ELIS BEKTAŠ: Slanje idiota u pičku materinu

Mjesec dana nakon Putinovog napada na Ukrajinu o tom ratu znamo uglavnom onoliko koliko smo znali i prvog dana, dakle, uglavnom ništa pouzdano na čemu bi se mogli graditi čvrsti zaključci i prognoze. Uprkos tome, ogroman broj ljudi bavi se tim ratom, iz ovih ili onih razloga. Neko to čini iz puke dokolice, neko da bi ispao pametan, neko, opet, da bi na taj način skrenuo pažnju političkih struktura na sebe ili na taj način poslao političku poruku koja nikakve veze s tim ratom nema, neko da bi hranio svoje zablude i traume ili skrenuo pogled sa stvarnih problema u svom životu, a neko jednostavno stoga što je obuzet navijačkim zanosom srećno spojenim sa neukošću i neznanjem.

Premda je posve legitimno trošiti vrijeme na bavljenje ruskom avanturom u Ukrajini, to je i dalje jedan od najzaludnijih poslova kojima se razuman čovjek može baviti danas i ovdje, s izuzetkom onih koji se po prirodi svog posla njime moraju baviti, ali takvi su izuzetno malobrojni, a plodovi njihovog umnog napora uglavnom su zaštićeni oznakom tajnosti. Svi ostali samo gube vrijeme da bi došli do bezvrijednih zaključaka koji ostaju bezvrijedni čak i ako se slučajno desi da budu podudarni sa stvarnim zbivanjima – ako se grupi od stotinu navijača na stadionu obratite imenom Džo, to što se među njima zatekao neki Džo jednostavno ne može poslužiti kao dokaz da ste znali da se taj pojedinac baš tako zove.

Svijest koja se danas u javnom prostoru, ne samo ovdašnjem, već i globalnom, bavi rusko-ukrajinskim ratom, nalikuje na svijest koja je na lomaču slala ljude zbog tvrdnje da zemlja nije središte vaseljene – ta molim vas lijepo, zar se u to može sumnjati? Zar ne vidimo svako jutro Sunce kako izlazi na istoku i opisuje polukružnicu oko naše planete, da bi tokom noći opisalo i drugu polovinu tog kruga u čijem smo mi središtu. Upravo na takve u vlastito znanje samouvjerene inkvizitore nalikuju oni koji donose konačne i neporecive zaključke o jednom ratu čiji se pokretači nisu udostojili javnosti ponuditi makar i za striktno propagandne potrebe iskonstruisan casus belli.

Premda ni o prethodnim ratovima u ljudskoj povijesti najšira javnost uglavnom nije znala ništa suštinski tačno i bitno dok su se odvijali, ovaj je put taj privid znanja sveden na kruta predubjeđenja te na površno i diletantsko dovođenje propagadno oblikovanih informacija sa onima po Wikipediji napabirčenim.  Pouzdanost medijskih informacija u ratovima po pravilu biva reducirana, ali nikada ranije se nije toliko približila nultoj vrijednosti kao u ovom ratu – skoro da ne postoji vijest koja ima svrhu da informiše, već je svaka svedena na propagandnu, pa čak i agitatorsku partikulu čija je svrha da oblikuje ne samo svijest, već i emotivni ustroj konzumenta.

Za ono o čemu je ovdje riječ indikativan je slučaj beogradske Politike i njenog izvještavanja o Šestodnevnom ratu 1967. godine. Prvih pet dana čitaoci su sa naslovnih strana Politike mogli neporecivo zaključiti da arapskoj koaliciji ide odlično i da se kapitulacija Izraela očekuje svakog časa. Šestog dana obimom skromna vijest o izraelskoj pobjedi donijeta je u dnu druge strane Politike. Razlozi za takav pristup izvještavanju danas su jasni i mogu se pronaći u odnosima Jugoslavije sa arapskim zemljama, odnosno u odsustvu njenih diplomatskih odnosa sa Izraelom. I u drugim su državama mediji taj rat tretirali navijački, u zavisnosti od svoje ideološke i političke afilijacije, no vješt je čitalac ipak mogao sastrugati propagandne slojeve sa vijesti i doći do kakve-takve informacije.

