Čuo sam taj vic prije više od trideset godina. Kao, Mujo u hotelu sišao na doručak, vidio sto pun đakonija i sjeo za sto da jede. Prilazi mu konobar i kaže mu: „Gospodine, to je švedski sto“, a Mujo odgovara: „Dobro, dobro, ustaću ja kad dođu Šveđani“.
Bili su to oni zlatni dan kad smo manje-više svi vjerovali da pad Berlinskog zida znači dolazak zlatnog doba, da ćemo sve ono što su simbolizirali roba iz Duty Free Shopova i brendovi iz Trsta imati svakodnevno, a da za to nećemo platiti nikakvu političku cijenu. Nismo znali da svaki zid padne na nekoga, a da je Berlinski pao na nas.
Pa je počeo rat, a u ratu je svaka od zaraćenih strana forsirala vlastitu propagandu koja je, što je s propagandom normalno, uvijek bivala crno-bijela. Pa je vlastita strana bila simbol svega dobrog, a neprijatelji su bili simbol svega lošeg. Nije to nenormalno za ratnu propagandu. Naprotiv; tačnije bi bilo reći da su otkako je svijeta i vijeka sve ratne propagande takve.
I nije čak neki poseban problem vjerovati u propagandu dok rat traje. Problem je vjerovati u propagandu i četvrt vijeka nakon što rat završi. Ključna stavka sarajevske ratne propagande 1992-1995 bila je da su ratni zločini Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća odbrane sastavni dio njihove agende, dok su ratni zločini Armije Republike Bosne i Hercegovine tek djelo odmetnutih pojedinaca. Prošla je od kraja rata trećina prosječanog ljudskog vijeka, a taj stav je i dalje opšte mjesto sarajevskog mejnstrima, hiljadama puta ponovljen u tamošnjem novinarstvu i publicistici. Disonantnih tonova praktično i nema. Ako je neki autor baziran u Sarajevu i imao sklonost ka disonantnim tonovima, preventivno je uklonjen iz Kotline. Stoga, ako se neki disonantni ton još uvijek i može čuti, on dođe sa strane.
Primjera radi, na kraju svoje najskorije kolumne s „Preokreta“ Elis Bektaš je sarajevskoj političkoj čaršiji poručio da „Bosnu i Hercegovinu, kao podnošljiv i funkcionalan životni prostor, više brani Milorad Dodik, koji odbija hašku kvalifikaciju genocida ali koji priznaje da se u Srebrenici desio jeziv zločin, nego Šefik Džaferović koji poput opsihirenog papagaja uporno ponavlja da Armija RBiH nije činila zločine, premda je rat proveo na teritoriji njenog 3. Korpusa, čija su dva komandanta osuđena u Hagu, a protiv trećeg se vodi postupak pred Sudom BiH. A komandanti korpusa nikako ne mogu biti odmetnuti pojedinci, pa da jebe brat brata. Sušića, Vujovića ili Đurovskog, kako već ko voli“.
Čini se, međutim, da ovu poruku nema ko da pročita ili razumije. Jedva nekoliko dana nakon što je navedeni tekst objavljen, turski magazin na bosanskom jeziku „Stav“ u svom već ustaljenom obračunu sa političkim partijama iz aktuelne vlasti u Kantonu Sarajevo targetira Našu stranku tvrdeći da je njenim vijećnicima „draži Srđan Aleksić od Mehmeda Alagića“.
U tekstu potpisanom inicijalima R.I, a koji sugeriše da iza njega stoji cijela redakcija (Redakcijski izvještaj) stoji: „Skupština Kantona Sarajevo navodi kako, na osnovu člana 5. Odluke o obilježavanju ulica, trgova, parkova, mostova, institucija i ustanova imenima i zgrada brojevima na području KS, na prijedlog Komisije za obilježavanje, čuvanje i njegovanje historijskih događaja i ličnosti, na posljednjoj sjednici, namjerava donijeti odluku da novoformiranoj ulici u naselju Nova Otoka dadne naziv Generala Mehmeda Alagića. Manji broj stanara iz ovog dijela grada iskazao je nezadovoljstvo ovakvom inicijativom, te su naveli kako se u predmetu odluke navodi neistina da je riječ o novoformiranoj ulici: ‘Ako je ulica tek formirana, zašto se stanari ulica Džemala Bijedića i Srđana Aleksića izjašnjavaju o promjeni naziva?’. Ovakav stav manjeg broja stanara (213 od ukupno 1055 stanara od kojih 800 nisu ni učestvovali u anketi) podržali su vijećnici Naše stranke, poput Adija Škaljića, vijećnika u Gradskom vijeću Grada Sarajeva.
Škaljić tvrdi da su ‘stanari izkazali jasnu volju’ te da će svako ko na sljedećoj sjednici Skupštine KS glasa za preimenovanje ulice kršiti prava i slobode građana. ‘Na malim primjerima vidimo da li želimo živjeti u pravnoj državi ili državi prisile’, poručio je Škaljić. Moramo se zapitati da li su ovakvu brigu za pravnu državu u Našoj stranci pokazali kada su ‘spornim ulicama’ davana imena Džemala Bijedića i Srđana Aleksića? Ustvari, da li je tada iko o tome pitao građane? Kako bi, recimo, u Našoj stranci okarakterizirali anketu kojom dio građana odbija inicijativu da im ulica nosi ime po Srđanu Aleksiću? Možda ‘bošnjačkim nacionalizmom’? I da li bi Naša stranka istim žarom podržala takve želje građana kao što podržava odbijanje imenovanja ulice po rahmetli Mehmedu Alagiću? Naravno, svakome su poznati odgovori na ova sasvim retorička pitanja. Stav Naše stranke je prije svega ideološki i nema nikakve veze s odbranom želja dijela građana. Našoj stranci su, dakako, daleko draži Džemal Bijedić a naročito Srđan Aleksić od Mehmeda Alagića. I to je to!“.
Vojnička vještina i vojne pobjede koje je ostvario korpus koji je predvodio general Alagić nisu sporni, ali isti taj Alagić je u Hagu optužen za „ubistva, nasilje nad životom osoba, okrutno postupanje, bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela koje nije opravdano vojnom nužnošću, pljačku javne ili privatne imovine te uništavanje ili hotimično nanošenje štete institucijama posvećenim religiji (kršenje zakona i običaja ratovanja), kao i namjerno ubijanje, namjerno nanošenje velike patnje ili ozbiljne povrede tijela ili zdravlja, nečovječno postupanje, nezakonito zatvaranje civila i ekstenzivno uništavanje imovine koja nije opravdana vojnom nuždom“. Prerana smrt je spriječila generala Alagića da dočeka presudu u Hagu, ali on nije jedini optuženik na istom tom sudu kome se to desilo. Kad se institucionalno odaje počast nekim drugim optuženicima iz Haga kojima nisu dočekali presudu, sarajevski moralisti su uvijek spremni da se upuste u svoje uobičajene solilokvije kojim druge narode, gradove i države optužuju za sistemski fašizam.
Politika „švedskog stola“ nije nešto pretjerano neobično za naše vrijeme, ali kad u jednoj sredini čitavu svoju političku i moralnu poziciju baziraju na odlukama i presudama jednog međunarodnog tribunala, očekivalo bi se da, ako ništa drugo, u kontekstu faktografije iz iste te institucije postoji barem trunka principijelnosti.
Piše: Muharem Bazdulj za Preokret, Foto: Društvene mreže