ELIS BEKTAŠ: Ni mrtav Srbin nije dobar Srbin

Jugoslavija je, pogotovo ona socijalistička, u dobroj mjeri počivala na laži kao propagandnoj tehnici. No tačnost tog iskaza ne čini Jugoslaviju ništa drugačijom od svih drugih država svijeta, jer sve države svoj raison d’être artikulišu kroz propagandu, a propaganda nikada nije istina, barem ne u potpunosti. U epohi koju smo ostavili za sobom vjerovalo se da laž bitnije određuje i gradi društva u kojima ne postoji višestranačje, odnosno da je ona i potrebnija i žilavija što se jedan društveni okvir više nagne ka totalitarizmu, ali slučaj Jugoslavije pokazao je da to vjerovanje nije bilo sasvim utemeljeno izuzev, možda, u nekakvom idealnotipskom i utopijskom svijetu, koji nikada nije postojao, a teško da će ikada i postojati.

Sa raspadom jednopartijskog sistema, laž nije ustuknula, već je, samo naizgled paradoksalno, još sveobuhvatnije ščepala društvo, i po šririni i po visini i po dubini. To će začuditi samo društvene idiote koji vjeruju da je uzmak jednopartijskog društvenopolitičkog uređenja otvorio prostor pluralizmu i koji odbijaju vidjeti da je mjesto socijalističkog monopartizma zauzeo zbir još isključivijih i još zastarjelijih, a najčešće i reakcionarnih društvenih i političkih svijesti. Zahvaljujući tome, laž je u postjugoslovenskom javnom prostoru danas ne samo sveprisutna, već je i vitalna kao nikad prije i proživljava svoju novu mladost.

Postjugoslovenski javni prostor nerazmrsivo je klupko laži koje će neki nazvati poluistinama, ali to je samo još jedna laž izgovorena s intencijom manipulacije. A i kretenluk, jer poluistina je nemisliv konstrukt, fenomen bez svrhe i smisla, nešto kao, recimo, polukurac ili poluvoda ili polusmrt. Kretenluk je i tvrdnja koja se često čuje i po kojoj se istina nalazi – negdje između. Drevna indijska parabola o slijepcima i slonu, koja se kasnije pretočila i u druge duhovne i misaone okvire, govori o skupini slijepaca od kojih je svaki rukom dodirnuo jedan dio slona i na osnovu toga tvrdio da slon izgleda tako-i-tako. Za jednoga je slon bio poput stuba, za drugog poput prijestolja, za trećeg poput cijevi, za četvrtog poput lepeze… Tvrditi da je istina negdje između, značilo bi tvrditi da je slon nešto između – stuba i lepeze. A nije, već je slon jednostavno – slon, a istina je uvijek izvan laži a ne među njima, čak ni kada im tepamo da su poluistine.

Опис није доступан.

U postjugoslavenskom prostoru ne laže se ni smisleno, ni funkcionalno ni pragmatično i u tom je pogledu čuveni pasaž Dobrice Ćosića o laži tek pretenciozna i bezvrijedna literarna crtica. Ovdje se laže iz znatno prozaičnijih i banalnijih razloga, laže se zbog zaostalosti i neukosti, laže se zbog opšteljudske i civilizacijske inferiornosti i impotentnosti. Laže se zbog lijenosti, laže se jer je tako lakše. Laže se zbog parališućeg straha pred odgovornošću. Laže se jer se ne umije drugačije, pa se zato laže i kada od toga nikakve koristi nema, odnosno kada je ta korist samo kratkoročna ili čak samo prividna, a šteta je dugoročna i stvarna. Laže se jer laž zahtijeva da se ta igra ne prekida, prijeteći stravičnom kaznom onome ko se usudi izgovoriti istinu.

Čega god se dotaknu slijepci u postjugoslovenskom javnom prostoru, oni će to opisati još sumanutije i još grotesknije no indijski slijepci što su opisali slona. Svejedno da li su kandže svog lažljivog duha spustili na vladare i dinastije iz daleke povijesti, na junake iz narodnih predanja, odreda i po pravilu kompozitne i hibridne likove koji su još davno oformljeni kao umjetnička, ali i ideološka laž, na lidere, vojnike ili tribune novijeg doba, na traumatične događaje koji su oblikovali stvarnosti, na sebe same… uvijek će njihov opis biti neko nakaradno i sumanuto poređenje, pa samim tim i laž.

