo zabranu obrezivanja i svetkovanja subote, po narudžbi graDŽanske e-lite metropole, neprosvijećene, a možda i neprosvjetive široke narodne mase, pridružile su se otvorenom i odavno upućenom pozivu prigradske i malovaroške uleme, dižući tako ustanak protiv stranog okupatora i njegovog lokalnog klona. Budući da je ustanak, za živo čudo, bio uspješan, Hram je očišćen od globalističkih paganskih simbola i ponovo osveštan. Jerusalim, tako, možda nije postao svijet – ali je, ‘barem’, ostao svet.
Prema vankanonskom (u jevrejskoj tradiciji, naime, ne postoje drugokanonske knjige, knjiga je ili u kanonu ili nije, one koje nisu u kanonu, shodno ovom pogledu, zovu se sefarim hi$onijjim– vanjske knjige) Sefer a-Makkabim I (I Knjiga Makabejaca) 4:52-54, žrtvenik je obnovljen tačno na onaj dan na koji je bio oskrnavljen:
«I uraniše rano, dvadeset petog dana mjeseca devetog, a to je mjesec Kislew, godine sto četrdeset osme. I priniješe žrtvu, po Zakonu, na novom žrtveniku svepaljenica, koji podigoše. U vrijeme i u dan u koji ga oskrnaviše neznabošci, u taj dan se obnovi, uz pjesme i gusle, harfe i kimvala.»
Osvećivanje žrtvenika – bilo prvotno, bilo ponovno – na hebrejskom se naziva hanukkat (h)a-mizbejah. Otuda i ime novog osmodnevnog praznika, koji je ustanovljen u spomen na hašmonejsko (po Josefu Flaviju ime bratstva je izvedeno iz imena Matitja(h)uovog pradede Hašmonaja) obnavljanje Solomonovog žrtvenika.
Sam praznik modeliran je prema prvom osvećenju žrtvenika, udešenom na praznik Sukot (I Knjiga o Carevima, 8:2, 64-66):
«I skupiše se k caru Solomunu svi ljudi Izraelovi mjeseca Etanima na praznik, a taj je mjesec sedmi… U taj dan posveti car sredinu trijema koji je pred domom Gospodnjim; jer ondje prinese žrtve paljenice i dare i pretilinu od žrtava zahvalnijeh; jer mjedeni oltar koji bijaše pred Gospodom bijaše malen i ne mogahu na nj stati žrtve paljenice i dari i pretilina od žrtava zahvalnijeh. I u to vrijeme praznova Solomun praznik i sav Izrael s njim, sabor velik od ulaska u Emat do potoka Misirskoga, pred Gospodom Bogom našim, sedam dana i opet sedam dana, to je četrnaest dana. A u osmi dan otpusti narod; i blagosloviše cara i otidoše k šatorima svojim radujući se i veseleći se u srcu za sve dobro što učini Gospod Davidu sluzi svojemu i Izraelu narodu svojemu.»
Druga knjiga makabejska (1:18-36), vankanonska, kao i Prva, u predanom radu na ustanovljenju praznika, projektuje novi praznik, koji uspostaviše Hašmonejci i Makabejci u malo stariju, a samim tim i više obavezujuću svetu prošlost, tvrdeći da je i sam Nêhemija, kad je Solomonov Hram po prvi put obnavljan, osvetio žrtvenik baš na isti dan, 25. dana mjeseca Kislewa:
«Hoteći, pak, da praznujemo dvadeset i petog dana (mjeseca) Kiseleva očišćenje Hrama, smatrasmo za potrebno da vas izvijestimo da i vi praznujete praznik Sjenica (Sukot) i ognja: kada je Nehemija, podigavši Hram i Žrtvenik, prinio žrtve. Jep kad oci naši biše vođeni u Persiju, tadašnji pobožni sveštenici, uzevši od ognja sa žrtvenika, tajno sakriše u udubljenje bunara koji bijaše bezvodan, i tu obezbijediše tako da niko ne znađaše to mjesto. I pošto prođe mnogo godina, kada Bogu bi ugodno, bi poslan Nehemija od cara persijskog; i posla po oganj potomke onih sveštenika koji su ga sakrili; a kada nas oni obavijestiše da nisu našli oganj, nego gustu vodu, zapovijedi im da je zahvate i donesu. A kada bi gotovo sve za prinošenje žrtava, Nehemija zapovijedi sveštenicima da tom vodom poliju drva i što je na njima. Kad to bi učinjeno i prođe neko vrijeme, i izbi sunce, koje prethodno bijaše za oblakom, zapali se velika vatra, tako da se svi divljahu. A sveštenici činjahu molitvu dok žrtva sagorijevaše, sveštenici i svi ostali; započinjaše Jonatan, a ostali sa Nehemijom ponavljahu. A bijaše molitva ovakvog sadržaja (τον τρόπον):
