ELIS BEKTAŠ: Dino Mustafić, mudrac za mediokritete

Popularni mudrac za mediokritete, Dino Mustafić, objavio je na portalu Tačno svoj možda i najznačajniji tekst, pod naslovom Opsadno stanje. Mustafićev tekst nije značajan zbog svog sadržaja, uostalom nebrojeno puta ponovljenog klepetanja, već je njegov značaj sadržan u jeziku kojim je napisan i koji neporecivo ukazuje na skučenu, komesarski isključivu, pa i despotski grandomansku arhitekturu uma vodećeg sarajevskog kulturtregera.

Mustafićev jezik jeste jezik ideološkog, no ne i logičkog poopštavanja, jezik koji kroz to poopštavanje uglavnom laže i koji se ne obraća mislećem pojedincu već rulji koja i do mnijenja teško dobacuje. To je jezik neodređenog, maglovitog plurala, te možda i najnakaznije među jezičkim devijacijama i malformacijama. To je ujedno i populistički, dakle vulgarno politički jezik, koji je u ovom slučaju još mučniji jer dolazi od subjekta koji se izdaje za pretorijanca individualizma, što njegov jezik čini i šibicarskim i hohštaplerskim, odnosno prevarantskim – govorenje jezikom političkog komesara ili agitpropovca iz pozicije umjetnika individualiste može biti samo šibicarsko varanje naivnih.

Naravno, Mustafić je i šibicarski lukav, pa dobro zna koju pozornicu i koji scenario da odabere za svoje populističke predstavice u kolumnama. On poseže za ustaljenim opštim mjestima i njima trapavo žonglira, svjestan da najveći dio njegove publike pojma nema kako bi trebalo zvučati smisleno i autentično govorenje, pa će svoje aplauze upućivati i spadalu kojem rekviziti ispadaju iz ruku, a onaj razboriti dio publike uglavnom će se u tišini zgražati, jer zna da bi bilo kakav prijekor spadalu na sceni izazvao lavinu optužbi za izdajništvo, otpadništvo, revizionizam, pa čak i za uronjenost u nekakav fašizam.

Premda se nastoji predstaviti kao urbani topos pluralnosti, javno Sarajevo u osnovi ima samo dva ideološka okvira, oba jednako nedovršena, plitka i šlampava, oba jednako slijepa i gluha ne samo za razboriti i dalekovidni politički pragmatizam već i za potrebe društvenog dobra i života samoga i oba jednako udaljena od idealizovane slike koju grade o sebi. Jedan je ideološki okvir kog je uspostavila Stranka demokratske akcije sa svojim trabantima i satelitima, a ja evo dvojim da li taj okvir, koji u osnovi počiva na mladomuslimanskoj programskoj matrici na koju su nakalemljeni raznovrsni i počesto nekompatibilni ideološki dodaci, nazvati neobošnjačkim ili retrobošnjačkim.

Drugi je okvir onaj koji se kolokvijalno naziva građanskim i kog je jednostavno nemoguće definisati i odrediti mu protežnost, ne zbog njegove kompleksnosti i slojevitosti, već zbog njegove jeguljaste skliskosti, uslijed koje je taj okvir neuhvatljiv čak i samome sebi, dok skakuće po opštim mjestima nove sarajevske mitomanije. Ta se dva ideološka okvira u određenim aspektima neraskidivo prepliću, a tačka koja ih spaja upravo je notorni Dino Mustafić.

Evo i nekoliko primjera Mustafićevog umovanja. Već na samom početku svog teksta Opsadno stanje Mustafić opisuje Sarajevo kao „zajednicu koja je trebala da bude uništena i ubijena“ a da bi tu tvrdnju naglasio on u nastavku teksta dva puta naglašava da je ubijanje suština rata. To su zgodne floskule za populističke tirade ali su i sramotno netačne i ukazuju da onaj ko ih izgovara ili ima manipulatorske intencije ili jednostavno pojma nema šta je rat kao društvenopolitički fenomen, a pogotovo ne shvata šta je njegova suština.

Suština je rata nametanje vlastite političke volje protivniku uz pomoć nasilnih metoda i sredstava, a ubijanje je samo jedna od posljedica, čak ne uvijek i nužna, prirode rata. Postoje, uostalom i ratovi koji uopšte ne zahtijevaju ubijanje, ali zbog toga nisu ništa manje ratovi niti su im ciljevi i posljedice supstancijalno različiti od ratova sa krvoprolićima, no njima se neću ovdje baviti jer nisu od značaja za predmet ovog teksta.