Zlobni i pogani nasrtaj Abdulaha Sidrana, popularnog miljačanskog stihoklepca za mediokritete i notornog pokvarenjaka sa demonskim nagonom da se javnosti predstavi kao uzorita mjera etičnosti, na već skoro tri decenije pokojnog Trebinjca Srđana Aleksića tek je jedna je od bezbrojnih potvrda laži kao načina mišljenja i bivanja u južnoslovenskom javnom prostoru, ali je zahvaljujući naboju ostrašćenosti i upornosti kojom taj gad nasrće na ono što ga plaši i što izmiče njegovoj obogaljenoj sposobnosti razumijevanja ta potvrda koju nam on pruža upravo paradigmatična.

Na ovom mjestu valja izravno kazati da Srđanu Aleksiću nikakvu uslugu nisu učinili propagandni lešinari na čelu sa Brozovom unukom, koji su tragični događaj na trebinjskoj pijaci s početka 1993. godine iščupali iz zaborava, ali i iz konteksta i na veoma ga pogrešan i tendenciozan način predstavili kao paradigmatični herojski čin i kao kontrapunkt zločinima koji su obilježili rat za raspad Jugoslavije. Ja lično neću govoriti o konfuznom i rašomonskom slijedu događaja koji su doveli do Srđanove pogibije, niti je to od ikakvog značaja za ovaj tekst. Bolji običaji nalažu da to objašnjenje prepustim nekom od Trebinjaca koji nisu naturalizovani u ovom gradu poput mene.

Efekat koji su već spomenuti lešinari postigli svojim tendencioznim propagandističkim zahvatom stoji u izravnoj opreci sa efektom kog bi trebala imati jedna herojska i tragična pripovijest. Onaj pihtijasti i neartikulisani dio postjugoslovenskog društva koji samoga sebe, a bez ikakvog uporišta, označava građanskim i humanističkim, koristio je slučaj Srđana Aleksića kao dokaz da su učesnici te jezive predstave pod krinkom rata većinom bili zla i svake ljudskosti lišena stvorenja i da su samo rijetki pojedinci među njima, poput Srđana, nadrasli ulogu koju su prihvatili. Problem sa takvim zaključkom ne leži samo u njegovoj netačnosti, već prevashodno u njegovoj intenciji i u pokušaju jednog društvenog odsječka da samoga sebe abolira od svake odgovornosti za rasap društvene svijesti i vrijednosne arhitekture na kojoj bi ona trebala počivati.

Veći dio onog jednako pihtijastog i nedovoljno artikulisanog društvenog odsječka koji sebe naziva bošnjačko/bosansko-patriotskim prihvatio je narativ o Srđanu Aleksiću kao potvrdu svog ubjeđenja da su samo iznimno rijetki Srbi sposobni za ljudski čin u kom se stapaju čojstvo i junaštvo, a nešto zagriženiji elementi tog društvenog odsječka u slučaju Aleksić našli su potvrdu vlastitog ubjeđenja da je samo mrtav Srbin i dobar Srbin.

Srpsko-patriotski odsječak društva, uprkos svojoj prividnoj homegnosti, na slučaj Srđana Aleksića reaguje podvojeno i prilično shizofreno, pokazujući tako da nije ni najmanje imun na atrofiju etičnosti kao posljedicu prethodnog sluđivanja sveobuhvatnom lažju, baš kao i ostali postjugoslovenski odsječci, pa tako jedan dio tog odsječka promptno odriče svaku vrlinu Aleksiću i proglašava ga švercerom i tako, gle čuda, staje uz bok notornom miljačanskom metilju Sidranu, a drugi odsječak, koji nastoji da prigrabi malo pragmatizma i da se ogrebe o Srđanovu smrt kao što se grebe i o bezbrojne srpske smrti iz prošlosti, naizgled ga prihvata kao heroja uz opasku – mi smo imali Srđana, a drugi nisu – nemajući pameti da shvate šta ustvari poručuju takvim iskazom, koji je, uostalom, i netačan kao i svi drugi iskazi koji dolaze iz bilo kog od ovdje pobrojanih društvenih odsječaka.