Danas je takav postupak skoro nemoguć, uprkos neslućenoj i teško shvatljivoj ekspanziji globalnog informativnog prostora, ne stoga što su mediji toliko čvrsto u službi političkih centara moći, već zbog toga što današnja javnost nema potrebu za objektivnom viješću. Mediji djeluju na učvršćivanju unaprijed zauzetih pozicija u javnosti i oportuno ispunjavaju horizont očekivanja onog dijela javnosti kom se obraćaju, podilazeći najvulgarnijem i najplićem među tim zahtjevima – dajte nam potvrdu da smo upravu.

Sam jezik medija koji izvještavaju o ratu u Ukrajini korporativno je kretenski – prepun pridjeva, usmjeren na senzaciju, na spektakl, nalikuje na reklamne sadržaje koji konzumenta ubjeđuju zašto treba da kupi baš tu pastu za zube ili baš taj keks. Taj je jezik i nemoralan, ne zbog svrstavanja na ovu ili onu stranu, već stoga što odustaje od činjenica i što promoviše neznanje i njegov mahniti ples. Ako je za pučkoškolske udžbenike povijesti i enigmatske časopise još i prihvatljivo države i narode nazivati zaraćenim stranama, u najmanju je ruku neodgovorno i neetično putem medija pothranjivati takvu vizuru stvarnosti kod javnosti od koje se očekuje aktivno učešće u političkim procesima, makar i samo u svojstvu biračkog tijela.

A stvar sa zaraćenim stranama sasvim je jednostavna – u rusko-ukrajinskom ratu zaraćene strane nisu Rusija i Ukrajina, pogotovo to nisu ruski i ukrajinski narod, već su to dvije političke vrhuške koje su imale egzekutivnu moć da svojim odlukama i potezima do rata dovedu i koje imaju moć da svojim potpisom taj rat zaustave, na ovaj ili onaj način. Svi drugi učesnici u tom ratu, bez obzira u kom kapacitetu u njemu participiraju, ne mogu se smatrati zaraćenom stranom već, u najboljem slučaju, bioaktivnim ekvivalentom materijalno-tehničkim sredstvima kojima se taj rat vodi.

U Ukrajini se, dakle, ne sukobljavaju dvije države ili dva naroda, već dva koncepta. Jedan u kom su korporacije u čvrstom stisku šake autoritarne vlasti i drugi u kom su vlasti u čvrstom stisku korporativne šake. Najmanje što razuman čovjek može učiniti pri pogledu na sraz ta dva koncepta, jeste da odustane od mjerenja koje govno tu manje smrdi i da podvrgne sumnji zvanična i propagandna obrazloženja razloga tog rata.

Duh nacizma nesumnjivo je prisutan u Ukrajini, kao i u većini evropskih država, ali u floskule Kremlja o denacifikaciji kao jednom od glavnih ciljeva napada na Ukrajinu može povjerovati samo idiot koji ne shvata da nacizam nije ikonografija već model mišljenja koji počiva na mitomaniji, ekskluzivizmu, ksenofobiji, dekretizaciji ideje opšteg dobra, brisanju granice između javnog i privatnog i, nipošto od najmanjeg značaja, na podilaženju interesima krupnog kapitala. Onaj ko to shvata, vidjeće da je nacistički duh prilično ravnomjerno raspoređen među aktulenim, ali i potencijalnim participantima u ovom ratu, čiji raison d’être ne treba tražiti u polju ideološkog, već isključivo u polju pragmatičnog. Tiha i puzajuća ekspanzija Sjevernoatlanskog pakta na istok, koja u sebi nosi potencijal da se u određenom času transformiše u agresiju i novi ruski espanzionizam koji se već ostvario kroz agresivni čin međusobno se ne opravdavaju, ali se međusobno objašnjavaju.