“Gospode, Gospode Bože, Tvorče svega, Strašni i Moćni i Pravedni i Milostivi, Jedini Care i (jedini) Dobri, Jedini Davaoče (svega), Jedini Pravedni i Svedržitelju i Vječni, Koji spasavaš Izrailja od svakoga zla, Koji si učinio oce (naše) izabranicima (Tvojim) i osvetio si ih. Primi žrtvu za sav narod Tvoj Izrael i sačuvaj udio Tvoj i posveti ga. Saberi rasijanje naše, oslobodi one koji robuju među neznabošcima, pogledaj na ponižene i omražene, i neka poznaju neznabošci da si Ti Bog naš. Kazni one koji nas tiranišu i vrijeđaju u gordosti (svojoj). Zasadi narod Tvoj u Mjestu Svetome Tvome, kao što reče Mojsije.“
A sveštenici pripjevahu pjesme. Kada pak žrtve sagorješe, Nehemija naredi da ostatak vode proliju na veće kamenje. I kada to bi, plamen se zapali, i kad svjetlost od žrtvenika odbljesnu, sve sagori (sva voda). A kada javna postade ova stvar, i bi javljeno caru persijskom: da na mjestu gdje su odvedeni (u ropstvo) sveštenici sakrili oganj, pojavi se voda, kojom su ljudi oko Nehemije očistili (spalili) žrtvu; Car ogradi mjesto i proglasi ga svetim, pošto je (prethodno) ispitao stvar. A onima kojima car darivaše, mnoge i različite dare dobijaše i razdavaše.LJudi oko Nehemije nazvaše to Neftar, što znači: Očišćenje, a mnogi ga zovu Neftai.»
Očigledno je da je u ovoj vanbiblijskoj legendi lik Nehemije (o koјеm govori čitava jedna biblijska knjiga) ‘rebrendovan’, saobrazno liku prototipa biblijskog proroka, Elija(h)ua – ili Ilije, o kome sama Biblija u I knjizi o carevima 18:21-40 ovako pripovijeda:
«Tada pristupi Elija(h)u ka svemu narodu i reče: Dokle ćete hramati na obje strane? Ako je Gospod Bog, idite za njim; ako li je Ba’al, idite za njim. Ali narod ne odgovori mu ni riječi. A Elija(h)u reče narodu: Ja sam sâm ostao prorok Gospodnji; a proroka Ba’alovijeh ima četiri stotine i pedeset. Dajte nam dva junca, i neka oni izberu sebi jednoga, i neka ga isijeku na komade i metnu na drva, ali ognja da ne podmeću; a ja ću prigotoviti drugoga junca, i metnuću ga na drva, ali ognja neću podmetati. Tada prizovite ime svojih bogova, a ja ću prizvati ime Gospodnje, pa koji se Bog odzove ognjem, onaj neka je Bog. I sav narod odgovori i reče: Dobro reče. Potom reče Elija(h)u prorocima Ba’alovijem: Izaberite sebi jednoga junca i prigotovite ga prvo, jer je vas više; i prizovite ime bogova svojih, ali ognja ne podmećite. I uzeše junca, kojega im dade, i prigotoviše, i stadoše prizivati ime Ba’alovo od jutra do podne govoreći: Ba’ale, usliši nas! Ali ni kakva glasa, ni koga da odgovori. I skakahu oko oltara, koji načiniše. A kad bi u podne, stade im se rugati Elija(h)u govoreć: Vičite većma; jer je on Bog! Valjada se nešto zamislio, ili je u poslu, ili na putu, ili može biti spava, da se probudi. A oni stadoše vikati iza glasa, i parati se nožima i šilima po svom običaju, dokle ih krv ne obli. A kad prođe podne, stadoše prorokovati dokle dođe vrijeme da se prinese dar; ali ni kakva glasa, ni koga da odgovori, ni koga da čuje. Tada reče Elija(h)u svemu narodu: Pristupite k meni. I pristupi k njemu sav narod. Tada on opravi oltar Gospodnji koji bješe razvaljen. I uze Elija(h)u dvanaest kamena prema broju plemena sinova Jakova, kojemu dođe riječ Gospodnja govoreći: Jisrael će ti biti ime. I načini od toga kamenja oltaru ime Gospodnje, i oko oltara iskopa opkop širok da bi se mogle posijati dvije mjere žita. I namjesti drva, i junca isječena na komade metnu na drva. I reče: Napunite četiri vjedra vode i izlijte na žrtvu i na drva. Pa opet reče: Učinite još jednom. I učiniše još jednom. Pa opet reče: Učinite i trećom. I učiniše trećom, te voda poteče oko oltara, i napuni se opkop vode. A kad bi vrijeme da se prinese žrtva, pristupi Elija(h)u prorok i reče: Gospode Bože Avra(h)amov, Ishakov i Izraelov, neka danas poznadu da si Ti.
