ELIS BEKTAŠ: Biti bilmez nije zakonski prekršaj!

Da odmah na početku to razjasnimo, biti bilmez nije zakonski prekršaj, a pogotovo nije krivično djelo. Nije čak ni sramota u nekim društvenim okvirima, kao naprimjer u sarajevskoj političkoj čaršiji u kojoj se bilmezluk smatra za poželjnu kvalifikaciju i garant uspona na hijerarhijskoj ljestvici. Eklatantan primjer bilmezluka koji se zakotio u javnom prostoru metropole, sve nesposobnije da na svojim nejakim plećima iznese teret te zahtjevne i odgovorne uloge, sadržana je u Fejsbuk objavi Sifeta Kukuruza, pomoćnika ministra u Ministarstvu za odgoj i obrazovanje Vlade Kantona Sarajevo, koji je u 16 tačaka Bošnjacima poručio zašto se ne trebaju plašiti rata. Njegovu objavu prenio je magazin Stav, ukazujući da tu vjerovatno nije riječ o pojedinačnoj erupciji bilmezluka, već o programskom tekstu partije koju taj bilten servisira.

Premda ih Sifet naziva činjenicama, bukvalno nijedna od njegovih teza to nije. Umjesto činjenica, on javnosti nudi buster doze emotivnih vakcina, koje pospješuju razvijanje antitijela na mišljenje, skupa sa nakaradnim logičkim konstruktima iz kojih se poput sluzi cijede još nakaradnije konkluzije, na koje se ne bi vrijedilo osvrtati kad u njima ne bi bila sublimirana sva zastranjenost jednog ideološkog okvira koji počiva na mudrolijama Alije Izetbegovića i njegove agitpropovske kamarile, tog opskurnog društva koje je čitavom jednom narodu na prevaru i podmuklo oduzelo stvarni subjektivitet i u nadoknadu mu ponudilo status vjerske subetničke skupine koja evo već tri decenije od svoje renominacije ne uspijeva da artikuliše sebe kao politički, povijesni, pa i civilizacijski subjekt, već bludi lavirintom čije su staze omeđene plitkim dosjetkama mladomuslimanskog poglavice i propagandom iz zadnje decenije prošlog stoljeća.

Sifet nije obični Kukuruz, on je hibrid uzgojen na kompostu shizofrene mitomanije u kojoj gnjiju propagandne floskule poput famoznog „čuda bosanskog otpora“ skupa sa propagandnim narativima iz prošlosti, u rasponu od kalajevštine pa do muklog i izvitoperenog sjećanja na časopis Front i emisiju Dozvolite da se obratimo. Pod takvim gnojivom i nije moglo ižđikljati ništa drugo doli jedna infantilna percepcija fenomena rata kao događaja čiji ishod oblikuju ljubav i pravednost, te jedno sumanuto klepetanje kojim Kukuruz hrabri široke mase i poručuje im da bezbrižno mogu dočekati rat, istovremeno nudeći čvrste argumente zašto tog rata ne može biti.

Naravno, bilo bi iluzorno od jednog Kukuruza očekivati da razumije samoga sebe, baš kao što je od kukuruza iluzorno očekivati da razumije agronomiju, jer Sifet upornošću hirovitog, ali i poglupog, djeteta istrajava na ubjeđenju da je rat isključivo prostor sukoba dvije plemenske mitomanije, a ne složen društveni proces kog oblikuju brojni vektori, počev od ekonomskih, pa do razvijenosti društvene svijesti. Premda Sifet u nekoliko navrata iskazuje svoje nadanje da do rata neće doći, pažljivo čitanje njegovih teza pokazuje da on rat ustvari – priziva, te da je on već sada uvjeren u njegov ishod, a očito i da mu neprijatelja ne manjka.

Za reprezenta ideologije koja aktivno participira u vlasti već tri decenije i koja deklarativno poziva na izgradnju tolerantnog društva i osnaživanje tog famoznog suživota, u najmanju je ruku indikativna ta lakoća kojom on pronalazi neprijatelje u takvom društvu. Riječ neprijatelj ima brojne značenjske valere, ali kada se koristi u kontekstu govorenja o ratu, tada može imati samo jedno značenje i tu nema prostora za izmotavanje. Kada nekog proglasite ratnim neprijateljem, zna se šta je s njim činiti, čak i ako trenutno nema rata.

