Bakir Izetbegović i Milorad Dodik su političari dejtonske BiH za koje se mora reći da se razlikuju. Jedino u svome nastupu. Zbog toga što jedan glumi smirenost i razboritost, uprkos čemu ispada idiot, a drugi bahatu otvorenost i direktnost, pri čemu, također, ispada idiot. Doduše, jedan je mufljuzasti tatin sin, a drugi taktički vješt seoski knez, trgovac i nakupac. Izetbegovića je teško zamisliti u ulozi pjevača koji pod šatorom uveseljava seosku sirotinju, što nije vrlina nego mana. I to bi bila ta razlika. To što se prvi zalaže za BiH u kojoj bi vladala filoustaška mladomuslimanska ideologija s premazom antifa agit-propa, a drugi za odcjepljenje Republike Srpske čiji bi primarni identitet bo baziran na neoljotićevskom paganskom duhu Dragoša Kalajića koji se manifestuje u kultovima Karadžića i Mladića, također sa, sve tanjim, premazom antifa agit-propa, ne čini nikakvu razliku. Iako je Izetbegović u takvom ideološkom miljeu rođen, a Dodik je ipak konvertit s jugoslovenskog socijalizma i ljigavog liberalizma, može se reći da se današnje generacije Srba i Bošnjaka podižu u sasvim istoj (bez)ideologiji s dvije lokalne adaptacije.
A na osnovu te (bez) ideologije se grade i političke strategije i taktike, koje u slučaju postojeće bošnjačke i srpske ideologije dopuštaju sva savezništva, dok svakovrsnim i nesumnjivo smišljenim izlivima mržnje potkopavaju ono najlogičnije – srpskobošnjačko. Bez bespotrebnog ponavljanja da Srbi i Bošnjaci žive izmiješano u BiH, Srbiji i Crnoj Gori i da u ovim zemljama živi oko 300.000 Hrvata, dok u Hrvatskoj živi neznatan broj kako Srba i Bošnjaka i da su stoga primarno njihovi dobri odnosi bitni za mir u čitavom regionu, patetično samoponižavajuća udvaranja i jedne i druge strane usmjerena su nigdje drugo nego na hrvatsku adresu. Podsjetimo se, Milorad Dodik gotovo ne propušta priliku da podvuče da bez trećeg entiteta “nema nikakve Bosne i Hercegovine”, dok će njegov savjetnik za medije, Milan Tegeltija, na osnovu ovog ponižavanja, napisati umilno-uvlakački tvit “Odnosi Srba i Hrvata u BiH danas trebaju biti vodilja i uzor Srbima i Hrvatima u odnosima dviju država, a ne obrnuto.
Idiotski jezik
U izgradnji svojih odnosa matične države moraju prije svega imati na umu vitalne interese svojih naroda u BiH, što je mnogo važnije od nekih sporednih rivalstava.” Tegeltija koji od poreznih obveznika vrlo skupo naplaćuje savjetovanje Milorada Dodika, očigledno, nema predstave o životu Srba van Republike Srpske, pa su mu Srbi koji su navikli da žive u zapadnomostarskim ulicama Jura Francetića ili Mila Budaka uzor besprijekornih srpskohrvatskih odnosa. Ali je i za očekivati od vlasti čija je parola “nema više komunista”, da se gadi Srba koje su od NDH terora oslobodili upravo isti ti komunisti i preporučuje im dobre odnose s ustašama. No, u isto vrijeme, savjetnik predsjednika države, očigledno nema elementarnih saznanja tome da su Srbi u BiH autohton narod, a ne dijaspora pristigla iz Srbije, pa im je Srbija matična država, a ne da su i Srbija i Crna Gora i BiH matične države kako i srpskog, tako i bošnjačkog naroda. U manifestovanju idiotskog jezika, Tegeltija, zapravo, najviše ide na ruku onima koje želi argumentovano poklopiti, pa je zagovaranje Srbije kao isključive matice bh Srba, uz Dodikovo papagajsko ponavljanje kako “nismo Bosanci”, zapravo najviše ide na ruku gomili laži Bakira Izetbegovića o Bošnjacima kao “stojnicima oduvijek” i Srbima kao stranom tijelu. Što bi se Izetbegoviću, uprkos tome što se radi o notornoj laži i gluposti, moglo i priznati kao dio leigitimne postmodernističke manipulacije sluđenom sirotinjom, da je barem i u toj manipulaciji dosljedan.
