ELIS BEKTAŠ: Sarajevska korida

Skoro da je mučno posmatrati seriju ponižavajućih udaraca koje sarajevska politička čaršija posljednjih mjeseci prima sa kružne osnovice, a koju je započeo Valentin Incko, ugrađujući u državni krivični zakon odredbu kakvu ni u stanju umnog i duhovnog pomračenja ne bi ugradio u zakonodavstvo vlastite zemlje, jer bi tako sročen član zakona u uređenoj i pravnoj državi za posljedicu imao potrebu za većim brojem zatvora nego tržnih centara, škola i bolnica zajedno.

Ta mučnina ponekad čak i sažaljenjem bude odmijenjena, ali u promišljanjima političkih fenomena nema puno mjesta sažaljenju, a pogotovo ga ne može biti tamo gdje sve veći broj javnih subjekata zaštitu od ponižavajućih udaraca koje im upućuju čak i dojučerašnji patroni traži pod pokrovom kovačkog turbeta Alije Izetbegovića, jer ne shvataju da je upravo on, kao rodonačelnik, u sarajevsku političku čaršiju instalirao jednu nakaznu i u osnovi prevarantsku, a s aspekta državnih i narodnih interesa čaki i veleizdajničku političku i ideološku filozofiju, koja počiva na dva stuba – na patetičnoj i trivijalnoj propagandi te na muljatorstvu i izvrdavanju preuzetih političkih obaveza u ubjeđenju da će se ostali učesnici u političkom životu zemlje, ali i ostatak svijeta, jednom umoriti i odustati od svojih interesa.

Ostatak svijeta nije se, međutim, umorio, već mu se na kraju smučilo i zgadilo svo to šibicarenje i vječito ucjenjivanje protkano kuknjavom, skupa sa shizofrenim argumentima koje sarajevska politička čaršija nudi kao potvrdu vlastite etičke, civilizacijske, humanističke, kulturološke i svake druge superiornosti. Umjesto očekivane podrške zapadnog dijela međunarodne zajednice, sarajevska politička čaršija najednom se obrela u koridi, u kojoj ima ulogu bika, ali ne snažnog i razjarenog, već onemoćalog i zbunjenog.

U toj predstavi i ostale uloge su podijeljene, Dodiku je, kao sve manje srpskom, a sve više miteleuropskom političaru, dodijeljena uloga toreadora, pikadori su njegova gospodarsko-interesna, što u današnjem vremenu znači i ideološka sabraća Orban i Milanović, ali među pikadorima ima i onih koji se nominalno percipiraju kao „prijatelji BiH“, što u praksi znači patroni miljačanske vizure BiH. Ostaje još samo da se vidi ko će u arenu stupiti kao matador, ili će ta uloga, kao u pravoj burleski, biti ostavljena nekoj od političkih vedeta sa obala Miljacke, da vlastoručno presudi jednoj kratkovidnoj, koruptivnoj i, s aspekta državnih i nacionalnih interesa, izdajničkoj politici. Koja, i to treba glasno reći, nije izdajnička zbog neuspjeha u ostvarenju svojih rezultata, već zbog svojih programskih ciljeva, koji su više vodili računa o interesima patrona te politike, nego o interesima građana, ili naroda, kako vam volja, koje ona predstavlja.

Na ovom mjestu čitaocu dugujem jednu digresuju – nastojim izbjegavati označavanje politike sarajevske čaršije kao bošnjačke, iz prostog razloga što to ne bi bilo – dovoljno precizno. Nije stvar u tome da je bošnjaštvo suviše fragmentovano – fragmentacija bi za posljedicu imala i društveni i ideološki pluralizam, pa bi iz njega nužno proistekle i kakve-takve artikulisane političke ideje i ideologije barem djelomično oslonjene na stvarnost. Tu je, nažalost, riječ samo o prividnoj fragmentaciji, odnosno pluralizaciji, a ustvari je taj segment bosanskohercegovačkog društva, kao što sam još ranije rekao, tek sluđeni ostatak bosanskohercegovačkih Muslimana, koji su sa prepuštanjem svoje sudbine u ruke mladomuslimanskih reakcionara odbacili mukotrpno sticane tekovine emancipacije.