Društvena se laž više od ijedne druge laži hrani kukavičlukom onih koji su pozvani da izgovore istinu i koji bi po prirodi stvari morali to učiniti, i nezajažljiva se proždrljivost te laži nikada ne može zasititi. I tako, baš kad smo pomislili da su se razni propagandistički lešinari namirili i da je epizoda sa ritualnim čerečenjem jednog davno stradalog Trebinjca okončana, iznebuha se javlja pogani troglodit iz miljačanskog mulja, Abdulah Sidran, i upornošću štakora ili oposuma ili kakve još gadnije štetočine ostrvljuje se na Srđana, nastojeći da toj svojoj gadariji pridruži principijelnu i etički odbranjivu motivaciju.

Avaj, da bi motivacija nekog govorenja odista bila principijelna i etički odbranjiva, nije dovoljna želja govornika, već je potrebno i njegovo umijeće, udruženo s odanošću misaonoj konzistenciji i etici. Uprkos višedecenijskom upinjanju da sebe predstavi kao literarnog natčovjeka, Sidran tome jednostavno nije vičan i povijest književnosti će ga pamtiti tek kao literarnog potčovječuljka i po citatu Malik, Malik, na govno si nalik, te po nekoliko pjesmuljaka neugodno kontaminiranih kolektivističkim i vulgarnomimetičkim pluralom koji se prepoznaje po tome što efekat može ostvariti samo kod mediokriteta i onih koji čak ni do tog perceptivnog stadijuma nisu dobacili.

Sidran je pjesničić fukarskog duha koji nepogrešivo prepoznaje da će rulja novčiće bacati i uzdahe upućivati onome ko umješno podilazi njenim civilizacijskim nastranostima i koji joj uspije podariti iluziju njene vrijednosti pred svijetom. Zato su njegove riječi uvijek pisane i izgovarane samo s jednim ciljem – da što više mediokriteta uzdahne i uzvikne bravo, Sidrane! Ja isto ovako mislim samo ne znam kazat lijepo kao ti! No on je prije svega i iznad svega neznalica, jedan od onih pjesničića kojima se Sokrat ruga u svojoj odbrani pred sudom i optužuje ih da ništa ne znaju o predmetu svog pjevanja i svog govorenja.

Sidran je bošnjačko-bosanski pandan Matiji Bećkoviću i sličnost njih dvojice ne iscrpljuje se u spremnosti da uvijek stanu pred kamere sa svojim škiljavim i glodarskim pogledima, već je znatno dublja i ogleda se u spremnosti da manipulišu kolektivnim traumama i da kradu mukle zanose fukarskog kolektivizma pa ih upakuju u literarni celofan mio uhu njihovih sljedbenika. Jedan krade deseterce, drugi krade neninske uzdahe, ali u osnovi tu nikakve razlike nema, i jedan i drugi tek su nakazni i unjkavi glasići glodara i lešinara.

Biće onih koji će reći da su ta dvojica tek zlobni i jetki starci i da ih valja pustiti da dostojanstveno skliznu u neumitni zagrljaj biologije. A ne, ne, gospodo, priznati takvima pravo na dostojanstvo znači osuditi buduće naraštaje na još više nedostojanstva i još više laži no što će im njihova epoha natovariti na grbaču. Argument sa pravom na dostojanstvo nešto je o čemu su nakaze poput Sidrana trebale voditi računa mnogo ranije, a ne tek kada su izgubili svako pravo na njega.

A šta Sidran zaista radi, pa je zaslužio ovako oštre i nemilosrdne ocjene? Taj se ljigavac na svom Fejsbuk profilu iznebuha obrušio na Srđana Aleksića proglašavajući ga ni više ni manje nego četnikom, a implicitno i „genocidašem“ i promptno zahtijevajući da se novinarska nagrada nazvana po Srđanu po hitnom postupku preimenuje i nazove po nedavno preminulom Vlastimiru Mijoviću. Sidran lešinarski koristi Mijovićevu smrt da bi ničim izazvan podigao ionako užarenu temperaturu i tenzije u bosanskohercegovačkom javnom prostoru i da bi još malo podilazio hordama svojih mediokritetskih i sluđenih sljedbenika.

