ADNAN BRATIĆ: Kako je propao politički rep

Raspadom Jugoslavije nije samo razoreno stanovništvo i infrastruktura svih država nastalih njenim padom. Mnogi bi se složili, bili oni kulturni radnici ili ne, da je i kultura podnijela ogromnu žrtvu na pragu dvadeset prvog stoljeća. Slikara i vajara nije bilo puno, pozorišta i televizija prilagodili su se folkerskom kiču gromoglasnog, zagušljivog smijeha bez ikakvog povoda. Književnici su postali oličenje ili površne nacije (u slučaju Andrića, gdje ga svojataju sve strane kad treba dokazati kolektivne uspjehe) ili ratne i postratne depresije, a gorčina se i danas osjeća u svakom ispisanom slovu modernog pisca.

Muzika se, pak, najviše izmijenila. Od scene u kojoj je nekad dominirao ex-Yu rock a kojom sad vladaju folkeri i režimski kantautori/prodavači tekstova, gdje su punk i metal potjerani u podzemlje, društveno-angažovanih melodija i stihova nije bilo više, i trebali su se izroditi u nečemu posve novom, šta ne bi bilo ni Štulić, ni Balašević ni Mladenović. Krajem devedesetih hip hop, tada ljudima na prostoru bivše Jugoslavije skoro pa nepoznat žanr, je preuzeo tu ulogu, prvenstveno jer se kroz dugačke versove i strofe, te uz skoro pa nebitnu muzičku pozadinu, moglo više ispričati o društvu, politici i taboo-temama nego u običnoj pop pjesmi koja bi se puštala na radiju, a kao još mlad i inovativan žanr koji se izrodio iz afroameričke kulture i koji je često zagovarao promjene, rep je imao prednost nad ostalim pravcima.

U bosanskohercegovačkom repu, razrušenost stanja i mentalnog sklopa građana je u tom razdoblju bila tema na koju su se u svojim stihovima često vraćali umjetnici i mladi pisci, iskazivajući nezadovoljstvo i frustraciju sa svijetom oko sebe. Edo Maajka i Adnan Hamidović – Frenkie ranih su dvije hiljaditih definitivno vodili taj pokret u BiH, kao što su u tom periodu bili i dva najprepoznatljivija lica BH-repa. Među prvima su opisivali PTSP, ratne gubitke, kritikovali korupciju i politiku, te generalno haotično poslijeratno stanje u Bosni i Hercegovini – zbog čega su znali zaraditi i zabranu puštanja pjesama na radiju i televiziji. U njihovoj su se ranijoj diskografiji pored ličnih priča o gubitku, životu na ulici i bijega od smrti nalazile i protestne parole – politički nabijene pjesme često puštane i pjevane na protestima protiv vlasti.

Bilo to pod njihovim utjecajem ili utjecajem drugih, američkih repera, uporedo s njima mnogi su također počeli pisati i snimati politički hip-hop, u Hrvatskoj i Crnoj Gori, a ponajviše Srbiji. Neki su upravo u “političkim vodama” i započeli karijeru – rep grupa Beogradski sindikat 2002.g., poznata po kasnijem hitu “Sistem te laže”, izdala je singl “Govedina”, javno kritikujući period masovne privatizacije u Srbiji u kasnim devedesetim, poredeći ga sa kriminalom.

Rane dvije hiljadite doista su bile vrijeme političkog hip hopa na prostoru bivše Jugoslavije. Zemljište je, kao i u državi, bilo plodno za rađanje revolucionarnih pokreta i nečega boljeg – jer je liječenje ratnih rana moglo, i trebalo, započeti u periodu kad su još bile svježe, kada se donekle i znalo na čemu smo svi i kada je, možda najvažnije, bilo nade.

No, skoro dva desetljeća poslije, vidimo kako je ex-Yu hip hop slijedio ex-Yu rock – i to ne u ideološkom smislu u kojem je davao konstruktivnu kritiku sistema u kojem su živjeli, nego na način na koji se raspao. Gdje su neki prešli u pop-folkerske klišee i ”prodali se” (u uličnom žargonu), ne repajući koliko pjevajući sa svim mogućim vokalnim efektima o temama o kojima su pisali tekstopisci Cece i Ace Lukasa (kao nekadašnji SDA-ovski kandidat Jasmin Fazlić “Jala”), drugi su pak slijedili Štulića u egzodus, kao Edo Maajka u potrazi za mentalnim zdravljem. Trećih nema na mapi, kao Mladenovića, samo što se kod njih i ne zna jesu li živi.