Pa opet reče: Učinite i trećom. I učiniše trećom, te voda poteče oko oltara, i napuni se opkop vode. A kad bi vrijeme da se prinese žrtva, pristupi Elija(h)u prorok i reče: Gospode Bože Avra(h)amov, Ishakov i Izraelov, neka danas poznadu da si ti Bog u Izraelu i ja da sam tvoj sluga, i da sam po tvojoj riječi učinio sve ovo. Usliši me, Gospode, usliši me, da bi poznao ovaj narod da si ti Gospode Bog u Izraelu i ja da sam tvoj sluga, i da sam po tvojoj riječi učinio sve ovo. Usliši me, Gospode, usliši me, da bi poznao ovaj narod da si ti Gospode Bog, kad opet obratiš srca njihova. Tada pade oganj Gospodnji i spali žrtvu paljenicu i drva i kamen i prah, i vodu u opkopu popi. A narod kad to vidje sav popada ničice, i rekoše: Gospod je Bog, Gospod je Bog. Tada im reče Elija(h)u: Pohvatajte te proroke Ba’alove da ni jedan ne uteče. I pohvataše ih, i Elija(h)u ih odvede na potok Qišon, i pokla ih ondje.»
Dovođenjem u vezu hašmonejsko-makabejskog ponovnog osveštanja žrtvenika, u vezu sa Nehemijinim osveštanjem žrtvenika, a Nehemijino osveštanje žrtvenika sa Elija(h)uovim, pisac Druge knjige o Makabejcima vješto upliće sve predaje o ponovnom osveštanju žrtvenika u jednu priču, priču o hašmonejsko-makabejskom prazniku Hanukki.
Hanukka se ne spominje samo u vankanonskoj literaturi. Prva ‘kanonska’ pominjanja praznika liturgijske su prirode. Primjerice, tokom svih osam dana Hanukke dodaje se u toku triju radnodnevnih, odnosno četiriju šabatnjih molitava, te u svim molitvama zahvalnicama nakon obroka, sljedeći ‘tropar’:
«Za čuda i za junaštva, za ratove i za spasenja, za izbavljenje i za proboj što ih učini s ocima našim, i s nama, u dane one, u vrijeme ovo. U vrijeme Matatja(h)ua sina Johanana Prvosveštenika hašmonejskog i njegovih sinova, kada ustade zlo carstvo grčko na narod Tvoj, Dom Izraela, da ih natjeraju da ukinu Toru Tvoju i da prestupe odredbe Tvoje volje. – Ali, Ti, u prevelikom svome milosrđu, stade s njima u vrijeme nevolje njihove, sudi parbu njihovu, raspravi parnicu njihovu, osveti osvetu njihovu. Predade jake u ruke slabima, mnoge u ruke nekolicine, zlikovce u ruke pravednika, pogane u ruke čistih i zločince u ruke onih koji sprovode Toru Tvoju. Sebi si stvorio veliko Ime u svijetu Tvome, a narodu svojemu, Izraelu, učinio si čuda i čudesa. Kao što si s njima učinio čudesa – tako učini i s nama čudesa i junaštva u vrijeme i u doba ovo.»