U Sidranovoj interpretaciji, prva asocijacija na spomen Trebinja nikom ne bi smio biti Srđan Aleksić, već isključivo progon stanovnika tog gradića na jugu Humske zemlje, koji je, kako Sidran tvrdi, počinjen sa „elementima genocida“. Miljačanski ljigavac insistira na sveobuhvatnoj četničkoj atribuciji tragičnog događaja sa trebinjske pijace, pri čemu četništvo u njegovoj glavici ima značenje kog ni on sam ne bi uspio razložno i precizno artikulisati iz prostog razloga što je Sidrana obuzela patološka srbofobija i što on četništvo, kao izraz ultimativnog zla, izjednačava sa srpstvom.

Otud dolazi i njegova klasifikacija po kojoj je četnik Aleksić branio četnika švercera od drugih četnika. Koliko god tanušan i s aspekta one Borhesove svjetske biblioteke beznačajan literat, Sidran ipak dovoljno dugo živi od riječi da dobro zna kakvu im funkciju dodjeljuje. On svojim iskazom podiže ranije uspostavljenu ljestvicu po kojoj je samo mrtav Srbin dobar Srbin i poručuje da čak ni mrtav Srbin ne može biti dobar, a uz to poručuje i da uopšte nije potrebno biti Srbin, kao u slučaju Alena Glavovića, da bi se bilo četnik.

Istini za volju, bilo je mnogo glasova, među kojima i onih koji dolaze od poznatih ličnosti, koji su se Sidranu suprotstavili i pokušali mu objasniti da je zastranio i da lupeta, ali to je samo pojačavalo pakosni i zajedljivi bijes karikaturalnog starčića. No nijedan od tih glasova nije bio dovoljno odlučan da Sidranovo ontološko zlo sasijeca u korijenu i svi su po pravilu nastojali da načine kompromis i da miljačanskom ljigavcu ostave prostora za častan uzmak od svog poganluka. A to je greška i iluzorno je očekivati od lažova i neznalice da razumije pojam časti i da prepozna prostor za uzmicanje od poganluka.

Ta nevjerica čestitog svijeta pred gadalukom Sidranove duše razumljiva je. Razumljivo je i što taj svijet uglavnom nastoji da pronađe neko banalno objašnjenje i razlog tog gadaluka. Đuturumluk, novac, alkohol… ništa od toga nije razlog. Sidran se zovu svog boga i zaštitnika poganluka prepušta neuslovljeno, poput zilota, on to čini jer voli i jer mora da laže i da bude pogan, jer samo na taj način može nahraniti svoju potrebu za značajem u svijetu.

Ko je potaknuo Sidrana da nasrne na pokojnog Srđana Aleksića, irelevantno je. Treba, međutim, reći da najradikalnije krilo mladomuslimanskog mindera, odnosno SDA, već godinama gaji fiksaciju na taj slučaj i čeka svaku priliku da na Srđana ispali strelicu čiji je vrh zamočen u gnoj njihovih duša. Neko je iz tog kruga pravilno ocijenio da bi bilo zgodno regrutovati pakosnog trola iz mulja Miljacke za tu borbu i da je dovoljno Sidranu samo kroz uši provući nekoliko riječi, a sve ostalo će obaviti njegova ljubav za laž i za poganluk i njegova demonska potreba za važnošću pred mediokritetima.

No kao što građanski i humanistički propagandistički lešinari nisu učinili uslugu Srđanu Aleksiću, tako ni minderske propagandlije nisu učinili uslugu zlom miljačanskom ljigavcu, već su ga potaknuli da krene kevtati o etičnosti ali na način koji je samo do kraja razgaćio i razobličio samog Sidrana i prokazao ga ne samo kao zlo i pokvareno biće već i kao neznalicu i idiota kojem je svaka dosljednost strana.

