ELIS BEKTAŠ: Korupcija od pojila do klanice

Dok su oči svijeta uprte u borbe na tlu Ukrajine i dok se um svijeta napreže da shvati stvarni nivo opasnosti koja prijeti da ga razori u termonuklearnoj kataklizmi, za one koji putuju sporednim kolosjekom povijesti, što u ovom slučaju znači za državljane Bosne i Hercegovine, neće biti zgoreg da se podsjete javljanja Jasminka Halilovića Avazu iz Kijeva, pred sami početak ruske invazije.

S obzirom da je Bosna i Hercegovina kao država pasivni učesnik u povijesti, bez obzira na upinjanja njenih političkih elita i lidera da stvore privid svog značaja i uticaja, odnosno svog aktivnog učešća u globalnim procesima, njihovim je podanicima mudrije da što manje obraćaju pažnju na tu predstavu za fukaru, čije su primadone Milorad Dodik, Bakir Izetbegović, Željko Komšić i Bisera Turković, i da se konačno posvete pokušaju razumijevanja stvarnosti u koju su dotjerani da u njoj otaljavaju svoje živote ophrvani beznađem ili inducirani idiotskim zanosima bez ikakvog utemeljenja i pokrića.

Halilović u svom javljanju, koje je jedna propagandna papazjanija prepuna mehanicističkih i samo na površini održivih poređenja, te emotivnih varničenja čija je funkcija da stvore privid ultimativnog altruizma i iskrenosti, nehotice otkriva najvažniji problem bosanskohercegovačkog društva, zajedno s razlogom zbog kog rješavanje tog problema evo već četvrtinu stoljeća ne može da se pomakne s mrtve tačke.

Nakon što je površno uporedio Kijev i Sarajevo, odnosno Ukrajinu i Bosnu i Hercegovinu, čineći to poređenje dodatno sumnjivim svojim govorenjem iz pozicije okcidentalnog evrocentrizma, odnosno svojim nerazumijevanjem razlike između Evrope i EU, Halilović izuzetnom preciznošću detektuje suštinski problem obje te zemlje i njihovu možda i jedinu sličnost koja je od značaja za stanovnike BiH. Halilović tvrdi da obje te zemlje teže članstvu u EU, te da se „progresivne struje u obje zemlje bore za promociju ljudskih prava i vrijednosti demokratije, da bi odmah potom rekao kako su „BiH i Ukrajina su zemlje u razvoju, opljačkane višedesetljetnom korupcijom.“

Nije direktor sarajevskog Muzeja ratnog djetinjstva izgovorio nikakvu epohalnu misao, već je, kao vispren i dobro uvježban propagandist, samo ponovio jedno od opštih mjesta iz obaveznog programa za nastup u javnom prostoru. A zbog čega je onda značajan Halilovićev iskaz, upitaće neko. Pa zato što je država Bosna i Hercegovina, skupa sa svojim rastočenim društvom, do te mjere propala pod teretom sveprožimajuće korupcije, ne više samo kao kriminalnog postupka, već i kao načina mišljenja i egzistiranja, da tu činjenicu više ne mogu prenebreguti ni pragmatični i manipulativni idealizatori ovdašnje stvarnosti.

Takvi idealizatori, međutim, ne uviđaju temeljne probleme u svom umovanju. Prvi je to što oni i državu i korupciju koja je razara doživljavaju kao nekakva nadbića čije je postojanje skoro pa fatalistička datost, te kao fenomene koji su toliko apstraktni da je nemoguće precizno utvrditi njihovu stvarnu prirodu, a samim tim i odgovornost za njihovu fizionomiju. Zato propagandisti i idealizatori poput Halilovića, ali i brojnih drugih, posežu za simplifikacijama i odlučjuju se da odgovornost za jadno i otužno stanje države, za koju je upitno da li više i postoji kao država ili tek kao izdišući administrativni i birokratski aparat, proberu među ustaljenim opštim mjestima i tu odgovornost reduciraju na pojavu koja im izgleda kao dovoljno potentna da takav teret ponese, što je u Halilovićevom slučaju Milorad Dodik i njegov odnos sa ruskom spoljnom politikom.