Uvjerenje Sifeta Kukuruza da bi eventualni naredni rat bio samo nastavak onog prethodnog, čitaocu govori dvije stvari. Prvo, da Sifet ne baštini čak ni najpovršnije razumijevanje povijesti i vojne vještine, pa je stoga ubijeđen da fizionomiju jednog konflikta presudno određuje isključivo volja jedne od strana koje u njemu učestvuju i, drugo, da Sifet, skupa sa biračkim tijelom svoje partije, koja jeste najsnažnija u bošnjačkom političkom prostoru, ali koja tu snagu crpi iz jedva jedne petine tog naroda, smatra da prethodni rat nije završen, već da je prekinut i da se mora odigrati njegov nastavak.

Tužna vijest za Sifeta i njegove istomišljenike. Prvo, ratovi se nikada ne ponavljaju u istom obličju, pa čak i ako bi u nekom makabričnom razvoju događaja došlo do novog konflikta u Bosni i Herecegovini, Sifet bi lako mogao biti iznenađen razdjelnicama po kojima bi se društvo u njemu podijelilo na sukobljene strane, kao što bi ga lako mogla iznenaditi i fizionomija i dinamika tog sukoba, koji u današnjici više ne bi mogao računati na organizacione, materijalne pa ni na ideološke pretpostavke na kojima je počivao prethodni rat, kog je posunovraćena Jugoslavija vodila protiv same sebe, ali Jugoslavije više nema, pa bi neki naredni rat sadašnji društveni okvir morao voditi protiv samoga sebe. I drugo, rat za raspad Jugoslavije nije prekinut, već je stao kada je ta predstava ispunila ciljeve zbog kojih su je udružena zločinačka rukovodstva jugoslovenskih republika konsezusno pokrenula.

To što Sifet Kukuruz smatra da je dužan posvjedočiti vlastitu lojalnost partiji i njenim programskim i ideološkim temeljima, njegovo je neotuđivo pravo koje mu niko ne smije oduzeti, čak ni kada on tim svojim svjedočenjem daje doprinos guranju društva i države u konflikt, tako što utvrđuje i ojačava mentalne i psihološke barijere i jedan neutvrđeni dio društva markira kao neprijatelje i pobunjene snage. Holmsovska dedukcija ovdje će biti od pomoći – s obzirom da Sifet iskazuje svoje uvjerenje kako bi se jedan dio bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata pridružio njegovoj vojsci, u okvirima je razumne i dopuštene sumnje pretpostaviti da Sifet pod neprijateljima i pobunjenicima smatra većinu Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini.

No, ako Sifet odista vjeruje u budalaštine koje ispisuje, onda mu kao umno potkapacitiranom nije mjesto u bilo kom ministarstvu, a pogotovo ne u ministarstvu prosvjete, društvene funkcije koja je i bez njegovog obola bolno razorena i gurnuta u glib, ne samo u Sarajevu, već na čitavom bosanskohercegovačkom, pa i širem prostoru. Ako je, međutim, Sifet svjestan da ispisuje budalaštine i da to čini vođen pragmatizmom i lojalnošću, onda mu kao etički nakaznom i neodgovornom subjektu opet nije mjesto u tijelu koje se bavi pitanjima odgoja mladih naraštaja. Jer ovdašnjem društvu ništa nije nepotrebnije od novih generacija zatupljenih idiota koji će slijepo vjerovati ili čak bez vjerovanja horski ponavljati debilne mitomanske i propagandne konstrukte, koji su davno umrli i sada tako mrtvi šire svoj smrad, umjesto da po sanitarnim i profilaktičkim zahtjevima budu uredno ukopani.

Da Sifetovo spominjanje neprijatelja i pobunjenika, kao ni njegovo prizivanje rata nije slučajno, pokazuje i tekst notornog Dine Mustafića o 9. januaru, objavljen na portalu Tačno. Znatno pesimističniji od egzaltiranog i raskokičanog Kukuruza, Mustafić još eksplicitnije uspostavlja rat kao nužnost jer, kako on tvrdi, „U RS-u postoji kritična masa ljudi koji žele novi rat, nove zločine i novi genocid. Svi oni koji to ne vide ili ignorišu rade to sa namjerom da se to minimizira kao opasnost koja će izvjesno završiti oružanim sukobom.“

Bilo bi u najmanju ruku zanimljivo čuti šta jedan teatrolog, režiser i ratni moralist smatra pod „kritičnom masom ljudi koji žele novi rat, nove zločine i novi genocid“. Premda nastoji uvjeriti javnost da nastupa sa pozicija humanističkog intelektualca odanog idealima moderne građanske misli, Mustafić ustvari juriša na pamet i na društvenu svijest sa istih polaznih položaja kao i Kukuruz i sebe prokazuje kao demagoga koji pod krinkom građanštine protežira tezu o primageniturnom narodu Bosne i Hercegovine, sa monopolskim vlasništvom nad njom.

