‘SRAMOTA DUGA 30 GODINA’: Drago Pilsel o ubistvu srpske porodice Zec!

Sve što su učinili te noći, merčepovci su nakon uhićenja nekoliko dana poslije detaljno ispričali istražnoj sutkinji. Izgledalo je kao da će pravda lako biti zadovoljena, ali umjesto toga dogodila se travestija koja baca ljagu na početke hrvatske države. Smaknuće obitelji Zec i sve što se kasnije s ubojicama dešavalo duboko je sramotno i predstavlja golemu mrlju na savjesti Republike Hrvatske, piše hrvatski novinar Drago Pilsel za RTS.

Ovo je bila godina (veselim se njenom skorom dovršetku) velikih obljetnica, pa tako i 30. godišnjice Republike Hrvatske. Nakon osam stotina i osamdeset devet godina, u jesen 1991. Hrvati su se osamostalili. Ante Tomić je to ovako opisao: „Upisali se napokon u zemljišnim knjigama jedan kroz jedan, kao jedini vlasnici nekretnine na kojoj su oduvijek živjeli. Podigli su svoju povijesnu trobojnicu na Markovu trgu i svi se od ganuća rasplakali”. No, na rubu toga velikog i sretnog događaja i naoko ni u kakvoj vezi s njim, istodobno se zbio još jedan, manji i žalosniji, kaže kolega.

Pišem u povodu 30. godišnjice jedne naopake večeri i noći. Subotnja večer 7. decembra 1991, bila je bez mjeseca. Hladna. Padalo je nešto između snijega i kiše. Četvorica pripadnika pričuvne postrojbe MUP-a u sastavu Siniša Rimac (18), Munib Suljić (32), Igor Mikola (20), Nebojša Hodak (25) i jedna djevojka, Snježana Živanović (20), svi u uniformama, i svi pod zapovjedništvom sada već čuvenog ratnog zločinca Tomislava Merčepa, pred ponoć, oko 23 sata, pojavili su se na vratima poznatoga zagrebačkoga mesara Mihajla Zeca (38) u Ulici Poljanička broj 22, na zagrebačkoj Trešnjevci.

Gospodin Zec je bio poslovođa u mesnici „Križevčanka” na početku Petrinjske ulice u Zagrebu. Poznavali su ga mnogi u Zagrebu. Dao je neki novac HDZ-u, opskrbljivao je kantinu u Saboru… Osobno su ga poznavali i neki od onih koji su mu se pojavili na vratima. Čak je jednom od njih mesar ranije povremeno posuđivao novac. Uz Mihajla, u kući je bila i njegova supruga Marija (36), vlasnica kafića na Dolcu (pjaca kod zagrebačke katedrale), te djeca Aleksandra (12), Dušan (10) i Gordana (7). Djeca su u to vrijeme spavala.

„Mihajlo i Marija su bili na katu u sobi dnevnog boravka. Pričuvni policajci su mu rekli da će napraviti pretragu stana i oduzeti mu oružje koje posjeduje, budući su znali da je on strastveni lovac. Razumije se, nisu imali niti jedan valjan dokument potreban za ulaz u kuću, ni dozvolu za pretragu stana. Bez odobrenja vlasnika počeli su otvarati ladice, preturali ih, otvarali su i ormare, izvadili posteljinu. Sve vrijedno, kao što su zlatnina i novac su uzeli. Nakon 10-15 minuta krenuli su van. Mihajlo je pošao za njima niz stepenice prateći ih, a oni su ušli u kombi. Prišao je kombiju, objašnjavao se sa njima i tražio da mu vrate ono što su uzeli. Jedan od njih (Siniša Rimac), u njega je ispalio nekoliko metaka. Mihajlo je pao na neasfaltirani dio završetka ceste i ostao na mjestu mrtav. Nakon pucnja, pokušali su se udaljiti što prije sa mjesta događaja. Dok se vozač kombijem okretao na uskom prostoru oštetio je jedan parkirani automobil. Neki od susjeda čuli su pucnjavu i provirili kroz prozor. Vidjeli su kombi kako odlazi. Kad je čula pucnjavu na ulici, Mihajlova supruga izašla je da vidi što se događa, a za njome je istrčala i kćer Aleksandra. Zatekla je kombi koji je još uvijek bio pred njihovom kućom. Petorka u uniformama pokupila je i njih dvije, ubacila ih u vozilo i udaljila se…” (tako je slučaj opisao novinar lista „24sata” Branko Lazarević, jedan od mnogih koji se se tom predmetu vraćali).