Neko duhovit već je primijetio da iz medijskih izvještaja o ratu u Ukrajini javnost može zaključiti samo jedno – da i Putinu i Zelenskom ide odlično i da obojica samo što nisu pobijedili. Stvarnost, međutim, pruža znatno sumorniju i, s aspekta tamošnjih društava, znatno tragičniju sliku. Duboko korumpirana ukrajinska država rat je dočekala nespremna, s oružanim aparatom čiji je budžet godinama trošen na sumnjiv i očito nefunkcionalan način i prvi je udar izdržala na nogama samo zahvaljujući činjenici da je taj udar izveden relativno malobrojnim snagama i sa optimistično, dakle nimalo realistično postavljenim ciljevima.

S druge strane, Putin se tek u ovom ratu suočio sa svim problemima i iskušenjima koji su se taložili tokom godina njegove vladavine, a među kojima je možda i najvažniji taj što njegova vladavina počiva na strahu od njega lično, što izravno vodi u degradaciju pouzdanosti informacija kojima on barata. Nekadašnji vispreni Džems Bond svjetske politike i vjerovatno najinformisaniji lider na planeti, najednom se pretvorio u trapavog i odbojnog Džonija Ingliša, u satrapa koji nema uvid u stvarno stanje na terenu, jer se njegovi potčinjeni ne usuđuju da mu saopšte pouzdane informacije, među kojima je i informacija da borbena gotovost ruskog oružanog aparata nije bila podignuta na nivo potreban za jednu ovakvu operaciju.

O razlozima koji su naveli ruski generalštab da u jednu ovakvu operaciju krene sa nedovoljno uvježbanim jedinicama popunjenim regrutima može se samo nagađati, ali ta činjenica nedvosmisleno ukazuje da se i ruski oružani aparat, uprkos svojoj strukturalnoj i doktrinarnoj modernizaciji te svojoj tehnološkoj naprednosti, suočava sa ozbiljnim unutrašnjim problemima za koje očito nema valjan odgovor, čime on u određenoj mjeri nalikuje na američki oružani aparat, koji je takođe ambiciozno ušao u XXI vijek, sa doktrinarnim i koncepcijskim rješenjima koja su na papiru zvučala impresivno, ali čim su zakoračila u praksu vratila su se na papir da budu mrtvo slovo na njemu. Zapanjujuće visoki gubici ruskog visokog komandovanja takođe ukazuju na mogućnost da je ruska vojska nedovoljno motivisana za ovu kampanju, zbog čega je nužno povećano prisustvo visokih činova na bitačnim prostorijama kako bi neposredno ostvarivali funkciju komandovanja i kontrole i koliko-toliko osigurali izvršavanje zamisli viših štabova.

Da se i ukrajinsko ratovodstvo po svoj prilici suočava sa ozbiljnim nedaćama pokazuje ne samo tromost u strateškom manevrisanju i uspostavljanju težišta u odbrambenim operacijama, već i propagandno ludilo, pa tako prvi put u povijesti javnost može čuti za anonimne pilote i za imenovane snajperiste, premda su zbog prirode svog djelovanja upravo piloti podesni da njihovo ime postane simbol i paradigma, dok su snajperisti uvijek na granici zločina pa i iza nje, zbog čega se, ali ne samo zbog toga, njihov identitet obično prikriva.

Medijska i propagandna bipolarizacija nudi ništa manje ludilo. S jedne strane forsira se izvještavanje o zločinima invazionih trupa, čime se, nasuprot intencijama takvih medija, implicira da bi Putinova agresija bila legitimna ukoliko bi zločini nad civilnim stanovništvom izostali. S druge strane, Putinu naklonjen medijski prostor čitav ukrajinski ratni napor svodi na Azov, notornu nacističku formaciju, koja je nesumnjivo zločinačka već samim svojim postojanjem, ali nipošto nije ključni element ukrajinske vojske, niti su formacije takvog tipa ukrajinski ekskluzivitet.

