DEJAN JOVIĆ: Kako se pripremiti za postprotektoratsku BiH?

Oslanjanje na vanjske aktere – bilo da se radi o velikim silama ili o Hrvatskoj i Srbiji – samo produžava situaciju ograničene unutarnje suverenosti, a etničke konstitutivne narode pretvara u objekte volje drugih, čime im zapravo oduzima status suverenog naroda.

U suvremeno doba, u svijetu kojeg više oblikuju slike i percepcije nego činjenice, i za Bosnu i Hercegovinu je od velike važnosti kako vidi samu sebe i kako je vide drugi – čak možda i više od toga kakva je, objektivno gledano. Od toga, naime, zavisi i ocjena stanja u njoj, a onda i procjena o tome jesu li promjene nužne ili ne – i kakve će te promjene biti.

RUSIJA NE ODLUČUJE O BALKANU

Bosna i Hercegovina – kad ju se gleda izvana – stvara suviše negativnu i pesimističnu sliku o sebi. Kad se na to dodaju djelovanja “pojačivača”, aktera koji namjerno šire pesimizam kako bi potakli novu ili zadržali staru vanjsku političku intervenciju u BiH i time ostvarili svoje posebne interese, stječe se dojam da je zemlja stalno pred raspadom, da su u njoj napetosti takve da samo što nije došlo do novog sukoba ili čak i da ne može opstati. Da se u njoj ništa ne može izmijeniti, osim nekim radikalnim potezom – separatizmom ili vanjskim integracionizmom. To su tipične teze društvenog konzervativizma: ništa ne valja niti može valjati, ali ništa ne treba niti se može mijenjati. Te teze, također, ukazuju na manjak samosvijesti i samopouzdanja, jer se rješenje traži od drugih. Time se zemlja stavlja u podređeni položaj, u položaj objekta, a ne subjekta. To odgovara onima koji ne vjeruju u budućnost Bosne i Hercegovine, ali ne i onima koji na nju gledaju kao na zemlju sličnu svakoj drugoj – bez obzira na sve specifičnosti.

Prva stvar koju bi bilo dobro promijeniti, dakle, jest da realnije – a rekao bih i u pozitivnijem svjetlu, dobronamjernije – sagledamo stvarno stanje. Istina je da je Bosna i Hercegovina zemlja ograničenog unutarnjeg suvereniteta, pod snažnim nadzorom međunarodnih aktera. To je čini različitom od većine drugih zemalja ne samo u Evropi nego i na Zapadnom Balkanu – premda su strani akteri važni i u onim zemljama koje su nominalno sasvim suverene. Istina je i da je malo učinjeno na stvaranju razvojne perspektive – manje nego se moglo. No, je li Bosna i Hercegovina doista “nemoguća država”, pred raspadom i nestankom, pred novim ratom?

Rekao bih da nije. Koliko god njena unutarnja suverenost bila ograničena, toliko je njena vanjska suverenost garantirana. Sjedinjene Američke Države, a s njima i drugi akteri Zapada uložili su mnogo vlastitog političkog i drugog kapitala u reintegriranje i opstanak Bosne i Hercegovine – suviše mnogo da bi tek tako dopustili raspad i rat. Raspad Bosne i Hercegovine bio bi njihov neuspjeh. Doduše, Amerikanci su preživjeli i veće neuspjehe od toga, ali ipak nije realno očekivati da bi tek tako, iz daljine i neangažirano, promatrali krah politike kakvu su na Balkanu vodili u zadnjih 30 godina.

Značajnu promjenu međunarodnih okolnosti koja bi smanjila utjecaj SAD-a također je teško očekivati, premda se karakter međunarodnog sistema mijenja i doista se snažnije nego ikad pojavljuju i drugi akteri: Kina, Rusija, samostalnija Turska, arapske zemlje pa čak i Izrael, koji ranije nije bio toliko prisutan na Balkanu. Ali, očekivati raspad Evropske unije ili potpuno povlačenje SAD-a iz ovog dijela svijeta, također nije sasvim razumno. Bez obzira na to što je zainteresiranija i aktivnija – posebno u dvije zemlje koje nisu članice NATO-a: Srbiji i Bosni i Hercegovini – Rusija nije zemlja koja odlučuje o balkanskim pitanjima. Može ometati Ameriku i usporavati, a dijelom i sprečavati neke njene poteze – uključujući i one za koje Amerika misli da su važni – ali ne može nametati svoja rješenja. Kina je daleko, a drugi su manje moćni od Zapada. Najveći problem Zapada je on sam sebi: posebno pritom mislim na nerazumno i vrlo štetno oklijevanje Europske unije da se proširi na cijeli Zapadni Balkan i to odmah i odjednom, ne kao dosad pojedinačno za svaku zemlju.