Dakle, kakve god su namjere merčepovaca zaista bile, mesar je ležao ustrijeljen na prljavom asfaltu, a njegovu suprugu Mariju i nejaku kćer Aleksandru su, kao svjedokinje zločina, u neregistriranom kombiju odveli na Sljeme (zagrebačka gora se zapravo zove Medvednica), kod planinarskog doma Adolfovac, gdje je zločinačka ekipa imala svoju bazu.

Jedan se, najmlađi među njima, pričaju, sažalio kad je vidio kako se djevojčica trese i htio je poštedjeti, ali drugi su u glas zasiktali: „Jesi normalan, idiote!”, pa su i nju ubili, zajedno s majkom, vezanih ruku i nogu, Heckler & Kochovim automatom, u zatiljak. Dvanaestogodišnju učenicu zagrebačke Osnovne škole „August Šenoa”, koja je po svemu sudeći, kao i klinci toga doba, obožavala New Kids On the Block i televizijsku seriju „Beverly Hills”, a o Hrvatima i Srbima i njihovim problemima nije baš nešto znala, te njenu majku, policija je nakon tjedan dana našla u sljemenskom jarku za smeće, 20 metara poviše doma, pokrivenu lišćem, planinarskim otpacima i tankim slojem zemlje i snijega što je u međuvremenu napadao.

Počinitelji su bili diletanti. Policija ih je brzo locirala i uhitila te pronašla kombi s velikim brojem tragova. Dana 14. decembra 1991. godine u prijepodnevnim satima, nakon što su priznali da su oni zaista bili u kući Mihajla Zeca i ubili ga, priznali su da su ubili i Mariju i Aleksandru. Trebalo je obaviti očevid na Sljemenu, na mjestu njihove likvidacije. Posebno formirana ekipa stigla je na Sljeme u Planinarski dom Adolfovac. Što su vidjeli i što su čuli, bolje da vam ne prenosim. Policajcima i kriminalistima iz ekipe za očevid je pozlilo.

Rezimirajmo. Mihajlo Zec likvidiran je trima hicima iz Heckler & Kocha s prigušivačem. Trosatni očevid ubojstva Mihajla Zeca započeo je 20 minuta nakon ponoći, a vodio ga je istražni sudac Branko Čižmek. U policijskom timu za krvne delikte bili su Esad Paratušić, Ratko Čađo, Dragutin Habljak i Branko Lazarević, iskusni i odani profesiji, osobito motivirani pri rješavanju zločina nad djecom. Policija je uz pomoć medija trećeg dana tražila pomoć građana. Nekoliko dana nakon zločina „Večernji list” je objavio da su na Sljemenu pronađena tijela Marije i Aleksandre Zec. Dan poslije objavljene su i fotografije osumnjičenika.

Policija je izvijestila da je 12. decembra (1991) uhićen Nebojša Hodak, a dan poslije Munib Suljić, Siniša Rimac i Igor Mikola, dok je Snježana Živanović, tada trudna Mikolina supruga, uhićena 16. decembra. Ubojice su puštene jer davanju iskaza u kojem su opisali i neka druga zvjerstva nisu nazočili njihovi advokati.

