VUK BAČANOVIĆ: Ukrajina prije Ukrajine

Antiruska histerija na zapadu, koja je pred svoj virtuelni strjeljački vod već izvela Čajkovskog, Dostojevskog, Gagarina, pa čak i Karla Marksa proglašavajući ga očigledno za “počasnog Rusa”, a čiji je okidač rat u Ukrajini, nije nešto što bi trebalo iznenaditi bilo koga ko prati različite ideološke tendencije, modifikacije i masovnu antirusku i antisovjetsku propagandu SAD i Evropske Unije u i nakon završetka Hladnog rata. Iako je, u ta vremena, uz brojne pronacističke i radikalno desničarske imigrante iz Istočne Evrope, uključujući i ono što obuhvata današnji Ruski svijet, a posebno Ukrajinu, bilo popularno vrata liberalnog Zapada odškrinuti disidentskim ličnostima kao što su Brodski ili Solženjicin, iz trenutnog stanja u svijetu licemjernih performansa je postalo jasno da su i oni bili dobri samo ukoliko su služili trenutnoj propagandnoj svrsi, odnosno održavanju iluzije zapadnjačke svepravednosti. 

Izbor koji diktira moda

Jer ma kako ruski režimi, od carskog preko sovjetskog pa do Putinovog, različitim načinima i intenzitetom, bili surovi i nepragmatični prema neistomišljenicima i kritičarima, većini takvih je, vremenom, postajala jasna istina koju je još 1978., kao imigrant i sovjetski disident izrekao Aleksandar Solženjicin, a to je da se “na zapadu se bez ikakve cenzure i vrlo pažljivo odjeljuju moderni trendovi misli i ideja od onih koji nisu takvi, dok se potonji, iako nikad nisu bili zabranjeni, vrlo rijetko mogu pronaći u časopisima, knjigama ili na sveučilištima. Vaši učenjaci su slobodni u legalnom smislu, no zakopani su idolima prevladavajućih trendova. Ne postoji otvoreno nasilje, kao na Istoku; međutim, izbor koji diktira moda i potreba da se zadovolje mase često sprječava najneovisnije osobe da pridonesu javnom životu te omogućava opasne instinkte stada koji blokiraju ugrožavajući napredak istoga.

I ne, to Solženjicin nije izrekao samo zbog epohe Makartizma, odnosno “lova na crvene vještice” u Americi u kojoj su na crnu listu potencijalnih “komunjara” iz svijeta filozofije, glume, književnosti, nauke i sindikalizma koje je država ili proganjala, ili ih javno javno sramotila ili im onemogućavala zaposlenje, između mnogih, dospjeli i Berthold Breht, Leonard Bernštajn, Čarli Čaplin, Tomas Man, Irvin Šo, Orson Vels i Albert Ajnštajn. I ne samo zbog toga što mu je ubrzo bila jasna zaglupljujuća suština zapadnjačke “cancel kulture”, koja djeluje perfidnije i za sobom ostavlja duhovnu i intelektualnu pustoš strašniju od Čeke, NKVD-a i Štazija zajedno. I ne samo zbog toga što, u maniru patetičnih drugosrbijanaca, nije patološki mrzio i dehumanizovao vlastitu zemlju zbog neslaganja sa trenutnim režimom koji njome vladao. Već i zbog svevremenih simplifikatora, tipa drugosrbijanskog klovna za sarajevsku malograđanštinu Tomislava Markovića, koji je, po ko zna koji put, osvojio aplauze europejsko-ljotićevskim rasizmom, prema kojem je ekskluzivno Rusija zemlja “koja je ubijala, satirala, cenzurisala, progonila, uništavala, hapsila, prebijala, zagorčavala život, onemogućavala rad, zatirala sve ono najvrijednije i najbolje što je u njoj nastalo”, pa se, prema tome, nema šta buniti protiv zapadnjačke histerije, a pogotovo niko ko histeriju zapadnih medija ne uzima kao ultimativnu istinu o uzrocima rata u Ukrajini nema šta da pisne, jer, vidite, plače Marković a s njime građani gorke suze rone, siroti Josif Brodski je morao napustiti SSSR jer ga je ubijao, prebijao i zagorčavao mu život. Samo se propušta reći da je to možda bilo zbog toga što je bio carista, monarhista, arhineprijatelj ukrajinske nacionalne  posebnosti i nezavisnosti o kojoj je 1994. napisao i pjesmu o tome kako Ukrajincima pljuje u Dnjepar. Dakle, da je poživio o Ukrajini bi danas imao stavove daleko radikalnije, a pažljiv čitalac će shvatiti i gotovo suprotne od Vladimira Putina. O Solženjicinu, kao velikom Putinovom poštovaocu, kojeg su zabrinuti građani požurili da odbrane od vlastite zemlje da ne govorimo. 