No jedan od očekivanijih, no i žalosnijih preokreta bio je taj iz antisistemskog u prosistemski rep. Beogradski sindikat, ista grupa koja je prije skoro dvadeset godina izdala “Govedinu”, pred mnogim političarima je u Banjoj Luci, na Dan Republike Srpske, 9.1.2022.g., predstavila pjesmu ”Jedina Srpska”, snimljenu sa folklornom pjevačicom Danicom Crnogorčević.

Kako se u tekstu te pjesme mogao naći svaki etno-nacionalistički kliše i trop, također se našla i revizionistička mantra nalik ni manje ni više nego onoj koju zagovaraju pripadnici i pobornici Ravnogorskog pokreta – o  “mračnom dobu komunizma”.

No, i pored takve vrste emocionalne ucjene u prve dvije strofe, kao i u refrenu koji rimuje “zavet” i ”Save”, patetika se nastavlja u trećoj strofi redanjem skoro-pa-isključivo imena svih mogućih bosanskohercegovačkih Srba, time stvarajući utisak da je identitet autora koji su napisali tako strukturno loš tekst samo površan i vezan za neki određeni geografski prostor, te da ostatak ličnosti nemaju. No, možda je najironičnije, kod tvoraca hitova ”Govedina” i “Sistem te laže”, činjenica da su tu pjesmu uživo predstavili pred vodećim političarima iz Srbije i RS-a, ispred ljudi koje su ranije kritikovali.

Priča “Jedine Srpske” nalikuje onoj rockera Bore Đorđevića iliti Bore Čorbe, koji je sa folkerom Bajom Malim Knindžom snimio “Ćuti, ćuti Ujko”, prijeteći pritom Hrvatima i Bošnjacima u BiH. Slična je i preobražaju nekadašnjeg punkera, Ivice Čuljka – Satana Panonskog – kao što je zapisano u stihovima pjesme “Prepuna je krvi Drina, sve od četničkih lešina”. No, osim toga i nema se više šta reći. Ako nije već rečeno, to jeste, jer u 2022.g., više od dvadeset godina od debija albuma “Slušaj mater” i daleko više od prvog freestylea u sarajevskim i tuzlanskim sokacima, apsolutno nas ništa u dnevnoj politici ne može iznenaditi. Ona i nije jedini primjer tog obrata, niti je specifična i u čemu osim u jednoj stvari – činjenici da je Sindikat popularan, a ranije je i bio slušljiv.

Način na koji je rep iliti novi punk propao naposlijetku se može vezati za potpunim gubitkom nade na prostorima bivše Jugoslavije – jer hip hop na ovim prostorima ipak je samo muzičko prepričavanje ex-Yu depresije. Društvena degradacija je također i degradacija umjetnosti, a u kolotečini ljutnje ne može se ostati i vazda biti kontroverzan i provokativan, jer jučerašnja provokativnost nekog umjetnika danas je samo njegova zamornost na marginama Top 100-lista, ako ga bude, ili pokušaj da ostane relevantan tako što se, nalik Dubiozi kolektiv, upušta u folkerske fazone, postajući ono šta kritikuje. Mada se najviše isplati, kao Edo Maajka, shvatiti da bi život trebao biti ”No sikiriki” i skontati da danas pjesme kao “Mater vam jebem” neće proći kao što su nekad davno.

Ukratko: kakva država, takva scena.

Piše: Adnan Bratić za Preokret, Foto: Društvene mreže

2 thoughts on “ADNAN BRATIĆ: Kako je propao politički rep”

  1. Beogradski sindikat se ni u kom slučaju nije prodao. Ono što ne razumeju mnogi sa strane (nažalost i mnogi unutra), ispod površine političkog građanskog rata niskog inteziteta u Srbiji, odvija se kulturni rat u kom se strane ne poklapaju sa stranama u onom političkom (nisu proSNS samo Bokan i Vučelić, već su to i Veran Matić i Sonja Liht i nisu antiSNS samo Marčelo i Goran Marković, već su to i Milo Lompar i Feđa Beogradski sindikat). Dakle, u Srbiji se može biti za Srpsku, a protiv Vučića (npr. Beogradski sindikat), a može i protiv Srpske, a za Vučića (npr. Čeda Jovanović).

    1. Odličan komentar, tačno tako. Al ajd ti to objasni nekom iz sarajevske čaršije, oni sve misle ko je protiv sns taj je i protiv Srpske. Žive ljudi u oblacima.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top