JANIS VARUFAKIS: Zašto se zaustaviti samo na oligarsima iz Rusije?

U vrijeme kad ruske bombe uništavaju ukrajinske gradove, postoji dobar razlog da se fokusiramo na oligarhe koji podržavaju Kremlj. Ali, da li američki multimilijarderi i saudijski prinčevi uživaju manje političkog uticaja, iznose manje novca u inostranstvo i koriste svoj uticaj na bolji način?

Čim je Roman Abramovič, jedna od meta novih britanskih sankcija protiv ruskih oligarha, objavio da prodaje fudbalski klub Čelsi, krenula je ludnica. Poznati atletičar, velikani Sitija, pa čak i ugledni kolumnista Tajmsa, koji predstavljaju razne američke multimilijardere, okupili su se u Londonu da se uključe u trku za kupovinu kluba. U međuvremenu, počeo je dugo očekivani proces likvidacije jednog broja nekretnina u Londonu koje su u vlasništvu ruskih oligarha. Zašto se čekalo tako dugo?

Razlog je, ako ćemo iskreno, u pravnim temeljima Zapada.

Da, zapadni lideri su podsticali ovaj priliv kapitala. Tadašnji britanski premijer Dejvid Kameron se 2011. godine obratio moskovskoj publici sa apelom da „investira“ u Britaniju. I nije mu bilo teško da ubijedi oligarhe da preplave London svojim novcem. Zakonodavstvo zapadnih zemalja ne dozvoljava vladama i društvu da remete bogatstvo koje se nalazi u njihovoj nadležnosti, ali ni da znaju gdje se ono čuva i koliko ga ima. Pa zašto bi bezbrojne korporacije bile registrovane u američkoj državi Delaver sa brojem poštanskog pretinca kao adresom, što garantuje anonimnost njihovim vlasnicima?

Osim toga, zemlje zapadne demokratije obezbjeđuju stranim bogatašima i druge oblike zaštite od stroge kontrole. U izvještaju iz 2021. godine, prikladno nazvanom „Problem kleptokratije u Velikoj Britaniji“, londonski analitički centar Chatham House ubjedljivo je pokazao da su „zlatne vize“ koje se prodaju oligarsima iz cijelog svijeta izdate nakon „provjera koje su isključiva zona odgovornosti advokatskih firmi i menadžera koji ih zastupaju u upravljanju kapitalom“. U mojoj zemlji, Grčkoj, nakon faktičkog bakrota države 2010. godine, oligarh je mogao sebi da kupi “zlatnu vizu” bez ikakvih uslova (ta viza je i šengenska i daje mogućnost da se živi i kreće po cijeloj Evropskoj uniji) za mizernih 250.000 eura. Slične vize prodaju i druge zemlje evrozone koje imaju budžetske teškoće, što pojačava „trku ka dnu“ na radost svih svjetskih oligarha.

Sada, kada ruske bombe uništavaju ukrajinske gradove, postoje dobri razlozi da se koncentrišemo upravo na ruski novac, ali je čudno što samo ruske milijardere nazivamo oligarsima. Zašto se oligarhija, to jest vlast (arche) nekolicine (oligoi), smatra samo ruskim fenomenom? Zar saudijski ili emiratski prinčevi nisu oligarsi? Zar američki milijarderi, slično onima koji su sad navalili da kupe klub Čelsi, iz svoje zemlje tajno iznose manje novca od svojih kolega? Ili oni imaju manje političkog uticaja? Ili koriste tu moć bolje ruskih oligarha?