Naravno, sve ocjene i pretpostavke iznijete u ovom tekstu mogu se pokazati kao posve pogrešne, ali i kao posve tačne i precizne i stoga im ne treba poklanjati povjerenje, već ih samo valja uvažiti kao argument u prilog tezi da javnost, pa ni ja kao dio te javnosti, o tom ratu ne znamo ništa na osnovu čega bismo mogli donositi održive konačne zaključke. No ono što ovaj tekst može ponuditi, jeste upravo podsjećanje na značaj sumnje i na potrebu preispitivanja vlastitih pozicija i interesa u vremenu posvemašnjih navijačkih zanosa koji neporecivo ukazuju na duboko slugansku i podaničku ćud onih koji se takvim zanosima prepuštaju, te na njihovu nesposobnost razumijevanja povijesnih, društvenih i političkih procesa, što političke strukture uvijek znaju vješto iskoristiti.

Ne samo Bosna i Hercegovina, već i čitav postjugoslovenski prostor suštinski je već nekoliko decenija prostor društvenopovijesne pasivnosti, ma koliko političke elite i njihovi trabanti ubjeđivali javnost u suprotno. U dramatičnom kontekstu rusko-ukrajinskog rata takva pozicija sa sobom bi mogla nositi i određene privilegije, pod uslovom da ovdje postoje razumne političke elite koje bi takvu priliku znale prepoznati. Nažalost, takav razum javlja se tek u tragovima i izložen je žestokim spoljnim i unutrašnjim pritiscima, što se zorno vidi na slučaju čelnih ljudi Hrvatske i Srbije, Milanovića i Vučića, koji, svaki iz svoje specifične pozicije, nastoje zatvoriti što je moguće manje vrata i ka zapadu i ka istoku.

U Bosni i Hercegovini stanje je još jezivije, jer su ovdašnje političke elite suviše dugo igrale svoje šibicarske igre i varale javnost stvarajući iluziju svoje čvrste interesne vezanosti za centre moći na zapadu ili na istoku, pa sada jednostavno nemaju komoditet zauzimanja racionalnog kursa, jer bi to kao preduslov zahtijevalo priznanje hohštaplerskog i prevarantskog djelovanja tokom mnogih prethodnih godina te odustajanje od vlastitih maksimalističkih politika. Umjesto toga, političke elite nastavljaju svoj mahniti ples ukrug i istrajavaju na podilaženju jednako mahnitim zanosima svojih biračkih tijela, koja služe kao otužan primjer u šta se nužno pretvori svaki društveni okvir nakon dugotrajne zapuštenosti.

Površna identifikacija ne tako malog broja Bošnjaka sa Ukrajinom i ne tako malog broja Srba sa Rusijom, kao i njihovo maloumno navijanje za ovu ili onu stranu indiciraju ne samo jedno duboko nerazumijevanje situacije na ukrajinskom vojištu i prirode tog rata, već, što je još opasnije, indiciraju i još dublje nerazumijevanje vlastitog subjektiviteta i vlastite pozicije, a ujedno ukazuju i na jedno, iz perspektive vlastitog nedavnog iskustva, zastrašujuće odsustvo stvarne empatije prema stanovništvu ratom zahvaćenog područja na kom jednako stradavaju i Ukrajinci i Rusi.