U svakom slučaju, činjenica je da zaraćena strana koja snagama ekvivalenta jedne ojačane divizije položi blokadu grada od par stotina hiljada žitelja jednostavno ne može za cilj svoje kampanje imati uništenje i ubijanje čitave zajednice. Ta tvrdnja ne umanjuje niti dovodi pod sumnju odgovornost strane koja je položila blokadu, ali otvara pitanje odgovornosti strane koja je bila u blokadi i upravo se tog pitanja Mustafić panično plaši i nastoji ga izbjeći po svaku cijenu. Najlakši način za tu evaziju jeste zanemarivanje činjenice da zaraćene strane u slučaju opsade Sarajeva, ali i u širem ratnom kontekstu, nisu bili žitelji područja zahvaćenog ratom niti narodi, već su zaraćene strane bili isključivo Radovan Karadžić i Alija Izetbegović sa svojim kamarilama.

A bijeg od tog pitanja odgovornosti bijeg je i od budućnosti. Premda nastupa kao zastupnik i agitator uređenog i podnošljivog, konflikta lišenog državnog i društvenog prostora, upravo Mustafić sa svojom isključivošću i svojim generalizacijama predstavlja neprelaznu eskarpu na putu ka tom cilju. Njegov je narativ opasan jer je ekskluzivistički i prejudicirajući, a samim tim je i skučen, pa u njemu nema mjesta za one sa kojima bi Mustafić navodno da gradi bolje društvo. I ne samo da za njih nema mjesta, nego ih on dodatno odbija i tjera, poručujući im da za finese i valere, kao ni za pluralizam percepcije u Mustafićevom Sarajevu nema mjesta.

Da ove optužbe na Mustafićev račun nisu ni neosnovane niti preoštre dokaz je njegova tvrdnja da su u opsjednutom Sarajevu „svi ostali da se bore za normalan i zajednički život.“ Ovakva generalizacija netačna je u bukvalno svakom svom aspektu, počev od činjenice da nisu svi ostali u Sarajevu, niti su se svi borili za normalan i zajednički život, niti su se svi uopšte borili, pa čak ni Mustafić to nije činio osim ako pod borbom nećemo smatrati psihološko-propagandno djelovanje koje jeste jedna od funkcija rata, ali ne spada u one borbene.

Dovoljno je prisjetiti se mračnog teksta Mustafićevog kolege po duhu i peru, Senada Pećanina, u kom se Srbi koji su ostali u Sarajevu markiraju kao nepouzdan i sumnjiv element, što u ratnim uslovima znači i kao prihvatljiva meta, uz dopuštanje mogućnosti da taj status izgube ako se eksplicitno odreknu Karadžićeve politike. Taj je Pećaninov tekst znatno komplementarniji s Kazanima nego sa idejom „normalnog i zajedničkog života.“

Možda Mustafić to i ne shvata, ali iz njegovih generalizacija progovara glas Velikog Presuditelja, koji je ovlašten da odredi ko zavređuje status stanovnika grada – kada kaže da su „svi ostali“, on time izravno poručuje da oni koji nisu ostali nisu ni bili stanovnici grada niti su taj status zavrijedili, već su tu bili samo neki privremeni i s mračnom namjerom instalirani element.

Mustafićeva monopolizacija traumatičnog iskustva ne znači da on drugima osporava pravo na traumatično iskustvo. Ali znači da on traumatično iskustvo drugih smatra zasluženim, za razliku od svog i uopšte sarajevskog iskustva koje je nepravedni usud. Govoreći o svojoj režiserskoj produkciji koja se dotiče rata, on kaže: „U umjetnosti niste dužni da u takvu priču uvlačite politiku i historiju sukoba, već da se fokusirate na ljudski aspekt i ekstremno univerzalnu stranu tog rata kroz borbu opkoljenih mojih sugrađana.“

Ovakvom rečenicom Mustafić pokazuje da je ne samo uljez u prostoru umjetnosti i humanosti, već i da je u stanju izgovoriti nešto potpuno suprotno od onoga što je pokušao reći. Sintagma „ekstremno univerzalna strana“ bilo kog rata ili bilo kog drugog fenomena u osnovi je kretenska i ne znači ništa, ali čak i tako lišena značenjskog sadržaja ona pokazuje intenciju ideološke konstrukcije i rekombinacije čime stoji u izravnoj suprotnosti sa „ljudskim aspektom“, što je takođe sintagma koja je u Mustafićevoj rečenici prilično besmislena, jer čitav je rat ljudski aspekt, svejedno da li se njime neko bavio iz aspekta žrtve ili, recimo, aspekta doktora Mengelea.

