TONI BEN: Revolucionarno hrišćanstvo

Rođen u porodici koja je njegovala tradiciju hrišćanskog nekonformizma, Tony Benn kasnije je postao najpoznatiji britanski socijalista. Bennova majka, Margaret Wedgwood Benn, bila je teologinja i jedna od osnivača Lige militantnih hrišćana.

Kao sila koja je Benna vodila kroz život, Margaret je svog malenog sina podučavala tome da su biblijske priče bile bazirane na borbi između “kraljeva koji su imali moć, i proroka koji su propovijedali pravednost”.

Kasnije je u životu Benn tvrdio da je “hrišćanski agnostik”, nesiguran po pitanju postoji li Bog, ali neko ko je vjerovao u “Isusa proroka, a ne Krista Kralja”, historijskog Isusa – stolara iz Nazareta – koje je propovijedao društvenu pravdu i jednakost.

Ovo je glavni dio teksta sa predavanja iz novembra 1980.g. u kapeli koledža Mansfield na Oxfordu u kojem je Benn sagledavao revolucionarnu historiju koja se krije iza Hristove poruke i njene veze sa socijalističkom idejom.

Kad je Isusa jedan od pismoznanaca pitao “Koja zapovijest dolazi prije svih?”, Evanđelije Sv. Marka (poglavlje dvanaesto, stih dvadeset deveti) bilježi ovako njegov odgovor:

Prva i najveća zapovijed jeste Čuj Izraele. Gospodin Bog naš je jedan. Ljubi Gospodina Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom, i svom snagom svojom. A druga je ova: Ljubi  bližnjega svoga kao sebe. Nema druge zapovijedi veće od ove dvije.

Bilo koji učenik koji izučava predanja historijskog Isusa – i ja tvrdim da sam takav i ne više od toga – mora taj pasus zamisliti kao početnu tačku u potrazi za svojim revolucionarnim učinkom.

Lično spasenje kao revolucionarno iskustvo.

Rijetki su osporavali korištenje riječi “revolucionarno” u smislu učinka nad individualcem kojeg čini njegov ili njen prelazak na hrišćansku vjeru, sa njenim poimanjem ličnog preporoda i ohrabrujuće nedvojbenosti vječnog života.

Kroz historiju čini se da su mnoge crkve bile i ostale više zainteresovane za propovijedanje ličnog spasenja nego društvenog imperativa koji se očitava u Isusovom odgovoru tom pismoznancu.

Generacije sveštenika formulisale su vjerovanja i molitve, diskutovale o mističnim aspektima teologije i radile su unutar crkvenih hijerarhija na tumačenju Božje riječi za vjernike, pri čemu su im koristile razne kazne koje su im koristile u osiguravanju njihove poslušnosti.

Nalog da budemo dobri.

Također je istina i to da su se crkvene i zemaljske sile često stapale u kombinovanu strukturu vladavine kako bi osigurali pokornost ljudi autoritativnim zahtjevima Crkve i države.

U tim situacijama društvena odgovornost koja se odnosila na našu obavezu praktikovanja ljubljenja bližnjih svojih svedena je na nejasan i poopšten zahtjev upućen bogatima i moćnima da iskazuju svoju ljubav dobrotom i uljudnošću; i siromašnima da uzvrate tu ljubav strpljenjem i pokornošću.

I bogate i siromašne, i moćne i nemoćne, Crkva je uvjerila u to da, u svijetu koji dolazi, svi će od njih biti pravedno nagrađeni i sva će patnja i nepravda biti zbrisana dovijeka.

Ljubljenje bližnjeg svoga kao revolucionarna doktrina.

Ne iznenađuje to da se ovakvo tumačenje Isusovih učenja nije ustalilo kod siromašnih i razbaštinjenih koji su prozreli taj argument i odbili da vrše zadatak kojeg su im na ovom svijetu odredili – da prihvate nepravdu. Stoga je, van etabliranih crkava i uporedo s njima, praktična zapovijed praktikovanja iskrenog ljubljenja bližnjih, bazirana na prihvatanju naše zajedničke ljudskosti, dobila drugačiji podsticaj.

