Uprkos hiperprodukciji, pa samim tim i hiperinflaciji, fudbalu nikako ne uspijeva da konačno dosadi ljudskoj vrsti. Možda i zato što je fudbal nenadmašan u ulozi metafore, alegorije ili parabole za skoro beskrajan niz pojava u ljudskom društvu. Ja ću se ovaj put ograničiti na to da svaku državnu ili etničku zajednicu uporedim sa fudbalskim timom koji utakmicu samo prividno igra protiv druge zajednice, a ustvari je igra protiv same sebe.
U tom timu uloge su podijeljene i tačno se zna ko igra u upravljačkom redu, čiji je zadatak trpljenje, ko stoji na vratima budućnosti… Propale južnoslovenske etnije, koje privid svog značaja i svog subjektiviteta danas još samo u folklornim priredbama i u ispraznim tiradama svojih kapitena mogu pronaći, imaju timove baš po mjeri lige u kojoj igraju, s izuzetkom, možda, Slovenije i Hrvatske, koje su koptirane u nešto viši rang takmičenja, ne zbog postignutih rezultata već zbog popularizacije lige u kojoj sada igraju.
U balkanskim timovima svi besprijekorno odigravaju uloge koje su im dodijeljene – i političari i njihovi pretorijanci u budžetskim institucijama i tajkuni uključujući tu i one karikaturalne te mediji za najšire mase pa i same najšire fukarske mase ne izlaze izvan okvira postavljene taktike. Nažalost, svoju ulogu u takmičenju društava protiv samih sebe savršeno disciplinovano i skoro mehanički precizno odigravaju i oni koji bi po prirodi stvari morali biti nešto nedisciplinovaniji i šarmantniji, nepredvidljiviji u igri, koji bi morali nalikovati na Džordža Besta, Čavu Dimitrijevića, Erika Kantonu, Zlatana Ibrahimovića, na Helena de Fritasa…
Pogađaš, čitaoče, da je riječ o onim glasovima u javnom prostoru koji su za sebe priskrbili ili uzurpirali ulogu prosvjetitelja, koji nastupaju zaštićeni autoritetom humanizma, kulture, umjetnosti… i čija bi uloga trebala biti osvjetljavanje jezika, dakle mišljenja, pa samim tim i stvarnosti ili barem uspostavljanje referentnih tačaka u odnosu na koje ostatak društva može samjeravati značenje pojmova koje izgovara i koje sluša.
Kao što u fudbalu postoje igrači koji savršeno razumijevanje igre znaju spojiti sa neukrotivim talentom i koji uvijek uspijevaju iznenaditi, čak i kad se nađu u naizgled nerješivoj situaciji koja im ostavlja prostora za samo jedan potez, tako bi i ovi glasovi u javnom prostoru morali razumijevati i najdublju filozofiju igre i ostatak tima i trenera, a ujedno bi morali biti vješti da visprenim i neočekivanim driblingom iznenade protivnika, dakle saigrače, i da im takvim potezom ukažu na greške u igri.
Nažalost, oni koji igraju na tim pozicijama u raspalim balkanskim etnijama samo su karikature znalaca igre, vještih driblera i golgetera koji postižu pogotke i iz naizgled nemogućih situacija, već je riječ o netalentovanim, ali i magareći upornim igračima koji manjak znanja i talenta prikrivaju time što disciplinovano odigravaju svoju partiju onako kako je to trener zamislio. Ta disciplinovanost ne bi bila problem, kada bi ekipa igrala protiv druge ekipe, no ovdje je pogubna, jer ekipa igra protiv same sebe i protiv vlastite budućnosti, a od pobjede u tom meču možda bi je mogli sačuvati tek virtuozni i samovoljni čudaci.
Navoditi poimenično te provincijske karikature velikih majstora igre značilo bi ispisati stranice i stranice teksta, navodeći redom ovdašnje humanističke intelektualce, nezavisne analitičare, kolumniste, umjetnike… uz minimalnu bojazan da će neko na taj spisak biti nepravedno uvršten. No ispisivanje takvog spiska suvišan je posao i dovoljno se pozabaviti onima koji su paradigmatični. U više sam navrata osvjetljavao slučaj građanina Dine Mustafića koji je možda i najeklatantniji primjer lažnog virtuoza na terenu, koji se nominalno grozi pred mogućnošću pobjede društva nad samim sobom, a ustvari čini sve što može kako bi ta pobjeda bila što uvjerljivija. Ali Dino nije usamljen.