Po ovom liturgijskom tekstu, čudo („Izraelu, učinio si čuda i čudesa”) koje se desilo na Hanukku („u vrijeme Matatja(h)ua sina Johanana Prvosveštenika hašmonejskog i njegovih sinova“) vojne je prirode i sastoji se u pobjedi koju je manjina vjernih Bogu i Savezu s Njim odnijela nad većinom loko-globalista i svjetske imperijalne sile u ime koje su vršili vlast („Predade jake u ruke slabima, mnoge u ruke nekolicine, zlikovce u ruke pravednika, pogane u ruke čistih i zločince u ruke onih koji sprovode Toru Tvoju“). Shodno liturgijskom poimanju svijeta, Domom Izraela smatraju se samo oni koji se drže Boga i Saveza. Unutrašnji prestupnici Saveza isključeni su iz metafizičke zajednice Izraela i ne spominju se ni kao njen prezira dostojan dio niti kao zaseban dio spoljnih neprijatelja. Njihovo brisanje iz Doma Izraela je potpuno i definitivno, kao i njihovo ubrajanje u „zlo carstvo grčko“. Današnji čitaoci, koji nisu nužno svjesni činjenice da Hanukka, zapravo, slavi uspješno sproveden “građanski“ rat prigradske i malovaroške uleme i širokih narodnih masa protiv domaćih izdajnika te tu i tamo po kojeg stranog okupatora, propuštaju da uvide duboki smisao nepominjanja kvislinga i globalista u samom molitvenom tekstu. Prve generacije molilaca ovoga teksta, koje su itekako bile svjesne činjenice da se borba vodila na lokalnom nivou, prvenstveno protiv lokalnih globalista, vjerovatno su crpile poseban užitak iz činjenice da ih tekst u potpunosti prenebreže, ispisujući ih iz Izraela i upisujući ih u Imperiju Zla.
Drugi, pozniji liturgijski tekst u kojem se spominje Hanukka je tekst beraha (blagoslov) koji se izgovara prije paljenja uljanica i glasi:
«Blagosloven da si Ti, Gospode Bože naš, Care vaseljene, koji je učinio čudesa očevima našim u dane one u vrijeme ovo. Uljanice ove palimo [u znak sjećanja na] čuda i oslobođenje, junačke podvige i spasenja, čudesa i utjehe koje si pružio ocima našim, u dane one, a u vrijeme ovo, putem Tvojih svetih sveštenika. Svih osam dana Hanukke uljanice ova svetinja su, i nije nam dopušteno da ih upotrebljavamo u bilo koju drugu svrhu, sem da ih posmatramo, kako bismo odali zahvalnost Imenu Tvome, na čudima Tvojim i na spasenjima Tvojim i na čudesima Tvojim.»
Iako i ovaj tekst još uvijek govori o borbi za slobodu i o junačkim podvizima, sama činjenica da se izgovara prije paljenja uljanica kao da se ponovo nadovezuje na priču iz Druge knjige makabejske (1:18-36) o Novom Sukotu, „Prazniku sjenica i ognja“, u kojem „elija(h)uzovani“ Nêhemija biva počastvovan ognjenim čudom, prilikom ponovnog posvećenja žrtvenika. Drugim riječima, otkud nam sad opet pa uljanice – i šta se to u međuvremenu desilo?
Krajnje očekivano, barem po onoj narodnoj „Sjaši Kurta da uzjaši Murta“ – čim se papak-elita dočepala metropole, potpala je pod njen globalizujući i metroseksualizujući uticaj. Iako nisu pripadali Sadoqovom rodu unutar bratstva Ko(h)anim (Aronovići), unutar plemena Lewi, jedinom iz kojeg su se do Antiohusa IV i njegove reforme (172. god. p. n. e.) rukopolagali prvosveštenici, Hašmonejevići – seosko sveštenička familija preuzela je postepeno dvije od triju kruna kojima se dičila drevna Judeja: prvo krunu prvosveštenstva, a potom i krunu kraljevstva. Tako je Judeja po prvi put postala „teokratija“, država u kojoj su politička i ritualna vlast slivene u jednu osobu, kralja-prvosveštenika.
Proces teokratizacije bio je postepen. Nakon Matitja(h)ove smrti, njegovi sinovi, Je(h)uda (167-160. god. p. n .e.) i Johanan (155-142. god. p. n. e.) nastavili su da vode ustanak. S vremenom, vođe ustanika pronašle su kakav-takav modus vivendi sa centralnom seleukidskom vlasti. Johanan je 153. godine p. n e. proglašen i prvosveštenikom, a potom i upraviteljem 142. godine p. n. e. Na tom ga je mjestu naslijedio Šim’on (142-134. god. p. n. e.), još jedan od petorice braće Hašmonejaca. Šim’onov sin Johanan već je imao dva imena, hebrejsko i grčko: Johanan (H)urkanos (ἸωάννηςὙρκανός), što dovoljno govori o postepenoj akulturaciji ustaničke familije u tokove metropole.
