VUK BAČANOVIĆ: Prava strana istorije

Od početka ruske vojne intervencije u Ukrajini, tvrdnja kako se, u ovom slučaju, mora biti na “pravoj strani istorije”, postala je opšte mjesto, iako, najčešće dolazi od ljudi koji o Ukrajini i Rusiji znaju jako malo ili ništa, ili su nešto načuli. Prave razloge zbog čega treba biti na “pravoj strani istorije”, pa bila to Rusija ili Ukrajina vrlo malo ko zna navesti. Bilo da su agitatori ili oni koji su agitovani. Srpsko javno mnijenje je, tradicionalno, na strani Rusije, a bošnjačko i hrvatsko, opet, protiv svega za šta su Srbi, pa Ukrajina uživa punu podršku u Sarajevu i Zapadnom Mostaru, pa je tako podrška Ukrajincima sjedinila tradicionalne neprijatelje SDA, HDZ BiH, SDP i Našu stranku. Pri tome je u potpunosti dosljedan jedino HDZ BiH, budući da Ukrajina u tranziciji, a pogotovo nakon puča na Majdanu 2014., ponajviše nalikuje na Zapadnu Hercegovinu. Ako zbog bilo čega drugog, a ono radi toga što su Ukrajina i Zapadna Hercegovina, odnosno bivša Herceg Bosna vjerovatno dvije jedine teritorije u Evropi u kojima ulice nose imena po nacističkim ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata.

Svi zločini svijeta

Podrška građanskih i socijaldemokratskih partija Ukrajini, naravno, nije zbog same Ukrajine, ili ukrajinskog naroda, ili principa poštovanja suverenosti i nepovredivosti međunarodno priznatih granica, već zbog toga što su na liniji zapadnog hegemona, odnosno SAD, koji su oduvijek podržavali i najmonstruoznije odbjegle naciste, ukoliko su bili iskoristivi protiv SSSR. U svakom slučaju, bošnjačka javnost dominantno podržava zemlju u kojoj ne živi ni jedan posto muslimana i čiji vojnici mažu metke svinjskom masti kako bi zastrašivali čečenske vojnike u ruskoj vojsci, a protiv zemlje u kojoj živi približno 20 miliona muslimana i u kojoj je karikaturama zabranjeno vrijeđati poslanika Muhameda. Srpsko javno mnijenje, s druge strane, što otvoreno, što prešutno stoji uz Rusiju, očekujući svakog trenutka ulazak ruske vojske u Kijev i oduševljeno je borbom protiv ukrajinskih neonacista, dok u isto vrijeme nema nikakav problem s rehabilitacijom vlastitih kolaboracionista i ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata i to ne ne samo Ravnogoraca koji su lavirali između saveznika i Vermahta, vršeći stravične zločine na etničkoj osnovi, već sve više i Dimitrija Ljotića i Milana Nedića te gotovo nikakav problem s potpunom ljotićizacijom vlastite kulturne politike najbolje oličene ovogodišnjem uskliku s proslave Dana Republike Srpske: “Srba ima kao lista, nema više komunista”, koju bi, bez problema, neznatno prerađenu, mogao pjevati svaki banderista na ulicama Kijeva, Vinice ili Lavova, slaveći istorijsku promisao istrebljivanja ljudskih bića na etničkoj i vjerskoj osnovi, baš kao oni, koji, oduševljavajući se Rusijom, urliču: “Nož, žica, Srebrenica”!

