Ako za koju godinu nekom studentu na Fakultetu političkih nauka zatreba zgodna i efektna tema za diplomski rad, nudim ovdje ideju za odličan case study: ilustrovati propast kvaliteta javnog života i argumentirane javne debate u Sarajevu na dva primjera koja razdvaja dvadesetak godina. Prvi primjer bio bi članak Nevena Anđelića „Sarajevo je muslimanski grad“ objavljen u (tadašnjem) nedjeljniku „Dani“ 2003, a drugi izjava Sanje Vlaisavljević Radio-televiziji Republike Srpske s kraja 2021, o tome kako u Sarajevu više nema Djeda Mraza, svinjskog mesa i praznične ulične rasvjete.
Anđelićev tekst izazvao je dvocifren broj ozbiljnih i dugačkih autorskih polemičkih reakcija: na potezu od analiza i kolumni do pisaca čitalaca, onih starinskih, gdje se uz ime i prezime nalazi i adresa osobe koja reaguje. Poslije se i Anđelić tekstualno osvrnuo na sve te reakcije. Istup Sanje Vlaisavljević nije imao nijednu jedinu reakciju koja bi se mogla nazvati autorskim tekstom ili polemikom. Proizveo je samo histeriju, linč, prijetnje, psovke, pozive na odstrel i najodvratnije uvrede.
Paradoksalno govoreći, iako ih razdvaja punih osamnaest godina, Anđelićev tekst i prilog Branke Kusmuk su neobično slični. U oba se potenciraju skrnavljenja katoličkih i pravoslavnih grobalja u Sarajevu, što prolazi bez adekvatne reakcije policije, sudova i javnosti, kao i promjene u svakodnevnici koje su posljedica drastično promijenjene etničke strukture grada.
U Anđelićevom tekstu je navedeno nekih pola tuceta dokaza koji po njemu potvrđuju njegovu tezu da je Sarajevo postalo „muslimanski grad“. Možda i najindikativniji i najkomentarisaniji od tih „dokaza“ bila je tvrdnja kako je u Sarajevo „nemoguće pojesti pizzu sa originalnim sastojcima (što uključuje i svinjsku šunku)“.
U moru reakcija na ovu tvrdnju najviše je bilo onih koji su je pokušali demantovati tezom da to nije tačno pošto, je li, u ovoj ili onoj konkretnoj piceriji, ako naglasiš da hoćeš svinjske mesne prerađevine u nadjevu za picu možeš i da ih dobiješ. Miljenko Jergović je onomad imao ponešto originalniji pristup, on je tvrdio da su jedini nužni sastojci za pizzu tijesto, paradajz sos i origano, pa ako „svinjske šunke“ u Sarajevu i nema, to ne znači da se u tom gradu ne može pojesti „pizza sa originalnim sastojcima“.
Meni je, moram priznati, u cijeloj priči omiljeni dio bio taj pleonazam „svinjska šunka“. Ne mora čovjek biti lingvista da uz malo sluha zaključi da riječ „šunka“ etimološki potiče od njemačke riječi „Schinken“ koja označava svinjetinu. Reći „svinjska šunka“ je malo kao reći „goveđi biftek“. Istini za volju, na menijima sarajevskih picerija, već decenijama nastupa „ćureća šunka“ te, nešto manje frekventno, „pileća šunka“, ali to svakako označava mesnu prerađevinu koja bi se mogla zvati i salama ili kobasica. Onaj ko je zove šunka liči malo na pivopiju koji tokom ramazana uzima bezalkoholno pivo, a po sklonosti da usprkos svemu nekako iskombinuje poštavanje vjerskih pravila i svoje prehrambene sklonosti.
Imam znanca, turskog pisca mlađe generacije, rođenog u Ankari, a koji relativno odnedavno živi u Istanbulu, s kojim sam par puta bio na istim književnim festivalima u Evropi. Za doručak, on uvijek uzima jaja sa slaninom i veselo priča kako mu je to omiljeni hedonistički užitak kad putuje na Zapad. U Istanbulu ima i ptičijeg mlijeka, pa naravno da ima i svinjetine, ali pitanje dostupnosti nije uvijek identično pitanju opuštenosti u konzumaciji. Malo bi mi bili prsti na obje ruke da nabrojim osobe bosanskomuslimanskog identiteta koje lično poznajem koje inače ne jedu svinjetinu, a izvan zavičaja ne samo da je jedu, nego joj i tepaju duhovitim eufemizmima među kojima vrijedi istaknuti „uho“.