Najbogatiji Rusi, koji čine 0,01% ukupnog stanovništva zemlje, (to jest 1 procenat ekstremno bogatih od 1 procenta najbogatijih) iznijeli su iz Rusije otprilike polovinu svog bogatstva – oko 200 milijardi US dolara – i sklonili ga u Britaniji i drugim “sigurnim utočištima”. Istovremeno, 0,01% najbogatijih Amerikanaca iznijelo je iz SAD otprilike 1,2 biliona US dolara, uglavnom radi izbjegavanja plaćanja poreza. Da bismo shvatili razmjere: svakom dolaru koji ruske plutokrate sakriju u inostranstvu radi izbjegavanja odgovarajućih kontrola, odgovara oko 10 dolara američkih plutokrata.

Ako se upoređuje politički uticaj ruskih i američkih milijardera, nije tako jasno ko od njih ga ima više. Iako ruski predsjednik Vladimir Putin bez sumnje sluša neke oligarhe, on ima više kontrole nad njima nego što je američka vlada ima nad svojim milijarderima. Od kada je Vrhovni sud SAD 2010. godine donio odluku da korporacije imaju pravo da doniraju političarima kao da su obični ljudi, 40% svih donacija za kampanje platilo je 0,01% najbogatijih Amerikanaca. To se pokazalo kao odlična investicija za očuvanje bogatstva.

Je li slučajno to što su u godinama nakon takvog “deregulisanja” finansiranja izborne kampanje američki milijarderi došli do najnižeg nivoa oporezivanja za nekoliko desetna godina i najnižeg među svim u bogatim zemljama? Je li slučajno što poreskoj službi SAD očajnički nedostaju resursi? Prema podacima kredibilne empirijske studije američkog zakonodavstva, sve to nije slučajno: korelacija između odluka Kongresa i preferencija većine Amerikanaca danas je tek nešto više od nule.

Dakle, ako su i neruski milijarderi oligarsi, da li isključiva pažnja Zapada usmjerena na Ruse znači to da su „naši“ oligarsi i oligarsi koje hrane naši saveznici nekako bolji? Ovdje stupamo na izdajničko tlo etike.

Tvrditi da su saudijski milijarderi, koji stoje iza deset godina dugog razaranja Jemena, “bolji” od Abramoviča, znači podmijavati se. Putin bi se osjetio rehabilitovanim ako bismo smjeli da ustvrdimo da su američki naftaši, koji su zaradili gomilu novca zahvaljujući nezakonitom američko-britanskom upadu u Irak, moralno iznad vlasnika Rosnjefta i Gazproma. Da, Putinovi oligarsi su okretali glavu svaki put kada je ugušen neki hrabri novinar u Rusiji. Ipak, osnivač Vikiliksa Džulijan Asanž danas vene u britanskom zatvoru posebnog režima, u uslovima koji se graniče sa mučenjem, zbog toga što je razotkrio vojne zločine zapadnih zemalja nakon njihove nezakonite invazije na Irak. Kako su zapadni oligarsi i vlade odgovorili kada su njihovi saudijski poslovni partneri ubili kolumnistu Washington Posta Džamala Kašogija?

Nakon Putinove invazije na Ukrajinu britanska vlada je saopštila da je odlučna u tome da skine veo tajne i obmane koji pokriva novac “spakovan” u Britaniji s ciljem da se izbjegnu kontrole pravosudnih i poreskih organa. Koliko će te riječi odgovarati realnosti, ostaje da se vidi. Već sad su vidljivi znaci neslaganja između ambicioznih želja da se zaplijeni novac oligarha i imperativa da Britanija ostane “otvorena za biznis”.

Možda je jedina prednost ukrajinske tragedije ta što ona otvara priliku da oštroj kontroli budu podvrgnuti ne samo ruski oligarsi, već i njihove američke, saudijske, kineske, indijske, nigerijske i, da – grčke kolege. Bilo bi prekrasno početi od londonskih vila koje su, po podacima Tranparency internationala, prazne. Možda ih dati izbjeglicama iz Ukrajine i Jemena? I, kad smo već kod toga, zašto ne dati Čelsi navijačima?

Izvor: Project Syndicate, Vijesti
Foto: Printscreen [email protected]

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top