Koliko dubok može biti sunovrat u navijački zanos zorno pokazuje članak iz sarajevskog magazina Stav pod naslovom Bosna i Hercegovina nije uvela sankcije Rusiji, ali je barem sačuvala obraz, iz kog će čitalac saznati da vazdušni koridor kojim se turska vojna pomoć isporučuje Ukrajini ide, između ostalog i kroz bosanskohercegovački vazdušni prostor, ali ne i kroz vazdušni prostor Mađarske koja, premda članica NATO,  ne dopušta takav transport ne bi li reducirala mogućnost da dođe na listu ciljeva ruskog generalštaba. Stav, kao pamflet koji je sebi stavio u zadatak da upravlja procesom atrofije svih aspekata društvene svijesti među Bošnjacima infantilno i poprilično luckasto govori o čuvanju obraza, pa i po cijenu bespotrebnog uvećanja rizika po vlastitu bezbjednost, u situaciji koju oblikuju dvije korumpirane persone, Putin i Zelenski, dakle osobe koje su davno izgubile svaki obraz i svaku etičnost.

Slično stoji stvar i sa odnosom većine srpskih medija prema Putinu, koji polako ali sigurno poprima atribute bezgrešnosti i omnipotencije, pa izgradnja takvog odnosa prema njegovoj ličnosti ukazuje da jedan od razloga za takav odnos može biti skriven i u polju seksualnosti, no to bi već zahtijevalo jedno opsežnije istraživanje zasnovano na promišljanjima Vilhelma Rajha, pa ću na ovom mjestu ostaviti tu pretpostavku da tavori kao jedna od mogućnosti, nipošto kao izvjesnost.

Rat u Ukrajini može imati jedan od mnogih mogućih ishoda. Moguće je čak i to da je taj rat suštinski već završen, samo što u kladionicama još nije objavljen rezultat. Moguće je i to da će on ekspandirati u konflikt znatno širih razmjera, a možda će skončati i u makabričnom prizoru termonuklearne kataklizme. Šta god da se bude tamo dešavalo, na to niko sa postjugoslovenskog prostora neće imati nikakvog uticaja, a još će manje imati ikakve koristi od toga, osim šačice kvislinga bez okupatora koji zdušno drže ovdašnja društva u stanju posevmašnje zapuštenosti i obeshrabrenosti pred životom.

Ono što je stvarni problem, jeste to izbjegavanje artikulisanja vlastitih interesa, jer bi takav posao podrazumijevao odustajanje od duboko ukorijenjenih narativa na kojima se dobijaju izbori i koji društvo guraju sve dublje u desubjektivizaciju, pa i u poniženje. Bosna i Hercegovina, čiji lideri svaki dan imaju svježe kretensko mišljenje o ratu u Ukrajini, koje ustvari nikog ne zanima niti ima ikakvu težinu, predstojeću krizu dočekuje sa jedva jednom trećinom obrađenih poljoprivrednih površina. Taj podatak više od ičeg drugog govori da ni NATO ni Rusija ne bi mogli donijeti ništa Bosni i Hercegovini i njenim žiteljima, osim soka i limuna, onoga što se donosi bolesnicima na smrt.

Zato čitaoče, kad god ti neko zažagreno progovori o rusko-ukrajinskom ratu i stane te ubjeđivati u jednu ili drugu verziju situacije na vojištu i iznositi ti svoja predviđanja koja su ništa drugo doli njegove potisnute seksualne i opšteljudske frustracije, grubo ga prekini i pošalji ga u pičku materinu, jer su to jedine riječi koje takvom idiotu neće biti uzalud upućene, a ujedno su i jedine etične riječi pred takvim varničenjem ludila. Jer etika zahtijeva da se u situaciji radikalne bipolarizacije društva ničim, pa čak ni time što ćeš samo pristojno saslušati nečije ludilo, ne doprinosi daljem razbuktavanju tenzija.