Upravo zahvaljujući svojim restitutorima, bošnjaštvu je oduzeta dimenzija političke svijesti kao fluidne i dinamične relacije nacionalne i građanske svijesti i ono se danas ostvaruje kao zbir straha, nesigurnosti i nekakvog infantilnog inata koji izvire ne iz nesposobnosti već iz nespremnosti da se stvarnost sagleda i prihvati onakvom kakva jeste. Koliko su minderski vlasnici licence na bošnjaštvo sludili taj društveni segment i odveli ga na stranputicu, zorno pokazuje jedan otužan i groteskan detalj – debilni odgovor Bakira Izetbegovića na Orbanovu invektivu o upitnosti integracije zemlje sa dva miliona muslimana u EU, koja nije nacistička, već predstavlja novu/staru mitteleuropsku, pa i europsku misao par excellence, pokrenuo je čitavu lavinu jednako debilnih reakcija javnih ličnosti i korisnika društvenih mreža, od kojih ogroman broj svjedoči jedno tragično stanje umne i civilizacijske zapuštenosti i iz kojih, skupa sa optužbama za fašizam na račun Orbana kuljaju dokazi spremnosti da se očas sklizne u fašistički i šovenski model mišljenja, među kojima poređenje sa „crnim Ciganima“ stoji rame uz rame sa uvredama na račun čitavog mađarskog naroda.

Pritom, bukvalno nijedan javni glas sa obala Miljacke nije iskoristio ukazanu priliku i Bošnjake podsjetio da su oni prije svega i iznad svega slovenski, odnosno južnoslovenski narod, već je tu zadaću na sebe preuzela turska državna televizija, koja je stala u odbranu Bošnjaka, ali im je istovremeno diskretno poručila da ne smiju zaboravljati svoje slovenstvo jer ga ni Europa ne zaboravlja, skupa s njihovim muslimanstvom.

Završiću ovaj digresijski iskorak osvrtom na obraćanje reisu-l-uleme Huseina Kavazovića povodom Orbanovog netaktičnog i neuralgičnog pitanja, za koje je naivno vjerovati da žulja samo prvog čovjeka Mađarske. Nakon što je Orbanu ponudio jednu površnu i mitomansku lekciju iz povijesti, u kojoj će pažljiv čitalac detektovati intenciju uspostavljanja monopola nad bosanskohercegovačkom poviješću i pokušaja da joj se oduzme ili barem umanji dimenzija zajedničkog naslijeđa njenih naroda, Kavazović snishodljivo i udvorički podsjeća mađarskog premijera da su „Bošnjaci i Mađari bili zajedno u rovovima“.

Premda je u više navrata tokom svog čelništva nad Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini pokazao da je sklon umnim i etičkim posrnućima, ovako se duboko u glib samoponiženja i idiotluka Kavazović ranije nije strovalio. Za poglavara vjerske zajednice koji pretenduje da bude i glas naroda čiji je identitet čvrsto omeđen konstruktima agresije i genocida, u najmanju je ruku sramotno da, poput psića koji šeni za komadić mesa, evocira zajedničku bošnjačko-mađarsku vojnu povijest koja se, gle čuda, ostvarivala isključivo u agresijama na tuđe zemlje, počev od Srbije, preko Rusije, pa do Italije. Ili je Kavazović možda mislio na posljednje zajedničko vojno iskustvo Mađara i Bošnjaka po njegovoj mjeri, ono staljingradsko, kada su Hrvati islamske vjere, koji se u minderskoj svijesti danas doživljavaju maltene kao idealnotipski Bošnjaci, u sastavu 369. legionarske pukovnije bili saveznici Hortijeve soldateske, iste one koja je zapanjujuće efikasno satirala mase jevrejskog, romskog, srpskog, ruskog i drugog civilnog stanovništva.

Indikativna je Kavazovićeva spremnost da kao argument potegne slugansko učešće desubjektiviziranih i pauperizovanih bosanskohercegovačkih muslimana u K.u.K trupama, u kojima su oni bili topovsko meso i vojnički materijal korišten za najteže i najprljavije zadatke i u kojima nisu mogli napredovati iznad najnižih podoficirskih činova, da bi njime osnažio svoj vapaj da Bošnjaci pripadaju Europi, a pritom i ne pokušava da objasni šta bi onda trebala značiti činjenica da su muslimani u vojsci Kraljevine Jugoslavije mogli stići i do najviših oficirskih činova, a u socijalističkoj Jugoslaviji čak i do generalskih. Ja lično mislim da je, istina spor ali i dragocjen put emancipacije u obje Jugoslavije, potvrdio da su južnoslovenski Muslimani više autentičan i autohton evropski nego europski narod, a skretanje s tog puta odvelo ih je prije svega daleko od samih sebe i dovelo do pustinje na obalama Miljacke iz koje vape sluđeni i raspamećeni glasovi u kojima se razočarenje stapa sa nevjericom.

Ostale manijakalne i sumanute reakcije na Orbanovo pitanje, poput tragikomičnog kretenluka Filipa Mursela Begovića koji u magazinu Stav postavlja pitanje – a šta ako je Orban porijeklom musliman? – i čiji magazin čitaoce podsjeća da je nekoliko Sokolovića u svojstvu vezira Mađarskom vladalo duže od Orbana, najbolje je prepustiti zaboravu, jer jedina moguća alterantiva tom zaboravu gađenje je pomiješano sa sažaljenjem.

