Radio televizija Republike Srpske je nešto najgore što se srpskom narodu dogodilo još od… još od… hm, još od… još od… Teško je i pored višesatnog razmišljanja detektovati takvu medijsku moralnu grozotu, eroziju elementarnog osjećaja za ljudskost tih razmjera koja bi joj prethodila. Ustvari da, RTRS je najgore što se Srbima dogodilo nakon Srpske radio televizije, a budući da se u ratu 1992-1995 RTRS zvao SRT, to nas opet dovodi do zaključka da RTRS nema prethodnika po štetočinstvu i morbidnosti s kojim se može mjeriti.
Ona je jedino u stanju da samu sebe prevaziđe što joj redovno polazi za rukom. Međutim, gledajući nedavni prilog o tome kako su svinjetina, alkohol, Deda Mraz i “svjetlosna rasvjeta” (jer valjda jeziku RTRS medijskog idiotizma postoji i neka rasvjeta bez svjetala), odjednom mi je sinulo nešto što se odavno pitam, a to je: Odakle su umno priprosti srpski samomrsci, a istaknimo tu njihovog učitelja Dragana Bursaća, prekopirali svoj morbidno-idiotski stil izražavanja. Zaista, kako se nekome u glavi slože jezivo uopštavajuće i šovinističke sintagme poput “prismrditi srpstvu”, “ritualno svesrpsko zapišavanje teritorije”, “nevini su uvijek imali jedan problem- nisu bili Srbi”, “uvijek nestane nesrba u ovoj priči o srpskoj ugroženosti” i tome slično? Pa tako što je odrastao na ratnohuškačkom novinarstvu Rista Đoga koje ni danas izgubilo na snazi, pa je standardnom dozom onoga što, po najpoznatijem Đogovom učeniku, možemo nazvati “bursaćizmi” zasulo i pravog i krivog u gradu Sarajevu.
Iz priloga, izuzev mita o protjerivanju svinjetine, alkohola i praznične rasvjete, saznajemo da je u “multikasabi” policijska pratnja “redovan pratilac pravoslavnih parastosa i bogosluženja” (laž), da je iz Sarajeva “istjeran Deda Mraz, jer sve su to tekovine hrišćanstva kako ih je svojevremeno podučio Alija Izetbegović” (vrlo kompleksna tema poslijeratnih nadasve neozbiljnih društvenih odnosa koji su se često lomili oko kulturološkog primata ove kičaste koka koline maskote u obdaništima i igraonicama) i da je ucviljenoj sarajevskoj djeci preostalo jedino da se ponadaju “da deda Mraz pređe na islam i preraste u deda Hidžru” (neuspio i usiljen rasistički pokušaj duhovitosti, nevješti plagijat poslijeratne urbane zajebancije o Kijamet-dedi koji će zamijeniti komunistu Deda Mraza).
Bursaćevska hićaja o Sarajevu kao selu Medvjedića dobrog srca, Snorkijevaca, Štrumpfova, gumi-meda, mjestu gdje crkvena zvona nikada u istoriji nisu smetala ezanu i sličnim istorijski netačnim idiotizmima (zvonjava i gradnja zvonika bila je zabranjena u Osmanskom carstvu do sredine 19. vijeka) jednako je priglupa kao RTRS-ova hićaja o mračnom vilajetu, “prostoru džihada” u kojem iza svakog ćoška čuči krvoločni ISIL-ovac u svakom trenutku spreman probosti sabljom ilegalnog dilera krmetinom koji rizikuje život da preostalu hrišćansku nejač opskrbi vitalnom prehrambenom namirnicom bez koje njen život gubi smisao.
Zapravo potiču iz istog manihejskog uma koji je Srbiju ili Republiku Srpsku spreman predstavljati ili isključivo bastionom plemenitih, odvažnih, hrišćanski smirenih junaka iz narodne epike koji hrabro i odlično čekaju prodor “hordi ustaških plaćenika i Alijinih fanatika”, kao što to rade Đogovi učenici s RTRS-a. Ili mjestom nalik Mordoru, zemljom čiji krvoločni stanovnici ubijaju ostarjele roditelje kako im ne bi zalud proždirali nasušni hljeb, odnosno zemljom u kojoj će vas, bez daljnjeg, zaklati čim stupite na njeno tlo ako ste Hrvat ili Bošnjak, a po diktatu “Crkve Srbije”, kao što histerično obznanjuje Đogov učenik Bursać i njemu slični koji su shvatili profitabilnost druge, prividno sofisticiranije, medalje demonizacije.