Svojom retorikom Mustafić u maniru iskusnog ratnog moraliste samo hini zabrinutost nad sudbinom društva, a ustvari produbljuje društvene podjele i utire put ka konfliktu. Osuđivati zločine i zgražati se nad Dodikovom manipulacijom njima jedna je stvar, ali proširivati i odgovornost za zločin i nove zločinačke intencije na čitav jedan društveni okvir, odnosno na jedan narod, nešto je posve drugo i to drugo ni najmanje ne doprinosi obuzdavanju tenzija i retoričke vatre u Bosni i Hercegovini, koja ako se i transformiše u bojevu vatru, to neće biti zbog širokih narodnih masa, već zbog etičkih kreatura poput Kukuruza i Mustafića i njihovih ideoloških nalogodavaca, te zbog njihovih pandana na drugim stranama.

I Kukuruzov i Mustafićev stav osvjetljavaju najdublju prirodu mladomuslimanske ideologije koja se zakotila čak i u provizorijumu koji se u Sarajevu označava nejasnim i rastegljivim pojmom građanstva i koja se bestidno poziva na ZAVNOBiH, a u stvarnosti je baštinik starčevićevske i kvaternikanske ideologije, po kojoj su dušmani svi koji nagrđuju rasnu i nacionalnu čistoću teritorije. Sa takvih pozicija se groziti na Dodikov etnički ekskluzivizam u najmanju je ruku neuvjerljivo i neutemeljeno.

Pa i licemjerno, jer ne smije se zaboraviti da je Milorad Dodik prolazio kroz brojne mijene i da je itekako pokazivao volju i spremnost na izgradnju države po odredbama mirovnog sporazuma iz Dejtona, da bi tek u završnoj fazi svoje političke karijere stasao u šovinističkog brahijalnog troglodita koji nema pameti da shvati kakvu štetu vlastitom društvenom okviru nanosi svojim nonšalantnim poigravanjem sa izjavama koje nepristojno duboko zalaze u prostor šovinizma i rasizma.

Ali čak i takav Dodik neuporedivo čvršće drži situaciju pod kontrolom i ostavlja sebi dovoljno manevarskog prostora, za razliku od vedeta sarajevske poltičke čaršije, stasalih na minderu Alije Izetbegovića i u zagrebačkoj džamiji, koje evo već četvrt vijeka ne odustaju od prijetvornog i hinjavog pristajanja na Dejton, kao na prelaznu i privremenu fazu do nastavljanja mitomanskog marša na Banjaluku i koje jednostavno nisu razvile čak ni minimum nacionalne, društvene i državnotvorne svijesti, već uporno ostaju na pozicijama fukarskog prosjačenja i očekivanja da neko drugi, nekakav deus ex machina sa Bajdenovim likom riješi situaciju koju sami čine nepodnošljivom, svojom korupcijom i svojim istrajavanjem na ideologiji koja nije drugo doli torta sa filom od starčevićevstva i sa glazurom od nadomjestka za ZAVNOBiH.

Umjesto što svojim propagandističkim invektivama smanjuje ionako bolno sužen prostor za društveni dijalog, Mustafiću bi bilo bolje da se zapita kakvu štetu miru u Bosni i Hercegovini mogu načiniti raspojasane i ostrašćene karikature patriota poput sarajevskih Zelenih beretki, na čiju je adresu u rekordno kratkom vremenu pristiglo petnaest hiljada zahtjeva za članstvo, te bužimski folkloraši i memorijalisti koji svojim tekbirima i ukupnim nastupom samo ugrađuju armaturu u Orbanov mentalni betonski zid prema evropskim muslimanima.

Tačno je da banjalučki vodvilj povodom 9. januara neugodno podsjeća na parade Pavelićevog PTS-a i Hortijevih Strelastih križeva, ne samo vizuelno već i simboličkim i retoričkim sadržajem koji ispaljuje hitac u srce sekularizacije i moderniteta, ali kraj Vrbasa su marširale jedinice iz institucija pod čvrstom kontrolom Dodikove vlasti i naivno je vjerovati da će Dodik tek tako ispustiti tu kontrolu iz ruke i ugroziti svoju ionako klimavu i neizvjesnu poziciju u sadašnjosti, a pogotovo u budućnosti. Kao prepreden političar, on je sebi ostavio dovoljno manevarskog prostora da u svakom času može reterirati i slavodobitno poručiti – evo, mene moje snage slušaju, a pod čijom su kontrolom Zelene beretke?