S ovakvim rezonom se apsolutno slaže i reisul-ulema Husein Kavazović, koji rusku vojnu operaciju u Ukrajini izjednačava s masovnim strijeljanjima bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici, istovremeno podržavajući banderistički režim koji je rehabilitovao i patriotskim uzorima proglasio nacističku UPA (Ukrayins’ka Povstans’ka Armiya), koja je tokom genocida nad približno 200.000 Poljaka Volinske oblasti sjekirama i noževima 1943. i 1944. godine smatrala da nije dovoljno ubiti samo “etnički čiste” Poljake, već je zahtjevala da Ukrajinci u mješovitim brakovima dokazuju vjernost otadžbini tako što će ubiti svoje supružnike i djecu. Dakle, došli smo do biranja prave strane istorije u kojoj su na strani Rusije i njenih čečenskih muslimanskih udarnih jedinica oni koji na Vracama u Sarajevu popravljaju spomen ploču svog Stepana Bandere, Ratka Mladića, dok stranu banderovaca, osim, prirodno, zapadnohercegovačkih ustaša iz HDZ-a, drže oni koji formalno osuđuju sve zločine svijeta, iako im za ličnu korist nije amoralno biti solidaran sa neonacistma ako im je hegemon-poslodavac tako zapovjedio. Kao i biti solidaran s gotovo svim radikalnim desničarima Evrope koje je, kao pokušaj svoje pete kolone za podrivanje evropskih liberalnih politika, podržavala ruska spoljna politika, da bi joj, potom, unisono, preko noći, okrenuli leđa, spremni da se sutra solidarizuju u neki novi Drang nach Osten, pokazujući koja je to strana istorije “prava” kada su u pitanju Evropljani i njihov šućmurasti politički istorijsko revizionistički spektar počevši od Mila Đukanovića do Viktora Orbana.

Iluzije radikala

Za razliku od miliona politički korektnih moralizatora i “cijelog svijeta”, odmah po izbijanju rusko-ukrajinskog rata nisam imao nikakvog problema da javno, bez licemjernog uvijanja, izjavim da su mi jasni razumljivi sigurnosni, politički i ekonomski razlozi zbog kojih ga je Rusija započela i zbog čega, ne iz humanitarnih i humanističkih razloga koje, u takvim slučajevima ne primjenjuje ni jedna velika sila ili moćna država, ima dobre razloge što ga je započela. I to nije izmišljeno. Na kobne posljedice bezobzirne ekspanzije američkih imperijalnih interesa, odnosno NATO pakta prema istok. Džek Matlok, bivši američki ambasador u Sovjetskom savetu nazvao je takavu politiku “dubokom strateškom podrškom”, hladnoratovski strateg Džordž Kenan “tragičnom pogreškom koja će izazvati lošu reakciju Rusije”, Bil Burns “najdebljom od svih ruskih crvenih linija”. Bivši američki državni sekretar i stručnjak za podmetanje ratova širom svijeta Henri Kisinedžer je 2014. naglasio da “Ukrajina ne bi trebala ući u NATO”, dok je Stiven Koen, jedan od najboljih američkih slavista izjavio da je širenje NATO-a prema ruskim granicama, to jest Ukrajini ono što “egzistencijalno ugrožava Rusiju”. Malkom Frejzer, bivši premijer Australije još je 2014. upozorio da su NATO-vi potezi prema istoku “provokativni, nepromišljeni i da šalju jasan signal Rusiji”, s čim se slagao i Robert Gejts koji je tendenciju za brzim širenjem NATO-a na Ukrajinu i Gruziju nazvao “monumentalnom provokacijom”.