Nije, dakle, da u (svim) sarajevskim tržnim centrima, restoranima te na pijacama svinjetine nema, ali je ponešto skrajnuta, što je potpuno logično i spada u banalni trgovački rezon ponude i potražnje. Isto tako u sarajevskim knjižarama ima knjiga na engleskom, a nema knjiga na kineskom, pošto se prve kupuju, a za druge nema potražnje. Ipak, neko ko bi to javno primijetio, ne bi, naravno, bio izložen javnom linču. Problem sa isticanjem skrajnutosti svinjetine je to što je ta činjenica samo simptom drastično promijenjene etničke slike Sarajeva. Prije tridesetak godina, barem polovina stanovnika Sarajeva nije ni nominalno ni stvarno bila dio zajednica kojoj vjerska pravila brane konzumaciju svinjskog mesa, a danas je pitanje ima li takvih i deset posto.
To je tako i to je banalna statistička činjenica. U njoj nije sadržan vrednosni sud. Na sličan način na koji je Sarajevo muslimanski grad, većina evropskih gradova su hrišćanski ili posthrišćanski. Nema, dakle, u tome ništa loše.
Otkud onda tako žučne reakcije? Kad je Anđelić prvi rekao „car je go“, prije osamnaest godina, promjena je još bila svježa, vladala je „faza poricanja“, pa je to možda i razumljivo. Danas, kad je Anđelićev tekst već punoljetan i kad Sanja Vlaisavljević samo ponovi njegove osnovne teze, to je već mnogo bizarnije. Čemu potreba tolikog broja ljudi da živi u iluziji, čemu tako snažna žudnja nekolicine otužnih nebošnjačkih sarajevskih seniora da opravdavaju vlastite životne izbore jeftinim sofizmima?
Čini se da bi razlog mogao biti nespremnost za suočavanje sa razlozima za tako drastičnu promjenu. Otud i ta nervozna mantra „Možda etnička slika i jeste drukčija, ali za to nije krivo Sarajevo“. Daleko od toga da je tu „Sarajevo“ (šta god ta riječ u ovom kontekstu značila) jedino krivo, ali bi još pogrešnije bilo reći da je potpuno lišeno krivice. Strah od suočenja s tim tabuom dovodi zapravo do toliko histeričnih reakcija povodom banalnih ukazivanja na očigledne stvari.
Piše: Muharem Bazdulj za Preokret, Foto: Wikipedia
Muhareme, muhareme, pusti se Sarajeva (ne)bolan bio. Eto si uključen u srbijansku kulturnu baštinu pa se uključi na pravi naćin sa argumentovanim javnim debatama. Na ovoj planeti po svim monoteističkim religijama sve je dragi Bog ili Allah džš stvorio pa i svinju. Znaš ti Muhareme da su svinjski organi 99% slični ljudskim organima. Svinja je bila i još više postala vrlo bitna za spas ljudskih života. Znaš ti Muhareme da nije bitno ko jede svinjetinu i proizvode od iste. To je najjeftinije meso! Nije to bitno! Bitno je ljudstvo i bitno je da li si insan ili nisi. Na zapadu ( u većinskim kršćanskim zemjama) se zove “hrana za siromašne” pa zato imaju nedeljni ručak kada se jede janjetina ili jagnjetina. Piši Muhareme svoja iskustva iz svog novog okruženja. Mi znamo u kojem i kakvom okruženju živimo a znaš i ti odakle si i gdje si sada. Prosvjetli nas novim saznanjima Muhareme. Tekstovi ti postali dosadni, ponavljaju se. PS Tema knjige “Posljednji muškarac na zemlji” bi se mogla malo produbiti. Interesantna je tema!