Prošao je prvi mesec oružanih dejstava na teritoriji Ukrajine, ovaj period od 24. februara do 24. marta predstavlja važan psihološki prag koji svedoči o tome da vojna intervencija Rusije u Ukrajini nije ni blizu završetka. Vojni aspekat je, međutim, samo jedan niži nivo konflikta sada već kolektivnog Zapada i Rusije. Kraj rata može biti postignut mirovnim sporazumom, svojevrsnim dogovorom Rusije i Ukrajine, to jest Rusije i Sjedinjenih Američkih Država, a do njega se može doći i alternativnim putem tako što će Rusija u vojnom smislu, a u skladu sa svojim kapacitetima, zauzeti sve što može u Ukrajini i zaustaviti se na toj krajnjoj liniji. Bez mirovnog sporazuma, međutim, Hladni rat u kome se nalaze Rusija i Zapad konstanto će pretiti da postane vreli, naročito ako imamo u vidu da zaustavljanje Rusije na maksimalnoj liniji povlači sa sobom veliku verovatnoću ulaska NATO snaga u ostatak Ukrajine, što znači da će se te dve vojne supersile gledati kroz nišan. Zbog toga je važno analizirati moguće scenarije izlaska iz situacije koja već sad izgleda kao pat pozicija.
Niži nivo – stanje na frontu
U stručnim krugovima širom sveta vode se ozbiljne debate o toku vojne operacije Rusije u Ukrajini. Pod stručnim ne misli se na propagandne članke raznih novinara sa jedne i druge strane, već podataka ministarstava odbrane vodećih sila, kao i ekspertskih grupa okupljenih u konsultantskim firmama ili tink tenkovima. Dok su ovakve organizacije širom Zapada i u Izraelu transparentne, to jest one objavljuju deo svojih analiza besplatno i na svojim sajtovima, većina ruskih konsultantskih kompanija su zatvorenog tipa, rade sa naručiocem, a u Rusiji to su uglavnom državne institucije. Trenutno stanje na frontu, sudeći po javnim izveštajima Ministarstva odbrane Rusije, SAD, Britanije i Ukrajine već desetak dana, što je trećina trajanja ovog rata, primetno je stanje operativne pauze na svim pravcima osim duž linije borbenih dejstava u Donbasu.
Tekuće stanje eksperti tumače dvojako: prvi scenario – ruska armija prelazi u dugotrajnu fazu rata koje stavlja akcenat na raketno granatiranje sa velike udaljenosti i korišćenje koncentrisane žive sile samo na jednom frontu, u ovom slučaju Donbaskom; drugi scenario – ruska vojska je napravila operacionu pauzu kako bi na druge frontove dovela veći broj tehnike i žive sile, te onda nastavila simultanu ofanzivu na više frontova. Oba ova scenarija svedoče o tome da dosadašnji plan kampanje u Ukrajini nije rezultirao zauzimanjem strateških ciljeva i da će on morati ili da bude skraćen i revidiran (po prvom scenariju) ili ozbiljno podržan dopunskim silama (po drugom scenariju).
Opšte stanje rata u Ukrajini trenutno se može opisati kao zastoj. Da li će se i kako izaći iz te situacije ostaje da se vidi. Svakako da se u skorije vreme očekuje pad Mariupolja što će ruska strana prikazati kao monumentalnu pobedu. Ukoliko se realizuje drugi scenario – ofanziva nakon ozbiljnih pojačanja, treba razumeti i da ukrajinska strana za to vreme dobija ozbiljnu pomoć u vidu lakog za korišćenje, a ubojitog naoružanja, uključujući i živu silu u vidu profesionalnih najamnika. Vojni eksperti obično ne daju dugoročne prognoze jer nisu poznate strategije dveju strana.
Koliko je stanje ozbiljno svedoči i dvonedeljni „nestanak“ iz medija ministra odbrane Rusije Sergeja Šojgua, na šta su ukazali ruska liberalna sredstva informisanja. Nakon tih napisa ruski državni kanal Rusija 24 prekinuo je svoj redovni program kako bi prikazao snimak bez zvuka u trajanju oko pola minuta na kome se vidi kako predsednik Rusije Vladimir Putin provodi onlajn sastanak sa članovima Saveta bezbednosti. Kamera je zatim zumirala gornji levi deo monitora u kome se nalazio Šojgu, mada je na početku snimka taj deo ekrana bio mutan kao da su u pitanju bili tehnički problemi ili nešto drugo. Sama činjenica da državni kanali osećaju potrebu da dokažu da je sa ministrom odbrane Šojguom sve u redu puno toga govori o ozbiljnosti trenutne vojne situacije.