Vilijem Peri, američki sekretar za odbranu u Klintonovoj administraciji u svojim memoarima, također piše da je proširenje NATO-a uzrok “sloma odnosa s Rusijom” i da se 1996. tome toliko protivio da je “razmišljao o ostavci”. Noam Čomski је isto tako još 2015. isključio da težnja Ukrajine NATO-u “neće zaštitii tu državu, već to znači da joj prijeti veliki rat”. Američki novinar Vladimir Pozner upozorio je 2018. da je širenje NATO-a na Ukrajinu neprihvatljivo za Ruse i da mora postojati kompromis u kojem “Ukrajina ne bi postala članica NATO-a”. Neposredno prije izbijanja rata, liberalni ekonomista Džerfi Saks napisao je za Finenšel Tajms da je “širenje NATO-a potpuno pogrešno i rizično”, te da bi “pravi prijatelji Ukrajine i svjetskog mira trebali bi pozvati na kompromis između Sjedinjenih Država, NATO-a i Rusije.”Bivši predsjednik Češke Vaclav Klaus još je još 2014. upozoreći na prirodu Ukrajine kao složene i kompozitne države upozorio da “Sa strane Zapada pothranjivanje ambicija i iluzija radikala sa zapada Ukrajine, da u stvarnosti postoji izbor među Istokom i Zapadom, a da su EU i SAD u stanju da Ukrajinu kao jedinstvenu celinu ne samo podrže, već i održe u njenom zapadnom usmerenju, predstavlja veliku neodgovornost. Takav jasan i čvrst interes i spremnost da se za njega podnesu žrtve u stvarnosti na Zapadu ne postoji. Zapad je doprineo raspirivanju krize, koju u stvarnosti ne želi a čije posledice nije voljan da snosi”, kao i da “Staviti Ukrajinu pred izbor – Istok ili Zapad, znači razbiti je.” Ubiđajući kao diplomata ovu realnost, Ser Rodrik Lejn, bivši britanski ambasador u Rusiji, izjavio je 2021. da je “guranje Ukrajine u NATO glupo u svakom mogućem smislu” i dodao: “Ako želite započeti rat s Rusijom, ovo je najbolji način da to učinite”. A da je tendencija ka širenju NATO-a i kreiranje antiruske države od Ukrajine upravo tendencija da se započne takav rat najbolje svjedoče riječi Rolanda Dumasa francuskog šefa diplomatije od 1988 – 1993, da su, pri dogovoru o raspuštanju Varšavskog pakta i disoluciji Sovjetskog saveza, Mihail Gorbačov i Eduard Ševarnadze imali dva glavna uslova. Drugi od njih je da pobjednici u Hladnom ratu neće narušavati mir, odnosno da se NATO neće širiti na istok, a prvi i najvažniji, za koji je Dumas izjavio da mu je bio čudan bio je da se svaka slobodna država, bilo da je dobila ili izgubila rat, obaveže da će odrzavati antifašističke spomenike u slavu pobjede Crvene armije. Oba uslova, vojni i onaj koji se tiče kulturne politike su u potpunosti prekršeni. S dobrim razlogom onih koji su imali interes da ih krše.

Ličnosti razdora

Samo potpuni ignorant ne shvata dokumentovanu istinu da Ukrajina nije ni nezavisna ni suverena država, već proksi kolonija Sjedinjenih američkih država kojom zapravo upravlja Američka ambasada u Kijevu, te da se država usmjerava u pravcu kako to diktiraju američki, a ne ukrajinski nacionalni interesi. Skupa sa tim ide i favorizovanje ukrajinskih neonacista i istorijskog revizionizma, koji, kako kod nas u jugoslovenskim zemljama, tako i u Ukrajini ide ka rehabilitaciji onih istorijskih ličnosti koje potiču razdor s najbližima i najsrodnijim narodima, to jest s onima s kojima je najpreče sarađivati ako se misli graditi ozbiljna državnost. Putin, u tom smislu nije lagao kada je pomenuo denacifikaciju kao ruski nacionalni interes. Naravno, ne treba se zaluđivati da se radi o denacifikaciji na način na koji bi je, principijelno svojoj ideologiji vršili nekadašnji komunisti. Rusija, koja je u Evropi, baš kao i Amerikanci i sama podržavala brojne desničarske i revizionističke režime i što joj se vidno obilo o glavu jer su se unisono združili s liberalima i okrenuli protiv nje, jednostavno denacifikuje ukrajinu od rusomrzilačkog i Rusiji anatagonističkog nacionalizma. Što dakako, ne mijenja činjenicu da je politička ideologija vlasti u Ukrajini potpuno mejnstrimovani neonacizam. Branioci ukrajinske vlasti potežu argument da radikalna desnica u Vrhovnoj radi Ukrajine drži svega 2.5 posto poslanika, pa da je, prema tome, Putinova optužba propaganda radi opravdavanja oružane agresije, ali taj argument je jalov i smiješan. Neonacistička desnica je bila udarna pesnica puča iz 2014. nakon kojeg je provedena kulturna politika uništenja cjelokupnog sovjetskog spomeničkog naslijeđa. Naročita meta bili su spomenici Vladimira Iljiča Lenjina, ne samo zbog toga što se radi o vođi boljševičke revolucije, već zbog toga što se radi i o simbolu jedinstvene države ruskog i ukrajinskog naroda, odnosno podsjećanju običnog čovjeka da je takvo vrijeme uopšte postojalo. Nakon što je brutalni kulturocid sproveden, uslijedilo je sistematska politika učvršćivanje neonacističkog istorijskog revizionizma u državnu ideologiju Ukrajine.