Ali ne i kada je u pitanju dodvoravanje Zagrebu, gaulajteru zapadne moći na Balkanu. Pa će tako Izetbegović, nakon Dodikovog dodvoravanja Milanoviću, otrčati na noge Plenkoviću i u intervju desničarskom Večernjem listu izvršiti proskinezu pred hrvatskom ideologijom, zavapivši da Bošnjaci i Hrvati, realno, nisu imali, niti danas imaju ijedan bitan razlog za sukobe, a imaju stotinu i jedan razlog za suradnju, te da su s obzirom na “zajedničku prošlost, porijeklo, sličnost mentaliteta, jezika i sistema vrijednosti” ovim narodima “i glavni problemi i interesi zajednički”. “Ako se sruši mirovni sporazum”, vajkao se Izetbegović pred hrvatskim desničarima “srušit će se mir, a ne država Bosna i Hercegovina. Zato nam je potrebna sloga Bošnjaka, Hrvata, odgovornih Srba i svih snaga koje žele očuvati mir i postignuti stepen napretka.” Ovdje naročito treba povući termin “odgovorni Srbi”, koji u Izetbegovićevom rječniku rasno-jezičkog fašizma, podrazumijeva da su Hrvati i Bošnjaci (zbog istog porijekla op.a.?) sami po sebi odgovorni, a Srbi su razularena banda varvara, osim onih rijetkih među njima koji su hrvatskobošnjačkog zajedničkog “mentaliteta”, šta god to da predstavljalo.
Ko stvara treći entitet?
Sve ove ocjene, Izetbegović je izrekao uoči pregovora u Neumu na kojima se konačno trebao postići dogovor o izmjeni Izbornog zakona BiH, a zbog hrvatskog insistiranja na kontinuitetu političkog sistema u kojem tristotinjak hiljada Hrvata može blokirati volju gotovo milion i po Bošnjaka. Na kraju je ponovo dogovoreno da ništa nije dogovoreno, a Izetbegovićeve dvorske lude, Željko Komšić i Nermin Nikšić su obznanile da je riječ o zajedničkom dogovoru da se Hrvatima ne popušta i da Izetbegović nije posustao pred pritiscima da se naruši. Zanimljivo, samo nekoliko dana prije toga je SDA-ov bilten Stav objavio intervju s hrvatskim propagandistom Davorom Đenerom i koji je, uz perfidnu opasku da “nigdje nema tako finog razumijevanja katoličke i islamske zajednice kao u Hrvatskoj” (u Hrvatskoj živi 1,64 posto muslimana od ukupnog stanovništva, op.a.) jasno poručio da bi “Željko Komšić bi mogao biti izabran samo ako ne dođe do izmjene izbornog zakonodavstva. To bi ujedno bio veliki neuspjeh i europske i američke politike, a ne vjerujem da će se to dogoditi… Smatram da je to i Bakiru Izetbegoviću, po onome šta govori, potpuno jasno.” Izetbegoviću to jeste jasno, samo što time ne može pred vlastiti narod, baš kao što ni Aleksandar Vučić ne smije objaviti svršeni čin priznanja Kosova, pa su mu ostala dva izbora – ili da izigrava žrtvu međunarodnog pritiska kojim će Izborni zakon kakav Hrvati hoće biti nametnut, ili da Hrvatima prepusti inicijativu da, ugrozbe radi, oforme koordinaciju hrvatskih županija, to jest de fakto obnove nikada ugašenu Herceg Bosnu kao treći entitet. A kada će Izetbegovićev preostatak BiH biti sveden na dvije razdvojene teritorijalne cjeline koje će, naravno, gravitirati hrvatskim interesima i zajedno se s Republikom Srpskom takmičiti u poltronizmu, bljujući otrov jedni na druge i takmičeći se ko će više odgovarati interesima Zagreba.
Zoran Milanović optira da to bude Milorad Dodik koji nakon Neuma javno telefonski bodri Čovića kao neutješnu djevojku, iako će isti taj Milanović, bez ustezanja, reći je Republika Srpska “trebalo da bude vojno uništena. RS je nastala u Dejtonu, to je potpisao i Tuđman, i ja to akceptiram, i to je sve”, dakle tretira i Srbe i Srpsku kao znak Tuđmanove posebne milosti.
Plenković bi u toj u toj ulozi najradije vidio Izetbegovića, ali ne samo on, već i hrvatski lijevo-liberalni milje na čelu s analitičarem Borisom Pavelićem koji je nedavno doživio neopisivo ushićenje Bakirovom proskinezom pred hrvatskim nacionalizmom: “Ništa nije jasnije od spoznaje da Bosnu i Hercegovinu, a onda i mir na hrvatskim granicama, pa i u cijeloj regiji – ako ne i šire – može spasiti samo iskrena, proeuropska, sekularna i nenacionalistička politička suradnja Hrvata i Bošnjaka, koja ima potencijal da oslabi čak i Dodikovu nasilničku i separatističku politiku konfrontacije i prijetvornoga vabljenja Hrvatske na njegovu stranu.” “Učinit ću sve da se stvari poprave”, citira ozareni Pavelić mizernu udvoricu Izetbegovića, s jednakim žarom kojim nova zvijezda Al-Džazire, indolog Vesna Rajnović razbacuje udvorničkim folskulama pa Republiku Srpsku naziva smrdljivom “genocidnom tvorevinom”, a također isključivo u svrhu moralizovanja o potrebi povezivanja Tuđmanovog ideološkog nasljednika Plenkovića i Bakira Izetbegovića, koji je, nedavno, u maniru Velimira Bujanca, negirao genocid nad Srbima u NDH. Ali u okvirima subliminalnog rasizma hrvatske ljevice i njenog izmaštanog svijeta, bošnjačkohrvatski savezi su prirodno “antišovinistički”, dok srpska politika, ma kakva ona bila, ne može biti ništa drugo nego šovinistička i od koje Bošnjaci moraju bježati pravo u zagrljaj civilizovanih Hrvata. Ona će se, doduše, službeno zgražavati nad HDZ-ovim poslovičnim rasizmom prema islamu i muslimanima, ali ovaj savez nikada neće dovoditi u pitanje, tretirajući, s druge strane, bosanske muslimane kao pleme simpatičnih snorkijevaca koji pričaju dobre viceve i prema kojima treba biti blagonaklon kao npr. prema Šemsi iz Naše male klinike.