No pustimo egzaltovane bilmeze da, kao i obično, svojim do zla boga glupavim i površnim kalamburima potvrđuju teze koje su nastojali opovrći, a to je da kolektivna psihotična haranga protiv ruskih umjetnika, književnika, intelektualaca, sportista, pa čak i astronauta, bilo živih ili mrtvih, nema veze sa ratom u Ukrajini. Jer da je tako iz protesta ne bi npr, pila votka “Putin”, ili bi se zabranjivali skupovi podrške Rusiji, a ne bi se išlo dotle da se vrši brutalna informativna blokada i cenzura, da se uklanjaju likovne siluete pokrova Vasilija Blaženog sa ambalaže dansko-švedskog jogurta, ili predlagalo da se u Berlinu ukloni spomenik jedinom Hitlerovom ozbiljnom političkom rivalu Ernstu Telmanu jer je, u varvarogenijskoj predstavi istorije koju očigledno gaji njemački CDU, imao neke veze sa Rusima, to jest sa Sovjetima, a ti Rusi tako tvrdoglavo odbijaju da se odreknu tog naslijeđa i zamijene ga neonacističkim kao nesumnjivi europejci Ukrajinci. Ili se ne bi išlo dotle da se vjernim NATO saveznicama, baltičkim zemljama, toleriše da ukidaju 9 maj kao dan pobjede nad fašizmom, vjerovatno da ne uvrijede domaće, državno sponzorisane neonaciste koji bez straha svake godine paradiraju ulicama Rige i Viljnusa.

Misa za Ukrajinu

Ono što treba naglasiti je i to da gotovo niko nije primijetio da histerija proizvedena oko rusko-ukrajinskog rata na jugoslovenskim prostorima puno dubljeg korijena, da nužno nema nikakve veze sa tom konkretnom situacijom i da je amblematično piskaranje liberaškog kultur-rasiste Markovića, uz drugi niz jezivo površnih žalopojki na koje se ne vrijedi ni osvrtati, samo jedno te isto kao i ono što smo prije skoro dvije godine bili prisiljeni čitati i slušati u vrijeme “Mise za Blajburg” u Sarajevu. Da podsjetimo, tada su hrvatski književnici i intelektualci na čelu sa Ivanom Lovrenovićem i Miljenkom Jergovićem istupili iz PEN-a BiH, jer su osudu sarajevske komemoracije vojnicima fašističke NDH od strane udruženja kojem su pripadali smatrali isuviše neizbalansiranom. To jest, kako je saopštio jedan od tadašnjih silno uvrjeđenika, Željko Ivanković: “Zar želimo antifašizam Kozaračkog kola?” Takvo kultur-rasističko pitanje nije trebao ni postavljati jer su ga privrženici europejstva koje je 1945., vrlo očigledno, oslobođeno samo od sebe i postavljali samo da bi na njega odgovarali negativno sa svim jezivim implikacijama koje je taj podlo smišljeni odgovor imao i na jugoslovenske zemlje i na Ukrajinu.

Glavni odgovarač u sklopu antiruske histerije je Miljenko Jergović. Ne osvrćući se na njegove patetične floskule o korumpiranoj američkoj marioneti Zelenskom kao “djetetu Isusu” i Ukrajincima koji su 2014. “izabrali Europu” (čak uprkos snažno dokumentovanim tvrdnjama najvećih ruskih kritičara poput Maksa Krahea da za ukrajinski politički haos te godine potpunu odgovornost snosi upravo Zapad, a pogotovo EU), jedan Jergovićev pasus zaslužuje posebnu pažnju jer u potpunosti razobličuje ideologiju uvrijeđenih misnika za Blajburg:

Antifašizam sjajno se da iskoristiti za ciljeve fašizma. A još od 1991. ovi se narodi dijele na one koji vlastite čežnje za fašizmom hrane antifašističkim tradicijama, i na one koji se u istim takvim čežnjama napajaju s vlastitih fašističkih izvora. Pa je 1991. i sljedećih godina znalo biti i toga da u ratu u bivšoj Jugoslaviji agresor nastupa pjevajući antifašističke pjesme s nesumnjivih fašističkih pozicija, a napadnuti se od fašizma brane uzvikujući fašističke parole i kiteći se fašističkim znakovljem. Vjerovali smo da je to naša žalosna balkanska i jugoslavenska specifičnost, i dugo smo jezicima svojim tupili sjekutiće i očnjake u uzaludnom pokušaju da strancima objasnimo kako stoje stvari s amblemima, simbolima i uvjerenjima zaraćenih strana

Najprije valja izraziti žalost nad kretenizmom u jeziku koji izriče jedan od najprominentnijih hrvatskih književnika. Zar zaista postoje “narodi koji imaju čežnju za fašizmom?”. Kada sam zadnji put provjerio, fašizam i nacizam su ideologije koje nemaju nikakve veze sa čežnjama ovog ili onog naroda, već ideološka radikalno-desna pesnica korporativnog kapitala u njegovoj ekspanziji. To Jergović, nadam se dobro shvata, ali cilj mu je, kao i ostatku misnika sasvim drugi. Da ideološkom konfuzijom nastalom u procesu sloma jugoslovenske države, to jest činjenicom da je 1991. postojalo nešto što je samo imenom bilo JNA i, silom prilika i brzinom odvijanja događaja na terenu, a ne ciljano i namjerno, još uvijek nosilo petokrake na kapi koje su ubrzo skinute i izložene revizionističkom sramoćenju, potpuno abolira snage koje su uzvikivale fašističke parole kao neku dječju naivnost, klince koji su se naivno nafurali na nacizam ili, još gore, isto nekim narodnim “čežnjama”. Kada se, zapravo, radilo o ideologijama brižljivo gajenim u radikalno nacionalističkim i fašističkim dijasporama jugoslovenskih naroda i narodnosti, a sve pod skutima SAD, ujedinjenje Europe i njihovih mračnih obavještajnih agentura od kojih su ih jugoslovenski politički i obavještajni oportunisti, ne želeći više da ih ko povezuje sa socijalizmom ili ljevicom, 90-tih uvezli nazad i time, prisilnom vesternizacijom, uništili državu i buduće generacije. Drugim riječima, to je bilo djelo onih koji su, nimalo dušem i srcem već zbog tranzicione pljačke, čeznuli za Europom, baš kao što za Ukrajince cmizdri Jergović (opet množina, jer Jergović mistično spoznaje “čežnje” cjelokupnih naroda). Dakle, ne, nije, poručuje nam Jergović, neonacistička ideologija koja je, statistički dokazano, od devedesetih, bila odvratna i odbojna ogromnoj većini Ukrajinaca, nešto što su dijasporski banderisti, potomci nacističkih koljača i pogromaša nad Poljacima i Jevrejima, decenijama brižljivo i bezbrižno njegovali na Zapadu i što je onda, opet nesumnjivo dokumentovano, na krilima CIA-e, kisindžerovskim metodama i punjenjem džepova korumpiranim oligarsima, izgurano kao državna ideologija, prevashodno jer se radi o ideologiji konačnog razdora sa Rusijom. 

Ne, ne, nije tačno da su gotovo svi pobjednički kandidati ukrajinskih predsjedničkih izbora od Kravhčuka do Zelenskog izbore dobijali na umjerenoj i ka Rusiji pomiriteljskoj priči da bi, nakon što bi zasjeli u fotelju, sa izuzetkom Janukoviča, odjednom zauzimali dijametralno suprotne stavove. Nije nikako tačno da je 78 posto Ukrajinaca na referendumu o nezavisnosti 1991. glasalo za ostanak u SSSR-u, to jest zajednicu sa Rusijom. Sve su to neodgovarajuće činjenice, pa to gore po njih. Ne, ne vidite, ubjeđuje nas blajburški uvrjeđenik Jergović, to je odbrana od fašizma fašističkim simbolima kao izraz narodne čežnje. Ne ruše oni Lenjina, nego, znate, Lenjin je učinjen simbolom ruskog, pravog fašizma, pri čemu ćemo ignorisati činjenicu da takvo nešto ne postoji. Ne bi oni da nije tako. Ovakva i slična objašnjenja je autor ovih redova često znao slušati od kriptofašista u Zapadnom Mostaru, kada je bio ubjeđivan da su ulice nazvane po ustaškim oficirima i ideolozima plod mostarskog specifičnog smisla za humor, šala, pošalica nastala u ratu, a ne odraz stvarnih ideoloških prilika, namjera i stremljenja.