Oni koji tvrde suprotno ili umanjuju razmjere ovog udruženog zločinačkog poduhvata nad antifašističkim sjećanjem i vrijednostima, treba odmah da pročitaju izuzetnu knjigu njemačko-poljskog istoričara Gregora Rozolinskog Libea, Fašističko jezgro ukrajinskog genocidnog nacionalizma (Institute of the Free University Berlin 2015), te prostim ukucavanjem imena različitih ukrajnskih nacističkih ideologa i kolaboratora čiji lik i djelo Rozlinski obrađuje u Google maps, utvrde broj ulica, trgova i ustanova u Ukrajini nazvanih po njima.

Dakle, nije riječ samo o Stepanu Banderi, čiji je rođendan ukrajinska potpuno neneonacistička vlast 2018. proglasila državnim praznikom, već o sistematskoj nacifikaciji zemlje, odnosno “naciokratiji” kakvu je još 1929. na kongresu u Beču osmislila Organizacija ukrajinskih nacionalista, kada je kao oficijelni fašistički pozdrav usvojen poklič “Slava Ukrajini”, kojem je 1939. na Drugom Kongresu Ukrajinskih fašista u fašističkoj Italiji pridodat odgovor “Slava herojima”.

Stepan Bandera tokom Drugom svjetskog rata nije mogao ni sanjati da će pokliči, koje su on i njegova banda monstruoznih sadista osmišljali kujući planove kako će noževima, sjekirama i vilama ubijati Jevreje, Poljake, Ruse i druge nenacionalne elemente, odjekivati na skupovima na kojima građani slobodnog, civilizovanog, demokratskog, ili kako već sebi tepa, svijeta u 21. vijeku, zazivati novu Operaciju Barbarosa. Ali to već nije morao ni sanjati, već je to i očekivao, s obzirom na to da je posljednje dane proveo u Minhenu pod zaštitom CIA-e i zapadnonjemačkog BND-a, čekajući svoje vrijeme, koje, zaslugom, KGB-a, nije dočekao.

Ali su to dočekali Ukrajinci u 21. vijeku, većina njih potomci herojskih boraca Crvene armije. Da im se istorija preko noći dekodira po predlošku mračnih planova fašističke dijaspore, a država pretvori u NDH s 44 miliona stanovnika, bez ikakvog razloga antagonizovanu sa zemljom s kojom dijeli stotine godina zajedničke istorije i zajedničke identitete. Još gore da bude pretvorena, kako u ideološki, tako i vojni projektil protiv te zemlje, kakav ni jedna velika sila ne bi tolerisala na svojim granicama, ako na to nije prinuđena. Jugosloveni su to dočekali i prije Ukrajinaca. Ma koliko danas, tobože progresivne, društvene struje u jugoslovenskim zemljama mahale američkim i evropkim zastavicama, ideološka nesreća koja se na njih sručila devedesetih nije stigla iz Rusije, odnosno tadašnjeg raspadajućeg SSSR-a, već iz nacionalističkih dijaspora koje su šovinistički otrov brižljivo njegovale pod zaštitom SAD i zapadnoevropskih zemalja, koje je, u svojim predizbornim kampanjama, tako brižno obilazio heroj slobodnog svijeta hladnog rata Ronald Regan, proglašavajući “10. travnja”, dan uspostave NDH, najslavnijim datumom hrvatske istorije, a Dražu Mihailovića hrabrim borcem “protiv dva totalitarizma”.