No, vratimo se “deda Hidžru” kao posebno odvratnoj RTRS-ovoj formulaciji. Hidžra je, za neupućene, iseljenje Muhameda, učitelja islama i njegovih sljedbenika, iz Meke u Medinu koji se odigrao 16. jula 622. i koji označava početak muslimanske ere, a koji je u RTRS-ovom prilogu punom zabrinutosti za vjersku toleranciju iskorišten kao simbol tobožnje civilizacijske nazadnosti. To me je podsjetilo na posebno ogavan skeč pomenutog Riste Đoge iz 1993., kada je na sebi svojstven, morbidan, način čestitao 1414. godinu po Hidžri: “Eto, vidite oni za sebe tvrde da su napredni, a žive u 15. vijeku.” I sve to radi herald Karadžićevog režima koji je baš te 1993., planski, do temelja, dinamitom i bagerima, uništio cjelokupnu islamsku sakralnu arhitekturu u Republici Srpskoj.
Jer “deda Hidžro” po svemu sudeći ima zadatak da nevaljaloj srpskoj omladini otme sve ono što najviše vole, to jest alkohol i svinjetinu, a Deda Mraza da ritualno nabije na kolac. Infantilno-monstruozni odgovor bursaćevskog uma na sve ovo će, naravno, otprilike, glasiti da ova maskota Koka kole nigdje na svijetu nije dobrodošla koliko u Sarajevo, za razliku od anamoonih koji na “jezivim litijama” proslavljaju Svetog Savu i Stefana Nemanju koji je, kako je nedavno izjavio Sulejman Ugljanin “odgovoran za genocid” i preteča Ratka Mladića. Pri tom ni jedno ni drugoj razmaženo-idiotizovanoj infantilnoj svijesti, kao ni dominantnim širiteljima ovakvog idiotizma u jeziku, sveukupno, ni približno jasan značaj Muhameda i Svetog Save, pa i Stefana Nemanje, odnosno islamske i pravoslavne kulture i civilizacije na ono što nazivaju svojom kulturom i civilizacijom, te će se nastaviti prepirati oko fikcionalnog lika koji živi na Sjevernom polu. Što bi bilo smiješno, budući da se radi o benignom zabavljaču djece, ličnosti iz bajke poput Petra Pana ili Snjeguljice, da nije pokazatelj ozbiljno malignih društvenih procesa.
Kada je rabin Eliezer Papo Hanuku nazvao “najstarijim antiglobalističkim praznikom”, opisao ga je kao spomendan ustanka Jude Makabejca “protiv jelinizovanog/globalizovanog neoliberalnog sveštenstva i graDŽanskih krugova metropole (Jerusalima), koji su (u projektu slizavanja s okupatorom/poslodavcem, zasnovanog na međusobnom divljenju, prepoznavanju i razumijevanju te na podjeli poreskih novaca) taman bili uspješno zarobili sebe u tuđina.” Makabejci su dobro poznavali stihove iz knjige proroka Jeremije (2: 11-13) : “Zar je neki narod zamenio svoje bogove, koji čak i nisu bogovi? A moj narod je svoju Slavu zamenio za ništavne idole. Grozite se nad tim, nebesa, i zadrhtite od silnog užasa«, govori GOSPOD. »Moj narod je počinio dva greha: ostavio je mene, izvor žive vode, i sebi iskopao čatrnje, čatrnje napukle, koje ne drže vodu.«
Ne svodeći, naravno, ove stihove isključivo na religioznost, šta nam oni govore o problemu koji daleko nadilazi svinjetinu, alkohol i Deda Mraza? Zarobljeni u tuđina, odnosno one koji bespogovorno i nekritičko prihvatanje europejskih adeta i promišljanja smatraju mjerom emancipacije u ljudskost, narodi BiH jedni druge ponižavaju dokazujući ko je veći rob te kulturološki banalne tuđosti. I još gore, busajući se u grudi, “čuvanjem tradicije” i identiteta, a potom tu tradiciju, svedenu na banalizovanu običajnost i besmisleno prigodničarstvo, nastoje zbiti u takve parametre slugenjarskog dopadanja. Najbolji primjer takvog postupanja je nedavna proslava tridesetogodišnjice proglašenja Republike Srpske.