Partizani samoubice

Od takve tvrdnje pa do one da javna prividno vjerska, a zapravo politička komemoracija i rehabilitacija vojske NDH nije ono što jeste, već, eto, pomen žrtvama fašizma koje su samo, tragičnim spletom okolnosti mislile da su fašisti iako to nisu bile, samo je jedan korak. Kojeg je, već odavno, učinio Jergovićev sumisnik, Ivan Lovrenović. Čiji istorijski revizionizam nije nimalo glupav, iako vrlo providan za svakog ko se razumije u tehnike zbunjivanja i sluđivanja ljudi. Ta pravila funkcionišu ovako: Najprije se zgrozi nad zločinima NDH i reci da su oni naprosto užasni, zatim istakni kako su se i neki fratri u četiri zida svojih samostana također nad njima zgražavali, a također i neki marginalni mislioci, ali onda konstatuj da je “antifašizam Kozaračkog kola” bio isti, ako ne i gori od NDH i ustaša. I ne, nisu to samo naivni primjeri kao onaj u kojem Lovrenović indiciju o tome da su sarajevskog ilegalca Vladimira Perića Valtera likvidirali sami partizani, a zbog informacija koje je imao o mnogim dvostrukim agentima, garnira “rekla-kazala” pasusom o “anonimnom poštovaocu Valterovog lika i NOB-a”, koji prenosi iskaz “sina jedne od Luburićevih žrtava obješenih na Marijin Dvoru kako je visoki partizanski oficir ubrzo nakon Valterove sahrane izjavio: „Da ih nisu ubili oni, ubili bismo ih mi.“

Dakle anonimni poštovaoc prenosi riječi anonimnog sina anonimne Luburićeve žrtve da je prije četrdeset godina čuo rečenicu koja ukazuje da je NOVJ, kada je u pitanju ubijanje nevinih,  jedno te isto što i Luburić, štoviše da su, kako se perfidno sugeriše, ta ubistva od njega naručili, odnosno da su ti odrpani, šumski, antifašisti “Kozaračkog kola” isto što i fašisti. A da je to tako ne svjedoče samo izvaci iz Lovrenovićevog nedavno objavljenog dnevnika iz 1981. iz kojeg ne samo da je očito da Jugoslaviju gleda s umišljenih moralističkih visina i da mu se gadi baš kao da u njoj podnosi neopisive muke (Još jedanput: “vojna obuka”. Cijeli dan na padinama Trebevića. Sve bi se nekako dalo podnijeti, ali predavanje teško: pukovnik Blažo Stevović objašnjava svjetsku situaciju i naš položaj u njoj. Marksizam, dijalektika, negacija negacije na pukovnički način), već i iz onoga što je, još povodom mise za Blajburg izjavio u apologetskom i očigledno naručenom intervjuu za europski Deutsche Welle: 

O jezivosti kojom su obavijeni pojedini događaji iz osvetničke orgije najsnažnije svjedoči priča Mehmedalije Aliča, rudarskog inženjera iz Slovenije, rodom iz srebreničkoga kraja, koji je 2008. godine bio zadužen za osiguranje ulaska u Barbarin rov u rudniku Huda jama s hiljadama kostura pobijenih i zabetoniranih 1945. godine pod komandom majora Sime Dubajića i drugova iz XI dalmatinske brigade. Da strahota, ili sarkazam „povijesti“, budu potpuni, Alič u isto vrijeme svaki slobodan čas koristi da leti u Bosnu, na Drinu, tražiti posmrtne ostatke dvojice braće stradalih u genocidu 1995. godine. Treba ga poslušati kad govori: „Huda Jama i Srebrenica su me obilježile. Čitav moj život bio je obilježen ubojstvom mojih djedova. Ne znam tko su osobe koje sam otkrivao u Hudoj Jami, ali to mogu biti moji ili naši djedovi. Puno se toga desilo i ispreplitalo u tih 50 godina. U Sloveniji sam vjerovatno jedina osoba koja je povezala lijevo i desno. Iako sam ja u duši ljevičar, desničari su me bolje prihvatili ovdje. Iako sam ja socijalista, shvatio sam da je Titov režim napravio strašne stvari, greške koje je trebalo iznijeti na svjetlo dana.”