Viši nivo – odnosi velikih sila
Pošto sam rat ne upućuje na to da će biti uskoro završen, važniji nivo predstavljaju odnosi SAD i Rusije. Naravno, da je Rusija za mesec dana ostvarila neke strateške ciljeve, kao što je zauzimanje Harkova, Odese i/ili Kijeva ratni nivo bi forsirao i odnose SAD i Rusije. Pošto je stanje na ratištu neopredeljeno odnosi Rusije i SAD izbijaju na prvi plan. Na neki način, možda će to zvučati arhaično, u toku je borba volje između Vladimira Putina i njegovog uskog kruga saradnika protiv institucionalizovanog Zapada. Odmah se može zaključiti da su dve strane u toj borbi bitno različite, proces odlučivanja u Rusiji zavisi od malog broja ljudi, dok na Zapadu u tom procesu učestvuju glomazni institucionalni sistemi. Prednost za Rusiju u tom odmeravanju snaga jeste mogućnost brze reakcije, promene kursa, modifikovanja strategije ili dolazak do nekog naglog, sasvim neočekivanog rešenja za protivničku stranu jer ne postoje proceduralne i interesne kočnice pri odlučivanju. Negativna strana za Rusiju neposredno je povezana sa pozitivnom, a to je da uzak krug ljudi koji odgovara jednom čoveku na vrhu piramide ima tendenciju da podilazi vođi i selektivno mu dostavlja informacije koje su mu po volji. Na taj način ljudi iz uskog kruga zadržavaju svoje pozicije pri vrhu vlasti, ne padaju u nemilost. Selektivnost informacija negativno utiče na mogućnost racionalnog odlučivanja samog vođe, te koliki god bio njegov intelekt ili razumevanje vojno-bezbednosnih pitanja on je sklon greškama. Institucionalizovani sistemi na Zapadu, uz sav nedostatak sporog odlučivanja i slabijeg adaptiranja novonastalim situacijama, sadrže skup kočnica koje smanjuju mogućnost tragične greške.
Na pitanje ko će prvi posustati u napadima, da li Zapad sa sankcijama ili Putin na vojnom planu ostaje otvoreno, jer oba sistema imaju puno toga da izgube u slučaju nepovoljnog ishoda. SAD žele da dokažu kako vojna agresija neće proći i kako su one i dalje dominantan globalni faktor u sferi politike, Putin želi da dokaže kako su SAD i NATO nesposobne da garantuju mir u Evropi i kako je njihovo vreme dominacije prošlo. Poraz za Putina vrlo verovatno znači i poraz njegovog režima, dok poraz za SAD znači kraj njene globalne hegemonije. Sankcioni rat nanosi štetu i globalnoj ekonomiji i Rusiji. Ta šteta nije vidna odmah, ona će tek biti demonstrirana u sledećim mesecima kako globalni lanci snabdevanja budu narušeni i određeni proizvodi kako na Zapadu, tako u Rusiji krenu jednostavno da nestaju iz prodaje. Privredna aktivnost će se takođe smanjiti zbog nedostatka energenata na Zapadu i nedostatka delova i visoke tehnologije u Rusiji. Na osnovu kontrakcija u ekonomiji porašće nezaposlenost, na obe strane, koja će moći samo kratko vreme (maksimalno pola godine, u suprotnom se rizikuje ogromna inflacija), da se veštački suzdržava subvencijama, prinudnim odmorima i tome slično. Nerazvijene zemlje Afrike osetiće pravu nestašicu hrane, možda i masovnu glad, što mora podići nivo konfliktnosti među afričkim državama i podstaći migracione tokove. Bitno je razumeti da rat u Ukrajini potencijalno otvara Pandorinu kutiju što može dovesti do stanja globalne anarhije.
U tom pogledu završavanje konflikta kompromisom SAD i Rusije izgleda kao optimalno rešenje. SAD imaju određen obrazac ponašanja u novijoj istoriji koji svedoči o tome da se u sferi međunarodnih odnosa ponašaju kao ajkula – kada namirišu krv ne posustaju dok ne eliminišu protivnika. Vašington vidi zastoj u ratnim dejstvima u Ukrajini, njemu su poznate ekonomske posledice koje će se sručiti na Rusiju u maju/junu. To može podstaći SAD da ne budu sklone ka kompromisu, već da ciljaju na krah režima u Rusiji. To je izuzetno opasna situacija, najpre jer Vladimir Putin neće posustati pred takvom taktikom, on je spreman da intenzivira rat u Ukrajini koliko je potrebno. Neki zapadni analitičari se već pribojavaju da je Putin spreman da ukoliko to bude bilo potrebno iskoristi taktičko nuklearno oružje u Ukrajini, dok druge njihove kolege smatraju da Putin nije spreman na taj korak i da je to taktika „eskalacije zarad deeskalacije“, kojom se kroz pretnju eskalacije forsira deeskalacija sukoba sa boljim ishodom. U slučaju da SAD ne daju izlaz Putinu iz Ukrajine, postoje realne šanse da se taj konflikt može proširiti, to je katastrofalni scenario. Pritom nema nikakve sigurnosti da će bilo kakva revolucija u Moskvi dati očekivan rezultat, ne treba sumnjati da je Putin i na domaćem frontu spreman da ide do kraja.