To se radikalno tumačenje Isusovih učenja širilo gdje je god Biblija bila dostupna za izučavanje – i bez sumnje objašnjava zašto su se vlasti toliko trudile da je drže izvan dodira puka. Na taj je način poruka dostigla i utjecala je na mnogo širu publiku – uključujući i one kojima je društveni pokret bio od veće relevantnosti i značaja nego poziva na lično spasenje.

H.G. Wells, u svom historijatu svijeta – kao ateista sam po sebi – napisao je ovo o revolucionarnoj prirodi Isusovih učenja:

Uzimajući u obzir ono šta je On izravno rekao, je li ikakvo čudo to što su svi koji su bili bogati i uspješni osjećali strah od nepoznatog, kako im svjetovi tonu pod Njegovim učenjima? On je stavljao sve njihove male privatne posjede koje su dobili od socijalne skrbi u kontekst univerzalnog religijskog života. On je bio nalik nekom užasnom lovcu-moralisti koji je iskopavao ljudski rod iz udobnih brloga u kojima su do tada živjeli. U bijelom plamenu tog kraljevstva Njegovog ne bi bilo vlasništva, privilegovanih, ponosa i prioriteta; bez ikakvog podsticaja za dobročinstvo i nagrade osim ljubavi.

Je li ikakvo čudo to da su ljudi bili zbunjeni i zaslijepljeni i da su vodili hajku protiv Njega? Čak su Mu se i učenici protivili kad ih ne bi poštedio svjetlosti. Je li ikakvo čudo to da su sveštenici shvatili da nije bilo izbora između tog čovjeka i njihovog opstanka, nego da su ili On ili sveštenstvo morali nestati? Je li ikakvo čudo to da su rimski vojnici, suočeni i zadivljeni nečim daleko izvan njihove mogućnosti razumijevanja i nečim šta je prijetnja svim njihovim utajama, našli utočište u pobješnjelom smijehu i krunisali Ga trnjem i odjenuli ga ljubičastom tkannom i od Njega napravili nazovi-Cezara? Jer uzimati Ga zaozbiljno bilo je ući u neobičan i zastrašujuć život, da se odrekne navika, da se kontrolišu instinkti i impulsi, da se ispoljava nevjerovatna sreća.

Sekularizacija hrišćanske etike.

To je radikalno tumačenje poruke bratstva i njena antiautoritativna srž s vremena je na vrijeme ponovno isplivala na površinu kroz našu historiju. Wycliffe i lolardi su se angažovali po njoj. Tako je i Velečasni John Boall, koji je zbog davanja podrške Seljačkom ustanku Wata Tylera izgubio život 1381.g..

Vjerovanje u “sveštenstvo za sve vjernike” koje leži u srži Kongregacionalističkih crkava; ili “unutarnja svjetlost” kod Kvekera bili su – i ostaju – duboko revolucionarni u svom učinku na crkvenu hijerarhiju samu po sebi. Niti je ovo revolucionarno djelovanje samo išlo protiv Crkve.

“Božansko pravo na vlast” koje je polagao engleski kralj Čarls I radi odbrane sopstvene moći odbačeno je sa samim kraljem i usred nastupajuće je revolucije započeta žestoka debata o legitimnosti organa i crkvene i državne moći.

Leveler, jedna od fakcija u Engleskom građanskom ratu, su tvrdili da “odnos gospodara i sluge nije utemeljen u Novom zavjetu: u Kristu niti ima vezanih niti slobodnih”. Iskazujući svoju političku filozofiju hrišćanskom terminologijom:

Odnos Gospodara i Sluge nije utemeljen u Novom zavjetu; u Hristu niti ima vezanih niti slobodnih. Položaji kao što su plemstvo i gospoda su “etničarske i paganske odlike”. Nije utemeljeno ni u prirodi ni u Svetom pismu to zašto bi jedan čovjek dobijao platu od hiljadu funti godišnje, a drugi ne bi dobio niti jednu funtu. Običan narod drže u sljepoći i neznanju, i ostali su sluge i robovi plemstvu i gospodi. Ali Bog im je sada otvorio oči i otkrio im hrišćansku slobodu.