Banalna manipulativnost ovog Lovrenovićevog odgovora se ne ogleda samo u terminu “orgija” u opisu retorzije kakve su se događale širom cijele Evrope, a u slučaju Blajburga nad vojskom države, koja je “organizatorima orgije” (oni koji organizuju orgije organizuju ih radi seksualnog zadovoljavanja, čime Lovrenović želi poručiti da je ubijanje partizanima bila neka vrsta seksualnog fetiša) sadistički likvidirala porodicu i sunarodnike, već ponajviše u tome što za štit svog blatantnog istorijskog revizonizma uzima osobu bošnjačke nacionalnosti, koja nije istoričar ni intelektualac, već osoba iz koje, s obzirom na preživjelu porodičnu traumu, razumljivo, govore emocije. Što Lovrenoviću ne smeta da ih bezobzirno iskoristi kako bi izjednačio Titove “strašne stvari”, to jest partizansku retorziju nad ustaškom vojskom na Blajburgu sa ubijanjem bošnjačkih civila i vojnika u Srebrenici pod neusporedivim okolnostima, a upravo u ime ideologije čiji su sprovodioci također završili na Blajburgu i kojima je u “antifašističkom fašizmu” javno suđeno. Naravno, Lovrenović, neće propustiti da ponovi svoj odium prema ljudima koje posprdno i s moralističke visine naziva “drugovi” i za koje je, naravno, vrlo namjerno naglasio da im je na čelu bio prosovjetski Srbin. Od čega i potiče Jergovićeva sramna koncepcija “antifafašističkog fašizma”, s obzirom da njegov ideološki uzor Lovrenović nije zaboravio podsjetiti da su “I oni Kadijević-Adžićevi JNA-tenkovi koji su 1991. i 1992. žarili i palili po Vukovaru, Ravnome i na mojoj Grbavici nastupali… u ime antifašizma.” Da, nastupali su i to na isti način na koji u svojoj opsjenarskoj branši nastupaju Jergović i Lovrenović, perfidno braneći ono što im se, navodno, gadi i voljno pristajući da se saliju u odavno pripremljeni revizionistički kalup, a što nema nikakve veze čak ni sa staljinističkim antifašizmom u Drugom svjetskom ratu i što nam, sasvim u skladu sa performansima srbijanskog desničarskog pajaca Milana St. Protića o Ratku Mladiću kao krvoločnom “komunisti”, žele poturiti Lovrenović, Jergović, Ivanković i drugi blajburški uvrjeđenici.

I naravno da će iz ovog kruga, a ne samo iz Jergovićeve glave, poteći bezobrazno patetično prenemaganje “doista nema neke razlike između Karadžića i Mladića, ili Slobodana Miloševića, od prije tridesetak godina, i Vladimira Putina, danas”. I to ne zbog toga što Putin zaista nije “ljevičarski denacifikator” Ukrajine iz doba SSSR-a kakvim ga želi vidjeti dio dezorjentisane i pogubljene ljevice, već zbog toga što nije ni Milošević, ni Karadžić ni Mladić, to jest ništa što bi komparativno moglo poslužiti domaćim revizionistima kako bi perfidno branili neodbranjivo.

Slava Ukrajini i Ratku Mladiću

Tačno je da je Rusija imala jednak, ako ne i gori problem od Ukrajine sa neonacističkim grupama i pokretima koji su, u ideološkoj praznini nastaloj zahvaljujući geopolitičkoj pobjedi evropejskog istorijskog revizionizma, vrlo lako regrutovali izbezumljenu sirotinju u cijelom bivšem istočnom bloku. Tačno je i da je Putin, postepeno od kada je došao na vlast neke od tih pokreta i stranka zabranio, a neke surovom političkom pragmom preregrutovao u sebi odane patriotske organizacije kao što je Naši, pa će tako od viđenijih ruskih neonacista iz devedesetih, Dimitrij Rogozin dogurati do mjesta generalnog direktora Roskosmosa, dok će lider Borbene organizacije ruskih nacionalista Ilija Gorjačev biti osuđen na doživotnu robiju zbog ubistva uzbečkog emigranta i otvorenih prijetnji državnim organima. 

