ADNAN BRATIĆ: Ruševina izgubljenog svijeta

U kasnu jesen izolujem se od svijeta, oblačenjem debele, šuškave jakne kako slučajno ne bih fizički nekoga dodirnuo, no najviše sklanjanjem lica od mogućih poznanika-prolaznika crnim, labavim kišobranom, kojeg vazda držim u ruci jer se plašim da mi ga ne ukradu čim na minutu uđem u prodavnicu. Raspoloženje mi ne varira od toga je li dan kišovit, sunčan ili oblačan, mada kad se prividno oblaci raziđu kako bi varljivi tračak Sunca imao priliku obasjati suho lišće što zna blokirati cestu i usporiti gradski saobraćaj – jer institucije ne rade svoj posao i radije bi na najapsurdnije pojave prebacivali svoju odgovornost za propast urbanizma – poželim ipak pješke poći do kampusa mjesto busem.

Glavna ulica, kao Via sacra u Cezarovom Rimu, omeđena svetinjama postmoderne – ruševinama, kladionicama, kafanama – vodi me do destinacije. No na fakultetu, za kojeg se ponekad pitam zašto sam ga upisao i hoće li mi se velikim slovima usijati na diplomi Fuck you, osjećam umor i povlačim se u najbliži i najudobniji kafić. Naručujem šolju crne kafe i glavu spuštam na stol, povremeno se podižem kako bih pozdravio nekoga, mada mi se najviše sjedi vani, na vjetru za oronulim drvenim stolićem pred ulazom, Kad nemam s kim pričati poslušam pjesmu ili narušavam mentalno zdravlje čitajući statuse polupismenih političkih komentatora na društvenim mrežama, i skidam se s Interneta posmatrajući kako korisnici više dijele omiljene kolumniste nego ih čitaju.

Čim oko četiri navečer vidim kako se nebo mrači dižem ruku poznanicima, te ipak odlučujem doći autobusom kući. Najbliža i najkorisnija mi stanica jedina ima krov, ali me od nje odvaja staza sa četiri trake. Postavljam samom sebi pitanje, deset minuta prije nego što će šofer stići, koji je idiot planirao ovakav izgled grada i paze li vozači na pješake ili se to nekome dokazuju puštajući glasno muziku iz novog Mercedesa i prskajući nas kišnicom kad smo na trotoaru. Sve stavljam u torbicu kako mi ne bi ispalo, i prije nego što me auto pokupi i na portalima ostanem zabilježen kao još jedna tragedija u rubrici crne hronike, protrčim kroz taj propali pokušaj imitacije autoputa.

Okolo su porušene zgrade. Mogu u krugu od kilometra naći nekadašnju biblioteku, nešto šta je jednom bilo restoran, tržni centar, banka, možda i fabrika, i stambeni objekt. Šta god one bile u tom prijašnjem životu, sjećam se kako sam oko njih, a i u njima, provodio zadnjih nekoliko ljeta, s prijateljima ili sām. Znao sam se gubiti u ogoljenim betonskim zidovima išaranim gelerima i užasnim grafitima sa huškačkim porukama, kao i ljubavnih poruka dvoje zaluđenih, mladih koledžovaca ispisanih prije više od desetljeća. Gazeći po podu prepunom stakla s prozora, od boca rakija i špriceva za heroin, posmatrajući panoramu grada sa zadnjeg sprata prije krova, baš sam tu imao neke od najintimnijih razgovora, i s drugovima i sa sobom.

Pričali su mi stariji kako je nekad davno imala svrhu. U njoj su radnici i radnice zarađivale i kasnije putovale vozom ili busem na koncerte i predstave. U jednoj je bilo i toliko knjiga da ih nisi mogao izbrojati, a negdje u pozadini već su ih izjeli svakakvi organizmi, pljesan, tako dalje, no ono šta se moglo dohvatiti vazda su čitali. Znao se naći i pijandura koji je izazivao trač svugdje gdje je prolazio, i tako bi sedmicama po mahalama brujale priče o neuzvraćenim ljubavima. I po onome šta sam posložio kao poslijeratno dijete, bilo je k’o i danas, no uvijek, kad ih slušam kako pričaju o svojim djetinstvima i mladostima, dobijem utisak da su znali šta će sa sobom i planirali su kakvu će budućnost imati, u svim datim okolnostima i bez mogućnosti koje danas mi imamo, dok sada slabošno i sa nesigurnošću govore o svemu.

Vidi se to i na mutnim slikama iz albuma iz sedamdesetih i osamdesetih. Može se u očima nekog ko je tada bio mlad primjetiti radost i samopouzdanje, osjećaj mira i zadovoljstva sa malim stvarima. Očigledna je i društvenost, odnosno koliko su prijatelja imali svi na tim fotografijama, i pogotovo činjenica da su ih sve ove godine većinu, ako ne sve, uspjeli sačuvati i još uvijek, kad se sretnu na ulici, razgovaraju duže od tri sata o svakakvim temama. I sve lokacije na kojima su provodili vrijeme i slikali se – statue, parkovi, šume, trgovi, sokaci, mostovi – izgledaju kao nove, pune života, duha i najvažnije umjetnosti – ili su slikarstvo, muzika i poezija bili i još uvijek su ispunjeni njima i estetikom ljepote, zajedništva, ljubavi, mladosti.

U 2021.g. posmatram opet tu zgradu, odnosno šta je od nje ostalo. Cementni kostur ogoljene strukture plaši prolaznike. Kamen, mramor i teneliju geleri su, ima nekoliko desetljeća, probušili. Žive duše više nema; ako sam ikad šetajući kroz nju našiao na nešto šta podsjeća na ljudskost,  kao primjer nečiji jastuk, u njemu je bila rupa od metka. Kao u filmu Ljeto u zlatnoj dolini, jedno je vrijeme bila sklonište izgubljenih, izmučenih duša, koje i sad hodaju po ulicama zbunjene i van sebe. Ovu su specifičnu građevinu vlasti kupile nedavno kako bi je obnovili, no dosad nisu ništa od nje napravili. Izgleda da su svi mogući investitori i vlasnici građevinskih firmi odustali od nje, i skele će bez radnika na njima još biti zakačene, a mi ćemo dotad uživati u crnjaku u kojem beskućnici prolaznicima, vadeći jestivo iz kontejnera, govore o ideologiji.

Najzad dolazi bus, poluprazan, osim šofera i staraca. Ukrcavam se i samcat sjedam na zadnje sjedište. Nema više ni prijatelja s kojim sam se nekoć družio – od pandemije nisam mnoge vidio, i nije me briga za njih. Opijen nekakvim minimalističkim, socijalističkim romantizmom zamišljam izgubljeni svijet iz govornih tragova starijih osoba, nedokučivo. Tražim se u nedodirljivoj prošlosti, nalazim u nepopravljivoj sadašnjosti, gubim u nemogućoj budućnosti. Zgrada je nekoliko kilometara već iza mene, no vidjet ću je opet. Svi mi, bolje je reći, jer su ruine stanje uma građana što ih vazda posmatraju i u šutnji se s njima stapaju, tonući u cement rastopljen snažnom jesenjom kišom raširenih ruku.

Piše: Adnan Bratić za Preokret, Foto: Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top