Naravno da umjetnik, pa čak ni Mustafić koji se iz nekog razloga predstavlja kao umjetnik umjesto kao kulturtreger, nije dužan da u svoju interpretaciju rata unosi političke i povijesne eksplikacije. Ali umjetnik čije djelo počiva na generalizacijama i na amneziji, kao pretpostavkama uspostavljanja crno-bijele dihotomijske slike dobra i zla nije nikakav umjetnik već ideološko-propagandni djelatnik. Mustafić bi se vjerovatno osuo od jeda kad bi mu neko rekao da je puno sličniji jednom Matiji Bećkoviću nego jednom Branku Ćopiću, no njegov osip meni nije bitan, ali mi je bitna preciznost u opisivanju stvarnosti, pa ću mu ja to evo ovdje reći.

Premda očito ne razumijeva prirodu umjetnosti na čiji hrbat nije spušten ideološki pa i politički samar, Mustafić je ipak sebe izgradio kao eksperta, ali ne za svoju matičnu oblast činodejstvovanja, već za manipulaciju osjećanjima svoje publike, kako bi tim postupkom podigao barikadu svakom preispitivanju, a pogotovo samopreispitivanju. On se lukavo obraća strahu od smrti i potencira ga, znajući dobro da je razorna moć tog straha na razbor ogromna.

On naglašava neizvjesnost vremena kao povijesne dimenzije – „spoznali smo da svijetom upravlja teror, da su mirna, stabilna, predvidiva vremena, nestala zauvijek“ – a kao alternativu mu nudi mitomansku sliku zlatne prošlosti koja je nasilno prekinuta isključivo zahvaljujući imanentnom zlu drugoga i poziva svoju publiku da se odazove pozivu na ponovnu izgradnju te idealizovane, dakle nepostojeće prošlosti, što je ujedno poziv društvu na odustajanje od izgradnje moguće i podnošljive budućnosti.

Mustafić nudi komoditet obmane uzgojene na generalizacijama poput ove – „Svaki preživjeli Sarajlija postao je ujedno i naučni dokaz čovječanstvu da se može preživjeti katastrofa i teror bilo koje vrste i ostati ljudsko biće.“ – koja je naročito netačna pa i uvredljiva za svakoga ko je odista uspio očuvati svoju ljudskost. U Sarajevu, naime, postoji nezanemariv broj onih koji se samo pred kamerama libe iskazati počast, pa čak i divljenje za Mušana Topalovića i koji su skliznuli u mračni bezdan većinskog mišljenja, što znači da više nisu u stanju razmišljati razložno, jer većinsko mišljenje nije mišljenje nego ideološko i propagandno klepetanje.

Takvi se, međutim, ne nalaze samo među poštovaocima lika i djela Alije Izetbegovića i vjernicima njegovog mezheba bošnjaštva, već obuzetih većinskim mišljenjem ima i među onima koji će se stresti od nelagode na pomen te sintagme, duboko vjerujući da se ona na njih nikako ne može odnositi, baš kao da su nesposobni da čuju vlastite riječi, poput, recimo notornog Mustafića, čija skoro svaka rečenica za svoj subjekt ima neodređeni i magloviti plural. Njegova tvrdnja „da živimo vrijeme u kojem prvi put u historiji nemamo nikakvu ideju oko budućnosti pa čak i nekih temeljnih stvari“ nije samo činjenično netačna, jer konsenzusna i univerzalna ideja budućnosti i tih „nekih temeljnih stvari“, ma šta one podrazumijevale, nikada u povijesti nije postojala, već je ta tvrdnja problematična i zbog maglovitosti njenog subjekta. Ko tačno živi to vrijeme i ko tačno po prvi put nema ideju koja nikada nije ni postojala?

