ALEKSANDAR ĐOKIĆ: Dva huškačka tabora

O odnosu nasilja i moći pisali su mnogi poznati mislioci 20. veka, jer to je bilo stoleće vrhunskog razaranja i kulminacija ljudske patnje. Jedni su, poput Hane Arent, tvrdili da moć i nasilje uvek idu odvojeno, te da se moć održava određenim diskurzivnim praksama, a da nasilje te spone razdire. Drugi, među kojima i Mišel Fuko, zauzimali su stanovište da iako su moć i nasilje distinktivni oni mogu nadopunjavati jedno drugo i po pravilu se u mnogim situacijama paralelno primenjuju. Balkansko poluostrvo je uronjeno u široku mrežu verbalnog nasilja i to nije nimalo slučajno.

Održavanje visokog stepena nepoverenja unutar političkih nacija i među njima kao spoljnim akterima jeste efikasni način kontrole datog političkog prostora. Iako relevantne velike sile koje ostvaruju pomenuti uticaj ne dopuštaju nasilju da se masovno materijalizuje, to jest zaustavljaju progresiju nasilja od diskursa ka konkretnom dejstvu koje može poprimiti oblik pogroma, a po mogućstvu i oružanog sukoba, one svojim politikama, da stvari budu jasnije i finansijskim sredstvima, podupiru diskurs netrpeljivosti, osvete i samoviktimizacije.

U tom poduhvatu pomažu im dva huškačka tabora, deklarativno ideološki suprotstavljena i to na nož, koji na nivou društvene elite deluju kao dve zatvorene sekte koje retko dolaze u dodir jedna sa drugom (nikakvog dijaloga među njima nema, samo obostrane uvrede). Mogu se nazvati sektama jer predstavljaju ekskluzivne grupe institucionalno pozicioniranih ljudi, imaju nepisanu hijerarhiju moći, raspolažu instrumentima discipline i kazne za svoje pratioce, te ne dozvoljavaju nikakvo odstupanje od stavova pobornika pod pretnjom javnog linča. Spolja te dve sekte se prepoznaju kao neoliberalna NVO grupacija koja se većinski finansira donacijama spoljnih aktera, a naprotiv njih su takozvani nacionalisti, obično afilirani sa državnim institucijama i medijima blisko povezanim sa vladajućim režimima. Ova dva tabora su tek naizgled u stvarnom sukobu, jer oba učestvuju u istoj strukturi moći koja ostvaruje uticaj na Balkanu.
Iako na prvi pogled to liči na sudar prozapadne i antizapadne struje, to nije slučaj jer se tobožnji antizapadni tabor oslanja na pomoć aktualnih hibridnih režima, koji opet zavise od iste strukture moći kao i prozapadni tabor.

Nameće se zaključak da je nacionalističkom taboru data iluzija nezavisnosti, u koju mogu poverovati članovi sekte koji se niže rangiraju (sektaši početnici), jer služe spoljnim akterima posredno, a ne direktno. Kao primer može se iskoristiti stanje svesti prosečnog nedićevskog jurišnika za vreme okupacije Srbije kao dela rasparčane Kraljevine Jugoslavije, koji sebe doživljava kao slobodnog srpskog nacionalnog viteza koji se bori protiv komunizma, bez obzira što je njegov šef pod kontrolom nacističke Nemačke, te je i ovaj samoproglašeni vitez u stvari u službi Adolfa Hitlera.

Takav je i odnos svih onih koji materijalno utočište nalaze pod okriljem nacionalističke sekte, misleći da su tako slobodni od spoljnjeg uticaja, a zapravo zavise od volje balkanskih diktatorčića, kao što je Vučić, koji opet ne mogu da donesu nijednu važnu odluku bez prethodnih konsultacija sa pomoćnicima pomoćnika vodonoše sekretara Stejt departmenta za Balkan i Bliski istok.

