Nakon prvog trebinjskog aerodroma, te višemilionske vodviljske predstave za sirotinju u režiji Dodikovog SNSD, razumnom se čovjeku teško oduprijeti porivu da vijest o izgradnji drugog trebinjskog aerodroma, ovaj put uz finansijsku podršku Republike Srbije, dočeka bez podsmijeha. Ipak, čini se da je sumnja u realizaciju tog poduhvata ovaj put nešto manje osnovana i da će Trebinje relativno skoro biti uvršteno na kartu vazdušnog saobraćaja ovog dijela Evrope.
Prema nekim nezvaničnim saznanjima, iza tog projekta Srbija stoji samo formalno, a stvarni investitor je Kina, čije dugoročne interese za postojanjem kargo aerodroma u jadranskom zaleđu i izvan strogog carinskog nadzora EU nema potrebe detaljno tumačiti, niti je to predmet ovog teksta. Činjenica je, međutim, da je ovaj put najava izgradnje tog postrojenja znatno ozbiljnije shvaćena u susjedstvu nego prvi put – dok je trebinjski aerodrom prije desetak i više godina uglavnom bio predmet srpdnje i podjebavanja, ovaj put je mogućnost njegove izgradnje u hrvatskoj potakla prilično neurotične reakcije, koje su tu i tamo prelazile u histeriju, pa i u paranoju.
O tome sam već pisao, pa ću na ovom mjestu samo ponoviti da isključivo potpuni idiot aerodromu smještenom uz samu granicu, koja je ujedno i granica NATO-a, i u dometu lakih haubica i minobacača, može pripisivati stratešku vojnu namjenu, a takvih idiotskih glasova iz Hrvatske, pa i iz hrvatskoj politici naklonjenih krugova u BiH, bilo je više od šačice. Naročito su iz obližnjeg Dubrovnika dopirali krici uplašenosti, toliko smušeni da se nije moglo razaznati da li su glave iz kojih su izlazili zaista dovoljno debilne da se plaše takve himere ili je riječ o hinjenom strahu koji se glumi iz ideoloških i propagandnih razloga.
Čak su se iz viših krugova hrvatske državne politike mogle čuti aluzije na trebinjski aerodrom kao faktor ugrožavanja regionalne bezbjednosti, istina, znatno opreznije izgovorene od debilnih agitpropovskih ćurlikanja pravovjernih hrvatskih žurnalista i analitičara opšte prakse. No pogledajmo kako bi to izgledalo kada bi se izopačena logika egzaltiranih Tuđmanovih sljedbenika, među kojima nesumnjivo ima i više ili manje prikrivenih Pavelićevih adoranata, izliječila i primijenila na pitanje regionalne bezbjednosti.
Prošle sedmice hrvatski su mediji objavili vijest da je na Mljet iskrcan raketni sistem RBS-15, iskoristivši priliku da još malo uzburkaju ionako sluđenu javnost i dodatno podgriju atmosferu iščekivanja sukoba između Rusije i Ukrajine, odnosno između Rusije i zapadne Evrope. Jedino se predsjednik Milanović potrudio da tu vojnu aktivnost prikaže kao redovnu i ranije planiranu, ali je to učinio na svoj diletantsko mangupski način pa je samo doprinio pothranjivanju teorija zavjere i širenju histerije pred mogućim konfliktima.
Da pogledamo zbog čega je raketni sistem uopšte dopreman na Mljet i šta bi trebala biti njegova uloga. Nakon pristupanja NATO-u, Hrvatska je preuzela obavezu da postane dio radarske barijere alijanse i da osigura radarski nadzor nad svojim vazdušnim prostorom, koji je usklađen sa susjednim NATO članicama kako u tom štitu ne bi postojale rupe koje bi potencijalni protivnik mogao iskoristiti.
Međutim, od samog početka svoje NATO avanture Hrvatska muku muči s radarima i ne uspijeva da uspostavi efikasan sistem nadzora nad vazdušnim prostorom za koji je nadležna. Još je JRM krajem osamdesetih godina prošlog vijeka iskusila znatne probleme sa američkim akvizicijskim radarima Falcon, a Hrvatska se potom upustila u nabavku navodno unaprijeđene verzije tog radara pod nazivom Peregrine, koja se pokazala kao još lošija od svog prethodnika, zbog čega je bila prinuđena da nakon te preskupe nabavke kupi i italijanske radare GEM SC-2050XS kako ne bi ostala potpuno slijepa na Jadranu. Američki radari AN/FPS-117 solidno funkcionišu ali oni ne mogu sami osigurati kontinuiran radarski nadzor i zahtijevaju pomoć dodatnih radarskih instalacija.