Naime, ne treba zaboraviti da Sidran, koji Aleksića spremno smješta u četništvo i proglašava ga neostvarenim genocidašem itekako ima razumijevanja za onu operetsku frajlicu Praljka koji, za razliku od Aleksića, nije bio tek jedan od bezbrojnih mladih ljudi čija je zbunjenost na svim stranama usisana u vrtlog rata, već je u taj rat ušao sa golemim ambicijama, koje su nagrađene prvo generalskim epoletama, a potom i osuđujućom presudom za udruženi zločinački poduhvat, ali metiljavom Sidranu ne pada napamet da svog ahbaba optuži da je učestvovao u zločinima sa, kako on veli, elementima genocida.

Ne treba zaboraviti ni da je Sidran prije dvadesetak godina glodarski uporno nastojao prodati pripovijest o Edibu Buljubašiću, servirajući javnosti tog serijskog ubicu, sociopatu i logorskog čuvara u Dretelju kao kompleksnu ličnost koja je u najmanju ruku žrtva traumatuičnog odrastanja. Objašnjenje za takvu inkozinstenciju može biti samo jedno – ni Praljak ni Buljubašić nisu Srbi i kao takvi u ovom trenutku nisu podesni za mržnju kojoj se demon iz miljačanskog mulja tako strasno i spremno prepušta i koja će svom baštiniku donijeti ovacije ostrašćenih, a možda i neku markicu iz sivih budžetskih prostora.

Iz Sidrana progovara isti zloduh kao i iz notornog Dine Mustafića, koji spremno optužuje sve ili barem ogromnu većinu stanovnika Republike Srpske da im je identitet neporecivo obilježen i određen genocidnim namjerama, a pritom ne vidi nikakav etički problem u svom panegiriku radikalnim fanaticima poput Hasana Čengića, koji su veoma aktivno kreirali makabričnu stvarnost u kojoj je skupa s Jugoslavijom propalo i društvo sa svojom sviješću i svojim vrijednostima.

Sidran ne zna šta se odista zbilo na trebinjskoj pijaci početkom 1993. godine niti mu je potrebno da zna. Njegova misija ne zavisi od istine već je usmjerena ka proširivanju vladavine laži, poganluka i zla. Zbog toga on tako spremno piše o onome o čemu ništa bitno ne zna i uspostavlja vulgarne, mehanicističke, nedopustivo pojednostavljene i samim tim lažne i bezvrijedne zaključke.

Miljačanski poganćer neugodno nalikuje na Abduselambega iz Andrićeve pripovijetke Mustafa Madžar, koji Mustafi pripovijeda kako je gledao njegova junaštva u boju, na šta mu jetki i poganom ljudskom prirodom zgađeni asker odvraća pitanjem zar se moglo vidjeti ispod jorgana? Abduselambeg je kukavica i lažov i Mustafa zna da takvi „lako ubijaju“. Sidran je, međutim, još ljigaviji od svog literarnog prethodnika i zato bira da nasrće na mrtve ljude i mrcvari ih bespotrebno, vođen gadom u sebi. Obnevdio od bijesa umne i ljudske impotentnosti, Sidran ne uviđa vlastitu neetičnost i ne shvaća da svojim nasrtajem na Srđana Aleksića ujedno nasrće i na Vlastimira Mijovića, bezrazložno ga uvlačeći u glib zla, zajedljivosti i laži.

Tragična pripovijest o Srđanu Aleksiću tek čeka da bude ispričana po zahtjevima istinoljubivosti, ali pokušaji umnih i etičkih patuljaka poput Abdulaha Sidrana da, podilazeći mediokritetskom i ostrašćenom horizontu očekivanja, ponude nekakvu svoju verziju istine ne dobacuje čak ni do komičnog pokušaja indijskih slijepaca da na osnovu jednog dodira rukom opišu čitavog slona. To Sidranovo pregnuće samo je grčevita bitka za još više laži, a samim tim i za još više zla, te supstance bez koje Sidran očito ne može i bez koje njegova egzistencija ne bi imala nikakvog smisla niti svrhe.