Potkupljive i izdajničke vladajuće strukture u Jugoslaviji su se, još ranije nego ukrajinske ubrzo, nekritički, povele za tendencijama koje su dolazile sa zapada i simboli etničke mržnje i razdvajanja, pod krinkom demokratizacije i vesternizacije, uskoro su postali garancijom sveopšteg društvenog sunovrata. Rusija je, s druge strane, korumpirana zemlja, zemlja u kojoj jedan čovjek, predsjednik Vladimir Putin ima gotovo moć monarha, ali ujedno i zemlja koja nije pristala na ubacivanje zapadnjačkog kulturnopolitičkog virusa koji izaziva društvenu disoluciiju i koja je zadržala dostojanstvo Velikog otadžbinskog rata i u kojoj nema govora o izjadnačavanju nacističke Njemačke i SSSR-a, komunizma i nacizma, naprosto jer jer to izjednačavanje početak društvenog uništavanja svih naroda kojima je ljevica donijela slobodu.

Stoga kada govorimo o “pravoj strani istorije” u kontekstu Istočne i jugoistične Evrope, onda ne mislimo na Rusiju u smislu tehnologije vladanja u njoj koja nije ni povezana s drugim zemljama niti je se treba ili može kopirati i čija budućnost, svakako zavisi od autentičnih procesa u ruskom društvu, već o petlji da se kaže “Ne” miniranju vlastitog nacionalnog dostojanstva a u ime autokolonijalizma. Braniti, isto tako, Rusiju od demonično licemjerne zapadne harange bez presedana u modernoj istoriji, ni u kom slučaju ne znači prizivati ruski imperijalizam i rusku hegemoniju, ruske naredbe i diktate. Reći, danas, jeres, da Rusija danas nije u sukobu s Ukrajinom i pravom ukrajinskog naroda na nezavisnu državu, već s konglomeratom zapadnih država pod američkim diktatom i da je u toj odbrani u pravu i da su njeni kulturološki odbrambeni koncepti, a ne ukrajinski banderizam i slični “izmi” zaista prava strana istorije, zapravo, znači da želiš da kažeš da ne želiš biti podanik nikome. Ni Rusiji, podrazumijeva se.

Piše; Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Društvene mreže

5 thoughts on “VUK BAČANOVIĆ: Prava strana istorije”

  1. Brazil
    Rusija
    Indija
    Kina
    Srbija
    BRIKS odbio da uvede sankcije Rusiji😄
    Što bi rekao Čeda Antić :,, Srbi, malobrojan narod sa psihologijom velike sile”. Možemo, Vuče, biti ponosni što je tako!

  2. Dobar članak koji ignoriše da se rat ne vodi ni u Vašingtonu ni u Moskvi nego u Kijevu. Lako je palamudit i amerima i rusima (i nama) dok se krv lije na tuđoj teritoriji.

    Koji god razlozi počeli rat, jedina je istina da je moralno biti na strani ljudi koji su kilometar od svojih kuća i brane se u odnosu na ljude koji su stotinama kilometara od svoje kuće i liju krv na teritoriju na kojem se moraju snalaziti google mapama.
    Stoga ne treba relativizirati rusku invaziju i pravdati je, što je dojam na kraju članka.
    Kada Rusija izvrši invaziju na suverenu Ukrajinu, onda se ne treba posezati priča o Amerikancima, Afganistanu ili čemu već.
    Slično i obrnuto, kad Ameri odluče “demokratizirati” novu zemlju na bliskom istoku, treba isto reagovati kao što se sada na Ruse, a ne spominjati kojekakve druge zemlje dok oni vrše rat radi nafte i gasa.

  3. Vuče Bačanoviću, nema ti premca!
    Genijalno, naprosto genijalno!
    Moram priznati da si me prosvetlio i da sam pre čitanja tvoje analize bila jedan ignorant!!!

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top