To je ne samo površno već i opasno stanovište – Milorad Dodik nesumnjivo je jedna od štetočina koje nagrizaju i bosanskohercegovačku državu i njeno društvo, ali nipošto jedina, a pitanje je čak i da li je najveća među svim tim štetočinama. Štaviše, usudiću se ustvrditi da je Dodik tek dijalektički nužna posljedica jednog znatno dužeg procesa uništavanja države i društvene svijesti, pri čemu on u povremenim trenucima lucidnosti pokazuje odbljeske državne svijesti, za razliku od svojih političkih oponenata iz onoga što se može označiti kao sarajevska politička čaršija, u kojoj je ta svijest reducirana ne više ni na parolu, već na – ublehu, kao novovremeni supstitut za parolu, te na prosjačko kmečanje međunarodnim autoritetima od kojih se očekuje da se jave kao deus ex machina i riješe problem u društvu koje već godinama u sebi ne nalazi ne samo snagu, već ni volju da barem precizno artikuliše problem, a kako i da ga artikuliše kada se ta svijest odrekla same sebe i pristala na autopercepciju satkanu od nakaznih i neuvjerljivih mitova, od kojih mnogi čak nisu ni uzgojeni tu, već su donijeti sa strane kao monokultura čiji plodovi trebaju hraniti tuđinske interese.

Drugi problem sa narativom propagandista i idealizatora poput Halilovića jeste to što oni odbijaju da prihvate da je pitanje korupcije, bez obzira na učešće svih slojeva društva u njoj, prevashodno odgovornost političkih elita i vrhova vlasti, dakle same države ili barem onoga što se za državu izdaje i što zahtijeva da kao država bude prepoznato, a ujedno odbijaju da shvate kako je jednostavno nemoguće da se iste političke snage simultano bore „za promociju ljudskih prava i vrijednosti demokratije“ i da ne samo potiču i ohrabruju korupciju, već i djeluju kao njen generator.

Nisu se ni bosanskohercegovačka država ni njeno društvo našli u skoro bezizlaznoj situaciji u kojoj je sa ovakvom društvenom i političkom sviješću moguće samo produžavanje agonije zbog skrivenih agendi Moskve, Brisela, Vašingtona, Ankare ili ma kog drugog eksternog centra moći, a pogotovo ne zbog Milorada Dodika, pa čak ni zbog Bakira Izetbegovića koji je na mnogo više nivoa odgovorniji od Dodika za takvo stanje, već zato što je društvo odbacilo svijest i dopustilo reakcionarnim i kvislinškim elementima da ga sistematično i metodično gurnu ka desubjektivizaciji i antimodernitetu, te da mu nametnu izopačeni mit i ublehu kao dominantni model mnijenja, lišavajući na taj način društvo sposobnosti da uoči, prepozna i definiše stvarna iskušenja i prijetnje, a potom da krene putem njihovog rješavanja. I strani centri moći i Dodik i Izetbegović i svi drugi koji rovare po dejtonluku ne rade ništa drugo doli iskorištavaju priliku koju im je sam dejtonluk stvorio.

A evo i jednog primjera kako to izgleda u praksi. Adis Ahmetović, aktivist njemačkog SPD i povjerenik Bundestaga za Zapadni Balkan nedavno u intervju za njemački RND kazao je da je mir ugrožen i na postjugoslovenskom prostoru, a prevashodno u Bosni i Hercegovini. Ta je vijest odjeknula ovdašnjim medijima kao ramazanski top ili kao božićna prangija, a Ahmetovićeva se tvrdnja najednom našla u ulozi političke argumentacije, pri čemu su je kao argument koristili i oni koji se s njim slažu i oni koji stoje na drugačijim političkim pozicijama. Ahmetović je tendenciozni tutumrak koji, bez obzira na pripadnost njemačkom političkom okviru, ne može da se odupre postojbinskom zovu ublehe, pa svoju prognozu dramatično oslikava mogućnošću da „da autoritarni šef države poput Putina prizna Republiku Srpsku kao autonomnu narodnu republiku“.

U najmanju je ruku sramotno da jedan činovnik Bundestaga ne zna da na prostoru Balkana jednostavno ne postoji autoritarni šef države kojem ustav njegove zemlje omogućava da donese takvu odluku i da ne shvata da nijedan regionalni parlament tu odluku neće donijeti, a čak i kada bi Putin lično donio takav ukaz, to opet ne bi bio dovoljan casus belli, tim više što takav čin ne bi imao snagu veću od simboličke.