Kako bi izgledao taj kompromis?
Za SAD je apsolutno neophodno da ne pristanu na bilo kakvo smanjenje NATO trupa u Evropi ili njihovo povlačenje iz istočnoevropskih članica Alijanse. SAD takođe nisu spremne da se odreknu politike otvorenih vrata za pristup novih NATO članica. Za Putina je neophodno da bude garantovan neutralni status Ukrajine, a takođe rešavanje statusa Krima i dveju donbaskih republika, što može biti predmet pregovora i nakon okončanja ratnih dejstava (Rusija će ionako u toku rata uspeti da ostvari kontrolu nad celom teritorijom Donbasa, dok Krim kontroliše već osam godina, tako da Ukrajina tu ima malo opcija). Nije realno očekivati maksimalno smanjenje sankcija čak i posle nekog mogućeg kompromisa. Putin je raskrstio sa Zapadom jednom za svagda, u Rusiji je sproveden potpun preokret i to će biti glavna zaostavština njegove vladavine o čemu će pisati istorijski udžbenici. Vojna intervencija u Ukrajini poslužila je kao idealan instrument za raskid veza sa Zapadom, dok se pritom građanima Rusije daje najbolji mogući razlog za taj postupak. Bez rata takav zaokret ne bi bio moguć. Time je neutralizovan i liberalni deo ruske elite, koji je držao pozicije u finansijskom i ekonomskom sektoru. Zaokret od Zapada putem intervencije u Ukrajini drastično je umanjio uticaj liberala u redovima elite, jer su oni podržavali opciju saradnje Rusije sa Zapadom, koja je konačno prekinuta.
Vidne liberalne figure iz redova elite već su pobegle iz Rusije, primera radi Anatolij Čubajs, jedan od ideologa liberalne ekonomije u Rusiji i savetnik Putina, ili Mihail Polubojarinov, koji je zauzimao mesto generalnog direktora Aeroflota.
Postoje i indikativni navodi da je direktorka Centralne Banke, Elvira Nabiulina, imala istu nameru, ali da joj nije bilo dozvoljeno da napusti svoj položaj i zemlju u pratnji porodice. Ruski tajkuni, prirodno, smatraju tekuću situaciju veoma negativnom, ali se većina njih uzdržava od komentara, ako žive u Rusiji. Mihail Fridman je jedanaesti na Forbsovoj listi najbogatijih ruskih tajkuna, on poseduje „Alfa bank“, najveću privatnu banku u Rusiji. Protiv njega je kolektivni Zapad takođe uveo sankcije, iako on živi u Londonu. Fridman je zatim otvoreno istupio protiv vojne intervencije Rusije u Ukrajini i dao intervju „Blumbergu“ u kome se žalio da ruski tajkuni nemaju nikakvog uticaja na odluke Vladimira Putina i da nema smisla kažnjavati ih za to. NJegov kolega, Pjotr Aven, direktor „Alfa banke“ i trideseti na listi najbogatijih ruskih tajkuna, izjadao se novinarima „Fajnenšel tajmsa“ kako je jednom odlukom srušeno sve što je on gradio poslednjih 30 godina. Možemo pretpostaviti da i drugi ruski tajkuni tajno dele njihov stav i nelojalnost prema predsedniku Rusije, kao i da SAD možda računaju na njihovu podršku u pokušaju destabilizacije Rusije iznutra.
Sve to govori u prilog teze da za Rusiju nema puta nazad u stanje pre rata i da je to i bila namera Vladimira Putina. Pošto se raskid Rusije sa Zapadom već dogodio, SAD imaju priliku da stave tačku na rat u Ukrajini i puste Rusiju da ide svojim putem, pritom čuvajući svoj obraz i prestiž NATO. Ako Sjedinjene Države budu išle direktno protiv Putina susrešće se sa odlučnom kontrareakcijom koja može ozbiljno destabilizovati čitav svet. Najrazumniji izlaz iz krize stoga jeste da SAD omoguće Putinu odstupnicu iz Ukrajine. Taj koncept je razradio još Sun Cu, koji je živeo pet stotina godina pre Hrista, objašnjavajući potrebu ostavljanja protivniku mesta za povlačenje putem takozvanog „zlatnog mosta“. Pokušaj saterivanja opasnog protivnika, kakav je Putin, u ćošak može doneti SAD znatno više štete nego koristi, jer Rusija ima više kapaciteta da naudi SAD nego njeni prethodni protivnici od 1990-ih naovamo.
Piše: Aleksandar Đokić za Preokret, Foto: Društvene mreže