Čak ako na stranu stavimo skarednost poruke teksta “Za krst, za krst… Srba ima kao lista, nema više komunista”, valja konstatovati da ta pjesma, u izvođenju estradne zvijezde Olivere Katarine-Vučo, koja je karijeru ostvarila o socijalizmu i nedavno nastala numera “Pukni zoro” nisu i ne mogu biti odraz bilo kakve tradicije, ili izgrađene nacionalne kulture ili svijesti, već svođenja kulture na estradu i predizbornu kampanju, koja kao da sugeriše da su Srbi nastali jučer kao fiktivne ličnosti iz Vučićevih rijalitija, da su pjevači iz Zvezda granda ili cirkusanti iz Parova i Zadruge. Na stranu sada čak i to da fašistoidni poklič “nema više komunista” sugeriše da srpsko društvo treba da pogazi i zaboravi svoju pobjedničku, antifašističku vojsku iz Drugog svjetskog rata, jer to je tranzicijsko opšte mjesto postjugoslovenskih društava, ma kako se vijenci prigodničarski još uvijek prilagali na spomenike NOR-a, uvijek valja na prvom mjestu isticati da to nije odricanje od evropskih vrijednosti ili udaljavanje od onoga što se naziva civilizovani svijet, već naprotiv njegova najradikalnija implementacija, baš kao i pomama dokazivanja ko pije više alkohola, konzumira više svinjetine i preoblači se u Deda Mraza.
Jer je, nekako, postalo sasvim uvriježeno da je količina alkohola, svinjetine i broj ljudi obučenih u kostimirane maskote Koka kole postane mjerilo društvene progresivnosti, odnosno nazadnosti. Da li je npr. cjelokupno izraelsko ili egipatsko društvo automatski nazadno zbog nefavorizovanja svinjskog mesa i/ili alkohola radi vjerskih razloga, ili su SAD i Njemačka automatski napredne zbog svinjskih kobasica i piva? Ili su hrišćani Eritrejske orijetnalne pravoslavne crkve manje hrišćani jer se obrezuju i ne konzumiraju svinjsko meso? Šta to uopšte podrazumijeva napredno društvo? Kada je u pitanju Sarajevo koje ulazi u treću deceniju 21. vijeka hrišćanske i petu deceniju petnaestog vijeka islamske ere može se slobodno reći da bi to mjesto bilo daleko bolje za život prosječno inteligentnog pojedinca da je znatna količina krmetine i alkohola u njegovim tržnim centrima i pijacama barem upola srazmjerna mudrosti kreiranja njegove kulturne i identitetske politike.
Stvari, nažalost stoje potpuno obrnuto. Krmetine, alkohola i besciljnog srljanja u banalni zapadnjački konzumerizam na izdisaju, nikada nije bilo više, a takve pameti nikada nije bilo manje. A prepucavanje degradiranog mitskog Sarajeva i degradiranog mitskog srpstva se svelo na natezanje oko (ne)prisustva krmeta.
