MUHAREM BAZDULJ: Rehabilitovani grobar

Nekadašnji predsjednik Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i kasniji predsjednik (nezavisne) Republike Hrvatske, uz sekundiranje svojih nekadašnjih kolega iz jugoslovenskog Predsjedništva, Bogića Bogićevića i Vasila Tupurkovskog, objavio je ovih dana pompezno najavljivani „Apel za spas Bosne i Hercegovine“ u kojem između ostalog stoji: „Naglašavam, upozoravam i ponavljam: jedino rješenje što otvara vrata budućnosti BiH jest koncept građanske države. Odgovorno to tvrdim svim nacionalizmima i nacionalnim vođama usprkos, odlučno to poručujem svima koji nadmeno kažu kako je koncept građanske države za BiH – stvar prošlosti. Ne, taj koncept osigurava budućnost BiH, a oni sa svojim stavovima pripadaju prošlosti!

To konkretno znači da treba okrenuti leđa konceptu ravnopravnosti konstitutivnih naroda i konceptu prema kojemu prava građana izviru iz njihove pripadnosti određenom etnicitetu, odnosno narodu. Upravo suprotno: sva prava pojedinca izviru iz činjenice da je on građanin Bosne i Hercegovine. Svi su građani u svim pravima i na cijelome području BiH ravnopravni i jednakopravni. Kroz to jednakopravni su i narodi kojima pripadaju, ali se ta ravnopravnost ne oduzima onima koji jesu građani BiH, ali koji nisu ni Bošnjaci, ni Hrvati, ni Srbi. Na građanskom konceptu zasnovana jedinstvena država BiH treba biti podijeljena na administrativne kantone s višenacionalnim stanovništvom i sa Sarajevom kao glavnim gradom i izdvojenom jedinicom“.

Čita prosječan protagonista javnog života u „političkom Sarajevu“ Mesićev „Apel“ i klima glavom ko kokoš kad kljuca. Misli sve je Mesić dobro rekao i kako drugi to ne vide. I zaista, u nekakvim eksperimentalnim ili laboratorijskim uslovima, da pričamo o apstraktnoj zemlji u apstraktnom svijetu, da je riječ o kompjuterskoj igrici ili digitalnoj simulaciji, šta je prirodnije od koncepta „jedan čovjek, jedan glas“. Imamo zemlju koja po površini i nije tako mala, veća je od važnih i ozbiljnih evropskih država, od Danske i Holandije, od Švajcarke i Belgije, a ima manje stanovnika nego jedan Madrid (ako bismo vjerovali podacima bh. popisa iz 2013.), s tim da realno, po svim procjenama, po broju stanovniku na dobacuje ni do Minska. Zašto komplikovati politički život, kad može biti jednostavan? I zaista, čak i ako uzmemo da Bošnjaka ima nešto malo više od 50 posto, jesu li zaista Bošnjaci kao zupčanici koji će se uvijek ponašati isto? I ako je Alija Izetbegović zaista želio islamsku državu kad muslimani budu demografska većina, znači li to da isto nužno žele i njegovi nasljednici? Zašto kod Srba i Hrvata postoji ti „iracionalni strahovi“ o preglasavanju (da sada ne potežemo „slučaj Komšić“)?

Sve su to legitimna pitanja. Neki Mustafa ili neki Nermin može s razlogom biti uvrijeđen i pitati se jesam li ja nužno „majorizator“ samo zato što se zovem tako kako se zovem. I ako je mlađi od, recimo, četrdeset, taj argument mu može djelovati strašno uvjerljivo. Ali ako stariji i ne pati od amnezije, morao bi se sjetiti jugoslovenskog konteksta u kojem su iz Ljubljane i Zagreba, a vremenom sve više i iz Sarajeva, Srbi optuživani kao „majorizatori“ u Jugoslaviji, pa je svaki Savo ili Đorđe koliko god bio iskren Jugosloven i demokrata bio optuživan da je to samo krinka, a da on zapravo želi Veliku Srbiju u formi Jugoslavije, a koja bi se ostvarila kroz koncept „jedan čovjek jedan glas“.

Najveći paradoks u svemu tome je činjenica da Srba u Jugoslaviji procentualno nije bilo ni blizu koliko je Bošnjaka u današnjoj Bosni i Hercegovini. Po popisu iz 1991. procenat Srba u Jugoslaviji je jedva prebacivao jednu trećinu i iznosio je 36 posto. Udruživanjem drugih naroda, lako bi bilo preglasati Srbe. Imajući u vidu ondašnje demografske trendove, čak se moglo očekivati da će procenat Srba u nadolazećem vremenu dodatno opadati, odnosno da bi potencijalna „antisrpska koalicija“ mogla vrlo brzo imati i dvotrećinsku većinu. Logičnije bi, dakle, bilo da da su predstavnici Srba protiv građanskog koncepta u Jugoslaviji, ako im je cilj hegemonija.

Malo pametniji i obrazovniji predstavnici miljačanske inteligencije ovdje bi vjerovatno zavapili kako oni nikad i nisu bili protiv izvorne federativne Jugoslavije i da njima ne bi padalo na pamet da napuštaju Jugoslaviju u kojoj su i Slovenija i Hrvatska. Po njima je referendum za nezavisnost BiH bio očajnički potez da Bosna i Hercegovina ne bi ostala – horribile dictu – u „skraćenoj Jugoslaviji“. U takvom razmišljanju, ako je Jugoslavija maska za Veliku Srbiju, Jugoslavija bez Slovenije i Hrvatske ni takvu masku nema, ona je čista Velika Srbija, sa eventualno drugim imenom. Testirajmo, međutim, čisto rasprave radi, demografiju te nikad ostvarene države od Velike Kladuše do Đevđelije. U njoj bi živjelo nepunih sedamnaest miliona ljudi, a od tih nepunih sedamnaest miliona, približno tačno osam miliona bili bi Srbi. Dakle, ni u toj „najstrašnijoj“ zamislivoj Velikoj Srbiji iz koje su Bošnjaci i Makedonci bježali glavom bez obzira ne bi postojala natpolovična većina Srba. A u njoj bi, podsjetimo, postojala „unitarna“ Bosna i Hercegovina, bez kantona i entiteta, sa ustavnim ovlaštenjima većim nego što u današnjoj BiH ima Republika Srpska. I to je među tadašnjom jednako bošnjačkom, hrvatskom (unutar BiH) i patriotski-bosanskom političkom elitom u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, smatrano neprihvatljivim. 

Nepokajani, a iz nekog razloga rehabilitovani, grobar Jugoslavije Stjepan Mesić čudi se političkim elitama naroda koje se boje preglasavanja i zalaže se za građansku državu po konceptu jedan čovjek jedan glas gdje politička prava ne zavisi od pripadništva nekom od konstitutivnih naroda. Stvarno, što bi klinci rekli, kraj vica; matori bradonja obrno igricu.

Piše: Muharem Bazdulj za Preokret, Foto: predsjednik.hr

1 thought on “MUHAREM BAZDULJ: Rehabilitovani grobar”

  1. Još je Čeda Antić rekao da je naša (srpska) sreća što je Alija bio 40 godina stariji od Mila, pa nije sačekao da bez ispaljenog metka izvuče unitarnu BiH iz Jugoslavije, u kojoj BiH bi Srbi bili (navodno) remetilački, antizapadni, antidemokratski faktor kao što je slučaj sa Crnom Gorom, gde bi Srbima stalno visila “traktorijada” (ili ne do Bog Jasenovac) nad glavom. Nažalost, procesi su bili takvi da je dezintegracija bila neminovna.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top