Politička situacija u Bosni i Hercegovini, prema ocjenama brojnih domaćih i stranih faktora, najdramatičnija je i u sebi nosi najopasniji potencijal još od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Takve su ocjene, međutim, tek rezultat površnog gledanja na stvarnost ili su plod potreba dnevnopolitičkih i propagandnih agendi. Kriza koja upravo potresa administrativnu i legislativnu arhitekturu Bosne i Hercegovine traje već decenijama jednakom žestinom i bez sveobuhvatne svijesti o njenim uzrocima nemoguće je govoriti o njenom raspletu.
Jedan medijski tekst ne samo da nije dovoljan da osvijetli i objasni sve te uzroke, već bi bilo i veoma opasno kada bi jednom tekstu bila povjerena takva uloga i kad bi mu bila priznata moć da je ispuni. Ona se mora razvijati, a da bi to razvijanje bilo moguće, nužno je prije svega da se umne snage unutar društvenog prostora oslobode i da odbace kočnice koje su svojevoljno prihvatile. Upravo u tom odsustvu umne, odnosno misaone slobode leži temeljni problem onoga što je najpreciznije označiti maglovitom sintagmom sarajevska politička čaršija, pri čemu krivicu za nemogućnost preciznije nominacije ne snosi niko drugi, već isključivo taj pihtijasti entitet, zatočen u svoje mitove kao kakav duh u boci.
Samo je naizgled paradoksalno to što je javni prostor uz obale Miljacke ujedno i prostor sa najreduciranijim pluralizmom u Bosni i Hercegovini – ishod višedecenijskog podmetanja debilnih floskula pod pluralizam i totemizacije propagandnih fraza nužno je morao biti odumiranje pluralizma. Zbog toga je današnja sarajevska politička čaršija u potpunosti lišena svijesti o trenutku u kom živi i o dešavanjima oko sebe, pa umjesto razložne artikulacije tih zbivanja i svoje pozicije unutar njih pribjegava prilično opskurnim i stupidnim simplifikacijama, a ne nazire se ni onaj Andersenov dječak koji će ukazati na carsku golotinju, niti Aleksandar koji će mačem presjeći taj nerazrmsivi Gordijev čvor.
Na očito brižljivo pripremanu legislativnu ofanzivu snaga koje predvodi SNSD iz sarajevske političke čaršije stigla su samo dva pokušaja artikulisane analize, jedna iz pera Senada Avdića, a druga iz usta Envera Kazaza. Oba ta pokušaja nedorečena su, nedostaje im volja da dubinskim preispitivanjem i boluju od uobičajenih boljki društvene i političke svijesti uz obale Miljacke, odnosno počivaju na štetnim i nadasve pogrešnim simplifikacijama, te na presumpciji etičke superiornosti, ali su ipak nekakvi pokušaji. Sav ostali narativ koji stiže iz Sarajeva svodi se na lepezu parola i fraza čiji je sadržaj davno devalvirao i sveden skoro na nulu.
Svoditi Milorada Dodika na nasljednika politike Radovana Karadžića u najmanju je ruku kratkovidno i neozbiljno, a ujedno i štetno, jer takav postupak smanjuje prostor za principijelnu i smislenu kritiku Dodikovog političkog djelovanja, koja mora uvažiti činjenicu da je upravo Dodik srpsku politiku u Bosni i Hercegovini suštinski vratio u državne institucije smještene u glavnom gradu. Dodatno reducirati Milorada Dodika na negatora genocida prilično je neetično, jer dolazi iz prostora koji nije bio gadljiv na savezništvo sa politikama koje počivaju na negiranju genocida ili u najboljem slučaju na njegovom deklarativnom priznavanju, dok istovremeno cementiraju njegov učinak.