Naravno, rat je u Bosni i Hercegovini moguć, ali nipošto zbog političke volje domaćih snaga ili zbog postojanja problema koje je nemoguće riješiti na drugi način, već isključivo kao ograničeni i kontrolisani konflikt generisan eksterno, a koje su te eksterne snage koje bi imale interes od takvog sukoba, pitanje je kojim bi se trebali baviti državni vrh i njegov obavještajno-bezbjedosni aprat. No kako, dođavola, da se jednim tako kompleksnim i neuralgičnim pitanjem bavi obavještajno-bezbjednosni aparat na čijem čelu se nalazi subjekt koji nema odgovor čak ni na prosta pitanja – imaš li ti uopšte diplomu i gdje ti je?

Onaj ko je Osmana Mehmedagića postavio na čelo Obavještajno-bezbjednosne agencije ustvari je djelovao ne samo sa korupcionaških, već i sa par excellence antidržavnih i kvislinških pozicija, povjeravajući jedan od najvitalnijih segmenata državne uprave u ruke nekompetentnom i korumpiranom subjektu koji očito nije dorastao svom poslu, pa se stoga ne samo najšira javnost već i nadležna državna tijela o mogućim prijetnjama moraju informisati preko propagandističkih ubleha tuđinskih političkih aktivista, koje dejtonlučko porijeklo ne čini ništa manje tuđinskim, jer ne shvataju da je od svih interesa bosanskohercegovačkog društva rat na ubjedljivo posljednjem mjestu i da ga čak ni u šali ne treba prizivati.

Da li će Bosna i Hercegovina, skupa sa ostatkom postjugoslovenskog prostora opet postati žrtva zakulisnih političkih igara velikih sila, ne znam niti tu mogućnost odbacujem, već je prihvatam kao realnu, ali nadam se i ne pretjerano izglednu. No ono što me duboko onespokojava jeste činjenica da u današnjem bosanskohercegovačkom društvu ne postoji čak ni naznaka organizovane društvene svijesti koja bi bila u stanju jasno ili barem funkcionalno artikulisati vlastiti subjektivitet a samim tim i vlastite interese, pa ako i dođe do nekog mračnog raspleta događaja, da ne budu baš svi njegovi učesnici kvislinzi i sluge stranog okupatora, koji ovaj put ne mora čak ni obaviti čin okupacije.

Oni koji u NATO-u ili u Putinovoj Rusiji vide oslobodioce a u Bakiru Izetbegoviću ili Miloradu Dodiku predvodnike na putu ka konačnoj slobodi, takvi već uveliko žive u umnom ropstvu i sluganstvu, što je njihovo legitimno pravo, no problem je što bi njihovu potrebu da budu ropska stoka sutra veliki broj ljudi mogao platiti životom, jer će najdublja korupcionaška i kvislinška ćud životinjskom snagom braniti svoje pravo na preživljavanje.

Korupcija je jeziva bolest čije je liječenje dugotrajno i bolno, ali i osuđeno na neuspjeh ako se obavlja samo kroz legislativni i institucionalni okvir, zato što njena silina uvijek nađe način da zaobiđe takve prepreke, pa čak i da ih učini svojim saveznicima. Uspješno liječenje korupcije zahtijeva i stvaranje nove svijesti, u kojoj će pojmovi ponovo zadobiti svoja značenja i ublehu protjerati kao okupatora, zathijeva borbu na ideološkom, intelektualnom i duhovnom planu. A za početak, zahtijeva svako odbacivanje koketiranja sa zločincima iz bliže i dalje prošlosti, čemu su dvojica ključnih aktera na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni, i Bakir Izetbegović i Milorad Dodik, itekako skloni, jer znaju da se na taj način ojađene sirotinjske mase najlakše drže u stanju hipnotičkog zanosa, a tada ih je najlakše voditi kao stoku na pojilo. Ili u klanicu.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: YouTube, printscreen

1 thought on “ELIS BEKTAŠ: Korupcija od pojila do klanice”

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top