ELIS BEKTAŠ: Ruralni mentalitet

Iz nekog sasvim neobjašnjivog i sumanutog razloga, postoji određeni broj ljudi koji Željka Komšića smatraju političarom vrijednim glasa na izborima, premda on ustvari i nije političar, već tek jedan od mnogih uljeza i vašarskih hohštaplera u toj društvenoj djelatnosti, koji su iskoristili priliku što se takvima ukazuje kad god jedan društveni okvir propada i hrli ka svome sunovratu.

Takva spadala odbacuju politiku kao artikulisanu i sistematičnu djelatnost sa hijerarhijski prioritetiziranim agendama i ciljevima i umjesto nje javnosti serviraju nekakav katkad burleskno komičan, katkad otužan, ali uvijek štetan i opasan privid politike, sveden na poslušničko i lakejsko slijeđenje ideja, ali i fantazija činovnika zapadnog dijela međunarodne zajednice, te na beskompromisnu borbu za lične interese, komoditet i ugodu, koju vode skoro životinjskim nagonom, a umjesto artikulacije društvenih i opštih interesa nude iritantne propagandne fraze, koje su već pri svom nastanku nevješto sročene, pokazujući da su plod jednog autsajderskog, provincijskog duha koji ne želi imati nikakvog stvarnog posla sa svijetom i koji se zadovoljava beskonačnim repeticijama svog kasablijskog vašarskog programa, uživajući u aplauzima brojnih Ćorkana natiskanih u publici, kojima uslijed nerazvijene i zamagljene svijesti ta skaredna amaterska predstava nikada ne dosadi.

Fraze koje ti hohštapleri i uljezi u političkom prostoru, sa Komšićem kao primus inter pares, ponavljaju do u beskraj, poput dekorativne vjetrenjače koja nit melje brašno nit proizvodi struju, u međuvremenu nisu postale smislenije, već samo još iritantnije i počele su nalikovati na one situacije kada se u nekoj dječjoj generaciji preko noći zakoti navada da se svaki razgovor, pa čak i svaka rečenica, svaka igra, pa čak i svaki potez u njoj, proprati odgovarajućom zakletvom. Prije četrdesetak godina ta zakletva-poštapalica glasila je Tita mi, da bi poslije bila odmijenjena nominalno nešto univerzalnijim, ali funkcionalno jednako ispraznim – Boga mi, odnosno Allaha mi.

Pored onih koji Komšića i njemu nalik spadala uporno i svakom razboru uprkos još uvijek drže za solidne pa čak i odlične političare, postoji i jedan broj ljudi koji jednog Komšića baš i ne smatra vičnim političkom zanatu, ali neporecivo vjeruju u njegovu dobrotu i moralnu superiornost, koja je toliko puta spomenuta u medijima da je do sada vjerovatno morala postati istina. Treća grupa žitelja Bosne i Hercegovine u pogledu percepcije Željka Komšića obuhvata one koji ga smatraju blećkom i pritupim čaršijskim fakinom koji disciplinovano odigrava namijenjenu mu ulogu, ali oni ga ujedno pomalo i sažaljevaju, sluteći da Komšić iznutra možda i nije toliko izopačen pa da pristaje na učešće u spletkama vodeće bošnjačke političke struje, no eto, jadničak je pristao na to iz ko zna kakvih razloga i nevolja.

Ovi potonji možda su se i najviše približili razumijevanju lika i djela Željka Komšića kao figure u političkom i javnom prostoru, ali i njihova percepcija nije bez manjkavosti i zabluda. Meni je sasvim razumljivo da priličan broj ljudi jednostavno ne može pažljivo slušati njegove javne nastupe, jer vrijeđaju pamet svojom ispraznošću i svojom posvemašnjom promašenošću, ali upravo se u jeziku, dakle u narativu neke politike i nekog političara detektuje njihova prava ćud.

A u slučaju Željka Komšića ta je ćud mračna, štetna, nazadna, nemoralna, podmukla. Tupave fraze o sakralnosti njegove vizije Bosne i Hercegovine i života u njoj, koje više ni sažaljenje ni gađenje ne mogu izazvati, već samo nekakvu rezignaciju i nadu da će se kakofonija tog kokodakanja jednom okončati, kao i njegove dramatične izjave o odbrani te vizije uglavnom svjedoče njegovu tupost, a možda bi svjedočile i njegov prezir prema onima kojima se obraća, kada bi on mogao shvatiti kakve isprazne budalaštine izgovara, miješajući u njima svečane zavjete o odbrani svetinja po bilo koju cijenu i prosjačko kukumavčenje činovničkom aparatu Brisela i Vašingtona.