Uostalom, i vodeća sarajevska politika, oličena u minderu obitelji Izetbegović, takođe je obilježena etički veoma susptektnim odnosnom prema genocidu, koji se nevoljko i nekako mlitavo prihvaća kao činjenica kada je to baš neizbježno, ali se kroz kapilarni ideološki i propagandni prostor čini sve što je moguće da se stradanje Srba u Drugom svjetskom ratu obezvrijedi i umanji. Nedavni skandalozni istup Bakira Izetbegovića na MTV Igman, u kom on pred egzaltiranim i tupavim voditeljem implicira da je narativ o stradavanju Srba tokom osmanlijske vladavine i pod Pavelićevim režimom ustvari samo namjerno konstruisana laž, zorno svjedoči o ideološkom temelju mladomuslimanske politike koja je u neugodno velikoj mjeri uspjela oblikovati i dobar dio onoga što se označava kao bošnjačka ili probosanska politika, ma šta to značilo.
Dugogodišnje potcjenjivanje ne samo Milorada Dodika, već i svih drugih glasova iz srpskog javnog i političkog života, osim onih koji opsjednutom Sarajevu serviraju debilne i hipnotišuće fraze, poput Čedomira Jovanovića ili Dragana Bursaća, te procjenjivanje efekata političkih postupaka isključivo kroz prizmu etike, za čiju je percepciju u sarajevskoj političkoj čaršiji iznenađujuće lako dokazati koliko je inkonzistentna i paušalna, da ne kažem lažna, nužno je dovelo do toga da pihtijasti skup okupljen oko značenja lišene atribucije probosanstva legislativnu ofanzivu NSRS dočeka nespreman kao što ovdašnje putne službe nespremno dočekuju snijeg u decembru.
Samo krajnje naivni, međutim, mogu biti iznenađeni odsustvom racionalne i artikulisane reakcije iz sarajevske političke čaršije, jer za takvu reakciju već dugo ne postoji uporište niti odskočna daska, prevashodno stoga što su to uporište i ta odskočna daska još davno uništene politikom i ideologijom mladomuslimanstva udruženog sa srodnim ideološkim okvirima, a sve se to dešavalo uz prešutnu saglasnost ili, u najboljem slučaju, uz mlitavu i po pravilu promašenu kritiku iz prostora koji sebe predstavlja kao građanski.
Ne može se dovoljno naglasiti niti se može pretjerati u ponavljanju kakvu je mračnu prevaru mladomuslimanska SDA, ohrabrena tadašnjom konstelacijom snaga u svijetu, načinila ovdašnjim Muslimanima, kada ih je sa trnovitog puta nacionalne emancipacije povela u bošnjaštvo, koje je u osnovi vjerska subetnička skupina i odista je tragičan taj paradoks da su južnoslovenski Muslimani, uprkos vjerskoj odrednici u svojoj nominaciji, bili sekularniji i moderniji politički narod od današnjih Bošnjaka, svedenih na, kako to mladomuslimanski minder voli reći, „vjerujući narod“, a oni koji se ne osjećaju komotno u tom okviru, prihvatili bi i gumu od FAP-a kada bi im je neko dobacio. No pošto se u tim stvarima gume od FAP-a ne dobacuju, oni se i dalje drže onoga što im je pri ruci, uplašeni da bi mogli potonuti ako puste tu trulu dasku na kojoj plutaju.
Bošnjaštvo je prije svega zasnovano na perfidnom odbacivanju ZAVNOBiH-a, odnosno na zadržavanju ambalaže, čiji se sadržaj ignoriše ili negira i prosto je gadno vidjeti adorante Alije Izetbegovića kako ezgaltirano obilježavaju 25. novembar. Taj je ideološki okvir jednako perfidno ovdašnjim Muslimanima suzbio svijest o južnoslovenstvu kao jednom od identitarnih vektora, pri čemu je bio dovoljno lukav da to ne govori eksplicitno, znajući da bi se onda valjalo boriti i sa tekovinama društvenih i humanističkih nauka, već jednostavno da ignoriše i zanemaruje tu činjenicu, što je za rezultat imalo stvaranje jedne dezorijentisane društvene, povijesne i političke svijesti nesposobne da sebe pozicionira u svijetu.