Gerrard Winstanley – “Istinski Leveler” ili “Kopač” – od tog je otišao korak dalje i definisao je Stvoritelja ne kao Boga nego kao “Razum” i na bazi toga odbacio je historijsko opravdanje doktrine “vlasti jedne grane čovječanstva nad drugom”:

Na početku Vremena, veliki je Stvoritelj, Razum, stvorio Zemlju da bi bila naša Zajednička riznica, da uzdržava Zvijeri, Ptice, Ribe i Čovjeka, gospodara koji bi vladao ovim Stvorom; jer je Čovjeku pripisano Vlasništvo nad Zvjerima, Pticama i Ribama, no niti jedna riječ nije izgovorena na početku o tome da jedna grana čovječanstva treba vladati nad drugom.

I razlog je taj da svaki čovjek, muškarac i žena, je savršeno biće po sebi, i isti Duh koji je stvorio Zemlju boravi u čovjeku kako bi on Zemljm vladao; kako bi meso čovječije, pokorno Razumu, njegovom Stvoritelju, od njega stvorilo Učitelja i Vladara za sebe, stoga da ne treba da ide iza bilo kojeg Učitelja i Vladara, da mu ne treba da ga bilo koji čovjek podučava, jer ga je isto Pomazanje što je vladalo u Sinu čovječijem podučilo svim stvarima.

Ali od postanka ljudskog mesa, (taj je kralj Zvijeri) počeo uživati u proizvodima Stvorenja više nego što je uživao u Razumu Duha i Pravednosti… Pohlepa je podstaknula čovjeka da podučava i vlada nad drugim čovjekom, i stoga je Duh ubijen, i čovjek je doveden u ropstvo i postao je veći Rob pripadnicima svog roda nego što su Zvijeri u prirodi bile njegovi robovi.

Premosnica između hrišćanstva i humanizma.

Na taj je način konstruisana premosnica koja je nosila poruku bratstva i sestrinstva iz hrišćanstva do sekularnog humanizma, premosnica koja je etiku prenijela ali vjerovanja izostavila. Na ovom je mostu sada rastući dvosmjerni saobraćaj ljudi i ideja. Hrišćanii u politici prelaze je u jednom smjeru. Humanisti ga mogu prijeći da se vrate i izučavaju Isusova učenja.

U teološkom smislu velika je podjela između hrišćana na jednoj strani i humanista na drugoj.

Ali je nemoguće izbjeći zaključak da su se preko te premosnice revolucionarne ideje izvučene iz Biblije i stolara iz Nazareta proširile da utječu na stotine miliona ljudi kod kojih je potreba za komšijskom ljubavi u zajedničkom nam ljudskom rodu odmah uočljiva na način na koji mistiku, liturgije i dosadne govore čine njima manje relevantnim.

Politički učinak propovijedanja bratstva.

Također su na ovoj putanji proputovale mnoge hrišćanske vrijednosti dok se nisu u našem društvu utemeljile kao “sveta” ljudska prava koja bi se trebala implementirati u našem političkom životu. Stoga su to stanovnici američkih kolonija u Deklaraciji nezavisnosti 1776.g. obznanili ovako:

Mi držimo ove istine same po sebi očiglednim, da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su od Stvoritelja obdareni određenim neotuđivim Pravima, te da su među njima ono na život, slobodu i ostvarivanje sreće. U cilju osiguravanja ovih prava, vlade ustanovljene među ljudima, izvode svoje zakonske moći iz saglasnosti onih nad kojima se vlada.

Postoji mnogo drugih primjera koji se mogu citirati.

Ekološki pokret.

Environmentalisti i ekolozi koji tvrde da smo svi čuvari Zemlje, u ime naše braće i sestara i naše djece i unučadi, za čije smo pravo da žive u nezagađenom svijetu moralno odgovorni i politički polažemo račune. Oni su također revolucionari u svom animozitetu prema ekploataciji planete i njenih stanovnika putem feudalizma, kapitalizma ili bilo kojeg ovosvjetskog autoriteta.

Postavljanje svijesti nad zakonom.