Mustafić je čovjek koji prezire javnu diskusiju, izuzev ako nije riječ o združenom monologu istomišljenika. On tim prezirom svjedoči svoj odnos prema javnoj diskusiji kao jednom od najmoćnijih oružja građanskog društva, kog Mustafić doživljava i kao nužno anacionalno društvo, pri čemu on ustvari misli na de-etnizirano društvo, jer je u više navrata potvrdio da ne razumije značenje pojma nacionalnog niti shvata da stabilno građansko društvo može postojati samo u simbiozi sa stabilnim nacionalnim društvom. A i njegovi istrajni pozivi na de-etnizaciju društva ustvari su pozivi na uspostavljanje pseudograđanskog društva koje će u sebi usisati većinske i ekskluzivne etničke mitove i prekriti ih lepršavim haljinicama politkorektne propagandne retorike.

Da je Mustafićev um ustvari um rigidnog komesara, ali i misaonog diletanta, pokazuju i sljedeće dvije rečenice: „Ovo vrijeme socijalnih medija omogućava da svako može napisati šta hoće i postaviti video koji hoće i staviti ga pod neki okvir, i time se otvaraju novi slojevi priče koji mlađim naraštajima otežavaju da odrede ili znaju gdje su pravi izvori i čemu treba vjerovati. Tako smo nepovratno otišli u moralni ambis gdje će se uvijek producirati novi slojevi priče sa intencijom da se pokopa sloj istine.“ On, dakle, teži ka uspostavljanju obligatorne društvene svijesti koja će biti imuna na svako preispitivanje i ujedno iskazuje svoje nepokolebljivo vjerovanje da je upravo on pozvan na ocjenu valjanosti i pouzdanosti izvora kao temelja vjerovanja, koje se po svojoj najdubljoj prirodi suprotstavlja mišljenju i koje je, za razliku od mišljenja, uvijek okrenuto ka budućnosti u kojoj traži već spomenuti ideološki komoditet.

Mustafića i sljedeća rečenica – „Sarajevo se promijenilo, kao što su se promijenili i svi drugi gradovi, ali u identitetskom smislu posljedica ne smije biti pretvaranja u monokulturni grad gdje bi se o njegovoj multikonfesionalnosti i multikulturalnosti moglo svjedočiti samo preko materijalnog kulturno historijskog naslijeđa.“ – prokazuje kao komitetliju koji bi da dekretskim imperativima oblikuje stvarnost i ignoriše njenu realnu dinamiku. Ova njegova tvrdnja nije nimalo bezazlena, jer ukazuje na intenciju betoniranja i armiranja ideološke konstrukcije koja nema uporište u stvarnosti.

Sam Mustafić svojim generalizacijama i svojim neodređnim pluralom, te svojim imperativima, nastupa kao smrtni neprijatelj stvarne multikulturalnosti koja ne može preživjeti tamo gdje je definisana idealizacijskim, pa samim tim i upitnim uzusima i matricama iz prošlosti, već ona mora biti puštena da se slobodno kreće živućim društvenim prostorom. Uostalom, o kakvoj stvarnoj multikulturalnosti može biti riječi tamo gdje čak i vedete humanizma, poput Mustafića, jašu na opštim mjestima i uzmahuju oštricom generalizatorskih ucjena.

Drugi je u Mustafićevom narativu još maglovitiji od njegovog prvog lica množine, ali je uvijek imanentno zao, pa samim tim i obavezan da se stalno podvrgava pokajanju i dokazivanju svijesti o vlastitoj predeterminisanosti za zlo kao garanciji da se zlo neće ponoviti, premda sam Mustafić u tu garanciju sumnja i ne vjeruje joj – „Nemam iluziju da su sva dokumentovana zla učinjena za 1425 dana opsade uticala na ljudsku prirodu i makar smanjila nova zla na ovdašnjim prostorima.“ On, dakle, iskazuje svoju sumnju ne u pojedince kao ideologe i realizatore zla, već zlo pronalazi u samoj ljudskoj prirodi, naravno, prirodi onog drugog. To je u njegovim konstrukcijama nužan postupak, jer samo tako može uspostaviti kontrapunkt tom zlu u vidu imanentne dobrote i plemenitosti svog prvog lica plurala.