Ta svijest, koja sebe nikada nije ni pokušala osvijetliti i artikulisati, već je pristajala na plošne i površne konstrukte i na karikaturalnu mitomaniju i koja je vlastiti značaj pronalazila tamo gdje ga nije bilo, odnosno tamo gdje je taj značaj artificijelno oblikovan tuđim interesima (vidi: Berlinski kongres, BiH trupe u sastavu K-u-K oružanih snaga, kalajevski konstrukt bošnjaštva…) na kraju se ogrnula plaštom socijalističkog mita o Sarajevu kao mjestu susreta svjetova, prijestolnici bratstva i jedinstva, gradu kog većinski nastanjuju spasioci Hagade i Valterovi ilegalci…
Takva prije svega shizofrena svijest porodila je jedan fenomen koji je samo naizgled paradoksalan – društveni, odnosno kulturno-intelektualni i aktivistički okvir uz obale Miljacke, koji sebe nastoji odrediti kao kritički otklon i kao nekakvo disidentstvo (vidi: Dino Mustafić, Haris Pašović, Danis Tanović, Nerzuk Ćurak, Vahidin Preljević…) uglavnom je zaštitnik i promotor istih onih površnih i nategnutnih mitova koji su ugrađeni u same temelje ideološkog okvira kog to disidentstvo navodno kritikuje. Što je još luđe, to se disidentstvo dobrim dijelom napaja na sinekurama i budžetskim dotacijama po milosti onoga što kritikuje, a čitalac neka sam zaključi kakva onda može biti ta kritika.
Naprijed navedeni momenti nipošto nisu jedini, ali jesu među najreprezentativnijim momentima koji oblikuju tu pogubljenu, dezorijentisanu, površnu i, što je najtragičnije, skoro prosjačku društvenu i političku svijest sarajevske političke čaršije. Ta svijest na dugo i neskriveno pripremanu legislativnu ofanzivu snaga okupljenih oko SNSD reaguje na nadrealne i sulude načine – kmečanjem upućenim nečemu što se označava kao međunarodna zajednica, odnosno kao Zapad, a da pritom niko nema ni najosnovniju predodžbu čemu se i kome se tačno obraća.
Naglo probuđeni partiotizam sarajevske političke čaršije ne može se ostvariti drugačije nego kao burleska i tragikomedija, jer ne počiva na sumnji, na racionalnom promišljanju i na osviještenosti, već na hipnotičkim mantrama, odavno lišenim svakog značenja. Sarajevska politička čaršija propustila je da uradi možda i najvažniji posao koji je morala obaviti na putu svog društvenog, povijesnog i političkog, pa i identitarnog osvještavanja – revalorizaciju i racionalnu ocjenu rata, njegovih ciljeva i njegovih rezultata.
Umjesto toga, na obalama Miljacke zadovoljili su se paletom fraza i floskula, od kojih svaka u najmanju ruku ostavlja prostor za preispitivanje i ukazuje na nedosljednost u percepciji stvarnosti, jer im se pristupa različitim aršinima. Uz to se zakotilo nekakvo sumanuto ubjeđenje da je Dejtonski mirovni sporazum ustvari pobjeda i ostvarivanje ratnih ciljeva proklamovanih čuvenom Platformom ratnog predsjedništva RBiH, a ako neki od tih ciljeva i nije ostvaren, to je samo privremeno. O vlažnom snu o nekakvoj novoj „traktorijadi“, koji se lako može nazrijeti ispod površinskog sloja miljačanskih patriota, da se i ne govori.
Time politička svijest nastanjena uz obale Miljacke svjedoči svoju nepomirljivu distanciranost od ZAVNOBiH-a koji je, gle čuda, uz sve svoje nedostatke ipak jedini autentičan iskaz političke volje ovdašnjih naroda, ali ZAVNOBiH-u se u današnjem političkom Sarajevu, oblikovanom mladomuslimanskim tlapnjama, jednostavno ne smije dopustiti da bude oživljen, jer bi to nužno značilo i oživljavanje jugoslovenske ideje. Naime, ZAVNOBiH je bez AVNOJ-a ne samo prilično ništavan, već i nemoguć.