Što je još mila majka naspram situacije kada to natezanje poprimi tendenciju da postaje intelektualno. Pa onda na rasističke kretenizme o “multikasabi” i “deda Hidžru” iz Sarajeva stižu zgroženi moralistički odgovori, a zapravo također rasistički kretenizmi umotani u celofan. Pa će tako reisul-ulema Husein Kavazović demonstrirati odakle Dragan Bursać crpi materijal za iskorištavanje bošnjačke sirotinje. “Ideje Svetozara Markovića, ideja ljudskih prava i sloboda, nikada nisu imale šansu kod Srba”, poručio je poglavar IZ i “dok se to ne dogodi, Bošnjaci i Crnogorci će živjeti u strahu od svojih komšija”. Ozbiljno? Kad sam zadnji put provjerio, Svetozar Marković je pisao da je značaj Prvog i Drugog srpskog ustanka “tako ogroman da mi danas upravo ne možemo ni da predstavimo njegov pravi značaj”, jer je značio rušenje otomanske upraviteljske klase koja je “smatrala srpski narod kao svoje imanje”. Marković je ove ustanke, ispravno, smatrao prevashodno klasnim, a ne etničko-vjerskim buntom koji je transformisao ekonomske odnose i utro put socijalističkoj revoluciji u Srbiji i okolnim zemljama, koja je, prema Markovićevim shvatanjima trebala dovesti do kreiranja socijalističke federacije bratskih balkanskih naroda.
Sve ovo Markovića čini intelektualnim prethodnikom socijalističke Jugoslavije i bratstva i jedinstva, dakle svega onog čega se mladomuslimanska reakcionarna filofašistička sekta čiji je Kavazović ideološki glasnogovornik gnušala i gnuša i koja, privatno, zasigurno ne krije ushićenje kada čuje bat čizama onih koji Banjalukom deklamuju “nema više komunista”! A da ne govorimo o dežurnom zgroženom antifašisti, režiseru Dini Mustafiću, koji je u napadu rasističke histerije, zapravo, izrekao sarajevsko kafansko opšte mjesto da se “jasno… pokazuje na svakodnevnoj razini da je neodvojivi dio etničkog identiteta Srba iz RS-a pravo da iz svoje sredine istjeraju, ubiju, opljačkaju i potpuno unište sve druge etničke grupe.” Ova Mustafićeva užasavajuća i posve idiotska bljuvotina je samo jedan u nizu pokazatelja da je svo zlo koje je u Republici Srpskoj sadržano na muralima ratnim zločincima ili rigidnoj antimuslimanskoj histeriji RTRS-a, u Sarajevu biva uobličeno kao subliminalna, pasivno-agresivna i očigledno nikada iskorijenjena, endehazijska mržnja prema srpskom narodu, i koja, perfidno zakamuflirana ostacima socijalističkog agit-propa, guši svaki oblik misaonog života i napretka.
Koliko danas proročanski zvuče riječi “komuniste kojeg više nema”, Franza Omara Fanona o Evropi koja je pala na ispitu emancipacije čovječanstva: “Danas smo prisustvujemo zastoju Evrope. Drugovi, bežimo od ovog nepokretnog kretanja gde se postepeno dijalektika menja u logiku ravnoteže. Hajde da ponovo razmotrimo pitanje čovečanstva. Hajde da ponovo razmotrimo pitanje cerebralne stvarnosti i cerebralne mase celog čovečanstva, čije veze moraju biti povećane, čiji kanali moraju biti diversifikovani i čije poruke moraju biti ponovo humanizovane.”
Koji bi ti morali biti naši kanali? Svakako ne oni koji su zastali između neostvarene prošlosti i uništene budućnosti, a sadržani su u nostalgičnoj paralogičkoj rečenici: “Nije se gledalo ko je ko, išli smo jedni drugima na Božiće i Bajrame!” Na osnovu morbidno idiotskih srpsko-bošnjačkih prepucavanja se može zaključiti da je njen prvi dio potpuno tačan, a da drugi treba doraditi. Zaista se nije gledalo ko je ko i to tako da o onom drugom niko ništa nije saznao, osim da postoje praznici kada se (ne) konzumiraju alkohol i krmetina i što je ostala mjera čak i onih koji se predstavljaju kao intelektualna elita ili kreatori javnog mišljenja. Eto dobrog početka za novu kulturnu politiku. Istinski gledati ko je ko, ne bi li smo zapravo prepoznali sebe i prekinuli s gnusnom razmjenom moždanih izlučevina od strane ljudskih spodoba koje doživljavaju obrnutu transformaciju od one iz Orvelove Životinjske farme, pa sve više nalikuju na ono oko čega se prepiru. Krmad. I to gluhu.
Piše: Vuk Bačanović Foto: Društvene mreže