MUHAREM BAZDULJ: Plačeš pičko, plačeš!

Suze su, kao i smijeh, zarazne; zna to svako ko je ikad gledao grupu male djece u igri. Ako jedno dijete padne i počne plakati, pridružiće mu se i druga djeca, mada ih ništa (fizički) ne boli. To je ljudski.

Prije koji mjesec, na premijernoj projekciji filma Dragana Bjelogrlića „Toma“ već u prvoj ili drugoj od mnogih melodramatičnih scena, poneko u publici bi zajecao. Kako je vrijeme prolazilo, suzilo je sve više očiju.

Ivo Andrić piše negdje kako je zazorno plakati u javnosti. Ima nečeg – da iskoristim njegov pridjev – „bogumilskog“ u tom stavu. Jer nisu suze mjerilo intenziteta tuge. Svako koga su tuge lomile, zna da se često, baš kad ti je najteže, ne plače.

Suze trigeruje nešto zaumno u nama. Ja sam u se u odraslom životu nad knjigom rasplakao jedan jedini put, onako rasplakao kao gladna godina. Znale su me ponekad zapeknuti oči, onako kao kad ih gust dim izgrize, ali da sam plakao nad knjigom nisam nikad osim taj jedan jedini put, kad sam čitao „Nepodnošljivu lakoću postojanja“ i to kad Tomaš i Tereza odvedu svog psa Karenjina na ono što se eufemistički naziva „uspavljivanje“. Nisam ni suzu pustio kad su Tomaš i Tereza poginuli u saobraćajnoj nesreći, ali to ne znači da volim životinje više nego ljude, a još manje da kinološko društvo treba da me odlikuje zbog dobrog srca. To samo znači da je pisac Milan Kundera u jednom svom čitaocu proizveo takvu emociju.

Mislim o tome dok gledam najodvratniji medijski naslov koji sam vidio u 2021. godini, pobjednika u takoreći foto-finišu, da ne kažem sudijskoj nadoknadi, objavljen malo više od četiri sata pred istek godina. Jedna od portalskih ispostavi United grupe prenijela je inače korektan intervju koji je „Danas“, dnevni list u njenom vlasništvu, objavio u svom novogodišnjem trobroju sa Jasmilom Žbanić. Naslov koji je „Danas“ izabrao je okej, ali portaldžijama izgleda nije bio klikabilan pa su se odlučili za sljedeći: „Reakcija na ‘Quo Vadis, Aida’: Srbin sam i plakao sam od pola filma“. Istini za volju, naslov je izvučen iz nečega što je rekla sama režiserka, ali u kontekstu cijelog razgovora to je skoro anegdotski segment koji nije pretjerano važan.

Urednik koji to izvuče u naslov, međutim, očito šalje neku poruku, valjda poruku da je nenormalno da Srbin bude emotivno dirnut pričom o ženi koja želi da spasi muža i sinove od smrti, samo zato što ti ljudi nisu Srbi.

Jedan od duhovitijih priloga Top liste Nadrealista bio je onaj o tzv. nacional-detektoru, varijanti Gajgerovog brojača koji, međutim, ne registruje radioaktivnost, već prisustvo nacionalizma. U skeču pred „ludim“ naučnikom stoje predstavnici jugoslovenskih naroda i narodnosti u karakterističkim nošnjama i detektor „zapišti“ pred svakim od njih. Jedino neko vrijeme ostaje nijem pred Bošnjakom (tada Muslimanom). Naučnik je zbunjen, pa lupne u uređaj dva-tri puta, a ovaj ipak zapišti. Naposljetku se kao najviše nacionalistički „ozračen“ predmet ispostavi partijska knjižica. Ovaj skeč u par minuta kaže više o raspadu Jugoslavije od kamare akademskih studija, a takođe sjajno ironizira dominantno samorazumijevanje sarajevske javnosti s kraja osamdesetih koje je donekle ostalo živo do danas, a koje svaki nacionalizam prepoznaje lakše i brže od bošnjačkog.