Tačku na ruski neonacizam, barem zakonski, za razliku od Ukrajine, Rusija je stavila 2021. kada je državna Duma usvojila savezni zakon prema koji zabranjuje upotrebu ili javno prikazivanje nacističkih simbola, govora ili slika vođa ili grupa koje je Međunarodni vojni sud identifikovao kao zločinačke tokom Nirnberškog procesa 1945-46. Pored zabrane materijala koji se odnose na Nacističku partiju, zakon obuhvata i Fašističku partiju Italije, kao i organizacije koje su sarađivale sa ratnim zločincima Osovine i grupe koje promovišu „nacionalnu i/ili rasnu superiornost“ ili „opravdavaju praksu započinjanja rata ili zločina koji imaju za cilj potpuno ili delimično uništenje bilo koje etničke, društvene, rasne, nacionalne ili verske grupe.” Da li ovo znači da u ruskoj vojsci ili plaćeničkim skupinama poput Wagnera nema otvorenih i prikrivenih neonacista? Naravno da ne, ali tu muku muči i američka vojska kao što svjedoči iscrpna studija američkog novinara Mata Kenarada “Neslužbena vojska: kako je američka vojska regrutovala neonaciste, bandite i kriminalce za rat protiv terorizma” (Verso, London, Njujork 2012). Da li to znači da se, kada je međunarodna politika u pitanju, radi o dosljednoj politici Rusije? 

Ne, budući da je Rusija radi destabilizovanja zapadnih liberalnih režima podržavala najmračnije desničarske elemente u Austriji, Francuskoj, Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, na isti način na koji su ti liberalni režimi podržavali neonaciste u Ukrajini, ali i Aleksandra Navljanija, čovjeka vrlo transparentnih rasističkih, neonacističkih i antiimigrantskih uvjerenja, a radi destabilizacije višeetničke i višekonfesionalne Ruske federacije. Rusija koja se još nije oporavila od raspada SSSR-a i koja pluta između poštovanja antifašističkog naslijeđa Velikog otadžbinskog rata i postliberalizma koji je nejasan čak i njegovim promotorima poput Aleksandra Dugina sasvim sigurno neće proći bez posljedica ako u Evropi zaista na vlast dođu snage koje je, jednako kao i Amerikanci, podržavala, a koje nikada nisu odustale od Drang nach Osten politike, a o izvozu islamofobije kao za Rusiju nevjerovatno opasnog i destzabilizacionog faktora da ne govorimo.

Za sada ostaje zabavno posmatrati zbunjenu srpsku kranju desnicu koja se, do jučer, dičila svojim statusom među “Remove kebab” neonacistima i uvlačila u analne dubine Zapadu, tvrdeći kako se Ratko Mladić, devedesetih “borio protiv ISIL-a, jer je zemlja koju su smatrali zaštitnicom svojih mračnjaštava, Rusija, u savezu sa nizom islamskih zemalja i čiji je nahrabriji general Ramazan Kadirov. Kao što je vrlo zabavno smijati se raznim sarajevskim liberašima i kriptoustašama iz redova SDA dok razočarano bulje u snimke ukrajinskih državnih neonacista koji uz novi omiljeni poklič “slobodnog svijeta” “Slava Ukrajini”, uzvikuju i “Slava Ratku Mladiću“. Međutim, ta zabava bi nam uskoro mogla itekako prisjesti.

Ipak sve to ni u kom slučaju ne izjednačava Rusiju sa nacističkom Njemačkom ili bilo kojim od režima koji su učestvovali u uništavanju i komadanju Jugoslavije, niti objašnjava njen odnos prema Ukrajini, a pogotovo ne abolira Ukrajinu od postajanja pionom u puzajućoj agresiji SAD i NATO-a na Rusiju ili proklamovanja manjinskog neonacizma-banderizma u državnu ideologiju. Ali to, odnosno istina, najzad, nije ni poenta ni “čežnja” raznih intelektualnih banalizatora, jer oni ne crne Rusiju koliko im je baš takvo ocrnjavanje potrebno kako bi odbranili sebe kao (sa)učesnike u razaranju jugoslovenske civilizacije, satrudnike stvaranja Ukrajine prije Ukrajine.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top