Niti je stvarno stanje na terenu u Bosni i Hercegovini takvo da zahtijeva snažnu intervenciju izvana, niti je itko stvarno zainteresiran za takvu intervenciju. Paradoks u kojem se našla Bosna i Hercegovina jest u tome što sama o sebi ponekad proizvodi tako negativnu sliku stanja da kao da poziva velike sile da se uključe, premda one to u stvarnosti ne žele, nego bi radije da sami domaći akteri razriješe svoje nesporazume i probleme. Oslanjanje na vanjske aktere – bilo da se radi o velikim silama ili o Hrvatskoj i Srbiji – samo produžava situaciju ograničene unutarnje suverenosti, a etničke konstitutivne narode (ili politički konstitutivni narod – to pitanje ostavljamo za neku drugu priliku) pretvara u objekte volje drugih, čime im zapravo oduzima status suverenog naroda.

Problem Bosne i Hercegovine je više problem nedostatka volje da se postigne sporazum o prebacivanju suvereniteta iz ruku međunarodnih u ruke domaćih aktera i spremnosti da se postigne neki novi, autohtoni, kompromis među njima, nego što je opasnost od nasilja ili rata, za kojeg možda ima motiva, možda čak i sredstava, ali nema više onih okolnosti koje su ga omogućile u devedesetim godinama. Bez tih okolnosti – kao što su istodobni raspad međunarodnog sistema, države i poddržavnih jedinica – rata teško da može biti, čak i uz najsnažnije revizionističke motive utemeljene na zaključku da smo (tj. neki “kolektivni Mi”) u prethodnom ratu više izgubili, nego dobili pa je vrijeme za novo “miješanje karata”. Dejtonska struktura se, međutim, ipak nije pokazala toliko krhkom da bi joj prijetio raspad. Štoviše, udaljimo li se malo od svakodnevne jadikovke o stanju u Bosni i Hercegovini, vidjet ćemo da je – naročito u smislu sigurnosti – u ovih 25 i više godina postignuto iznenađujuće mnogo. Tko je, recimo, 1993. ili 1994. mogao zamisliti da se u Bosni i Hercegovini ni 25 i više godina nakon kraja rata – koji tada još nije bio na vidiku – neće dogoditi nijedan ozbiljniji pokušaj obnove rata? Da neće biti ni terorizma nezadovoljnih grupa, ni politički motiviranih ubojstava, čak ni većih tučnjava među bivšim vojnicima zaraćenih strana? Pa ipak, sve se to dogodilo. Mir koji je postignut i održan u ovih dva i pol desetljeća je velik i – da budemo iskreni – neočekivan uspjeh Daytona.

To je bilo moguće i zato što je dejtonska struktura ipak utemeljena na kompromisima. Bosna i Hercegovina je opstala i reintegrirana je toliko da je ona danas u boljem stanju po pitanju integracije od jednog Cipra, koji je 2004. postao članica Evropske unije. Iako su sjećanja na zločine i na rat jednako živa i u mnogim aspektima još traumatičnija nego u Hrvatskoj, malo tko u Bosni i Hercegovini koristi to sjećanje da bi razbijao table sa ćiriličnim slovima (premda su u mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine nazivi mjesta na jednom od dva pisma prebojani kako ih se ne bi vidjelo – iz sličnih šovinističkih razloga) ili da bi de facto isključio manjinske nacionalne simbole iz javnog prostora, kao što se događa u pojedinim krajevima Hrvatske, koja je također članica Unije. Autonomija naroda, a posebno srpskog – u okvirima Republike Srpske – nadmašuje autonomiju jugoslavenskih republika ili pokrajina u nekadašnjoj Jugoslaviji. Kad se radi o Bošnjacima i Hrvatima, oni su dobili točno onoliko autonomije koliko su tražili pri sastavljanju Vašingtonskog sporazuma iz 1994. i Dejtonskog iz 1995. Tada im je – i jednima i drugima – više odgovarala zajednička federalna jedinica, nego dvije odvojene: iz različitih razloga u koje u ovom članku ne mogu ulaziti. Ali, što su tražili, Bošnjaci, Srbi i Hrvati su manje-više dobili. Drugo je pitanje jesu li pogriješili kad su tražili.