Ove dve sekte ne moraju uopšte koordinisati akcije, njihovi adepti pomno prate jedni druge na društvenim mrežama i započinju trivijalna verbalna prepucavanja oko najbanalnijih tema. Balkanski narodi su nesvesni istinske prirode ovih dveju sekti, informacije dobijaju preko mejnstrim medija, koji jednostavno emituju ove fingirane ratove kao važne informacije. Potom se one spuštaju na nivo naroda, o njima se raspravlja u redovima po pijacama, autobusima, bankama i naravno kafanama, kako bez toga. Tipičan primer veštačkog verbalnog rata bio je mural Ratku Mladiću u Beogradu. Potpuno nevažna pojava, neprimećena od strane prolaznika i društva, privukla je pažnju time što su neoliberalni sektaši rešili da ga skinu, a „nacionalistički“ sektaši da ga brane. Obe sekte ispunjavaju svoju funkciju – neoliberalna da pokaže kako se, tobože, bori za dekontaminaciju društva (i time ga još više kontaminira), a „nacionalistička“ kako bi poslala signale narodu kako Veliki vođa i dalje misli da su zločinci srpski nacionalni heroji, ali da to ne sme javno da kaže zbog Zapada.

Ista je dinamika i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori. Važno je razumeti da narod nije i ne može biti deo ove dve sektaške grupacije. Neoliberalna i „nacionalistička“ sekta nažalost čine javnu elitu, dok do naroda dolaze samo informacije o njihovim sukobima što stimuliše svrstavanje na jednu ili drugu stranu. Igra je postavljena tako da neoliberalna sekta konstantno nabacuje popularnost „nacionalističkoj“, što će reći aktuelnom režimu, time se on zapravo legitimizuje.

Najvažnije je razumeti da nijedna od ovih sekti ne predstavlja ideološki čist produkt. Neoliberalna širi prezir prema narodu čije socio-klasne interese treba da zastupa iako pledira na status levice, a „nacionalistička“ prodaje jednu neofašističku i revizionističku verziju srpske istorije, koja izvitoperuje tradicionalno rodoljublje. Ishod je dehumanizacija srpskog naroda od strane prve sekte, kako bi druga mogla legitimno da dehumanizuje susedne narode hrvatski, bošnjački, albanski itd.

Time se održava neprekidno stanje mržnje koje zauvek zatvara vrata političke saradnje na Balkanu. Treba podvući da se isti procesi, na isti način, odvijaju i u Sarajevu, Zagrebu, Prištini. U tim centrima se srpski narod prikazuje kao genocidan, kao jedan kolektivni monstrum koji ima za cilj samo da siluje i ubija. Ne treba crtati neku idiličnu sliku istorije u kojoj se balkanske nacije večito druže i igraju kolo. Očigledno da je istorija Balkana umnogome istorija rata, međutim, ne postoji niti jedna balkanska nacija koja samostalno može predstavljati bilo kakav važan centar. Za tako nešto nedostaju ekonomski, vojni, politički, demografski i kulturni kapaciteti. Dakle, jedini izlaz iz potlačenog stanja jeste objedinjavanje i ukrupnjavanje potencijala, to se nikako ne može postići ratom ili sukobima, već upravo saradnjom.

Problem nije u Beogradu, već u svim prestonicama takozvanog Zapadnog Balkana. Problem je u opisane dve progoniteljske sekte koje onemogućavaju uspostavljanje uslova za ponovno oslobođenje Balkana. Jedan od glavnih instrumenata u tome je samoviktimizacija. Zvanični Zagreb predstavlja hrvatsku naciju kao mučenicu koja večno strada od srpske agresije, zvanično Sarajevo ima tezu od jedanaest istorijskih genocida koje su Srbi i Hrvati navodno počinili protiv Bošnjaka, zvanični Beograd bestidno koristi temu Jasenovca, ne da bi izgradio kulturu sećanja koja vodi ka katarzi, već zarad jeftinih političkih poena.

Primer Jasenovca je indikativan, jer nacionalistička sekta vodi medijski rat protiv dve glavne institucije koje jedine ulažu trud u istraživanje genocida počinjenog u Jasenovcu, to su: Eparhija pakračko-slavonska, pod rukovodstvom episkopa Jovana (Ćulibrka) i Muzej žrtava genocida na čelu sa Dejanom Ristićem. Reč je o relevantnom naučnom istraživanju koja se dosad nisu sprovodila i reč je o duhovnom uokviravanju genocida u Jasenovcu, o stvaranju jednog memorijalnog kompleksa vrednog pažnje, kao i povezivanju jasenovačkog mučeništva sa pravoslavnom martirologijom.