Munib Suljić, Nebojša Hodak, Siniša Rimac, Igor Mikola i Tomislav Merčep / RTS

Travestija suđenja

Mislim da je likvidacija Mihajla i Marije Zec te njihova najstarijeg djeteta, 12-godišnje Aleksandre, jedno od najsramotnijih poglavlja novije hrvatske povijesti. Taj slučaj, možda jasnije nego drugi, dovodi u pitanje obrambeni karakter takozvanog Domovinskog rata (ja razlikujem segment koji je građanski rat, unutar SFRJ, i onaj nakon što je Hrvatska stekla samostalnost i dobila međunarodno priznanje). Počinitelji su bili pripadnici specijalnih postrojbi koji su, ponovimo, oslobođeni zbog proceduralnih grešaka. Neki su nakon toga napredovali u karijeri, neki su odlikovani, što navodi na mogući zaključak da su ljudi ubijani po nalogu neke instance državne vlasti. Ubojice su pripadali jedinici pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, kasnije poznate i po nadimku „Merčepovi eskadroni smrti”, koja je ubijala Srbe i u Pakračkoj poljani.

Sve što su učinili te noći, merčepovci su nakon uhićenja nekoliko dana poslije detaljno ispričali istražnoj sutkinji. Izgledalo je kao da će pravda lako biti zadovoljena, ali umjesto toga dogodila se travestija koja baca ljagu na početke hrvatske države. Za osudu nisu bili dovoljni ni svjedoci koji su vidjeli Rimca kako ubija Mihajla Zeca, ni iskazi svjedoka kojima je Mikola priznao ubojstvo. Nije bilo važno ni što je vještačenje pokazalo da je oružje oduzeto od petorke identično oružju kojim je počinjeno ubojstvo, a ni to što su u kombiju nađena vlakna iz odjeće Marije i Aleksandre Zec.

Siniša Rimac postao jedan od tjelohranitelja ministra obrane Gojka Šuška pa je 30. maja 1995. primio orden Nikole Šubića Zrinskog, visoko priznanje za „junački čin u ratu” iz ruku predsjednika Franje Tuđmana. Shvatio sam to kao afirmaciju tog nedjela i poželjni način ponašanja. Protiv toga sam se pobunio, ne samo kao novinar i teolog, nego tada i kao potpredsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava i terenski istraživač koji će među prvima nakon „Oluje” pisati o zločinima nad preostalim Srbima i o masovnoj pljački i uništavanju njihove imovine. Teške uvrede i prijetnje smrću me prate od tada sve do današnjeg dana.

„Slučaj Zec”

Uz spomen na Aleksandru i na njene roditelje, dužni smo se sjećati stotine ostale djece ubijenih tijekom unutrašnjeg rata i agresije na Republiku Hrvatsku. Sramota je da još ne postoji ulica ili trg Aleksandre Zec (što želi napraviti, tako saznajemo, i novi predsjednik zagrebačkog SDP-a, profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Viktor Gotovac). Predlažem, nije to sarkazam, da se po toj djevojčici možda nazove sadašnja Avenija Gojka Šuška u Dubravi (koja prolazi ispred bivše bolnice JNA). Ili zagrebački Trg Franje Tuđmana. Ali, polako, neka se HDZ ne digne na stražne noge, dovoljna će biti jedna ulica na Trešnjevci i ploča, na zavoju blizu mjesta ubojstva, u ime nas – građana Grada Zagreba. Dovoljno bi bilo da Grad Zagreb počisti taj dio napuštenoga i spaljenoga doma, da se napravi mala šetnjica, da se postave klupe za odmor i za razmišljanje, možda ispod ili u blizini spomen ploče.

Jedan moj prijatelj i suradnik na portalu „Autograf”, profesor emeritus Instituta za fiziku Mišo Milun je napisao: „Smaknuće obitelji Zec i sve što se kasnije s ubojicama dešavalo duboko je sramotno i predstavlja golemu mrlju na savjesti Republike. Zbog toga je važno sjetiti se male Aleksandre i njenih roditelja i odgovornih za njihovu smrt”.