Jedna od stvari koje su tražili – i možda jedina oko koje su se međusobno složili čak i nasuprot volji međunarodnih aktera – jest status “konstitutivnog naroda”. Međunarodni akteri, a prije svega SAD, nisu bili nimalo entuzijastični da u jednoj zemlji prihvate tri naroda, ali su na kraju popustili, smatrajući da sve što se tri naroda (odnosno njihovi predstavnici, makar i posredni, tj. zagovornici sa strane – Srbija i Hrvatska) dogovore, treba podržati. Ostavit ćemo za drugi članak pitanje je li takvo definiranje BiH za nju korisno ili mu treba tražiti alternative.

Problem dejtonske strukture nije toliko u tome da ona ne funkcionira – nego je u njenoj dugoročnoj perspektivi. Drugim riječima, hoće li funkcionirati i bez inozemnih čuvara i osigurača stabilnosti i mira?

USTAVOTVORNA SKUPŠTINA

S obzirom na iskustvo povlačenja Amerikanaca iz Afganistana, kao i prethodnih povlačenja iz nekad ratnih zona koje su u međuvremenu makar djelomično stabilizirane, Bosna i Hercegovina bi pametno postupila kad bi sada – kad je stabilna – otvorila ozbiljnu raspravu o vlastitoj budućnosti, odnosno o postprotektoratskom uređenju zemlje. Ako želi povratak suverenosti iz ruku međunarodnih aktera – i njihov suštinski (ne i potpuni) odlazak bez većih negativnih posljedica – vrijeme je da se razgovara o tranziciji suvereniteta nazad u ruke naroda (u oba smisla te riječi). Ako Evropska unija potiče dijalog o budućnosti Evrope, a Amerika o budućnosti demokracije u svijetu, onda i BiH treba otvoriti takav unutarnji dijalog o budućnosti. Ne mislim pritom na narodnjačke populističke mitinge na kojima se ni ne govori ni ne sluša, nego na zatvorenu, odgovornu i detabuiziranu raspravu kvalificiranih ljudi – za početak – s kasnijim uključivanjem svakog građanina koji želi doprinijeti budućnosti zemlje i ima prijedlog o tome kako osigurati miran život za sljedeću generaciju njenih ljudi.

Iz tog dijaloga – koji bi morao biti oslobođen pretjeranih strahova i prevelikih, nerealnih, očekivanja – mogla bi potom nastati Ustavotvorna skupština, koja bi stvorila nacrt novog ustava, uzimajući u obzir složenost strukture Bosne i Hercegovine, koja nije samo zemlja “konstitutivnih naroda” nego i građana, radnika, seljaka, studenata, penzionera, žena i muškaraca, mladih i starih, ljudi različitih gledanja na svijet i različitih životnih karakteristika, onih koji žive u BiH i koji su u inozemstvu… Svi bi oni morali moći nešto reći o budućnosti svoje zemlje, jer time grade njen suverenitet i njenu demokraciju. Time bi Bosna i Hercegovina prvi put dobila stvarno demokratski legitimiran ustav – nešto što nije dobila ni kroz ZAVNOBiH ni kroz Dayton, premda su oba uzimala u obzir stvarnost i bila su također utemeljena na kompromisima koji su stvarali društvenu stabilnost. Ali, oba su suspendirala demokraciju smatrajući da je ona rizična za mir. Sada je trenutak da se pokuša očuvati stabilnost i unaprijediti demokraciju – da se očuva mir, a da se pritom pripremi i povratak suvereniteta ljudima Bosne i Hercegovine, kako bi oni prestali biti objekti tuđih interesa i imaginacija i postali subjekti svoje sudbine.

Izvor: Oslobođenje
Foto: Printscreen YouTube / Al Jazeera Balkans

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top