Za kraj, ponoviću da je stradavanje Srđana Aleksića na trebinjskoj pijaci 1993. godine mnogo više bilo splet tragičnih okolnosti u atmosferi ostrašćenosti i vrijednosnog mraka nego herojski čin, ali ću kazati i to da je Srđan učinio djela koja su znatno bliže junaštvu i o kojima javnost zna malo toga ili ne zna ništa o njima. No, kako već rekoh, to je priča za koju mi imperativ etičnosti nalaže da je prepustim nekom drugom da je ispriča, nekom ko je pozvaniji od mene i ko će na taj način ne samo svijetu podariti tračak istine, već i olakšati vlastitu dušu.

A oni koji nakon ovog teksta požele Sidrana braniti argumentima da je riječ o laureatu, literarnom geniju i najvećem živućem književniku ove raspale torine, savjetujem da se uzdrže od takvog truda i da sebe poštede izlaganja sramoti blesavosti. Neće mnogo mulja proteći Miljackom, a povijest će književnosti Sidrana smjestiti tamo gdje mu je i mjesto – uz bok bezbrojnih provincijskih skribomana i tračara koji su podilazili mediokritetima, skupa s jednim Nametkom i drugima, odnosno u društvo koje nikakvog značaja i nikakve vrijednosti za umjetnost nema, osim ako umjetnošću nećemo nazvati kokodakanje patuljastih Polifema kojima to jedno oko služi da se njime okreću ka svojim bogovima laži i zla.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: Preokret

1 thought on “ELIS BEKTAŠ: Ni mrtav Srbin nije dobar Srbin”

  1. Sven Rustempašić

    Prvo, ogromne čestitke autoru teksta o Sidranu jer je razotkrio mnogo toga istinitog o ovom ŠARLATANU kojeg nam je Udba još odavna, još prije rata, podmetnula da nam čini štetu, da ustvari djeluje protiv RBiH i odanih joj građana! Evo komentara kojega sam ja napisao na Latićevom FaceBook portalu ¨The Bosnia Times¨, a nakon čega me je Sidran prijavio da me FaceBook na 30 dana isključi (¨banuje¨). Par riječi je tu i tamo dodano radi jasnije prezentacije:

    Sven Rustempašić: Mnogim Bošnjacima omiljeni govor Avde Sidrana je otprilike kao govor nekog s veoma tvrdom stolicom ko se napreže na klozetnoj šolji… nekoliko ¨tvrdo¨ izgovorenij riječi, poluriječi, pa pauza, pa opet tako… naporno… Sidran ustvari tako imitira mukotrpno odčepljivanje bošnjačke česte analne retencije (analna retencija: fiziološki i psihološki problem, fiziološki zadržavanja tvrdog izmeta dugo vremena u zadnjem dijelu debelog crijeva kod anusa, a također psihološki kompleks s dužim objašnjenjem).

    Avdo Sidran je jedno od medijskih mega-podvala iz velikosrpske radionice udbaških kreatura koja su bošnjačkom narodu nametnute preko 30 godina – Sidran još mnogo prije rata, čak i prije bratstva u paketu s Kusturicom! Nešto slično tri decenije nam nametanom šarlatanu Muhamedu Filipoviću Tunji… Sidran ¨prepričava¨ sve i svašta… on se u SVE razumije, on SVE zna, on SVE tumači, on je SVEZNALICA. Internacionalno pravo, ustavno pravo, zdravstvena stanja, financijska pitanja, sociološke teme, filozofske teme, diplomatske teme, medijske teme… i tako dalje ad nauseam… SVE to Sidran ¨zna¨, on je famozna DJEVOJKA ZA SVE. I zato propadamo jer ljudima takvi šarlatani sole pamet decenijima. Stotine TV sati dato je ovom šarlatanu da narod vara, da nam ¨bošnjački guru¨ bude ustvari jedna višedecenijska srpska podvala (još iz doba komunizma-udbe). A to varanje naroda je Sidran debelo naplatio na svaki mogući način. To važi za sve teme, a aktualnu temu Srđana Aleksića koju on, dakako po naruđbi, ¨obrađuje¨, ne poznajem, a nije toliko niti bitna.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top