Iza Johanana su, jedan za drugim, vladala dva njegova sina: prvo Je(h)uda Aristobulos I (ἸούδαςἈριστόβουλος, 104-103. god. p. n. e., prvi hašmonejski prvosveštenik i upravitelj koji se proglasio i kraljem), a potom Aleksandar (Jonatan) Janaj (Αλέζανδρος, 103-76. god p. n. e.).
Oba ova sina Johanana (H)urkanosa, slično ocu, imala su i lokalna (hebrejska) i globalna (grčka) imena. Obojica su nazvana po svojim junačkim dedama-stričevima: Je(h)udi i Jonatanu, s tim što je prvom bratu prvo vlastito ime bilo hebrejsko: Je(h)uda, a drugo grčko: Aristobulos (najboljesavjetujući), dok je drugom bratu prvo vlastito ime bilo grčko: Aleksandar (ime grčkije od ovoga teško je naći), a drugo hebrejsko: Jonatan. Po svemu sudeći, Aleksandru je ime Jonatan bilo malo demode pa ga je modernizovao u kraće i grčkije Janaj.
Obojica braće bili su oženjeni istom ženom, Šelom-Sijjon Aleksandrom, i ona ih je i naslijedila kao kraljica Judeje (76-67. god. p. n. e.). Kći Šetaha bar Josea i sestra Ribi Šim’ona ben Šetaha svoje je drugo, grčko ime vjerovatno dobila na hašmonejskom dvoru.
No da se vratim središnjem pitanju ovog članka: konstrukciji sjećanja putem liturgije i kalendara. Pokazao sam već kako se u prvim liturgijska pominjanjima praznika navode i čuda i vojne pobjede, ali ne kao dvije različite stvari već kao jedna te ista. Čudo je pobjeda lokalpatriotske manjine nad globalističkom većinom i imperijalnom vlašću koja je iza nje stajala.
Praksa paljenja uljanica, međutim, već kao da, na izvjestan način, razdvaja priču o čudu od priče o vojnim pobjedama. Jedan pozni iskaz, sačuvan u vavilonskom Talmudu, u traktatu Šabat 21b svjedoči o ovoj tendencija rebrendovanja:
«Šta je Hanukka (o kojoj ovako) učahu naši učitelji? „Dvadeset i petoga dana mjeseca Kislewa (počinju) osam dana Hanukke, tokom kojih nema eulogija (na sprovodima) ili postova“. (Odgovor je:) Kad su Grci ušli u Palatu (Hrama), oni su doticajem oskrnavili sva ulja u Palati. No, kad ih je nadvladalo Hašmonejsko kraljevstvo i pobijedilo ih, provjerili su i nisu našli nego jedan jedini đugum sa uljem koji je bio zapečaćen pečatom Prvosveštenika. Taj je đugum bio dovoljan da se iz njega zapali (hramska menora) jedan dan, ali se na istom desilo čudo, pa su njime palili osam dana. Sljedeće godine mudraci su na ove dane ustanovili praznik na koji se recituje (H)allel i iskazuje zahvalnost.»
Međusobni odnosi onih struja, iz kojih će se kasnije razviti rabinski judaizam, i hašmonejske države bili su daleko od idiličnih. Mudraci su često dovodili u pitanje legitimnost dinastije, a hašmonejsku opsjednutost moći doživljavali su kao paganstvo zaodjenuto u jevrejsko ruho. Protorabinima je posebno smetalo prisilno judaizovanje stanovništva u novooslobođenim krajevima, što su doživljavali kao krajnje jelinizovanje Tore. Iz perspektive rabinske interpretacije judaizma paganstvo se držalo devize „Might is right!“, dok je Tora ponosno proklamovala „Right is might!“ Nametanje judaizma silom mača za mudrace je bio vrhunac paganstva.