Radarska stanica Gruj na Mljetu predstavlja dio unutrašnjeg NATO štita na Mediteranu ali i najistureniju postaju hrvatskog elektronskog osmatranja na Jadranu i sasvim je logično da tako važan vojni objekat mora biti branjen na odgovarajući način. No hrvatske oružane snage očito ne shvaćaju kakve su savremene prijetnje i odlučuju se da glavni sistem za odbranu te radarske baze budu prilično zastarjele švedske protivbrodske rakete RBS-15, koje je Hrvatska naslijedila od JRM.
Premda je raketni sistem RBS-15 u međuvremenu doživo brojne preinake i modernizacije, što je za rezultat imalo povećan domet i povećanu sposobnost gađanja ciljeva na kopnu, Hrvatska još uvijek raspolaže samo osnovnim modelom i planira određene zahvate na njegovoj modernizaciji, ali i nakon njih to će ostati zastarjeli raketni sistem ograničenog dometa i osjetljiv na savremene mogućnosti ometanja.
Ne samo vojna, već i elementarna logika govore da je malo vjerovatno da će neki potencijalni protivnik uploviti u zatvoreni akvatorij, kakav je jadranski, površinskim plovnim jedinicama, koje su osnovni cilj raketa RBS-15. Ukoliko bi se neko i odlučio za napad na radarsko postrojenje tako duboko pozicionirano u Jadranskom moru, on bi ga najverovatnije izveo iz vazduha ili sa podmornice, a RBS-15 nemoćan je i pred avionima i pred podmornicama.
Ostaje nam, dakle, logičan zaključak da, bez obzira na članstvo u NATO-u, Hrvatska ima ozbiljne probleme sa razumijevanjem svojih bezbjednosnih, doktrinarnih, koncepcijskih i strateških potreba i da se gubi u lavirintu inertne birokratije čijim hodnicima bludi zloduh korporativizma čiji su interesi davno nadjačali državne interese koji izviru iz klasičnog koncepta suvereniteta, no sve je to tema za jedno znatno opsežnije i studioznije razmatranje, koje će smisla imati samo ako ga obavi neko iz samog hrvatskog društva i neko ko će shvatiti riječi Marka Vučetića da je Hrvatska bijegom od jugoslovenstva pobjegla od same sebe.
No šta ako privremeno raspoređivanje raketnih sistema na Mljetu nije tek plod rutinske i birokratske učmalosti koja ima potrebu da povremeno uradi nešto, makar i posve nesvrsishodno, kako bi činovnički pauci opravdali svoje postojanje na budžetskoj mreži? Šta ako je to slanje nevješto prikrivene poruke susjedima? U tom slučaju, za dekodiranje te poruke potrebno je da vidimo šta rakete RBS-15 mogu tući sa Mljeta.
Osnovni model tog raketnog sistema, kojim Hrvatska raspolaže u brodskoj ali i u kopnenoj mobilnoj varijanti, ima domet od 70 km, što je nedovoljno da tuče plovne jedinice koje bi pokušale prodor u Jadransko more kroz Otrantska vrata, a u radijusu efikasnog dejstva te rakete teško da mogu realno očekivati rentabilne pomorske ciljeve, pod pretpostavkom da Hrvatska takvim ciljevima ne smatra flotni tren svojih NATO saveznica.
Sistem RBS-15 u osnovnoj varijanti nije namijenjen za gađanje ciljeva na kopnu, ali se ipak može upotrijebiti i za takve vatrene zadatke, istina, sa nešto manjom preciznošću. No pogledamo li šta te rakete sa Mljeta mogu dohvatiti na kopnu, vidjećemo da je tu riječ isključivo o teritoriji Južne Dalmacije u Hrvatskoj, a u Bosni i Hercegovini njihov domet zahvata dio Hercegovačko-neretvanskog kantona te mali dio Republike Srpske sa gradom Trebinjem i okolinom.