Baš kao što je Beograd s kraja prošlog vijeka bio nemoćan da sačuva Jugoslaviju, tako je i današnje Sarajevo nemoćno da sačuva Bosnu i Hercegovinu. Ipak, Beograd je razložnijom politikom, koja ne bi počivala na koketiranju sa najvulgarnijim i najregresivnijim idejama u srpskom političkom i nacionalnom prostoru, mogao učiniti mnogo više na očuvanju jugoslovenske ideje i staviti znatno manje opravdanja u ruke snaga reakcije u ostatku Jugoslavije. To ne znači da bi snage reakcije nužno postupale drugačije u tom slučaju, već samo to da bi imale manje opravdanja za svoje djelovanje i da bi danas ideja jugoslovenstva bila manje obogaljena.
Istu takvu priliku da vodi razumniju i racionalniju politiku imala je i sarajevska politička čaršija, ali ona je odabrala oportuni put podilaženja onom najgorem i najnazadnijem što postoji u društvenom prostoru, odnosno podilaženja vlastitoj mitomanskoj i grandomanskoj isključivosti koja je davno izgubila svaku vezu sa stvarnošću.
Nažalost, plašim se da je takva prilika već prošla, a ako i nije prošla, plašim se da jednostavno nema dovoljno vremena da na obalama Miljacke probehara i plodove dadne neka nova politička i društvena svijest koja će biti obilježena razumom i pragmatizmom i koja će umjesto prosjačenja po bjelosvjetskim kabinetima biti voljna da se suoči sa stvarnošću i da konačno uđe u otvoren i neuslovljen, ucjena lišen dijalog sa onima s kojima tu stvarnost dijeli.
Preduslov za to leži u odbacivanju legata grupice opskurnih civlizacijskih hohštaplera okupljenih oko Alije Izetbegovića, koji su znali da za ostvarenje svog višedecenijskog sna o neobegovatu moraju žrtvovati ideju Bosne i Hercegovine kao društvenog i povijesnog prostora u kom će se njegovi stanovnici osjećati u najmanju ruku komotno. A bez takvog osjećanja među građanima Bosne i Hercegovine, govoriti o njoj kao o državi i više je nego infantilno. Zbog toga preostaje samo da se sačeka da jednom možda ipak stasa i sazri neka svijest koja će prestati sa ucjenjivačkim maltretiranjem onih sa kojima dijeli društveni prostor i sa prosjačenjem po svijetu, jer bez takve svijesti uzalud je čak i sanjati o Bosni i Hercegovini, koja možda i može preživjeti kao konsenzusni zbir latifundija korporativnih kvislinga bez okupatora, ali koja neće biti ni zemlja ni država sa srčikom u sebi.
Za kraj, ovu ću gorku pilulu učiniti još gorčom poručujući sarajevskoj političkoj čaršiji da Bosnu i Hercegovinu, kao podnošljiv i funkcionalan životni prostor, više brani Milorad Dodik, koji odbija hašku kvalifikaciju genocida ali koji priznaje da se u Srebrenici desio jeziv zločin, nego Šefik Džaferović koji poput opsihirenog papagaja uporno ponavlja da Armija RBiH nije činila zločine, premda je rat proveo na teritoriji njenog 3. Korpusa, čija su dva komandanta osuđena u Hagu, a protiv trećeg se vodi postupak pred Sudom BiH. A komandanti korpusa nikako ne mogu biti odmetnuti pojedinci, pa da jebe brat brata. Sušića, Vujovića ili Đurovskog, kako već ko voli.
Piše: Elis Bektaš, Foto: Društvene mreže
Sve je tačno tako kako je autor napisao. Odavno nisam čitao objektivniju analizu. Svaka čast.