Duboko-ustaljeno uvjerenje da je svijest iznad zakona – jer je svijest Bogom dana a zakone kroje muškarci i žene, također je iznimno revolucionarno, ali su borbe za njegovu implementaciju, kao i oni koji su poginuli u borbi da to osiguraju, istinski su osnivači naših građanskih sloboda – uključujući i pravo da se molimo na svoje načine i imamo različite političke stavove.

Demokratija kao moralno pitanje.

Možda je najveće naslijeđe ove države koje je prisvojila od Isusovih učenja naslijeđe demokratije – sa svim političkim idejama vezanim za nju.

Ako smo “čuvari braće i sestara svojih” onda je “rana jednog rana svima” i iz toga se izvlači većina svih današnjih ideja o solidarnosti i moralnim odgovornostima sindikata.

Pravo svakog čovjeka ili žene da glasa na izborima također proizlazi iz njihovog prava da budu tretirani potpuno kao ljudska bića i jednako u očima Boga. Tako je postupio i pritisak društvene pravde i veće ravnopravnosti koje glasačka kutija biračima dopušta da praktikuju glasanjem. Tako je postupio i internacionalizam, koji je dio i parče socijalizma koje nikad nije prihvatilo ikakav autoritet sveštenstva po želji nacionalizma na štetu drugih. Sve je ovo predivno sumirano u rečenicama Velike povelje koju su britanski Čartisti izdali 1842.g.:

Velike su Političke istine, o kojima se raspravljalo u zadnjoj poli stoljeća, napokon su probudile ponižene i uvrijeđene Bijele robove Engleske, da osjete šta su dužni samima sebi, svojoj djeci i svojoj državi. Desetine su hiljada radnika spustile svoje oruđe. Vaši gospodari drhte od vaše energije, i mase u iščekivanju željno gledaju ovu veliku krizu ovog našeg pokreta. Rad ne smije više biti zajednički plijen gospodara i vladara. Inteligencija je prosvijetlila um kmeta, i on je uvjeren da je svo bogatstvo, blagostanje i svi proizvodi, sve vrijedno, korisno i profinjeno proisteklo iz dlana njegove ruke; osjeća da mu je koliba prazna, leđa ga bole, djeca su mu bez hljeba, on  beznadežan, mentalno je zlostavljan, tjelesno zdrobljen, da se nezasluženo bogatstvo, luksuz i veličanstveno izobilje okupljaju u palačama gospodara, i pune hambare krvnika. Priroda, Bog i Razum osudili su ovu nejednakost, i u grmljavini ljudskog glasa mora nestati zauvijek.

To su samo neki od razloga zašto se toliko demokratskih socijalista u ovoj državi vratilo učenjima Isusa gledajući ih kao značajne i neprekinute izvore političke inspiracije kroz stoljeća misli i truda. Mnogim hrišćanima ta otvoreno-sekularistička tumačenja Isusovih učenja naizgled potpuno odvajaju one koji ih tako tumače od doktrina hrišćanske vjere. Argument je da, bez prihvatanja ličnog Boga čije je očinstvo sveprisutno u bratstvu i sestrinstvu muškaraca i žena gubi svoje značenje i učenja Isusa degenerišu u puku etiku.

Kako bi taj argument uzeli u obzir potrebno je vratiti se u historiju i uzeti u obzir to kako je u prošlosti hrišćanstvo suočilo sa tada podjednako-prijetećim izazovom zvanim “prirodne nauke”.

Kako se hrišćanstvo prilagodilo prirodnim naukama.

U prošlim stoljećima vjera hrišćana bila bi definisana na takav način da se u njemu tražilo od njega ili nje da negira validnost svih naučnih istraživanja o prirodi svemira ili porijeklu čovjeka ako su se sukobila s Knjigom Mojsijevom. Galileo je pao zbog Crkve.

Darwina su osuđivali zbog njegove knjige Porijeklo vrsta, kao što su i svi koji su preispitivali najdoslovnija tumačenja riječi u Starom zavjetu. Doista, Darwin je bio prisiljen da prizna 1870.g. kako je “Moja teologija je običan nered. Ne mogu univerzum posmatrati kao rezultat pukog slučaja. Ali ne mogu vidjeti ikakav dokaz dobronamjernog stvaranja, ili iskreno bilo kakvog stvaranja koje ide u detalje.”.