S obzirom da je malo vjerovatno da će hrvatske oružane snage vatreno djelovati po Pločama, Pelješcu ili Dubrovniku, pa čak i po Čapljini ili Mostaru, ostaje nam opravdano pitanje da li je podsjećanje na mogućnost da Mljet bude iskorišten kao lansirna tačka za raketne projektile svojevrsna prijetnja graditeljima trebinjskog aerodroma ali i samom Trebinju i njegovim stanovnicima. Imajući u vidu da na području Trebinja, pa i čitave istočne Hercegovine, jednostavno ne postoje vojni ciljevi koji bi se mogli smatrati rentabilnim za gađanje raketama RBS-15, ostaje opcija sa terorističkim gađanjem civilnih ciljeva, odnosno sa prijetnjom da je takav scenario moguć.
Taj scenario, naravno, izgleda skoro nevjerovatan, ali samo pod uslovom da zaista ne postoje nikakve skrivene agende hrvatske nacionalne politike prilagođene vizuri njenih radikalnih eksponenata, koji u novoj preraspodjeli globalnih odnosa nastoje da svoju zemlju odvuku što dalje od njenog povijesnog i kulturološkog subjektiviteta i što više je približe onima koji su kroz povijest Hrvatsku i Hrvate doživljavali isključivo kao svoj legitimni plijen i svoje legitimne satelite na putu ka Orijentu.
Da se odmah razumijemo, ja lično smatram da je mogućnost raketnog terorističkog napada na Trebinje u ovom času ravna nuli i da su rakete na Mljetu samo birokratska inercija hrvatskih oružanih snaga, ali ipak treba zadržati dozu razumnog opreza – tamo gdje postoje idioti koji se panično plaše neizgrađenog aerodroma na samoj granici sa članicom NATO-a i u tom aerodromu vide stratešku vojnu prijetnju, tamo se uvijek može pojaviti i idiot koji će zaključiti da je korisno preventivno ispaliti raketu na područje na kom ispod fatamorgane vojnih ciljeva postoje samo civilni ciljevi. Uostalom, hrvatska je ratovodstvena svijest tokom Rata za raspad Jugoslavije pokazala da joj, kao ni drugim ratovodstvenim svijestima, nije nimalo strana ideja davanja prioriteta civilnim ciljevima nad vojnim. Zato je taj rat u osnovi bio prožet zajedničkim terorističkim duhom, a plašim se da rekompozcija društvenih odnosa na širem planu tom duhu samo pogoduje.
Hoću reći, ukoliko tenzije sa istoka Ukrajine posluže kao inicijalna kapsla za lančanu reakciju konflikata i ukoliko Evropa, pa i ovaj njen dio budu uvučeni u neke nove ratove, ne očekujte da ćete se nagledati baš puno sudara vojnih snaga na bojištu. Umjesto toga, očekujte da ćete se u svojstvu civila naći na završnom dijelu putanje razornih projektila, jer nova ratna misao, koja ubrzano stasava, iz Klauzeviceve definicije rata kao organizovanog akta nasilja s ciljem nametanja vlastite političke volje protivniku izbacuje viškove i umjesto da protivničku političku volju lomi uništavanjem njegovog oružanog aparata, radije će direktno pribjeći uništavanju izvorišta te političke volje – civilima, odnosno biračkom tijelu.
Rakete na Mljetu i nepostojeći trebinjski aerodrom još su i najmanje bitni u tako makabričnoj slici budućnosti, kojoj se može suprotstaviti samo onaj ko odbaci reakcionarnu svijest i vrati se sebi i vlastitom subjektivitetu u kontekstu novog moderniteta, a u slučaju južnoslovenskih naroda to znači da bez svijesti o nužnosti prevladavanja razmirica i uspostavljanja savezništva na zdravim interesnim osnovama ti narodi mogu očekivati samo još više ponižavajuću ulogu eksponenata tuđih političkih volja i još više civilnih žrtava u nekim budućim međusobnim terorističkim satiranjima.
Oni koji u mogućem budućem konfliktu vide priliku za konačno ispunjavanje vlažnih snova etničkih mitomanija, spadala su na koja ne vrijedi trošiti ni riječ ni misao, već ih valja prepustiti stvarnosti da im ona pokaže koliko su njihove kratkovide halucinacije krhke i terminalno oboljele – onaj ko snatri o stvaranju vlastitog malog carstva na Balkanu teško može shvatiti da je tu ulogu mogla ispuniti samo Jugoslavija i da razjedinjenim etničkim zajednicama, kojima su stvarni centri moći davno namijenili ulogu sluga i paževa nije dato pravo na carstvo, makar i sasvim malo i uslovno.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: Wikipedia