I zaista, to pitanje, pod čijom su kontrolom Zelene beretke, neuporedivo je važnije za ukupno pitanje mira i života u Bosni i Hercegovini, ali očito da u sarajevskoj političkoj čaršiji ne postoji glas dovoljno razborit da to shvati i dovoljno odvažan da to javno izgovori. Umjesto toga, javni se glasovi na obalama Miljacke utrkuju u kvalifikacionoj trci za što bolju startnu poziciju među moralistima, propagandistima i ideolozima, računajući valjda da će u slučaju eskalacije konflikta Zelene beretke na svoja pleća preuzeti ostatak poslova koje inače valja obavljat u sukobima. Da u sarajevskoj političkoj čaršiji postoji državotvorna i društvena svijest makar bila sitna kao zrno prosa, ta bi svijest razumjela koliko je pogubno i koliko shizofreno monopolisati državu i istovremeno biti mutav pred restitucijom paravojnih snaga nad kojima bukvalno nijedna legalna institucija nema nikakvu, a kamoli efikasnu kontrolu.

Da ideološko ludilo koje buja miljačanskom kotlinom bude potpuno, potrudio se reisu-l-ulema Husein Kavazović, svojim pozivom Srbima da se okrenu vrijednostima što ih je zastupao Svetozar Marković. Taj poziv sam po sebi nije nužno loš, ali kako mu vjerovati kada dolazi od čovjeka koji očito ne shvata da su Markovićeve nacionalne i socijalističke ideje ugrađene u temelje obje Jugoslavije i kojem ne pada napamet da i Bošnjake pozove na odbacivanje legata Huseina Đoze i Mustafe Busuladžića, a umjesto toga da se okrenu ideologiji kompatibilnoj sa Markovićevom, oličenoj u promišljanjima čitave plejade ljudi poput Hume, Karabega, Bijedića, Pozderca, Sušića, Kulenovića ali ne Džafera, već Skendera… koji su bili svjesni da ključ društvenih odnosa u Bosni i Hercegovini pa i na čitavom južnoslovenskom prostoru ne leži u polju nacionalne isključivosti, kao što su vjerovali ideološki perthodnici Mladih muslimana.

Očekivati od drugih da se promptno upristoje i odreknu svojih zabluda i zastranjenja, a pritom kao mutav šutjeti pred još uvijek relativno diskretnim ali veoma metodičnim revizionizmom u vlastitim redovima i ostajati nijem pred sve izraženijim pokušajima da se revidira uloga hrvatskih muslimana u oružanom aparatu NDH i u SS trupama, u najmanju je ruku neprilično za onoga ko ima ambiciju da se nametne kao duhovni i etički autoritet.

Ali, šta drugo očekivati od čovjeka koji se sjetio da su nekakvi hudi Bošnjaci sa Mađarima išli u agresorske poduhvate na Srbiju i Rusiju i da su čak i Italiju napadali, a nije se sjetio da se na fotografiji sa Sutjeske iz juna 1943. godine uz Broza nalazi Nurija Pozderac. Ukoliko zaista želi da sačuva Bosnu i Hercegovinu, sarajevska politička čaršija mora koliko danas i zauvijek odbaciti svoju predodžbu Bosne i Hercegovine, koja ne samo da ne postoji nigdje osim u glavama tamošnjih ideologa i podaničkih intelektualaca, već nikad nije ni postojala kao realija, i mora početi sazrijevati i odrastati, što će reći, mora početi prihvatati teret odgovornosti za učešće u povijesnom, društvenom i političkom životu, a ujedno mora početi i da razvija sposobnost da sasluša drugoga i da u dijaloge stupa bez ucjenjivačke isključivosti i bez neutemeljene etičke nadmenosti koju tamošnje humanističke vedete, poput notornog Mustafića, ne koriste nizašta drugo doli da čitavom jednom narodu kolektivno na grbaču tovare preteški teret zločina, ne samo kao ostvarenog, već i kao planiranog za budućnost.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: Društvene mreže

2 thoughts on “ELIS BEKTAŠ: Biti bilmez nije zakonski prekršaj!”

  1. Sredanović Miloš

    Svaka čast. Besprekorna analiza uma iliti umova ratnohuškača koji će svoje dupe sigurno čuvati dok posmatra pogibiju onih koje je gurnuo u rat svojim agitpropopm.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top