Na istovetan način manipuliše se sećanjem na zločine počinjene nad bošnjačkim stanovništvom u građanskom ratu u BiH 90-ih, pa tako imamo neoliberalne sektaše koji sebi pripisuju otkrivanje masovnih grobnica (slučaj Dragana Bursaća), da bi se, bijući otkriveni, nemušto izvinjavali, što ne jenja karakter kompletnog njihovog opusa iživljavanja nad ljudskim patnjama i uspomenama na žrtve.

Stradanja balkanskih naroda, pa čak i najmasovnije kao što je stradanje srpskog u Drugom svetskom ratu u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, postaju predmet trgovine i sakupljanja političkih poena, a za obe sekte način da se zarade sredstva i steknu pozicije. Obe sekte, stoga, proizvode dva efekta: stanje večitog međunacionalnog trvenja na Balkanu i legitimizaciju hibridnih režima na vlasti. Prvo onemogućava da Balkan postane samostalniji centar političkog odlučivanja usled fragmentacije na nemoćne državice, a drugo obezbeđuje podršku javnog mnjenja aktuelnim mini diktatorima, ogrezlim u kriminal i korupciju.

Na kraju krajeva, ove sekte kvare sopstveni narod sa dva pravca: nametanjem zapadnog konfliktnog pogleda na Balkan o zakrvljenim plemenima kojima je potrebno spoljno tutorstvo da ne istrebe jedni druge i izvrtanjem nacionalne istorije kroz izjednačavanje zločinaca iz 90-ih sa istinskim nacionalnim herojima iz ranijih perioda. Jednom kada narod usvoji ova dva obrasca – verovanje u večitu mržnju prema susedima i glorifikaciju ubica suseda, Balkan zauvek ostaje zarobljen u disfunkcionalnim banana državama.

Ne mogu Karadžić i Mladić biti u istom panteonu sa Svetim Savom i knezom Lazarom, to nije prirodno stanje, tu nema idejne sukcesije. Ne mogu u bošnjačkoj naciji vrhovni bogovi biti Alija Izetbegović i Rasim Delić, niti u Hrvatskoj Franjo Tuđman i Ante Gotovina, jer su dio jedne te iste jednačine zavade. One koju su u istoriji jugoslovenskih naroda odbacivale jedino istinski objedinitelji, bilo u Prvom, bilo u Drugom svetskom ratu.

Napokon, dve sekte svojim borbama samo potvrđuju dato stanje. Zato je balkanskim nacijama potrebno da se oslobode od uticaja kako Zapada, tako i sekti koje mu služe. Za stotinak godina od paradigme večite borbe jednog jugoslovenskog etnosa za slobodu od spoljne kontrole u kojoj su ključne moćne mitske, ali nezanemarive i potrebne tačke: Kosovski boj kneza Lazara, opsada Ključa u koji se utvrdio poslednji bosanski kralj Stefan Tomašević, Bitka na Gvozdu Petra Svačića protiv Ugara, pa i boj Huseina kapetana Gradaščevića sa Osmanlijama, a da ne govorimo o Mladoj Bosni, narodnom antifašističkom otporu u Drugom svetskom ratu i svim drugim borbama protiv okupatora, stigli smo do paradigme da je svaka pojedinačna balkanska nacija najljući neprijatelj onoj drugoj, te da je bilo kakva saradnja, da su bilo kakve integracije prosto nemoguće. U globalizovanom svetu gde svaki region teži da prigrabi što više moći objedinjavajući potencijale svojih činilaca, Balkan posredstvom zapadne politike i dveju njegovih sekti ostaje večito zarobljen, nerazvijeni kutak Evrope, tačka za izvoz jeftine radne snage.

Piše: Aleksandar Đokić za Preokret, Ilustracija: Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top