Vratimo se sada već spomenutoj koridi u kojoj se Europa poigrava sa minotaurom koji je ovaj put pola Bošnjak, a pola Mladi musliman. Među pikadorima u toj predstavi ne nalaze se samo notorni Orban, Dodik i Milanović, već tu ima i onih koje sarajevska politička čaršija percipira kao svoje neupitne i prononsirane prijatelje, nesposobna da shvati kako prononsirano ne znači nužno i iskreno.

Među takvima izdvaja se amsterdamska profesorica Nevenka Tromp koja je u nedavno u studiju Face TV izgovorala riječi od kojih razboritog gledaoca može samo jeza podići. Naravno, Nevenka je suviše vješta da tu jezu ne bi umjela upakovati u ustaljeni ambalažni papir tako mio priprostom oku duha sarajevske političke čaršije, ali čim se paket razveže, pred nama ostaje ništa manje nego jedan neoimperijalni i patronizirajući narativ koji male evropske narode sa ruba Europe posmatra isključivo kroz prizmu vlastitih interesa, servirajući im to pod egidom brige za njihovo dobro.

Nevenki se, ipak, mora priznati određena doza poštenja, jer je poluuvijeno izgovorila neke teze koje je davno i znatno izravnije trebalo stresti u lice sarajevske političke čaršije. Počev od kratke lekcije o prioritetima na kojima počiva nacionalna politika ozbiljnih država, od prosperiteta, preko bezbjednosti pa do ljudskih prava, uz napomenu da niko neće trošiti svoje vitalne resurse samo da bi negdje zaštitio koncept ljudskih prava, pogotovo ne tamo gdje se taj koncept doživljava površno, pa čak i pogrešno, Nevenka tokom čitave emisije prilično precizno i otvoreno eksplicira interese Zapada, odnosno Europe za Bosnu i Hercegovinu, no o interesima Bosne i Hercegovine i njenih žitelja govori isključivo kroz ustaljene fraze koje bi bile lišene svakog značenja kada ne bi bile višesmislene. A upravo ta njihova višesmislenost dovodi pod znak pitanja iskrenost njene dobrohotne brige za tu državu.

Indikativno je da se Nevenka čitavo vrijeme obraća sarajevskoj političkoj čaršiji, odnosno, iz njene vizure Bošnjacima, premda je teško povjerovati da ona ne zna da se Hadžifejzovićevi intervjui gledaju znatno šire i da su zgodno mjesto za obraćanje svim žiteljima Bosne i Hercegovine. Ona uporno prenebregava činjenicu da postoji čitava lepeza jednakopravnih vizura Bosne i Hercegovine kao države i kao drušva, od kojih su neke srodne a neke dijametralne, i da budućnost i države i društva zavisi od sposobnosti da se pronađe balans i kompromis između tih vizura, već umjesto toga ideju Bosne i Hercegovine svodi na samo jedan od njenih mogućih aspekata, a sve ostale posmatra kao devijaciju. Na takvo mišljenje Nevenka ima svako moguće pravo, ali uvoditi ga u bosanskohercegovačko društvo ne čini korist ni državi ni njenim žiteljima.

U njenom gostovanju na N1 televiziji, Nevenka je takođe prilično iskrena i otvorena kada kaže: „Bošnjački politički predstavnici su se previše oslanjali na Haški tribunal, kojeg niko u posljednim mjesecima ni ne spominje pa se postavlja pitanje “šta ste toliko čekali”. Ta više od dvadeset godina duga pasivnost Bošnjaka dovela je do toga da oni ni danas nemaju plan o tome kakvu BiH žele – te na taj način ne mogu ni dokazati da su strana koja se zalaže za integrativnu BiH.“ No kao vješt manipulator, ona potom zanemaruje vlastite riječi i nastavlja sa narativom koji počiva na pretpostavci da postoji nekakva bošnjačka politika i vizura Bosne i Hercegovine kao funkcionalnog državnog i društvenog prostora. To govori samo jedno – Nevenkine brige nisu usmjerene ni na BiH ni na Bošnjake, pa ni na ostale stanovnike te zemlje, već isključivo na interese zapadnih politika.

U Senadovom studiju Nevenka višekratno poziva političke strukture da se okrenu lobiranju, podsjećajući ih da međunarodna zajednica nema telepatske sposobnosti i da im niko neće pomoći ako pomoć ne zatraže. Naizgled dobrohotan savjet, ali pogledamo li ga pažljivije, vidjećemo da je ustvari veoma mračan i zao, jer dolazi iz usta profesorice mirovnih studija, koja tim savjetom podstiče dalju podjelu zemlje i društva i njihovo guranje u još dublju polarizaciju. Naime, ukoliko politika kojoj se ona obraća, a koja ustvari i ne postoji kao artikulisan idejni okvir, bude lobirala za ostvarenje svojih maksimalističkih zahtjeva, umjesto da traga za kompromisom i dogovorom sa drugim politikama u Bosni i Hercegovini, to samo može dovesti zemlju do tačke pucanja. Za koje se možemo samo nadati da neće biti pucanje iz vatrenog oružja.