Nažalost, ovaj talmudski iskaz nije dostatan da se sa sigurnošću kaže kada je tačno došlo do rebrendovanja Hanukke, odnosno da se odgovori na pitanje kad su to tačno mudraci Izraela razdvojili božanske (čudesni đugum) i ljudske (vojne pobjede Hašmonejaca) aspekte praznika, akcentuirajući ove prve i marginalizujući ove potonje. Kao što sam već pokazao, u vrijeme uvođenja Hanukke u jevrejsku liturgijsku praksu, čudo i vojne pobjede još uvijek su bili jedna te ista stvar. Nakon rabinske rekonstrukcije sjećanja, međutim, čudo i vojne pobjede su razdvojeni. Čudo je pripisano Bogu, a vojne pobjede ljudima – praznik se, shodno religijskoj prirodi rabinsko-jevrejske kulture, od sad pa nadalje i ubuduće koncentrisao na božansko čudo, prilično neovisno o militarnom kontekstu u kojem se desilo. Tako je i bilo, ako ništa sve do pojave sekularnog cionizma, kada je došlo do novog rebrendovanja Hanuke, prilikom kojeg se ovom prazniku desilo ono što se na Balkanu desilo fesu.
Počeci cionizma nisu nužno bili sekularni. Njegovi tvorci, poput sarajevsko-zemunskog Ham Ribi Je(h)ude Alkalaja, vidjeli su u njemu instrument za jevrejski vjersko-nacionalni preporod. S vremenom, međutim, u cionizmu su pronašli „rješenje jevrejskog pitanja“ i one struje koje su se razočarale u asimilaciju, a koje su već bile previše asimilovane da bi cionizam doživljavale kao vjerski preporod. Za takve sekularne Jevreje cionizam je bio prvenstveno jevrejski nacionalni program. Vjera je bila interesantna onoliko koliko je doprinijela ili mogla doprinijeti očuvanju nacionalne samobitnosti. U ovom procesu „nacionalizacije sjećanja“ Hanukka je doživjela još jedno rebrendovanje, ovoga puta sekularno-cionističko. Praznik koji je izvorno ustanovljen u znak sjećanja na pobjedu „vjerskih ekstremista“ nad „nacionalnom elitom“ koja je težila vjerskoj integraciji i asimilaciji (bez nužnog odustajanja od etničke posebnosti i teritorijalne samouprave), postao je praznik nacionalne borbe protiv etničke asimilacije. Samo takva radikalna interpretacija praznika omogućava danas sekularnim Jevrejima da pale uljanice u spomen Jevrejima koji su svojevremeno, u ime jevrejskog ritualnog partikularizma, istrijebili judejsku „nacionalnu elitu“.
Tako je Hanukka, slično fesu, uspješno promijenila adresu. Kad je, svojevremeno, u sklopu dalekosežnih reformi koje su, između ostalog obuhvatale i jednakopravnost građana svih vjerozakona, osmanski sultan uveo fes kao obavezni dio uniforme vojske i državnih službenika – različite etnokonfesionalne „manjine“ Osmanskog Carstva pohrlile su da nošenjem crvenog/bordo (dotad boja zabranjena nemuslimanima) glavopokrivala praktično demonstriraju svoj novi status jednakopravnih građana. Dovoljno je sjetiti se portreta Vuka Karadžića ili Miloša Obrenovića pa da se prizove odnos nemuslimanskih političkih i kulturnih elita prema ovom osmanskom glavopokrivalu. Opštepoznato je da su se tada bh. muslimani oružjem usprotivili reformama, a fes su doživljavali kao redukovani simbol svih reformi zajedno. Borba protiv fesa bila je borba protiv reformi.
No, kako to počesto biva kad je u pitanju ljudski faktor, tokom rekonstrukcije identiteta različitih balkanskih etnokonfesija, nemuslimani su postepeno odbacili fes, koji je prestao da simbolizuje jednakopravnost u carstvu koga više nema, a počeo da simbolizuje sada već neželjenu identifikaciju sa Orijentom. Istovremeno, u potrazi za vlastitim identitetom; muslimani Bosne i Hercegovine imali su potrebu da iskažu svoju kulturnu vezu s Orijentom. Tada su posegnuli za istom onom kapom protiv koje su nekada išli na barikade. Kulturna sjećanja neprofesionalaca su kratka, rijetko kad sežu do pradede. Mahom se svode na dvije generacije prije nas samih. Jednako kao što danas prosječan Balkanac misli da je fes oduvječni dio bošnjačke narodne nošnje, tako i prosječan Jevrejin/Izraelac misli da je Hanukka praznik nacionalne borbe protiv nacionalne asimilacije.
Izvor: nomad.ba, Foto: Pixabay