Slučaj Biljane Srbljanović, beogradske režiserke, pokazuje da te pseudohumanističke i pseudointelektualne ginjole i marionete ne žive samo na obalama Miljacke, već u bukvalno svakom ćošku blaženopočivše Jugoslavije i živjeće sve dok se i ti ćoškovi ne upokoje ili dok Jugoslavija ne uskrsne, u nekom novom tijelu, snažnijem i otpornijem od onih u kojima se ranije ukazivala.
Bez namjere da na ovom mjestu nudim tumačenja kompleksnog i traumatičnog pitanja Kosova, samo ću ukazati na kratki dijalog između Biljane i srbijanskog predsjednika Vučića u studiju beogradske Prve TV. Na Vučićevo, istina prilično pojednostavljeno i tendenciozno, ali i dalje sasvim legitimno pitanje po kom su to principu međunarodnog prava svi jugoslovenski narodi imali pravo na samoopredjeljenje izuzev Srba, Biljana Srbljanović bez imalo stida uzima riječ i kaže: „Po principu pobednika. Ko je jači. To je međunarodno pravo oduvek.“
Ne pada mi na pamet braniti insituciju međunarodnog prava, koje je suviše puta u povijesti zakazalo da bi moglo računati na moju odbranu. Ovdje je riječ o nečem puno mračnijem – Biljana Srbljanović, kao samoproklamovani humanist i umjetnik koji se svojim djelom navodno bori protiv društvenih zastranjenja i nazadnosti, pokazuje da je ustvari iznutra obrasla salonskom prdimahovinom koja niče iz fetišističkog odnosa prema sili i njenoj samovolji.
Biljana je i poglupa, pa ne shvata da svijetu u kom bez ikakvog otpora vlada princip pobjednika i pravo jačeg ne bi trebala šarada sa institucijom međunarodnog prava. Svijet tu instituciju nije porodio iz razloga svoje humanosti, već iz razloga pragmatičnosti, jer svijet, za razliku od Biljane, nije glup, pa stoga shvata da su odnosi u njemu dinamični i podložni stalnim promjenama, odnosno da ono što je juče bilo jako sutra može biti veoma, veoma slabo i obrnuto.
Ona ujedno poručuje da, u nekom hipotetičkom scenariju u kom se JNA pretvorila u efikasnu okupacionu silu koja uspijeva pokoriti čitavu Jugoslaviju, pa i dijelove susjednih zemalja koje smatra svojim legitimnim plijenom, niko od okupiranih podanika ne bi imao pravo da se tuži na takvu sudbinu već samo da se strpljivo i poslušno povinuje – principu pobjednika i pravu jačega. A njenom umovanju iz tame svojih grobova aplaudiraju i Teodor Ruzvelt i kajzer Vilhelm, pa i sam Hitler.
Nepravedno je prestrogo suditi onom dijelu srpskog društva koje se nadahnjuje krilaticom „dogodine u Prizrenu“, ako se pritom iskazuje bilo kakvo razumijevanje za Biljanu Srbljanović jer, uprkos prividnom neslaganju i Biljana i oni koji bi da se oružjem vraćaju u Prizren baštine isti infantilni i mitomanski duh koji ne shvata u kakvom svijetu živi. Ja taj svijet shvatam i mene lično plaši svijet u kom jedna Biljana Srbljanović može sloviti kao humanist i intelektualac, jer u takvom svijetu i Hanibal Lektor lako može postati obični gurman koji će gostovati u kulinarskim TV emisijama.
Pored Biljane Srbljanović, veoma je paradigmatičan i slučaj kolumniste Dragana Bursaća, tog simboličnog vanbračnog djeteta Biljane i već spomenutog Dine Mustafića, te simboličnog kumčeta notornog Stjepana Mesića koji je u politici ono što je Abdulah Sidran u književnosti – senilni đuturum koji klepeće i čegrta budalaštine za koje vjeruje da će naići na oduševljeni prijem kod mediokritetske i sluđene publike čije su potrebe za zanosima davno nadmašile potrebe za razumom i koji je opsjednut vlastitim značajem koji stoji u bolnoj nesrazmjeri sa vlastitim djelom.
Da nije bilo reakcije Edite Gorinjac, novinarke sarajevskog Faktora, koja je prilično umješno razobličila Bursaćevu malicioznu izjavu na podgoričkom forumu Quo Vadis Balkans, Bursać bi tu izjavu, po kojoj je upravo on zaslužan za otkriće masovne grobnice Tomašica kod Prijedora, vjerovano ponovio još nekoliko puta pa bi ona uskoro postala jedno od čestih pogrešnih opštih mjesta.