Tek na samom kraju svog teksta Opsadno stanje Mustafić otkriva svoju agendu, ostrvljujući se na one „koji danas verbalno mrze duh grada koji se otporom, hrabrošću i kreacijom u teškim 90-im dokazao kako je evropskog karaktera kojeg u miru nacionalisti žele napuniti mrziteljskim sadržajem, često ga nazivajući političkim Sarajevom“, a potom dodaje: „Permanentni antisarajevski narativ jeste nastavak opsadnog stanja sve dok se ne ubije Sarajevo kao ideja glavnog grada.“

Sintagma političko Sarajevo vjerovatno nije najsrećnije rješenje jer u sebi nosi širok spektar konotacija, ali je ona nužna kao izraz koji najpribližnije označava taj samonedefinisani društvenopolitički prostor koji je potopljen plimnim talasom formaldehida vlastite autolatrične mitomanije i ideološke autoidealizacije u kom se sudaraju ostaci retroetničarske i pseudograđanske svijesti. Briga za preživljavanje „Sarajeva kao ideje glavnog grada“ posve je legitimna, ali za razliku od Mustafićevog uvjerenja da je valja braniti tom idealizovanom i realno nepostojećom prošlošću – čestice te prošlosti koje se u većoj ili manjoj mjeri podudaraju sa sadržajem naknadne idealizacije ne čine idealizaciju čitave te prošlosti autentičnom, ta je ideja ne samo podložna preispitivanju već je njeno preispitivanje za samu tu ideju blagorodno.

U svakom slučaju, način na koji Mustafić iskazuje tu brigu bio bi razumljiv u slučaju nekog političara ili prononsiranog ideologa, ali za jednog kulturtregera koji se izdaje za umjetnika i humanistu, te za paladina individualizma i građanske svijesti u najmanju je ruku sramotan, a uz to je i dodatno mučan jer Mustafić ne pokazuje ni najmanje volje da uloži napor i svoja umovanja učini barem prividno konzistentnim i lišenim makar onih površinskih kolizija.

Problem sa Mustafićem kao vedetom građanluka u političkom Sarajevu jeste to što on svojim djelovanjem nanosi štetu upravo onima kojima se obraća, odnosno svojoj ciljnoj publici, zatupljujući ih svojim ideološkim katekizmom i obeshrabrujući ideju javne diskusije i preispitivanja, ujedno postavljajući branu ispred svakoga ko nije spreman doslovce slijediti njegov mitomanski credo, a korist od njegovog umovanja imaju samo oni protiv kojih se on navodno bori, dakle retroetničari i to ne samo oni koji slijede legat Alije Izetbegovića, već i oni koji koračaju stazama što su ih utabali Karadžić i Boban, te budžetski sinekurci poput samog Mustafića.

Iluzorno je očekivati da se glasovi istinske i moderne građanske i nacionalne svijesti pojave u prostoru ovdašnje politike, koja je izgubila svaki etički legitimitet jer je aktivno učestvovala u upropaštavanju društvene svijesti i uništavanju demokratije kao alatke, svodeći je na obogotvorenu birokratsku proceduru, ne samo kroz korupciju već prije svega kroz svoje učešće u upropaštavanju sistema javnog obrazovanja koji već decenijama izbacuje uglavnom neupotrebljiv društvenomodernistički materijal. Ali ako javno Sarajevo, kao nešto širi društveni skup od političkog Sarajeva želi da očuva svoju poziciju glavnog grada ili čak samo grada koji će biti doživljavan kao poželjan partner u budućim društvenim odnosima, onda mu je vrijeme da ponudi neke drugačije glasove za javnu diskusiju.

Jer glas Dine Mustafića i njemu sličnih zaludno se odbija o zidine davno dignute opsade koja je, uostalom, bila položena i spolja i iznutra, i ne dopire izvan tih zidina izuzev kao neugodno, nerazumljivo i prijeteće mrmljanje.

A da ovaj moj tekst ne bi bio protumačen kao tendenciozno podrivanje ideje Sarajeva kao glavnog grada, otvoreno ću reći da lično smatram da bi izmještanje prijestolnice sa obala Miljacke bilo blagorodno i za ideju funkcionalne države, pa i za samo Sarajevo, koje se u svojoj, povijesno gledano, relativno kratkotrajnoj ulozi glavnog grada nije baš najbolje snašlo i koje nikada do kraja nije povjerovalo u glasinu da Bosne i Hercegovine ima i izvan Sarajeva. Ako i postoji opravdanje za pozicioniranje predsjedništva u Sarajevu, teritorijalna decentralizacija institucija vlasti bila bi prilično razborito i mudro rješenje u jednoj složenoj zemlji sa teškim povijesnim bremenom. Ovako, što više Sarajevo bude glavni grad na način njegovih retroetničara i pseudograđana, to će biti manje Bosne i Hercegovine.

Piše: Elis Bektaš za Preokret; Foto: Arhiva

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top