Darwin je postao agnostik, sahranjen je u Westminsterskoj opatiji, i danas bi jako malo hrišćana imalo poteškoće u spajanju njegovih teorija o evoluciji sa svojom hrišćanskom vjerom.

Naučnici koji proučavaju prirodne procese sada su prihvaćeni kao ono šta jesu, a da ih se ne gleda kao na heretike. Danas je hrišćanski fundamentalizam na primjernoj poziciji, i zbog toga što fundamentalisti nemaju toliku političku moć kako bi progonili naučnike, nauka nije zainteresovana za diskreditovanje fundamentalizma. Oboje žive u miru. Ta je borba gotova. Bila je to borba protiv Crkve a ne Isusovih učenja.

Socijalistički i marksistički izazovi Crkvi.

Ali kako će hrišćani odgovoriti na izazov potpuno-sekularnog socijalizma i marksizma koji su više od stoljeća svjesno razdvajali svoj pogled na bratsvo i sestrinstvo od crkvenog, kao i od crkvenih vjerovanja i tajni? Takvi socijalisti vjeruju da neprekinuta negacija naše zajedničke ljudskosti ne proizlazi isključivo, ili čak ponajviše, iz grešnosti pojedinaca, nego je institucionalizovana u strukturama ekonomske, industrijske i političke moći koje crkve ponekad podržavaju, izdržavaju te čak i blagosiljaju, dok okreću leđa nepravdama koje ostaju nezapažene.

Socijalistički je argument taj da se komšijska ljubav mora tražiti u ovom svijetu i ne zanemarivati do idućeg svijeta. Ne vjeruju da su sveštenske fraze ograničene na pitanja ličnog djelovanja, kao “Budi dobar” ili “Budi uljudan”, ikakva zamjena za temeljite reforme koje zahtijevaju kolektivno političko djelovanje.

Socijalistička interpretacija parabole o Dobrom Samarićaninu postavila bi mnoge crkve i sveštenike u ulogu sveštenika i Levita koji prolaze pored ranjenog; i socijaliste bi izjednačili sa Dobrim Samarićaninom koji je bio manje zabrinut za lično spasenje putnika kojeg su skinuli i prebili nego što bi bio zabrinut za njegovu hitnu potrebu za medicinskom skrbi, domom i hranom u ovom svijetu.

Osim ako hrišćani mogu kroz instituciju i politički odgovoriti na taj socijalistički izazov, njihova će vjera postati bijeg od realnosti i doista bijeg od problema kojeg Isus predstavlja.

U svijetu kojeg karakterišu brutalna represija i eksplatacija pod režimima svih vrsta, hrišćanski eskapizam nije nimalo prihvatljiviji od vremena kad se našao na putu za Jerihon.

Hrišćanski odgovor uzet u obzir.

Kako bi hrišćani trebali odgovoriti na ovaj problem? Jednostavno nije dovoljno dobro objaviti sveti rat socijalizmu i marksizmu na temeljima njihovog ateizma. To je kako su kroz historiju katolici tretirali protestante i protestanti tretirali katolike – paljenjem jedni drugih na lomači. Ali to je pristup kojeg zagovaraju mnogi hrišćanski antikomunistički križari, koji leži iza mučenja marksista u mnogim zapadnim kapitalističkim državama uključujući i Britaniju; i svim državama pod antikomunističkim vojnim diktaturama.

Ali prije nego što prihvate tu poziciju, je li potrebno uzeti u obzir druga tumačenja istinskog značenja marksizma?

Dr. Nathaniel Micklem rekao je ovo u svojoj knjizi Religija agnostika: “Iako je svoju moralnu ozlojeđenost prekrio plaštom naučne terminologije, nije li se Karl Marx, u odgovoru na poziv više i trajnije pravde, odrekao ”buržoaske” nejednakosti svog vremena?”.