Istini za volju, Bursać se nakon Editinog teksta posuo pepelom na društvenim mrežama i ponudio nekakvo nemušto izvinjenje, pravdajući svoju izjavu kontekstom i zahtijevajući da ona bude shvaćena kao uslovna, odnosno kao naglašavanje njegove uloge u širenju informacije o tom stratištu, a nipošto kao pokušaj da se za sebe priskrbi slava.
Odgovor na pitanje o iskrenosti i autentičnosti Bursaćevog izvinjenja i pravdanja leži upravo u modusu operandi njegovog žurnalističkog truda. On svojim tekstovima nikada ništa ne otkriva, pa čak i ne osvjetljava pitanja kojima se bavi s više strana, već jednostanvo ispisuje agitpropovske pamflete nabijene opštim mjestima, parolama i frazama, znajući da ih upućuje umno potkapacitiranoj i emotivno ranjivoj publici koja nije dobacila ni do razvojnog stadijuma mediokriteta.
Kada piše o zločinima, Bursać ne šalje poruku da je zločin eo ipso neprihvatljiv. Umjesto toga, on je odabrao ulogu pokajnika koji u dijelu bošnjačkog društva potiče i ohrabruje osjećaj ekskluziviteta i kultiviše svijest žrtve čak i među onim pripadnicima tog društva koji se ni u naslobodnijoj interpretaciji ne mogu svrstati u kategoriju žrtve.
Bursaćevo monohromatsko slikanje javnosti, u kom su tamne boje rezervisane za njegove dojučerašnje saborce, a svijetle za Bošnjake kao nužne žrtve, opasan je i zloguk posao, jer se njime ne pomjeraju granice razumijevanja fenomena zločina niti se taj fenomen potiskuje iza neprelazne granice etičke prihvatljivosti. Umjesto toga, Bursać na jedan perverzan način učestvuje u gradnji kulta zločina, a odnos prema zločinu svodi na termostabilne konstante koje u najširim zamasima i zauvijek određuju i Srbe i Bošnjake kao kolektive i kao političke i povijesne subjekte.
Ne treba puno mašte da se zamisli kako u duši nekog mladog, obrazovno zapuštenog i stvarnošću istraumatiziranog Bošnjaka nakon čitanja Bursaćevih prozelitskih tekstova o zločinstvima stasava pupoljak a potom i nakazni cvijet osvete, kao što ta mašta ne treba ni da se zamisli kako jednako nakazni cvijet nekakve izopačene pravde cvate u duši nekog mladog, obrazovno zapuštenog i stvarnošću istraumatiziranog Srbina.
Prošlost ovih prostora mučna je i prepuna mraka. Pravde činjenično nema u mjeri koja bi zadovoljila potrebe svih za njom. Ali put do pravde nikada nije brz ni lagan, jer prvo treba postići konsenzus oko toga da na pravdu svi imaju pravo i da ona ne može biti monopol samo jednog podskupa zamršenog jugoslovenskog skupa. Put do nje vodi preko prava i sudova, ali i preko odmjerenog i kompetentnog, politički i ideološki neuslovljenog naučnog rada, koji za cilj mora imati razumijevanje mnogo šireg konteksta od onog što ga Bursać i drugi popularni agitpropovci nude svojoj ojađenoj publici.
To šire razumijevanje nipošto ne znači i traženje opravdanja za one kojima se opravdanje ne može dati, već je ono krhka brana pred budućim zločinima. Zbog opasnosti da bavljenje razumijevanjem šireg konteksta bude protumačeno kao revizionizam i apologetika zla, taj posao i nije za kukavičke diletante, koji se, uostalom, i sami izmiču od njega i bježe u zagrljaj populističkih i toksičnih simplifikacija.
Svijet u kom su ulogu humanista i prosvjetitelja uzurpirala spadala poput onih imenom navedenih u ovom tekstu, ali i mnogih, premnogih drugih, svijet je u kom razumijevanje pojmova i odnosa između njih nema skoro nikakvu vrijednost. Umjesto toga, vrijednost se sklonila u parole, u lične interese maskirane ideološkim kricima, u komoditet bivanja etički neodgovornim.
Zbog svega toga, kad vidim ko u postjugoslovenskim društvima igra na pozicijama humanista, intelektualaca, umjetnika, prosvjetitelja… ne preostaje ništa drugo nego da sa tribina zaplješćem i da ih obodrim povikom: „Naprijed, zabijte golčinu i pobijedite konačno sami sebe! Dok sami sebe ne izbacite iz daljeg takmičenja, teško se možemo nadati da će na teren istrčati neko ko ovu igru neće igrati na nivou najniže provincijske lige.“
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: Društvene mreže
Fantastično promišljeno i verbalizovano, briljantan um autora!