Ali jedna njegova rečenica izgovorena prije nekoliko dana kao stadionski je reflektor osvijetlila činjenicu da je Željko Komšić jedna ne samo tupava već i hinjava, u pogledu ljudskosti duboko pokvarena kreatura, kakvoj nipošto ne bi smjelo biti mjesto ni na čelu mjesne zajednice, a kamoli čitave države. Verbalni rat koji već neko vrijeme traje između njega i Milorada Dodika ponudio je javnosti dokaze obostrane neotesanosti, a za neke od riječi koje su njih dvojica upućivali jedan drugome u kafanskom bi se mizanscenu barem šamari lupali, a možda i šake potezale, jer u kafane ipak zalaze načelno autentičniji i dostojanstveniji ljudi nego u politiku.

Ipak se, istini za volju i na zgražanje duha sarajevske političke čaršije, mora reći da je u tom duelu Dodik neupredivo vještiji takmac, jer se između njegovih odbojnih i primitivnih, a počesto i šovinizmom nabijenih invektiva, ipak nazire nekakva funkcionalnost, pa zato on ostavlja utisak čovjeka koji zna zbog čega radi to što radi. Da li su njegove agende i ciljevi valjani ili ne, za ono što ovaj tekst razmatra nije ni bitno, stvar je u tome da on ima nekakav plan i potezii koje on povlači skupa s riječima koje izgovara očito imaju svrhu u procesu realizacije tog plana.

Pored toga, Dodikova retorika nipošto nije monolitna i kada se sa nje sastružu činjenično primitivni i prostački, pa i šovenski i ksenofobni slojevi, koji su toliko debeli da je teško povjerovati kako je tu riječ samo o dobro glumljenoj predstavi, jer kad se čovjek zaigra sa takvim načinom mišljenja, on prije ili kasnije nužno postane nerazdvojni segment njegovog habitusa, u Dodikovim izjavama ima i takvih koje ne samo da nisu sporne i problematične, već predstavljaju možda i jedinu grančicu za koju se tonuće bosanskohercegovačko društvo može uhvatiti i spasiti od potonuća u tamni vrtlog.

Miloradu Dodiku se mnogo toga može staviti na teret – od bahatosti, koja je davno izgubila svoj početni šarm i postala teret i njemu samome i javnosti kojoj se obraća, preko nesposobnosti da razluči pojave i da razdvoji političke strukture od čitavog naroda, uslijed čega bespotrebno i kontraproduktivno upućuje primitivne uvrede na račun naroda kao totaliteta, a toj nesposobnosti treba pridotati i nerazumijevanja važnosti i funkcije simbola, zbog čega on jednako bespotrebno sramoti vlastiti narod i ohrabruje ono što je u njemu najzatucanije, umjesto da ga prosvjećuje, pa sve do neprilične i s aspekta društvenih interesa i javnog dobra štetne bliskosti sa korporativnim centrima moći koji, gle čuda, nisu ni u Rusiji ni u Kini, kako bi on htio da se vjeruje.

Ali Dodika je skoro nemoguće optužiti da ne razumijeva političke procese i da mu nije jasna važnost zakona, a pogotovo da izvrdava postignute dogovore, što je ipak vještina kojom je do savršenstva ovladano u sarajevskoj političkoj čaršiji. Sjesti i razgovarati i kroz razgovor definisati i partikularne i zajedničke interese – to je jedini put kojim Bosna i Hercegovina i njeni žitelji mogu stići do podnošljive budućnosti. Ali te riječi se očito ne probijaju do polusvijesti sa obala Miljacke, koja uporno odbija izaći iz lavirinta prepunog zabluda i iluzija i koja po njemu bludi izgubljena, nesrećna i razočarana, jer nema snage samoj sebi priznati da svijet i njegova dinamika nisu onakvi kakvima su decenijama predstavljani u Sarajevu, u kom se još uvijek infantilno vjeruje da će deus ex machina sići s neba u obličju Bajdena ili nekog drugog prononsiranog prijatelja Bosne i Hercegovine.

Nasuprot Dodiku, Komšić u tom malom i sublentavom verbalnom ratu pruža jadan prizor učesnika koji ništa ne shvata i koji se plaši da išta shvati, pa umjesto toga samo ponavlja nizove ustaljenih floskula i fraza koje vam u Sarajevu čak i klupe sa Vilsonovog mogu izdeklamovati, koliko su puta izgovorene. Dodikovo – sjesti i razgovarati – nije krilatica koju on tek od juče izgovara. Ali na svako traženje da se počne razgovarati razložno, funkcionalno, činjenično, iz Sarajeva su dolazili odgovori oličeni u riječima Željka Komšića – suverenitet, hiljadugodišnjost, suživot, tolerancija,  mir nema cijenu, borba….

Zbog toga je danas samo naizgled paradoks to što je Milorad Dodik ustvari odlučniji borac za Bosnu i Hercegovinu nego bilo ko od vedeta sarajevske političke čaršije. Naravno, Dodikova se vizura te zemlje itekako razlikuje od Komšićeve ili Džaferovićeve ili Izettegovićeve, ali različtost ne oduzima jednakopravnost. Vjerovatno se ta njegova vizura neće svidjeti, pa će čak i odbojna biti mnogima sa obala Miljacke, ali upravo zbog toga se mora – sjesti i razgovarati. I tragati za kompromisima koji neće biti činovnički u duhu i kratkotrajni u vremenu. Ali kako tu svijest probuditi u sarajevskoj političkoj čaršiji koja je iz dana u dan sve više nalik neuvjerljivoj karikaturi političkog Beograda od prije trideset i više godina.