U studiju N1 Nevenka komplimentira Bosancima kao velikim patriotima koji iskreno vole svoju zemlju, ali propušta im poručiti da ona lično dolazi iz političkog i društvenog prostora u kom se patriotizam mjeri prije svega stručnošću, te glasnom i odlučnom borbom protiv korpucije i drugih devijaciju u društvu. Kao i svaki kolonijalni patron, ona je zadovoljna što kod Bošnjaka, odnosno Bosanaca vidi naznake infantilnog i folklornog patriotizma, koji nije izgrađen na svijesti o vlastitom nacionalnom i državnom subjektivitetu, već na mutnim i maglovitim pseudopovijesnim predodžbama.

Na istom mjestu ona poručuje kako ne razumije pojam unitarizma i odbacuje ga kao argument, držeći lekciju o tome kako država mora biti građanska i kako njena etnička struktura ne smije imati ništa s njenim uređenjem, ali propušta da objasni zašto taj isti pristup nije važio i u nekim drugim slučajevima.

Oba izlaganja Nevenke Tromp u studijima sarajevskih televizijskih kuća mogu se svesti na sljedeću poruku: Europa vas ne želi kao punopravne, ali ja vam to ne smijem izravno reći, no Europa će biti zadovoljna ako joj se stavite na raspolaganje u kapacitetu u kom ste se stavili Austro-Ugarskoj monarhiji. Nevenka nije faktor odlučivanja, ona je tek regrutni propagandist koji nastoji da barem malo pridobije dušu sirotinja sa ruba Europe za iskušenja pred kojima se taj fluidni kontinent bez jasnih granica našao, ne vodeći računa o interesima tih sirotinja, niti joj pada napamet da pozove te sirotinje da konačno razložno artikulišu i prioritetitziraju svoje interese.

Kao što sam već nagovijestio, Nevenka Tromp nije problem, žena radi svoj posao i to je njeno neprikosnoveno pravo. Problem je što u sarajevskoj političkoj čaršiji ne postoji vidljiva svijest koja će prepoznati stvarne ideološke agende iza njene slatkorječivosti i shvatiti da se te agende baš i ne uklapaju u definciju prijateljstva, čak ni onog u svijetu politike.

Umjesto svijesti, tamo postoji tek jedno stanje izgubljenosti u vremenu i prostoru i jedna masa javnih djelatnika u rasponu od politike pa do akademske zajednice koja poput jurodivih Dolcinita bludi kraj obala Miljacke i mrmolji svoje nerazumljive molitve, ujedno prosjačeći milostinju unaokolo i očekujući razumijevanje od dobrostojeće europske vlastele. Zato je i moguće da brojni sarajevski mediji egzaltirano prenesu jedan debilan, a u određenoj mjeri i patronizirajuće uvredljiv pamfletić Dragana Bursaća, u kom on Orbanu objašnjava šta su to bosanskohercegovački muslimani i zašto su oni Evropa, premda i Bursać očito misli na Europu.

Da se razumijemo, i Dragan Bursać i Nevenka Tromp i Viktor Orban i Zoran Milanović i Milorad Dodik i svi drugi toreadori i pikadori u ovoj koridi imaju svako moguće pravo na svoje mišljenje, pa čak i kad ono počiva na zabludama ili kad izvire iz opskurnih i nedobrohotnih intencija. Ali sve dok sa obala Miljacke ne zažubori glas političke i društvene svijesti, koja će stasati iz razložne i samoosvijetljene nacionalne i građanske svijesti i koja će biti spremna da poput Gordijevog čvora presiječe zamršeno klupko kuknjave, prosjačenja, mitomanije, isključivosti, inata… i tako dozrije za razložno i odgovorno učešće u političkim procesima sa drugim subjektima u zemlji, sarajevska politička čaršija se nema čemu nadati osim uvredama i poniženjima.

Koje je, uostalom, sama sebi počela upućivati kada je odbila da se zapita o stvarnoj prirodi ideologije u čije je ruke stavila svoju sudbinu, skupa sa sudbinom naroda pa i čitave države.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: Društvene mreže

2 thoughts on “ELIS BEKTAŠ: Sarajevska korida”

  1. Gomila ofucanih velikosrpskih pamfleta u režiji lika koji ne zna gdje goni al nije ni bitno dok stoja ili dvije eura uredno uleti u džep.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top