Ćurkova i Lučićeva linija
U takve okvire Bošnjaka kao potpunih idiota iz loših crtanih filmova konstantno se dobrovoljno uklapa zvijezda sarajevske građanske političke scene, Nerzuk Ćurak koji je, nedavno na zagrebačkoj promociji svoje knjige “Zašto je Bosna, a ne ništa” (šta god to značilo, a svakako ništa smisleno) pužući jednako kao Izetbegović pred Plenkovićem: “Kako izaći iz ove demografske i svake druge agonije i konfrontirajuće, nasilu proizvedene bošnjačkohrvatske dubioze, hinjski podržane od srpskog političkog faktora…? Može li se to samo i samo transformacijom figure neprijatelja u figuru prijatelja?“Jesu li uopće moguće ‘politike prijateljstva”? Ako je bošnjačkohrvatski konflikt nasilu proizveden zbog srpskog hinjaluka (Ante Starčević liked your comentary), hoće li to Ćurak da nam kaže da je konflikt sa Srbima sasvim prirodan? Naravno da hoće. Jer zaista je hinjski kreirati političke saveze protiv naroda s kojim živiš najizmješanije od Bihaća do makedonske i albanske granice, a još licemjernije kritikovati suludost takve politike iz pozicije u kojoj sam radiš to isto. A to je zato što kompletan bošnjački surogat politike u sebi sažima ono što je, uz opasku “Hrvatima su Bošnjaci Srbi” u specijalnoj emisiji HRT-a, zaključio hrvatski obavještajac Ivo Lučić: “Ne radi se ni o čemu građanskom, radi se o unitarnom modelu, pokušaju da se po istom obrascu kako je to radio Slobodan Milošević sredinom i krajem osamdesetih godina… A sjetimo se da je Radovan Karadžić 1990. i 1991. godine zagovarao građansku Jugoslaviju i građansku BiH”.
Na stranu sada Miloševića i Karadžića, koji svakako nisu ni rodonačelnici ni baštinici jugoslovenske ideje i koje Lučić spominje isključivo radi njenog dezavuisanja, ali šta je, načelno i suštinski problem građanske BiH u građanskoj Jugoslaviji, ili za početak nekom savezu zemalja u kojima većinski žive Bošnjaci i Srbi i koje čine blok koji zajednički nastupa naspram inostranstva pa i Hrvatske? To što u njoj ima previše Srba, kao što u građanskoj BiH ima previše Bošnjaka? Nemam sumnje da bi nam Lučić i svaki hrvatski nacionalista, pa čak i liberalni ljevičar, uključujući gospodina novinara Pavelića, odgovorio potvrdno, ali šta ćemo onda sa silnim nerzucima na čelu s Bakirom Izetbegovićem? Hoće li konačno priznati da je jedini interes kojeg su ikada zastupali jedino i isključivo interes hrvatskog nacionalizma, baš kao što bi i Milorad Dodik konačno morao objasniti srpskom narodu otkud on u priči koja je uvijek najviše koštala srpski narod, a to je svakako priča o podjeli BiH, bilo da se radi o sporazumu Cvetković-Maček, ili ona o trećem entitetu, koji bi se, odmah po formiranju okrenuo protiv Republike Srpske.
Sva suluda retorika i postupci srpskih i bošnjačkih političara koje smo naveli i o kojima se može sastaviti solidan doktorat, ne mogu a da nas potaknu na razmišljanje zbog čega su bošnjačkohrvatski savez protiv Srba i srpskohrvatski savez protiv Bošnjaka nešto što je samo po sebi razumljivo i jedine opcije koje se nude, a savez koji bi stabilizovao i Srbiju i BiH i Crnu Goru i tako omogućio trajni mir većinskom autohtonom stanovništvu ovih država i koji ne bi nanosio štetu ni Hrvatima, dakle srpskobošnjački, nikada ne dolazi u obzir? Polako se stiču svi uslovi da i srpski i bošnjački političari narodu koji ih je izabrao barem pokušaju odgovoriti na ovo pitanje. Ne treba gajiti iluziju da će one taj odgovor darti voljno, budući da nema sumnje da je njihov zadatak upravo da do toga nikada ne dođe. Ali nema sumnje da će nastupiti vrijeme, kada će na to biti prisiljene.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Društvene mreže
Svaka čast, Vuče!