Možda bi dobar put ka toj svijesti bilo konačno zahvaljivanje na uslugama političarima koji su politiku sveli isključivo na odlučnu i nepokolebljivu bitku za lične benificije, a sve ono što bi politika morala biti, dakle ono što se tiče kolektivnog i opšteg interesa, sveli su na pitanje propagandne hipnoze, trošeći evo već treću deceniju zaredom na podsjećanje svoje izborne baze na njenu plemenitost i njenu žrtvu i ponavljajući danas već odvratne mantre o posvećenosti civilizacijskim tekovinama, ali baš i nisu poletni da idu dalje od te deklarativne posvećenosti.

Sada je trenutak da se vratimo na gore najavljenu Komšićevu rečenicu, koja će poslužiti kao ultimativni dokaz da je od svih pogrešnih ljudi koji su mogli sjesti u fotelju člana državnog predsjedništva Željko Komšić najpogrešniji. U svojoj posljednoj razmjeni verbalne vatre, mada bi preciznije bilo reći verbalnih fekalija, sa Miloradom Dodikom, obljubljeni ljevičar, antifašist i humanist sa obala Miljacke izgovara i sljedeću rečenicu: „Uvlačio se Turskoj delegaciji, to vam je taj ruralni mentalitet, od njega više ništa ne može da iznenadi“.

Da li se Dodik uvlačio ili ne turskoj delgaciji, potpuno je irelevantno, a meni pogotovo ne pada napamet da ga uzimam u odbranu. Ali ću uzeti u odbranu veliki dio žitelja Bosne i Hercegovine, koje Komšić, zbog činjenice da žive na selima umjesto u Sarajevu Susretu Svjetova, smatra podesnim da budu iskorišteni kao paradigma za etički diskvalifikativ. Pojmovi ruralnog i urbanog predmet su prije svega socioloških i ekonomskih promišljanja, ali kada čelnik jedne države tu podjelu nastoji tumačiti i etičkim kategorijama, pri čemu je urbano = napredno i prihvatljivo, a ruralno = nazadno i neprihvatljivo, to znači da na čelu te države sjedi bilmez koji prezire dio stanovnika vlastite zemlje i doživljava ih kao nekakvu niževrijednu sortu koju valja trpiti kao kakvno nužno zlo, a najbolje bi bilo kad bi se ti ruralci šćućurili u svoje zabiti i prestali podsjećati uzvišene urbance na svoje postojanje.

Biće zasigurno onih koji će ovu tvrdnju proglasiti pretjerivanjem, možda čak i zlonamjernim i malicioznim podmetanjem, ali takve ću samo podsjetiti na historijat Komšićevih shizofrenih kontradiktornosti među kojima se našaio i nemali broj idiotluka, počev od nastranog spajanja nekakve razvodnjene i magličaste jugoslovenštine sa Blažom Kraljevićem, pa sve do ove posljednje svinjarije sa korištenjem atribucije ruralnog kao uvrede.

Ima li taj Željko Komšić uopšte makar jednu jedinu rečenicu koja neće zvučati kao da je započeta u prijeratnoj Veseloj svesci, a dovršena u Ljiljanu braće Latić ili se čak obraćati svijetu putem opštih mjesta svojstvenih svakoj provinciji koja sebe drži za metropolu. A oni kojima je stalo do Bosne i Hercegovine, neka to pokažu i djelom i već na narednim izborima zauvijek se oproste od pajaca poput Komšića, koji imaju skoro seksualni fetiš na pojmove kao što su suverenitet ili integritet, ne shvaćajući da dok oni bulazne o dramatičnim i epskim rješenjima krize i dok bez mrve dostojanstva prose razumijevanje i pomoć od onih zbog čije pomoći i živimo ovakvu stvarnost, i suverenitet i integritet otiču iz Bosne i Hercegovine, niz Miljacku, pa dalje kroz Dunavski sliv, sve do Crnog mora.

Ako umjesto mutavih spadala sposobnih da izgovaraju samo ograničen broj fraza politiku ne preuzme neko spreman i voljan da presječe koloplet ludila i glasno uzvikne – da, sjesti i razgovarati, bez isključivosti i bez međusobnog ucjenjivanja, na kraju će od onoga što se u Sarajevu doživljava kao Bosna i Hercegovina ostati samo dva penzionera koji će igrati šah na platou ispred Ekonomskog fakulteta, a između dvije partije će hraniti golubove i uvjeravati jedan drugoga da Amerikanci samo što nisu poslali trupe. A vi i sami možete pogoditi ko će biti ta dva penzionera, ne moram vam ja baš sve kazati.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: Željko Komšić / Printscreen YouTube / Federalna novinska agencija – FENA

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top