Da, točno, Republika Hrvatske je 2004. (Sanaderova Vlada) platila milijun kuna odštete preživjelima, Dušanu i Gordani Zec. Prisilom. Da je, naime, Državno odvjetništvo nastavilo razvijati tezu da država ne snosi nikakvu moralnu i materijalnu odgovornost za „slučaj Zec”, pred sudskim vijećem svjedočio bi tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić. Čitao bi se transkript razgovora njegovog prethodnika Franje Tuđmana i Tomislava Merčepa. Advokat preživjelih Anto Nobilo (tužioc u suđenju ustaškom zločincu Andriji Artukoviću) dokazivao bi da su Marija, Mihajlo i Aleksandra Zec žrtve MUP-ova eskadrona smrti. Parnica za odštetu zbog trostrukog zločina iz 1991. preokrenula bi se u domaću varijantu pravosudne priče o „zločinačkom pothvatu” iz HDZ-ove prošlosti, kakav je opisan u haškim optužnicama protiv hrvatskih generala. Premijer Ivo Sanader je platio nagodbu da se zataška sva ta, neopisivo enormna sramota Republike Hrvatske. Da se parnica nastavila, predsjednik Mesić svjedočio bi, naime, kako je Franjo Tuđman, znajući za ubojice, izjavio: „Pusti dečke, još će nam trebati”. Na prvom ročištu, podsjećam, Državno odvjetništvo tvrdilo je da Hrvatska nije dužna isplatiti odštetu za ubojstvo iz 1991, jer su pripadnici MUP-a egzekuciju obavili bez službenog naloga svojih šefova i „izvan radnoga vremena”.

Trideset godina kasnije

I ove ćemo godine, 7. decembra, 30-te od ubojstva članova obitelji Zec, namjerno u crnilu noći, održati komemoraciju na mjestu gdje su ubijene majka i kćer. Da se ne zaboravi – i žrtve i ubojice, naredbodavca, državnog tužilaca i sve one koji su omogućili da se „zbog proceduralne pogreške” počinitelji puste na slobodu.

Jedan sam od pokretača tih godišnjih okupljanja pa razumijete da sam ovaj tekst na trenutke privatizirao, to jest, dao sam osobni stav. Ovo, dakle, nije bio samo izvještaj, već i komentar, hibrid koji nije poželjan u novinarstvu, ali si ga ja dopuštam jer je to lična stvar. Naime, ubijeni su moji sugrađani, na brutalan način, i ja to smatram ličnom agresijom režima Franje Tuđmana, i režima nakon toga, na svakog od nas, normalnih i miroljubivih građana grada Zagreba.

Aleksandra Zec nema spomenik. Tuđmanovi ljudi su je bacili u jamu za smeće. Ali ona se meni pred očima uzdiže kao najsvjetliji spomenik, podsjetnik na dobro u ljudima nasuprot užasno ružnom i grotesknom spomeniku Franji Tuđmanu u Zagrebu. Nadam se da će mu na svoj poznati način svi naši golubovi ostaviti svoj trag kao znak vremena jer je uvalio ovu zemlju i naše ljude u govna do guše.

Puno je takvih ubojstava u danima utemeljenja Republike Hrvatske, pa i ono šefa osječke policije Josipa Rajl-Kira. Hrvatska je, to želim naglasiti, vazda promašivala svoju državnu bit i bila i ostala upravo komično neuspješna u provođenju zakona. Jednom kad se nije snašla, „kad je okrenula glavu od stravičnog slučaja da je netko hladnokrvno smaknuo dvanaestogodišnje dijete, Republika Hrvatska nastavila je bespomoćno gledati i bezbrojna druga zločinstva” (Ante Tomić) – ubojstva, silovanja, prevare, krađe i zaprepašćujuću drskost da su hadezeovci veselo opljačkali, krupno i sitno, svoj narod.

Aleksandra, Marija i Mihajlo pokopani su u Gornjoj Dragotinji, pokraj Prijedora, rodnom mjestu Mihajla Zeca. Neka im je vječna slava i hvala.

Mislim da, za kraj, treba progovoriti Goranova Jama:

Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?

Izvor: RTS
Foto: RTS

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top