Ovakav je pogled na stvari iznio i Ivan Svitak u govoru na Karlovom univerzitetu u Pragu za vrijeme Praškog proljeća 3. maja 1968.g.:

Marx nikad nije bio, nije i nikad neće biti izumitelj i teoretičar totalitarnih diktatura kakvog ga danas prikazuju, kada je originalnoj poruci njegovih djela, istinskom humanizmu – dat potpun preokret u bizantskom i azijskom stilu. Marx je težio ka širem humanizmu nego onom u buržoaskih demokratija koje je poznavao, kao i proširenjem građanskih prava, ne za uspostavljanje diktature jedne klase i jedne političke stranke. Ono za šta se danas tvrdi da su marksistička teorija države i marksističke društvene nauke podrazumijeva ideološku krivotvorinu, lažnu koncepciju tadašnjeg vremena pogrešnu na isti način kao što je pogrešna ideja da su putanje nebeskih tijela kružne.

Milan Machovec, u svojoj knjizi Pogled marksiste na Isusa, iznosi ovaj argument kao korak dalje u ocjenjivanju marksističkog pogleda na Isusa:

Možete iskriviti nasljedstvo, prijeći preko onoga najboljeg u njemu, ili ga izgurati u pozadinu, ali oni koji će ga tražiti sutra naći će život i novu nadu ispod nečistoće i okamenjenog okvira – jednostavo rečeno, jer su podešeni za to. Stoga u hrišćanstvu dogmatski prikaz Isusa Hrista nikad nije bio potpuno moćan da protjera sliku čovjeka, Isusa Nazarećanina.

Taj pogled na odnos između učenja Isusa i Marxovih zapisa zaslužuje jako ozbiljan pregled. Ako taj pogled prevlada – kao što vjerujem da hoće – za sto godina od sada na Marxove zapise neće se gledati kao na veću prijetnju Isusovim učenjima nego što su Darwinovi zapisi to isto danas.

Argument protiv institucijskog konkordata.

Ne zagovaram politički kondordat između vladajućih hijerarhija u Vatikanu, Kremlju i dvoru u Lambethu – jer, ako bi se spojile, sva njihova historijska iskustva centralizovane organizacije i birokratije predstavljale bi – neki bi rekli – najveću prijetnju slobodi savjesti koju je svijet ikad vidio.

Hitna potreba za otvorenijim ekumenskim pokretom.

No, doista govorim da, dok ekumenski pokret dobija zamah – i ako ostane mozaik i ne postane monolit – trebao bi proširiti dijaloški raspon i prigrliti socijaliste i marksiste, kao i katolike, protestante, Jevreje, budiste i muslimane. I ima jedan nezaobilazan razlog zašto bi trebao.

Tehnologija uništenja u rukama čovječanstva koja se nalazi u modernom oružju, kao i rakete koje ga donose, trebaju od svih nas tražiti da otvorimo naša srca i umove neizbježnoj potrebi komšijske ljubavi na globalnoj skali i onda izgraditi društvene, političke i ekonomske institucije koje je mogu izraziti, zbližavajući one koji se svrstavaju u različite redove religijskih i političkih vjerovanja.

Sveti rat s atomskim bombama može uništiti ljudski rod zauvijek.

Lični pogled.

Ja ovo sve govorim kao socijalista čiji politički angažman duguje mnogo više učenjima Isusa – bez mistike u kojoj su prezentovana – nego što duguje zapisima Marxa čija analitika nema toliko razumijevanja prema dubljim potrebama čovječanstva.

Ali bezbroj ljudi širom svijeta – i ja kao jedan od njih – sada polažu pravo da izučavaju sve izvore ideja koje smatraju značajnima, i dostignu sopstvene zaključke o njihovom značaju, slobodni od prijetnje prognanstva zbog neuspjeha u zadovoljavanju vjerskih pravila koje je uspostavila bilo koja crkva ili stranka.

I u tom smislu Isusova učenja mogu se smatrati istinski revolucionarnim i da su proširila svoj utjecaj mnogo dalje od granica hrišćanstva.

Izvor: Jacobin, sa engleskog za Preokret preveo Adnan Bratić Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top