U nekakvoj analogiji, naslov ovog priloga hoće da poruči da su svi ljudi prirodno emotivni, a samo Srbi nisu, odnosno barem to najvještije kriju. Ovaj Srbin – koji samim tim možda i nije pravi Srbin – je plakao od pola filma. Hrvat valjda plače od petnaeste minute, a Bošnjak je zarozan prije nego film i počne, spreman da se još jednom suoči sa pričom o svom stradanju. I koliko god i ta analogija bila agresivno-pogrešna i promašena, zaista bih volio da neko u ogromnoj arhivi njemačkog medijskog sektora pronađe naslov tipa: „Reakcija na ‘Sofijin izbor’: Nijemac sam i plakao sam od pola filma“.

I nije ovo tekst o samom filmu Jasmile Žbanić, pisao sam o njemu i govorio na drugim mjestima, ovo je tekst o pokušaju da se kroz priču o njegovoj recepciji ponovo dehumanizuju Srbi kao takvi i srpsko društvo kao takvo. Jedna bizarna skorašnja vijest iz crne hronike daje dodatnu ilustraciju tog fenomena. Danski državljanin Sulejman Imamović doživio je „žutu minutu“ saznavši da avion kojim je krenuo u zavičaj za praznike neće sletjeti u Tuzlu, nego u Beograd, pa je počeo da listom psuje „srpske majke“ i vileni. Uvijek za domovinsku čast spremni sarajevski portali i influenseri odmah puštaju priču kako je čovjek mučen po srpskim logorima, a zatim natjeran da gleda kako mu četnici siluju sestru pa je ubijaju i stoga, eto, s razlogom ne može da podnese ništa srpsko. Ispostavlja se, međutim, da je gospodin Imamović u Dansku otišao još prije rata, a o tome svjedoči njegova rođena sestra, u međuvremenu medijski odsilovana i oživljena. Smio bih da se kladim da se gospodin Imamović o situaciji u (pra)domovini informiše na portalu Klix te da svakog vikenda gleda maratonske dnevnike Fejs televizije i računam da će ugledno i pošteno dansko pravosuđe to da mu to prizna kao olakšavajuće okolnosti jer bi i prosječan Jorg Jorgensen izložen toj propagandi slično reagovao. Zapravo je dobro što Imamović ili neko njemu sličan s danskim državljanstvom nije napao skoro-pa-negatora genocida, danskog režisera Tomasa Vinterberga koji je time što je snimio film bolji od „Aide“ napaćene Bošnjake prošle godine lišio (još jednog) zasluženog Oskara.

Neki od istih ljudi koji su „branili“ Imamovića ovakvim fejk njuzom prije samo nekoliko nedjelja su se pravednički zgražali nad snimkom iz devedesetih gdje žena u crnini, očito u vrlo potresenom emotivnom stanju, baca kamenice za kamionima koje prevoze civile iz Srebrenice. Uskoro se ispostavilo da se radi o majci dječaka Slobodana Stojanovića, koga su samo nekoliko nedjelja ili mjeseci ranije na zvjerski način ubili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine. Za bošnjačke pravednike ona je, međutim, bila „zla nepismena seljančura“ ili, što bi rekao Željko Komšić, nosilac ruralnog mentaliteta.

U najnovijoj pjesmi Marka Šelića-Marčela postoji (bar) jedan sjajan stih: „Sve su puške tuđe. Sve su žrtve moje.“ Nažalost, još uvijek živimo u društvima gdje nas ubjeđuju da je to nenormalno, pa urednici daju naslove poput onog citiranog. To je perspektiva u kojoj se stradanje drugih gleda iz perspektive replike iz filma koji su zajedno uradili scenarista i režiser od kojih prvi u Sarajevu danas ima status najveće žive legende, a drugi najvećeg živog izdajnika. Dok Šintorova ekipa grupno siluje siroticu, današnjim rječnikom žrtvu trafikinga, da je pripreme za prisilnu prostituciju u zapadnoj Evropi, onaj jedini u kome je ostala mrvica ljudskog ne može da zadrži suze, na šta mu se podrugljivo kaže: „Plačeš, pičko, plačeš!“

I takvu nam javnost, evo već decenijama, prave medijske elite podučavajući ljude da su suze za jednim žrtvama mjerilo vrijednosti, a suze za drugim povod za prezir i porugu.

Izvor: Muharem Bazdulj za Preokret, Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top