Dakle, jedino razumno ponašanje ovdašnjeg čovjeka u ovoj situaciji jeste slanje navijačkih idiota u pičku materinu i gajenje varljive nade da će, po ničeanskom poučku o opasnom i spasonosnom, i ovdje konačno u politici sazreti svijest koja će početi tragati za zajedničkim interesima a ne za načinima da se ispune interesi stranih korporativnih gospodara nauštrb interesa ojađenog i predugo sluđivanog stanovništva.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: Internet Archive Database

3 thoughts on “ELIS BEKTAŠ: Slanje idiota u pičku materinu”

  1. SmrtZaSvetosavce

    Smeće malo plaćenićko četničko. Rusija je agresor. Bombe padaju po Kijevu, a ne po Moskvi. Rusi iz Ukrajine se protive ruskoj agresiji. Šta to još nije jasno smrdljivom četničkom mozgu?
    Rusija je neprijatelj Bosne i Hercegovine, dokazano u zadnje vrijeme. Drže četničku stranu koja želi da razvali drzavu jasno kao dan. Sve što mogu Bošnjaci uraditi da naštete rusiji to i trebaju uraditi jer ponavljam rusija je neprijatelj BiH.

  2. Vidiš, Elise, u svom tekstu si dosta motiva spomenuo, ali nisi onaj spekulativni dat sa akademskim ogradama, filozofski, što kaže narod. Baziran na pretpostavkama koje mogu biti potpuno pogrešne, ali su dio mnogostrukog grananja – ako ovo-onda to, a možda i ovo pa ono. Zaludno, da, ako je laički i neplaćeno, ali đe si vidio da se dječaci ne vole igrati rata i politike, pa i besplatno, jakako.

    Druga stvar ođe je i kad se sve suzi na vojno-enciklopedijski izvještaj tj. da se ne bavi mnogo, ili uopće, razlozima već spekulacijom o fizičko-prostornim pokretima zaraćenih dolje, na frontu.

    Pledirao neko na veću, manju ili nikakvu tačnost, vrijednost spekulacije gdje se nije u komandnom centru đe vrtiš satelit na puce đe oćeš je velika ko god je radio pred, za vrijeme ili poslije rata, igrao se i profesionalc i amater i laik, a igra može biti bazirana na više ili manje tačnim premisama. Može bit i na potpuno pogrešnim.

    U pruskom primjeru to je poznavanje taktičkih elemenata gdje oficiri pruskog generalštaba služe đeci polaznicima ko kontrolori u njihovim rano i pozno 19-vjekovnim ratnim igrama, ili ratna igra održana pred napad na Francusku 1940. gdje je ispalo da su manevar kroz Ardene, stizanje do Meze, forsiranje i proboj bili brži nego što je ponovljenim igranjem ispalo.

    Narodu se ima svašta za zamjeriti, ali igrati se treba jer i budali se može oteti da kaže nešto što niko od pametnijih nije rekao, niti je ovima palo na pamet. Nek priča svako ko šta oće jer državne faktore nikad nećeš moći ni ućutkati ni poslati u tri pičke materine, htio im jebati majku ili ne htio. Pa valjda, Elis, osluškuješ ponekad šta neka budala kaže pa veliš u sebi “Čuj, ovđe je pogodio. Daj da ja to zabilježim, zapamtim i iskoristim za nešto. A nije da ne volim vako skupljati podatke i polemisati kašnje.”

    Ratno igranje i spekulacija su za svakog vježbanje uma u igri kombinacija. Ako događaji na kraju poreknu sve čime se neko nestručan igrao, ograde koje pošteniji stavi čine da igra nije bila proricanje već ako-onda, ne zamišljena “logička” nužnost nekog događaja već kontingentnost koja se grana od jedne do druge mogućnosti.

    Ako je nečiji motiv nimalo akademski, to je već druga stvar i zahtjeva detektivsko kopanje da se vidi da li taj koji plasira istinu ili neistinu iste koristi kao sredstvo ili kao cilj, jer i jedno i drugo, i istina i neistina, su samo elementi koje možeš koristiti za kakvu god svrhu hoćeš, ali kakva je to svrha otkriva se tek proučavanjem i šireg istorijsko-političkog konteksta i nečijeg profila, života, šta misli i ako se može i često netransparentnog materijalnog interesa.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top